Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4717/13 (Zajednica etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici Srpska broj 77 i 79)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4717/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4717/13, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici Srpska broj 77 i 79 Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zajednice etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici Srpska broj 77 i 79 Banja Luka.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu iseljenja iz zajedničkih prostorija zgrade, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006390 12 Uvp od 19. septembra 2013. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Zajednice etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici Srpska broj 77 i 79 Banja Luka, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 006390 12 Uvp od 19. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 006390 11 U od 7. februara 2012. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju broj 15-372-25/10 od 10.
februara 2011. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka broj 05-372-820/2001. godine od 6. maja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Zajednica etažnih vlasnika stambene zgrade u Ulici Srpska broj 77 i 79 (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 18. novembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 006390 12 Uvp od 19. septembra 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 006390 11 U od 7. februara 2012. godine, Rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 15-372-25/10 od 10. februara 2011. godine i Rješenja Odjeljenja za komunalne i stambene poslove Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 05- 372-820/2001. godine od 6. maja 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, drugostepenog organa uprave i prvostepenog organa uprave, zatraženo je 12. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 4. maja 2016. godine, Okružni sud 29. aprila 2016. godine i drugostepeni organ uprave 20. aprila 2016. godine. Prvostepeni organ uprave nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu od 18. juna 2001. godine za iseljenje Sanje Marić-Preradović (u daljnjem tekstu: S. M. P. ili zainteresovano lice) iz tavanskih prostorija zgrade u Ulici Srpska 77 i 79 u Banjoj Luci, prvostepeni organ uprave je donio rješenje kojim je apelantkinjin zahtjev odbijen, uz obrazloženje da nisu ispunjeni uslovi iz člana 30 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) za iseljenje S. M. P.
6. Apelantkinjina žalba podnesena protiv rješenja prvostepenog organa uprave je odbijena rješenjem drugostepenog organa uprave od 12. novembra 2001. godine.
7. Vrhovni sud je u upravnom sporu po apelantkinjinoj tužbi protiv akta drugostepenog organa uprave donio Presudu broj U-162/02 od 27. decembra 2006. godine kojom se tužba protiv akta drugostepenog organa uprave odbija.
8. Vrhovni sud je odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje Presude broj U-162/02 od 27. decembra 2006. godine donio Presudu broj 118-0-Uvp-07-000 013 od 25. juna 2008. godine kojom je zahtjev uvažen i Presuda broj U-162/02 preinačena na način da se tužba uvažava i osporeni akt poništava. U obrazloženju ove presude je navedeno da iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku proizlazi da je nepravilan stav suda u pobijanoj presudi i da nije valjano obrazloženje koje bi opravdalo odluku iz dispozitiva presude čije je preispitivanje zatraženo, čime su učinjene povrede pravila postupka. U ponovnom postupku tuženoj strani (drugostepenom organu uprave) naloženo je da postupi po odredbama člana 50 Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS). Ponovni postupak okončan osporenom presudom
9. U ponovnom postupku, prvostepeni organ uprave je donio Rješenje broj 05-372- 820/2001 od 6. maja 2010. godine kojim je odbijen apelantkinjin zahtjev za iseljenje S. M. P. iz zajedničkih tavanskih prostorija koje se nalaze u stambenoj zgradi u Ulici Srpska 77 i 79 u Banjoj Luci.
10. Drugostepeni organ uprave je Rješenjem broj 15-372-25/10 od 10. februara 2011. godine odbio apelantkinjinu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja od 6. maja 2010. godine. Nakon razmatranja žalbe, osporenog rješenja i priloga u spisu predmeta, drugostepeni organ uprave je naveo da je pri donošenju odluke imao u vidu da je osporeno rješenje doneseno u ponovnom postupku i da je prvostepeni organ uprave postupio prema uputama koje su mu tom prilikom date. Navedene upute se zasnivaju na pravnom shvatanju Vrhovnog suda (U-162/02) prema kojem je u ponovnom postupku bilo potrebno utvrditi da li S. M. P. kao lice koje se uselilo u zajedničke tavanske prostorije ima pravni osnov za korišćenje tog prostora ili ne. Prvostepeni organ je na osnovu dokaza u spisu, na osnovu kojih je donio ožalbeno rješenje, iznio razloge koji su u cjelini prihvaćeni u žalbenom postupku, prema kojima se S. M. P. ne može smatrati nezakonitim korisnikom predmetnih tavanskih prostorija. S tim u vezi je naglašeno da se prethodna adaptacija tavanskog prostora odnosila na rješavanje stambenog pitanja S. M. P. kao radnika JZU „Dom zdravlja“ za koje je u pogledu preuređenja imala saglasnost ustanove u kojoj je zaposlena. Osim toga, S. M. P. taj preuređeni tavanski prostor koristi kao stan više od deset godina. Stoga je prvostepeni organ uprave, po ocjeni drugostepenog organa uprave, donio pravilno rješenje kojim je odbio apelantkinjin zahtjev za iseljenje S. M. P. iz tavanskog prostora.
11. Okružni sud je, odlučujući u upravnom sporu, donio Presudu broj 11 0 U 006390 11 U od 7. februara 2012. godine kojom je odbijena kao neosnovana apelantkinjina tužba izjavljena protiv rješenja drugostepenog organa uprave. Po ocjeni Okružnog suda, kako je navedeno u obrazloženju, osporeni akt je zakonit. S tim u vezi, naveden je sadržaj odredbe člana 30 stav 1 Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO) kojom je propisan postupak iseljenja nezakonito useljenog lica iz stana u društvenoj svojini ili iz zajedničkih prostorija stambene zgrade. Iz činjeničnog utvrđenja konkretnog slučaja proizlazi da je saglasno odredbama Zakona o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih tavanskih prostorija u stanove u zgradama u državnoj svojini (u daljnjem tekstu: Zakon o nadziđivanju) utvrđeno prvenstveno pravo pretvaranja dijela tavanskog prostora u stan u korist JZU „Dom zdravlja“ radi rješavanja stambenog pitanja njihovog radnika S. M. P. Nadalje, rješenjem nadležnog organa od 15. maja 2000. godine „Domu zdravlja“ je izdata urbanistička saglasnost za pretvaranje dijela tavanskog prostora u stan, a kao investitoru mu je izdata i građevinska dozvola da može pristupiti adaptaciji stambenog tavanskog prostora u samostalnu stambenu jedinicu. Zatim je „Dom zdravlja“ rješenjem od 1. oktobra 2000. godine na S. M. P. prenio prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stan, nakon čega su zaključili ugovor o regulisanju međusobnih odnosa nastalih preuređenjem dijela tavanskog prostora u samostalnu stambenu jedinicu-stan. Stoga se, kako je zaključio Okružni sud, ne može smatrati da se S. M. P. bez pravnog osnova uselila u zajedničke tavanske prostorije. U prilog tome ide i činjenica da je Komisija za stambena pitanja Izvršnog odbora Grada Banja Luka donijela zaključak 21. januara 2000. godine kojim se S. M. P. daje na korišćenje dvosoban stan u Banjoj Luci na adresi Srpska 79 na kojem je pravo raspolaganja imao Grad Banja Luka. Tek potom je na JZU „Dom zdravlja“ preneseno prvenstveno pravo pretvaranja dijela tavanskog prostora u stan radi rješavanja stambenog pitanja S. M. P. i regulisanja njihovih međusobnih odnosa zaključenjem posebnog ugovora. Prema tome, kako je zaključio Okružni sud, S. M. P. je na osnovu odobrenja nadležnih organa izvršila pretvaranje tavanskog prostora u stambeni u cilju rješavanja stambenog pitanja, pa nisu osnovani navodi iz tužbe da se S. M. P. bespravno uselila u tavanski prostor i da su stoga prvostepeno rješenje i osporeni akt doneseni uz nepravilnu primjenu materijalnog prava. Stoga je apelantkinjina tužba odbijena kao neosnovana.
12. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinom zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. februara 2012. godine, donio Presudu broj 11 0 U 006390 12 Uvp od 19. septembra 2013. godine kojom je apelantkinjin zahtjev odbijen. U obrazloženju presude su ponovljeni razlozi na kojima je zasnovana presuda čije je vanredno preispitivanje zatraženo, nakon čega je izveden zaključak da je S. M. P. pretvaranje tavanskog u stambeni prostor izvršila na osnovu odobrenja nadležnih organa, a to dalje znači da se u navedeni tavanski prostor nije uselila bespravno. Taj prostor je, kako je dalje obrazloženo, pretvoren u stan za stanovanje koji S. M. P. koristi više od 12 godina, što, po ocjeni Vrhovnog suda, upućuje na zaključak da je apelantkinjin zahtjev za iseljenje S. M. P. neosnovan. S tim u vezi je napomenuto da se u konkretnom slučaju ne radi o licu iz odredbe člana 30 ZSO-a kojim je propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u državnoj svojini ili u zajedničke prostorije u zgradi, od stambenog organa se može zahtijevati iseljenje takvog lica, a niti su u pitanju zajedničke prostorije zgrade. Razlozi koje je apelantkinja navela u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude, po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovode u pitanje zakonitost presude Okružnog suda. Naime, Okružni sud je u obrazloženju presude naveo jasne i valjane razloge za rješenje konkretne uprave stvari kakvo je dato u dispozitivu osporenog akta i izreci pobijane presude, pa je apelantkinjin zahtjev odbijen na osnovu člana 40 stav 1 Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama i rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju naprijed navedenih prava obrazlaže pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog pogrešnog stava koji je izražen u osporenoj presudi Vrhovnog suda prema kojem S. M. P. predmetni tavanski prostor pretvoren u stan koristi na osnovu odobrenja nadležnih organa. Apelantkinja smatra da takvo stanovište nije tačno i da je Vrhovni sud u osporenoj presudi prećutao ono što je apelantkinja tražila zahtjevom da se preispita i to stanovište iz ranije Presude Vrhovnog suda broj U-162/02 od 25. juna 2008. godine koja je takođe donesena povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude iz istog osnova (iseljenje S. M. P.), a prema kojem je zahtjev uvažen i osporeni akt poništen. U vrijeme donošenja te presude (juni 2008) S. M. P. nije imala pravni osnov za useljenje, nedostajao je tehnički prijem tavanskog prostora pretvorenog u stan, a osim toga objekat nije doveden u fazu izdavanja upotrebne dozvole. Apelantkinja smatra da su i u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda koja je osporena apelacijom postojali isti nedostaci i manjkavosti kao i u vrijeme donošenja prethodne odluke Vrhovnog suda, zbog kojih je nastala nedopustiva situacija da Vrhovni sud u istim okolnostima ima dva potpuno suprotna stajališta. Osim toga, S. M. P. u ponovnom postupku iz kog je proizašla osporena presuda nije dostavila bilo kakav vjerodostojan dokaz da je „stan“ u predmetnoj stambenoj zgradi uknjižen na njeno ime ili dokaz da na predmetnoj zgradi polaže bilo kakva imovinska prava. S tim u vezi apelantkinja ukazuje na pogrešno tumačenje odredbi Zakona o nadziđivanju od strane Vrhovnog suda prema kojem je S. M. P. priznato svojstvo investitora iako investitor može da bude samo pravno lice, a građanin preko stambene zadruge. Iz navedenog proizlazi da je pogrešan zaključak iz osporene presude prema kojem je investitor JZU „Dom zdravlja“ na S. M. P. prenio pravo „preuređenja tavana“ s ciljem da ona bude stvarni investitor. Apelantkinja smatra da S. M. P. u vrijeme useljenja nije imala pravni osnov za useljenje, a ni u vrijeme donošenja osporene presude, pa je jedino ispravno bilo odlučiti da se iseli iz zajedničke prostorije koja je u apelantkinjinoj svojini. Takođe smatra da je u konkretnom postupku povrijeđeno njeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku zbog prekomjerne dužine i odugovlačenja postupka u periodu od skoro 13 godina.
b) Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da su u obrazloženju osporene presude navedeni detaljni razlozi kojima se sud rukovodio prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu, te razlozi odbijanja zahtjeva pri kojima ostaje u cjelini. Shodno tim razlozima, po ocjeni Vrhovnog suda, nema povrede prava na koje apelantkinja u apelaciji ukazuje. Što se tiče pravičnog suđenja u razumnom roku, Vrhovni sud je naveo da je u vrijeme donošenja odluke na referatu radilo dvoje sudija, a u 2013. godini je na rješavanju bilo 1.132 predmeta, te je imajući u vidu te podatke odluka donesena u razumnom roku.
15. Okružni sud je istakao da su u osporenoj presudi tog suda navedeni razlozi za njeno donošenje i da u tom postupku nisu povrijeđena apelantkinjina prava na koja se, kako je navedeno u odgovoru, paušalno pozvala. Okružni sud je ostao pri razlozima datim u obrazloženju presude.
16. Drugostepeni organ uprave je naveo da su razlozi za donošenje osporenog rješenja navedeni u njegovom obrazloženju, na osnovu kojih je donesena odluka iz izreke osporenog rješenja.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 109/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 35.
Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev), Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.
Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Član 40.
Sud presudom odbija ili uvažava zahtjev iz člana 35. ovog zakona.
Presudom kojom zahtjev iz stava 1. ovog člana usvaja, sud može ukinuti ili preinačiti sudsku odluku protiv koje je podnesen zahtjev.
Ako Vrhovni sud ukine sudsku odluku, predmet vraća okružnom sudu čija je odluka ukinuta.
Član 50.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ je dužan da ga donese bez odlaganja, a najkasnije u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude. Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
18. Zakon o stambenim odnosima („Službeni glasnik RS“ br. 19/93 i 12/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 30.
Ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini ili se useli u zajedničke prostorije u zgradi svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu, za pokretanje postupka za njegovo iseljenje.
Na osnovu zahtijeva ili po službenoj dužnosti stambeni organ će donijeti rješenje o ispražnjenju stana odnosno prostorija ako od dana nezakonitog useljenja do pokretanja postupka nije proteklo više od tri godine.
Protiv rješenja iz prethodnog stava može se u roku od tri dana izjaviti žalba, koja ne zadržava izvršenje rješenja.
19. Zakon o nadziđivanju zgrada i pretvaranju zajedničkih prostorija u stanove u zgradama u društvenoj svojini („Službeni list SR BiH“ broj 32/87) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Nadziđivanjem, u smislu ovog zakona, smatra se izgradnja jednog ili više stanova na zgradi tako da sa postojećom zgradom čine građevinsku cjelinu. Član 4.
Pretvaranjem zajedničkih prostorija u stanove, u smislu ovog zakona, smatra se pretvaranje potkrovlja, perionica, sušionica, podrumskih prostorija, terasa i drugih sličnih zajedničkih dijelova i prostorija u zgradi u jedan ili više stanova.
Član 5.
Investitor nadziđivanja odnosno pretvaranja zajedničkih prostorija u stanove može biti samo društveno pravno lice.
Građanin može biti investitor preko stambene zadruge.
20. Zakon o opštem upravnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske ” broj 13/02 i 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 006390 12 Uvp od 19. septembra 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 28. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. novembra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te smatra da je postupak koji je pokrenula 18. juna 2001. godine trajao neprimjereno dugo čime joj je prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] U odnosu na navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava
27. Suština apelantkinjinih navoda u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje odnosi se na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, i to relevantnih odredaba ZSO-a i Zakona o nadziđivanju, smatrajući da su sudovi izveli pogrešan zaključak da S. M. P. predmetni tavanski prostor koristi na osnovu odobrenja nadležnih organa (iako u postupku na tu okolnost nije pružila niti jedan dokaz) i da S. M. P. u konkretnoj situaciji nije mogla biti investitor pretvaranja tavanskog prostora u stan. Apelantkinja takođe ukazuje da konačnom presudom nije odgovoreno na sve njene primjedbe i da presuda nema obrazloženje u pogledu različitog odlučenja po ranijem zahtjevu za preispitivanje (koji je uvažen) u, kako tvrdi, istim okolnostima.
28. U vezi sa kršenjem prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja su istaknuta u apelaciji, ispitati da li su pobijane odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
30. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je apelantkinja u predmetu iseljenja iz zajedničkih prostorija zgrade (tavanskog prostora) pokrenula upravni postupak, zahtijevajući iseljenje S. M. P. iz tavanskog prostora pretvorenog u stan, s tvrdnjom da se u te prostorije uselila bez pravnog osnova. Konačnom presudom, koja je osporena ovom apelacijom, Vrhovni sud je odbio apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda kojom je u potpunosti prihvaćeno činjenično utvrđenje organa uprave, iz kog proizlazi da se S. M. P. nije nezakonito uselila u tavanski prostor u zgradi u Ulici Srpska br. 77 i 79 i da stoga nisu ispunjeni uslovi za donošenje rješenja u smislu odredbe člana 30 stav 2 ZSO-a. S tim u vezi, Vrhovni sud je u obrazloženju presude napomenuo da odlučnu činjenicu za rješenje konkretne upravne stvari, u skladu sa apelantkinjinim zahtjevom, predstavlja osnov za useljenje, odnosno da li se S. M. P. u predmetne tavanske prostorije uselila nezakonito. Vrhovni sud je, imajući u vidu sadržaj apelantkinjinog zahtjeva za preispitivanje i odredbu člana 35 stav 2 ZUS-a , ponovio da je u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog rješenja i koji s osporenim aktom čini pravno jedinstvo, utvrđeno da je Gradu Banja Luka u cilju rješavanja stambenih pitanja deficitarnih kadrova utvrđeno prvenstveno pravo pretvaranja tavanskog prostora u stan (saglasno odredbama Zakona o nadziđivanju), koje je preneseno na JZU „Dom zdravlja“ čiji je zaposlenik S. M. P, sa kojom je zatim zaključen ugovor o međusobnim odnosima. Iz činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje je Vrhovni sud u osporenoj presudi ponovio imajući u vidu apelantkinjin zahtjev, izveden je zaključak da se S. M. P. u predmetne prostorije nije uselila bespravno, da su tavanske prostorije uz odobrenje nadležnih organa pretvorene u stan koji S. M. P. koristi dugi niz godina (oko 12), te da se stoga ne radi o licu iz člana 30 ZSO-a, niti o zajedničkim prostorijama zgrade. Vrhovni sud je zaključio da u pobijanoj presudi nije ostvaren niti jedan razlog propisan u odredbi člana 35 stav 2 ZUS-a, odnosno da u postupku iz kog je proizašla osporena presuda čije je preispitivanje zatraženo nije bilo povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta, odnosno povrede propisa o postupku koja je mogla da bude od uticaja na rješenje stvari.
31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi naveo jasno, detaljno i logično obrazloženje u pogledu primjene relevantnog prava (konkretno ZSO i Zakona o nadziđivanju) u skladu sa standardima člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da u okolnostima konkretnog slučaja postoji bilo šta što bi ukazivalo na proizvoljnost u primjeni prava.
32. U vezi s navodima apelacije koji se tiču prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu, prije svega, proizlazi da je apelantkinja identične navode kojima je ukazivala na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a stoga na nezakonitost osporenog akta isticala u tužbi kojom je pokrenula upravni spor i u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke. Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud su, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama kojima je ocijenjena zakonitost osporenog akta jasno ukazali da je prvostepeni organ uprave imao u vidu upute i stanovište iz ranije presude Vrhovnog suda (U162/02), da je drugostepeni organ uprave cijenio, između ostalog, i ove navode žalbe na čijem je pravnom shvatanju apelantkinja insistirala, te u obrazloženju rješenja naveo jasne razloge koje je u cjelini prihvatio Okružni sud, a zatim i Vrhovni sud. Navedeni razlozi se suštinski tiču pravnog osnova za useljenje u tavanski prostor i zaključak koji je proizašao nakon što je postupak ponovljen da se S. M. P. u predmetni tavanski prostor nije uselila bespravno, već uz odobrenje nadležnih organa. Ustavni sud u tom kontekstu zapaža da je Vrhovni sud, takođe, odlučujući povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, odgovorio na svaki apelantkinjin navod koji je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, uz relevantnu primjenu odredaba ZUS-a, što je u skladu sa zahtjevima člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sudovi u upravnom sporu u obrazloženju svojih odluka, na osnovu provedenih dokaza i činjeničnog stanja naveli jasne i precizne razloge u pogledu zaključka da je apelantkinjin zahtjev neosnovan, te se takav stav zasnovan na relevantnim odredbama ZSO-a ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantkinjine navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje - razuman rok
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja 18. juna 2000. godine radi iseljenja S. M. P. iz tavanskog prostora pokrenula postupak pred prvostepenim organom uprave, koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 19. septembra 2013. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da uzme u obzir pri ocjeni dužine postupka je period od 12 godina i tri mjeseca.
36. Ustavni sud iz dostavljene dokumentacije, raspoloživih podataka, te osporenih presuda primjećuje da je u predmetnom postupku trebalo ocijeniti da li se S. M. P. u predmetni tavanski prostor uselila bespravno ili ne, te u tom kontekstu smatra da se ne radi o složenom postupku. Tokom trajanja postupka u periodu od 12 godina i tri mjeseca, doneseno je ukupno sedam odluka, tri prije ponavljanja postupka (u periodu od sedam godina i šest mjeseci) i četiri odluke nakon što je zahtjev za vanredno preispitivanje usvojen, koji je trajao nešto više od četiri godine. Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni organi u relativno kratkim periodima donosili odluke povodom apelantkinjinog zahtjeva za iseljenje, kao i u ponovnom postupku, dok je Vrhovni sud u konkretnom postupku povodom apelantkinjine tužbe i zahtjeva za vanredno preispitivanje odlučivao u veoma dugom vremenskom periodu, devet godina od ukupnog perioda koji je trajao 12 godina i tri mjeseca (sedam godina prije ponavljanja i dvije godine nakon što je postupak ponovljen).
37. Posmatrajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da ne postoji opravdanje za ovako nedjelotvorno postupanje Vrhovnog suda i da je za pravni sistem od ključne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena.
38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, Serija A, broj 194, stav 21 i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Osim toga, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava hronična opterećenost sudova nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sistem predstavlja iznenađenje, uzrokovan, na primjer, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se preduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi Evropski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. maja 1981. godine). Naime, prema praksi Evropskog suda države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova, pod uslovom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, Serija A, broj 66, st. 25-32). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i navode Vrhovnog suda iz odgovora na apelaciju koji se tiču preopterećenosti suda velikim brojem predmeta, te nedostatka odgovarajućeg broja sudija, u nedostatku razloga koji bi ukazivali da su preduzeti konkretni koraci na rješavanju tog problema, Ustavni sud smatra da se takve okolnosti ne mogu smatrati vanrednim, nego sistemskim problemom koji je doveo do hronične opterećenosti suda, pa i svaki novi predmet postaje stari dok dođe na red za rješavanje, što stvara pozitivnu obavezu javne vlasti da taj problem adekvatno riješi.
39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije jer je Vrhovni sud povodom apelantkinjine tužbe u upravnom sporu i povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje, odluke donio nakon osam godina, što je suprotno principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
40. Apelantkinja je tražila naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da prema članu 74 Pravila Ustavnog suda u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete, te da se ona, u smislu stava 2 navedenog člana, određuje na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
41. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda, cijeneći okolnosti svakog pojedinog predmeta.
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je u prethodnom dijelu ove odluke dao obrazloženje koje se tiče relevantnih aspekata (pojedinačno) koji su uticali na ukupnu dužinu trajanja postupka i zaključio da se neopravdano trajanje postupka u pretežnom dijelu može pripisati Vrhovnom sudu, zbog čega ih neće ponavljati. Međutim, imajući u vidu apelantkinjin status, vrstu postupka, te okolnost da je postupak po apelantkinjinom zahtjevu za iseljenje okončan presudom Vrhovnog suda 19. septembra 2013. godine i da se ne radi o predmetu koji je po svojoj prirodi hitan, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja apelantkinji dovoljna satisfakcija to što je utvrđeno kršenje njenog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.
Ostali navodi
43. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na identičnim navodima (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je postupak za iseljenje navodno bespravnog korisnika stana trajao 12 godina i tri mjeseca, te kada se neopravdano trajanje postupka u pretežnom dijelu može pripisati ponašanju redovnog suda, konkretno Vrhovnog suda.
45. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je Vrhovni sud za svoj zaključak o neosnovanosti apelantkinjinog zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske presude naveo detaljne, jasne i logične razloge u pogledu primjene materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
46. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
47. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman