Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1581/13 ("Frigos" d.o.o. Čelić u stečaju)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Aktivna legitimacija
  • Stečaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1581/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1581/13, rješavajući apelaciju "Frigosa" d.o.o. Čelić u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "Frigosa" d.o.o. Čelić u stečaju podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 117272 12 Rev od 10. januara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 005016 10 Pž od 20.

januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "Frigos" d.o.o. Čelić u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zijad Šušić, advokat iz Sarajeva, podnio je 12. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 117272 12 Rev od 10. januara 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 005016 10 Pž od 20. januara 2011. godine.

2. Presudom Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 032-0-Ps-04-000 272 od 7. maja 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke Opštine Čelić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) kojim je tražila da se utvrdi da ima pravo na izlučenje iz apelantove stečajne mase imovine koju čine nepokretne i pokretne stvari pobliže navedene u izreci presude, te da se obaveže apelant da te stvari preda tužiteljki u posjed (stav I izreke presude). Obavezana je tužiteljka da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 131.576,14 KM (stav II izreke presude). U obrazloženju presude Opštinski sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da su tužiteljka i apelantov pravni prednik zaključili Ugovor o privremenom korišćenju imovine broj 07- 457/96 od 1. juna 1996. godine na osnovu kojeg je apelantov pravni prednik dobio na privremeno korišćenje imovinu Poslovne jedinice "Fructal" p.o. Živilnska industrija Ajdovščina (koja se sastojala od zemljišta, građevina, opreme, alata i inventara) do okončanja postupka sukcesije bivše SFRJ. Opštinski sud je ukazao da je navedeni ugovor zaključen na osnovu Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prenosu sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Bosne i Hercegovine iz drugih država (u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani raspolaganja). Opštinski sud je dalje naveo da je uvidom u zapisnik sa ročišta održanog 15. maja 2009. godine u predmetima tog suda br. St-25/04 i St-26/04 utvrdio da je stečajni sudija pozvao apelantovog stečajnog upravnika i stečajnog upravnika "Fruteksa" d.o.o. Čelić u stečaju, te da je na tom ročištu donesen zaključak da se tužiteljki daje na privremeno korišćenje, čuvanje i upravljanje imovina tih preduzeća do utvrđivanja prava vlasništva na toj imovini (koja imovina je 22. maja 2009. godine predata tužiteljki). U vezi s tim, Opštinski sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da nije bilo značajnijeg odstupanja u pogledu obima imovine koja je data apelantovom predniku na privremeno korišćenje i imovine koja je vraćena tužiteljki. Opštinski sud je naveo da, dakle, imovina iz tužbenog zahtjeva odgovara imovini koja je predata po popisnim listama i da tu imovinu čine zemljište, objekti i oprema.

3. Opštinski sud je ukazao da je odredbama člana 81. stav 1. Zakona o stečaju i likvidaciji propisano da otvaranje stečajnog postupka ne utiče na pravo na izdvajanje stvari koje ne pripadaju stečajnom dužniku. Opštinski sud je naveo da, međutim, tužiteljka u predmetnom postupku nije dokazala da je vlasnik imovine čije izlučenje traži, niti da se ta imovina nalazi u apelantovom posjedu. Naime, Opštinski sud je naveo da je tužiteljka u predmetnom postupku tražila izlučenje imovine koja je navedena u Ugovoru o privremenom korišćenju imovine broj 07-457/96 od 1. juna 1996. godine i koja je predata na korišćenje apelantovom predniku. Opštinski sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je apelant dio te imovine unio kao osnivački ulog u drugi pravni subjekt - "Fruteks" d.o.o. Čelić, koji je takođe u stečaju. Opštinski sud je naveo da je uviđajem na licu mjesta, u prisustvu vještaka geometra, utvrdio da imovina apelanta i "Fruteksa" d.o.o. Čelić nije fizički razdvojena, kako zemljište, tako ni objekti i oprema. Opštinski sud je ukazao da je tužiteljka za postojanje izlučnog prava, kao stvarnog prava, bila dužna dokazati da su stvari čije izlučenje traži njeno vlasništvo. Opštinski sud je naveo da, međutim, tužiteljka to nije dokazala, već je svoje pravo na imovinu zasnivala na Sporazumu o pitanju sukcesije na teritoriji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum o pitanju sukcesije). Takođe, Opštinski sud je naveo da je tužiteljka tražila predaju u posjed imovine, a da joj je ta imovina 22. maja 2009. godine već predata na privremeno korišćenje, čuvanje i upravljanje. Opštinski sud je ukazao da se, dakle, predmetna imovina ne nalazi u apelantovom posjedu. Imajući u vidu navedeno, Opštinski sud je zaključio da je tužiteljkin tužbeni zahtjev u cjelosti neosnovan.

4. Odlučujući o tužiteljkinoj žalbi protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 03 0 Ps 005016 10 Pž od 20. januara 2011. godine kojom je žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio tako što je utvrdio da tužiteljka ima pravo na izlučenje iz apelantove stečajne mase imovine koju čine nepokretne i pokretne stvari pobrojane u tač. od 1-109. u izreci te presude, te je slijedom toga utvrdio postojanje osnovanog potraživanja tužiteljke prema apelantu na toj imovini i pravo da se iz apelantove stečajne mase navedena imovina izluči, što je apelant dužan priznati i trpjeti (stav I izreke presude). U preostalom dijelu, u kojem je odbijen tužiteljkin zahtjev kojim je tražila da se utvrdi osnovanost njenog potraživanja i pravo na izlučenje imovine pobrojane u tač. od 1-14. u izreci te presude, prvostepena presuda je potvrđena (stav II izreke presude). Obavezan je apelant da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 256.778,79 KM (stav III izreke presude).

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 3. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zabrani raspolaganja imovinom propisano da do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika upravlja opština, te da je stavom 3. tog člana propisano da se imovina pravnog lica iz druge republike privremeno upisuje u sudski registar kao osnivački ulog opštine u preduzeću. Takođe, Kantonalni sud je naveo da je Odlukom o sprovođenju Aneksa "G" Sporazuma o pitanjima sukcesije propisana procedura vraćanja prava koja građani ili pravna lica iz država sukcesora bivše SFRJ imaju, po kojoj ta lica podnose pisane zahtjeve opštini na čijem se području imovina nalazi, tako da opština u upravnom postupku donosi rješenje kojim se utvrđuje status tražene imovine i osnovanost zahtjeva za vraćanje imovine ili prava na obeštećenje. Kantonalni sud je ukazao da iz navedenih odredaba proizlazi da je tužiteljka aktivno legitimisana da traži izlučenje predmetne imovine, te da ne mora biti vlasnik imovine čije izlučenje traži iz stečajne mase. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da tužiteljka ima pravni interes da istraje u predmetnom postupku, bez obzira što joj je predmetna imovina 22. maja 2009. godine privremeno vraćena, budući da svoje pravo na predmetnu imovinu može dokazati samo sudskom odlukom, te na taj način spriječi da ta imovina bude dio stečajne mase apelanta i da bude predmet diobe.

6. Kantonalni sud je dalje naveo da je apelant na osnovu Ugovora o privremenom korišćenju imovine broj 07-457/96 od 1. juna 1996. godine stekao pravo da privremeno koristi predmetnu imovinu. S obzirom na to, Kantonalni sud je ukazao da je apelant prilikom rekonstrukcije i popravke određenih objekata, koji su oštećeni u toku rata, znao da se radi o tuđoj imovini i da ulaže u tuđu imovinu. Kantonalni sud je naveo da, stoga, ulaganja koja je apelant izvršio mogu imati samo obligaciono pravni karakter, odnosno mogu predstavljati osnov da se apelant za ta ulaganja namiri u postupku sukcesije od onoga ko tu imovinu preuzme (kao što je predviđeno članom 9. Ugovora o privremenom korišćenju imovine iz 1996. godine). Kantonalni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke proizlazi da imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva odgovara imovini koja je 1996. godine predata apelantovom predniku na privremeno korišćenje, s tim da se jedan dio imovine (koja je označena u tač. od 1-14. u izreci presude) ne nalazi u apelantovom posjedu, već u posjedu "Fruteksa" d.o.o. Čelić u stečaju ili je posjednik nepoznat. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je preinačio prvostepenu presudu tako što je usvojio tužiteljkin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na imovinu koja se nalazila u apelantovom posjedu, dok je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za potraživanje imovine koja nije u apelantovom posjedu. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio u skladu sa odredbama člana 387. stav 2. u vezi sa članom 395. Zakona o parničnom postupku.

7. Vrhovni sud, odlučujući o revizijama apelanta i Fruteksa" d.o.o. Čelić u stečaju (kao umješača) protiv drugostepene presude, donio je Presudu broj 32 0 Ps 117272 12 Rev od 10. januara 2013. godine kojom je revizije odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da vođenje posebnog postupka po tužbi "Fructala" Ajdovščina protiv tuženog i umješača predstavlja prigovor koji je istaknut nakon donošenja prvostepene presude, tako da ta činjenica sama po sebi nije od značaja u revizijskom postupku. Vrhovni sud je dalje naveo da je neosnovan apelantov prigovor koji se odnosi na nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrđeno da u pogledu predmetne imovine nema značajnijih odstupanja u odnosu na stanje imovine iz 1996. godine, slijedom čega je drugostepeni sud zaključio da je apelantov prednik preuzeo stvari iz ugovora koje odgovaraju sadašnjem stanju, po knjigovodstvenoj vrijednosti i sastavu kapitala. Vrhovni sud je naveo da je, dakle, u predmetnom postupku utvrđena vrijednost predmetne imovine u onom iznosu u kojem je bila u vrijeme preuzimanja na privremeno korišćenje, te da je stoga drugostepeni sud pravilno ocijenio da ta imovina ne pripada apelantu u smislu odredaba člana 81. stav 1. Zakona o stečaju i likvidaciji. Pri tome, Vrhovni sud je naveo da je tužiteljka aktivno legitimisane da traži izlučenje predmetne imovine, kako apelant, nad kojim je otvoren stečajni postupak, ne bi u stečajnom postupku raspolagao imovinom koja nije njegovo vlasništvo, a koja je po zakonu tužiteljki data na upravljanje do povrata prava na imovinu na jedan od predviđenih načina (povrat ili obeštećenje iz člana 4 Odluke o sprovođenju Aneksa "G" Sporazuma o pitanjima sukcesije).

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je u toku cijelog postupka isticao prigovor nedostataka aktivne legitimacije na strani tužiteljke, budući da tužiteljka nije vlasnik predmetne imovine. Apelant navodi da je vlasnik predmetne imovine "Fructal" Ajdovščina, koji je uostalom i pokrenuo postupak pred Opštinskim sudom protiv apelanta i umješača za izlučenje predmetne imovine, te da je taj postupak u toku, koju činjenicu sudovi nisu cijenili. Apelant dalje navode da imovina koju je tužiteljka predala na privremeno korišćenje njegovom predniku ne odgovara imovini koju je tužiteljka tražila u predmetnom postupku. Naime, apelant navodi da je od 1996. godine izvršio ulaganja u tu imovinu u iznosu većem od 2.800,000,00 KM. Takođe, apelant navodi da je ugovoru o privremenom korišćenju iz 1996. godine navedeno da se radi o zemljištu, objektima, opremi i alatu koji su predstavljeni u knjigovodstvenoj vrijednosti, dok je tužiteljka postavljenim tužbenim zahtjevom tražila izlučenje tačno određenih nekretnina i pokretnih stvari. Stoga, apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno postupili kada su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke (prema kojem se radi o istoj imovini). Osim toga, apelant navodi da Kantonalni sud nije pravilno izvršio obračun troškova postupka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno zaključili da je tužiteljka aktivno legitimisana u predmetnoj parnici, te da su pogrešno utvrdili da imovina koju je tužiteljka predala na privremeno korišćenje njegovom predniku odgovara imovini čije izlučenje je tužiteljka tražila u predmetnom postupku, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je prvostepenom presudom odbijen kao neosnovan tužiteljkin tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da tužiteljka u predmetnom postupku nije dokazala da je vlasnik imovine čije izlučenje traži, niti da se ta imovina nalazi u apelantovom posjedu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, za razliku od prvostepenog suda, zaključio da je tužiteljka, iako nije vlasnik predmetne imovine, aktivno legitimisana da traži izlučenje predmetne imovine shodno relevantnim odredbama Zakona o zabrani raspolaganja i Odluci o sprovođenju Aneksa "G" Sporazuma o pitanjima sukcesije, te da ima pravni interes da vodi predmetni postupak bez obzira što je već u posjedu predmetne imovine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge kojima se rukovodio pri izvođenju takvog zaključka, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, utvrdio da imovina koja je predmet tužbenog zahtjeva (i koja je vraćena tužiteljki) odgovara imovini koja je 1996. godine predata apelantovom predniku na privremeno korišćenje, a što je uostalom utvrdio i prvostepeni sud, tako da Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, koje je kao pravilno potvrdio i Vrhovni sud, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje da je "izvršio značajna ulaganja u predmetnu imovinu" i navoda kojima ukazuje "da je vlasnik predmetne imovine pokrenuo postupak za izlučenje te imovine", Ustavni sud ukazuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim žalbenim, odnosno revizionim navodima, u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost.

13. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje da Kantonalni sud "nije pravilno izvršio obračun troškova postupka", Ustavni sud zapaža da apelant uopšte nije obrazložio u čemu se ogleda ta navodna nepravilnost. Osim toga, Ustavni sud ukazuje, što proizlazi iz osporene odluke Vrhovnog suda, da je apelant propustio da te navode istakne u reviziji protiv drugostepene presude, te na taj način pruži mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, tako da ni Ustavni sud ne može razmatrati te navode (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26., objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 34/05). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1581/13 ("Frigos" d.o.o. Čelić u stečaju) | Sudska praksa | Aktio