Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4934/13 (N. O.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 126
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4934/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4934/13, rješavajući apelaciju Naila Osmančevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Naila Osmančevića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028593 12 Rev od 12.
septembra 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Nailu Osmančeviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati Nailu Osmančeviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72.
stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Naila Osmančevića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 028593 12 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028593 12 Gž 3 od 27. augusta 2012.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 028593 06 P 3 od 5. januara 2012. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nail Osmančević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Sofka Osmančević, advokatica iz Banje Luke, podnio je 2. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 028593 12 Rev od 12. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 028593 12 Gž 3 od 27. augusta 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 028593 06 P 3 od 5. januara 2012. godine. Apelant je 8. januara 2015. godine dopunio apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva RS zatraženo je 11. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i Okružni sud su 16. maja 2016. godine dostavili odgovor na apelaciju, Osnovni sud 18. maja 2016. godine, a Pravobranilaštvo RS 20. maja 2016. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant je 2. septembra 1997. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv Općine Banja Luka (kasnije Grad Banja Luka, u daljnjem tekstu: tužena) i Ministarstva saobraćaja i veza - Direkcija za puteve RS (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi naknade štete, vsp. 80.000,00 KM. Apelant je u tužbi naveo da je bio vlasnik nekretnina u Banjoj Luci u Ulici manastira Gomionice broj 55, koje su u naravi predstavljale kuću i zgradu površine 72 m , dvorište u površini od 106 m i voćnjak površine 907 m . Nadalje, apelant je naveo da su porodična kuća i zgrada bili zidani od čvrstog materijala i u veoma dobrom stanju, te da je predmetne nekretnine nakon smrti svojih roditelja koristio kao vikendicu. Apelant je u tužbi naveo da je 31. jula 1997. godine obaviješten da su prilikom proširenja i nasipanja dijela Ulice manastira Gomionice bagerima i drugim teškim mašinama porušene sve nekretnine apelantovo vlasništvo, kao i još neki objekti pored tih, nakon čega je otišao u Općinu Banja Luka da utvrdi ko je srušio pomenute objekte i tada mu je rečeno da je MZ Donja Kola podnijela zahtjev općinskom organu za urbanizam stambene i komunalne poslove za davanje saglasnosti za proširenje dijela puta Ulice manastira Gomionice i rušenje spornih objekata. Budući da je rušenjem predmetnih objekata za apelanta nastupila šteta, tužbom je tražio da mu tuženi solidarno na ime naknade materijalne štete isplate iznos od 80.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i da mu nadoknade troškove postupka.
6. Iz stanja spisa proizlazi da je Osnovni sud donio Presudu broj P-2188/97 od 21. januara 2004. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan i obavezao apelanta da plati tuženima troškove parničnog postupka u iznosu od 6.600,00 KM. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio presudu (nije preciziran ni broj ni datum donošenja predmetne odluke) kojom je ukinuo presudu Osnovnog suda od 21. januara 2004. godine i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovnom postupku apelant je u cijelosti ostao pri tužbi i tužbenom zahtjevu, označavajući umjesto ranije tuženih Grad Banja Luku (u daljnjem tekstu: tuženi). Osnovni sud je donio Presudu broj 71 0 P 028593 06 P od 17. decembra 2009. godine kojom je obavezao tuženog da isplati apelantu na ime naknade štete iznos od 42.791,80 KM uz zakonsku zateznu kamatu počev od 17. decembra 2009. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.155,24 KM, dok je sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete preko dosuđenog iznosa apelant odbijen. Istog dana, dakle 17. decembra 2009. godine Osnovni sud je donio rješenje kojim je apelanta oslobodio plaćanja troškova postupka u predmetnoj pravnoj stvari.
8. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 028593 10 Gž od 21. maja 2010. godine žalbu tuženog uvažio, presudu Osnovnog suda od 17. decembra 2009. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da prvostepeni sud nije na pouzdan način utvrdio datum nastanka štetnog događaja, niti kako i na koji način i po čijem nalogu su predmetni objekti porušeni, zbog čega se ne može ispitati pravilnost prvostepene odluke jer nije moguće ocijeniti zbog čega je sud odlučio kao u pobijanoj presudi, koje dokaze je prihvatio, a koje nije i zašto. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba člana 8, člana 191. stav 4. ZPP-a, u vezi sa članom 209. istog zakona, zbog čega je primjenom člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci rješenja.
9. Nakon toga, Osnovni sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 71 0 P 028593 06 P 2 od 11. januara 2011. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete isplati iznos od 42.791,80 KM, uz obračun zakonske zatezne kamate počev od 11. januara 2011. godine pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 2.588,43 KM, dok je sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete preko dosuđenog iznosa apelant odbijen.
10. Okružni sud je Rješenjem broj 71 0 P 028593 10 Gž 2 od 27. aprila 2011. godine žalbu tuženog uvažio, presudu Osnovnog suda od 11. januara 2011. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Okružni sud je u obrazloženju rješenja, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud ponovo donio presudu, a nije izveo parnične radnje i nije raspravio sporna pitanja na koja je ukazano rješenjem Okružnog suda od 21. maja 2010. godine, zbog čega je navedenim postupanjem povrijedio odredbe člana 209. ZPP-a u vezi sa članom 228. istog zakona. Naime, povreda odredaba parničnog postupka, shodno članu 209. ZPP-a, postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu tog zakona, a to je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
11. Osnovni sud je u ponovljenom postupku donio Presudu broj 71 0 P 028593 06 P 3 od 5. januara 2012. godine kojom je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi Grad Banja Luka da mu na ime naknade štete isplati iznos od 80.000,00 KM, uz obračun zakonske zatezne kamate počev od podnošenja tužbe pa do isplate, kao i troškove parničnog postupka u iznosu od 5.650,00 KM. Istom presudom je obavezan apelant da tuženom na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 14.836,00 KM. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo dokaze koji su provedeni pred tim sudom, te istakao da je predmet spora u konkretnoj parnici apelantov zahtjev za naknadu štete radi porušenog porodično-stambenog objekta (kuće), poslovne radnje (dvorišne zgrade) i ograde (kameni zid sa betonskim završetkom). Osnovni sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da su 31. jula 1997. godine u Banjoj Luci u Ulici manastira Gomionice porušeni navedeni objekti, vlasništvo apelanta. Osnovni sud je naveo da je prilikom provođenja dokaznog postupka izvršio uvid u zahtjev MZ Donja Kola br. 11/97 od 9. maja 1997. godine, upućen Sekretarijatu za saobraćaj i komunalne poslove Banja Luka, na osnovu koga je utvrdio da je tim zahtjevom traženo proširenje puta u dijelu Ulice manastira Gomionice na osnovu odluke MO SDS MZ Donja Kola, uz napomenu da u skladu sa ovim zahtjevom prethodno treba odobriti „rušenje napuštenih već porušenih kuća“. Nadalje, Osnovni sud je izvršio uvid u zahtjev MZ Donja Kola br. 19/97 od 4. jula 1997. godine, upućen Općinskom fondu za razvoj i unapređenje sela, na osnovu koga je utvrdio da je traženo uklanjanje ruševina s puta u dijelu Ulice manastira Gomionice radi „uklanjanja ostataka porušenih-napuštenih kuća“ jer je put zakrčen ostacima ruševina i ugrožava sigurnost saobraćaja. Također, Osnovni sud je izvršio uvid i u odgovor Općine Banja Luka, Sekretarijata za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove br. 11-364-655/97 od 28. maja 1997. godine, upućen MZ Donja Kola, na osnovu koga je utvrđeno da je Ulica manastira Gomionice obuhvaćena regulacionim planom „Gornji Šeher“, prema kojem se ta ulica zadržava u postojećem profilu kao pješačka ulica, a za motorni saobraćaj predviđena je nova zaobilazna saobraćajnica i da bi se samo na osnovu izmjene regulacionog plana moglo udovoljiti zahtjevu MZ Donja Kola. Osnovni sud je izvršio uvid i u dopise preduzeća „Put“ Banja Luka od 21. aprila 2003. godine i u situacije broj 23 od 17. juna 1997. godine i broj 82 od 22. januara 1998. godine, na osnovu kojih je utvrđeno da je vršeno tekuće održavanje makadamskih ulica u Banjoj Luci i nabavka, prevoz, razgrtanje, planiranje i valjanje kamenog materijala, te da je to preduzeće vršilo redovno tekuće održavanje saobraćajnica. Osnovni sud je naveo da se iz pomenutog dokaza ne može utvrditi činjenica rušenja objekta (niti datum rušenja, a ni ko je rušio). Iz dokaznog prijedloga, uvidom u situaciju broj 82 od 22. januara 1998. godine, utvrđeno je da je ona urađena znatno kasnije od datuma kada je prema apelantovom iskazu i iskazu svjedoka izvršeno rušenje, odnosno kada je nastupila predmetna šteta. Pored toga, Osnovni sud je naveo da je na osnovu dopisa preduzeća „Put“ Banja Luka broj 1859/02 od 8. oktobra 2002. godine utvrđeno da navedeno preduzeće nije učestvovalo u rušenju apelantovih objekata, ali je radilo na održavanju, između ostalog, i puta u Ulici manastira Gomionice.
12. Nadalje, Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je iz apelantovog iskaza datog na ročištu, održanom 12. decembra 2003. godine, utvrdio da ga je 31. jula 1997. godine komšija obavijestio o rušenju radnje njegovog pokojnog oca, da se s obzirom na ovu informaciju obratio stanici milicije „Centar“ koji su mu rekli da se neće izlaziti na lice mjesta jer objekte ruši općina, da on sam nije išao na lice mjesta jer se plašio, ali je sutradan otišao sa prijateljem i fotografirao srušene objekte, nakon čega se obraćao inspekciji koja nije mogla dobiti podatke ko je izdao nalog i srušio ove objekte, a ni on nije mogao dobiti nikakvu dokumentaciju u vezi sa ovim događajem. Osnovni sud je također naveo da je iz iskaza svjedoka Bakira Osmančevića utvrdio kao nespornu činjenicu među strankama da je tog spornog dana, odnosno 31. jula 1997. godine u Ulici manastira Gomionice prilikom proširivanja puta došlo do rušenja gore navedenih objekata, ali se ne može sa sigurnošću utvrditi ko je objekte porušio i po čijem nalogu. Iz izjave istog svjedoka je utvrđeno da su kamioni koji su tom prilikom radili na terenu imali oznaku preduzeća „Put“, ali taj iskaz svjedoka nije potkrijepljen drugim dokazima, a preduzeće „Put“ Banja Luka se svojim dopisom od 8. oktobra 2002. godine izjasnilo da nije učestvovalo u rušenju tih objekata spornog dana iako je radilo na tom putu.
13. Osnovni sud je, pozivajući se na odredbe čl. 154. i 158. Zakona o obligacionim odnosima, istakao da apelant u postupku nije ponudio niti izveo dokaze kojima bi dokazao da je tuženi izdao nalog za rušenje spornih objekata. Situacija broj 23 od 17. juna 1997. godine ukazuje da je vršeno tekuće održavanje makadamskih ulica u Banjoj Luci i nabavka, prevoz, razgrtanje, planiranje i valjanje kamenog materijala, te da je to preduzeće vršilo redovno tekuće održavanje saobraćajnice, ali se iz navedenog dokaza ne može utvrditi činjenica rušenja objekta (niti datum rušenja, a ni ko je rušio). Situacija broj 82 od 22. januara 1998. godine se odnosi na drugi datum, a apelant u svojoj stranačkoj izjavi, kao i svjedok Bakir Osmančević navode da se rušenje navodno desilo 31. jula 1997. godine, dakle mnogo prije navedene situacije. Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 7. ZPP-a određeno da su „stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju činjenice“, dok je odredbom člana 126. istog zakona propisano da ako se na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, da će o postojanju te činjenice sud zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja. Budući da apelant, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, nije dokazao da je tuženi štetnik, niti da je on naložio rušenje objekata, Osnovni sud je, cijeneći pravilo o teretu dokazivanja, odlučio kao u izreci presude i apelantov tužbeni zahtjev odbio u cijelosti kao neosnovan. Osnovni sud je o troškovima postupka odlučio na osnovu čl. 383, 386, 387. i 396. ZPP-a.
14. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv navedene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 028593 12 Gž 3 od 27. augusta 2012. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, te, između ostalog, istakao da prvostepeni sud nije imao osnov u izvedenim dokazima za zaključak da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu po načelu objektivne odgovornosti. Okružni sud je istakao da iskaz svjedoka Bakira Osmančevića ne korespondira provedenim materijalnim dokazima u prvostepenom postupku, a situacija broj 23 preduzeća „Put“ Banja Luka od 17. juna 1997. godine ne ukazuje na rušenje objekata, dok je situacija broj 82 istog preduzeća od 22. januara 1998. godine urađena znatno kasnije od navedenog datuma kada je, prema iskazu apelanta i navedenog svjedoka, nastupila predmetna šteta. Nadalje, Okružni sud je naveo da suprotno navodima iznesenim u žalbi, na osnovu stanja spisa i dokaza koji su izvedeni u toku prvostepenog postupka, apelant nije uspio dokazati da je pretrpio štetu radnjom ili propuštanjem tuženog i da postoji odgovornost tuženog za naknadu štete. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno donio pravilnu odluku kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Osim toga, Okružni sud je istakao da žalbeni navodi da je apelant oslobođen plaćanja troškova postupka nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost odluke o troškovima postupka. Naime, Okružni sud je naveo da je tačan apelantov navod istaknut u žalbi da je rješenjem prvostepenog suda od 17. decembra 2009. godine apelant oslobođen plaćanja troškova postupka u predmetnoj pravnoj stvari. Okružni sud je ukazao da parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u toku ili povodom postupka i obuhvaćaju i nagradu za rad advokata i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu (u ovom slučaju Pravobranilaštvu RS kao zastupniku tuženog). Okružni sud je dalje istakao da svaka stranka prethodno sama snosi troškove koje je prouzrokovala svojim radnjama, kao i troškove predloženih, odnosno izvedenih dokaza, koje naknadno ostvaruje kao dio parničnih troškova prema uspjehu u parnici (član 399. ZPP-a). Okružni sud je također naveo da je odredbom člana 400. stav 2. ZPP-a propisano da oslobađanje od plaćanja troškova postupka obuhvaća oslobađanje od plaćanja taksi i oslobađanje od polaganja predujma za troškove svjedoka, vještaka, uviđaja, prevođenja i sudskih oglasa, te da zakonodavac nije predvidio mogućnost da se, u konkretnom slučaju apelant, oslobodi plaćanja troškova parničnog postupka koje je prouzrokovao tuženom vođenjem parnice protiv njega, u kojem sporu su se stekli uvjeti, shodno navedenim zakonskim odredbama, da tuženi potražuje troškove nastale povodom apelantove tužbe.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 028593 12 Rev od 12. septembra 2013. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite. Vrhovni sud je naveo da se apelantov zahtjev za naknadu predmetne štete zasniva na tvrdnjama da mu je šteta pričinjena po nalogu MZ Donja Kola, koja je organ tuženog, pa da tuženi odgovara za postupke MZ po principu objektivne odgovornosti, kao i da je tuženi bio dužan da spriječi nastanak štete i otkrije počinioce štete. Vrhovni sud je citirao odredbu člana 20. Zakona o teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj samoupravi („Službeni glasnik RS“ br. 11/94 do 6/97), koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, kojim su propisani poslovi koji su u nadležnosti općina (tuženi je pravni sljednik Općine Banja Luka). Imajući u vidu citiranu odredbu, Vrhovni sud je zaključio da u poslove koji su u nadležnosti općina ne ulazi zaštita i čuvanje privatne imovine građana, niti otkrivanje počinilaca krivičnih djela. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, u smislu odredbe člana 24. navedenog zakona, MZ ima svojstvo pravnog lica pa može biti nosilac prava i obaveza, zbog čega nije prihvatio apelantove navode iz revizije da tuženi odgovara za postupke mjesne zajednice i u slučaju da su tačne njegove tvrdnje da je rušenje njegove kuće izvršeno po nalogu MZ Donja Kola.
16. Vrhovni sud je također istakao da apelant revizijom nije doveo u pitanje stav nižestepenih sudova da nije uspio dokazati ko je i po čijem nalogu izvršio rušenje njegove kuće, koja je, prema podacima u spisu, u momentu rušenja bila devastirana s obzirom na to da je još u martu 1996. godine s nje skinut krov i polupani blokovi od siporeksa. S druge strane, Vrhovni sud je istakao da postoje materijalni dokazi da Općina Banja Luka nije odobrila zahtjev MZ Donja Kola za proširenje Ulice manastira Gomionice i rušenje devastiranih objekata. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da nema dokaza da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu jer između radnji njegove pravne prednice (Općine Banja Luka) i štete pričinjene apelantu, koja se ogleda u rušenju njegove kuće, ne postoji uzročno-posljedična veza.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“, te da mu po tom osnovu pripada pravo naknade štete zbog neprimjerene dužine trajanja i načina vođenja postupka. Apelant je opisao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te, između ostalog, istakao da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je podnesena apelacija. Vrhovni sud je istakao da nije sporno da je apelant pretrpio štetu zbog rušenja njegove nekretnine, ali je tužbu podnio protiv pravne osobe koja nije izvršila čin rušenja, niti je to rušenje izvršeno po njenom nalogu, te da je to bio razlog zbog kojeg je njegov tužbeni zahtjev odbijen. Drugim riječima, propust je apelantovog punomoćnika što tužbu nije podnio protiv stvarnog štetnika, odnosno što je „promašio“ pasivnu legitimaciju i kao tuženu stranu naveo osobu koja nije ni u kakvoj vezi sa nastalom štetom. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je i sam apelant tokom postupka tvrdio da je rušenje njegove vikendice izvršeno po nalogu MZ Donja Kola, ali ipak tužbu nije podnio protiv MZ iako ona ima svojstvo pravne osobe, pa time ima i parničnu sposobnost. Vrhovni sud je, također, naveo da je neosnovana apelantova tvrdnja da tuženi Grad Banja Luka odgovara za postupke MZ. Naprotiv, MZ mogu biti nosioci prava i obaveza s obzirom da im je zakon priznao svojstvo pravne osobe, pa shodno tome one samostalno odgovaraju za svoje postupke. Konačno, Vrhovni sud je u odnosu na apelacioni prigovor u vezi sa dužinom trajanja postupka naveo da je tom sudu predmet dostavljen na rješavanje u decembru 2012. godine, a da je odluku donio u septembru 2013. godine, što znači da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao devet mjeseci, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
19. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj odluci, ocijenivši da njegovom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u svojoj odluci, istakavši da su neosnovani navodi apelacije koja tvrdi da su apelantu odlukom prvostepenog suda povrijeđena prava na pravično suđenje i imovinu. Osnovni sud je također naveo da primjena zakona nije bila proizvoljna i da odluka tog suda ima jasno obrazloženje za primjenu mjerodavnih zakonskih odredbi saglasno odredbama ZPP-a, te da nema povrede prava na imovinu, slijedom čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Pravobranilaštvo RS je u odgovoru na apelaciju navelo da su navodi iz apelacije paušalni i neosnovani, te da nisu zasnovani na zakonu. Pravobranilaštvo RS je također navelo da imajući u vidu sve navode iz apelacije, te osvrtanje na provedeni postupak i donesene odluke u tom postupku od strane sudova, smatra da apelantu pripada pravo naknade štete zbog neprimjerene dužine trajanja i načina vođenja postupka.
V.Relevantni propisi
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94, 32/94, 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase: Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 028593 12 Rev od 12. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor u kojem je apelant tražio naknadu štete zbog rušenja objekata u njegovom vlasništvu. Dakle, predmet je građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.
32. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova prekršeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenome stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24).
34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je apelant 2. septembra 1997. godine protiv tuženog podnio predmetnu tužbu kojom je tražio naknadu štete za porušene nekretnine. Redovni sudovi su zauzeli stav da apelant, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, nije dokazao da je tuženi štetnik, niti da je on naložio rušenje objekata.
35. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je apelant u postupku pred redovnim sudovima navodio da mu je šteta nastala rušenjem nekretnina u njegovom vlasništvu, te da je tuženi odgovoran za predmetnu štetu po načelu objektivne odgovornosti. Međutim, budući da apelant nije, u smislu odredbe člana 126. ZPP-a, dokazao da je tuženi štetnik, niti da je on naložio rušenje objekta sudovi su zaključili da apelant nije dokazao ko je učinilac. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP-a kojim je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojim se utvrđuju te činjenice, kao i da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te da će sud slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka nesporno proizlazi da apelant ničim nije dokazao da je tuženi štetnik, niti da je on naložio rušenje objekata, niti je doveo u uzročno-posljedičnu vezu tuženog sa nastalom štetom, što je osnovni preduvjet za obavezivanje neke osobe (u ovom slučaju tuženog) na naknadu nastale štete. Imajući u vidu navedeno, kao i citirane relevantne zakonske odredbe, Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi neosnovani.
36. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovanim.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
37. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
38. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
39. Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća i na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
a)Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud konstatira da je apelant u predmetnom postupku podnio tužbu 2. septembra 1997. godine, te da je postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 028593 12 Rev od 12. septembra 2013. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak je trajao 16 godina. b)Analiza razumnosti trajanja postupka
41. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se postupak tiče apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio naknadu štete za porušene nekretnine u njegovom vlasništvu, pa s obzirom na činjenice koje je trebalo utvrditi, zatim dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može se govoriti o osobito složenom predmetu. Isto tako, s obzirom na predmet spora, Ustavni sud zaključuje da je postupak vrlo značajan za apelanta.
42. Nadalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama na bilo koji način odugovlačio predmetni postupak.
43. Cijeneći ponašanje Osnovnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u konkretnom predmetu prvu presudu donio šest godina i četiri mjeseca (21. januara 2004. godine) od podnošenja tužbe, koja je ukinuta presudom Okružnog suda (nije preciziran ni broj ni datum donošenja predmetne odluke) i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Nakon toga, Osnovni sud je u dva navrata donosio presude (17. decembra 2009. godine i 11. januara 2011. godine) koje su u žalbenim postupcima ukidane rješenjima Okružnog suda (21. maja 2010. godine i 27. aprila 2011. godine). Postupajući u ponovljenom postupku, Osnovni sud je donio presudu nakon osam mjeseci (5. januara 2012. godine), koja je potvrđena presudom Okružnog suda donesenom nakon sedam mjeseci (27. augusta 2012. godine). Konačno, Vrhovni sud je svojom presudom, koju je donio nakon jedne godine (12. septembra 2013. godine) odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu. U svom odgovoru na apelaciju Okružni i Osnovni sud se nisu posebno očitovali na navode o dužini predmetnog postupka, dok je Vrhovni sud obrazložio da je taj sud revizionu odluku donio devet mjeseci otkada su mu predmet i revizija dostavljeni, a Pravobranilaštvo RS je u svom odgovoru, između ostalog, navelo „da apelantu pripada pravo naknade štete zbog neprimjerene dužine trajanja i načina vođenja postupka“. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realiziraju svoja prava, a upravo u konkretnom slučaju takvo ponašanje Osnovnog i Okružnog suda je kulminiralo. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako, nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Posmatrano u cijelosti, Ustavni sud ističe da se postupak pred redovnim sudovima koji je trajao 16 godina nikako ne može smatrati „razumnim rokom“. Odgovornost za ovakvu dužinu leži na Osnovnom i Okružnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku osnovani.
44. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
45. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
46. Shodno navedenom, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. S obzirom na to da je parnični postupak, u predmetu koji se po zakonu ne smatra hitnim, trajao 16 godina, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku isplatiti iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište redovnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
47. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa kako je o ovim pitanjima Ustavni sud već odlučio, ocjenjujući navode apelacije o povredi prava na pravično suđenje na način da nisu osnovani i da nema kršenja prava na pravično suđenje izuzev u segmentu donošenja odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da nema potrebe da o istim navodima posebno odlučuje u odnosu na pravo na imovinu.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, pri čemu su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka za svoje stavove dali jasne i logične zaključke.
49. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak trajao 16 godina za čije trajanje je utvrđena odgovornost redovnih sudova koji nisu djelotvorno kontrolirali postupak i nisu preduzeli adekvatne mjere za ubrzanje postupka koje su im bile na raspolaganju prema procesnom zakonu, niti su ponudili razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem.
50. Na osnovu čl. 59. st. (1), (2) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman