Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-372/15 (H. H. i drugi)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-372/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-372/15, rješavajući apelacije Hazima Hadžihuskića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hazim Hadžihuskić protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003206 14 U od 30. decembra 2014. godine;
Nikola Duvnjak protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001949 12 Uvp od 29. januara 2015. godine;
Borislav Paravac protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002183 12 Uvp od 12. februara 2015. godine;
Stojan Malčić protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009878 13 Uvp od 21. januara 2015. godine;
Stojanka Tramošljika protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016889 15 U od 22. marta 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-372/15 Hazim Hadžihuskić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka, kojeg zastupa Dragan Davidović advokat iz Modriče, podnio je 23. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003206 14 U od 30. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana tužba apelanta podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu isplate neisplaćenih penzija. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelant kao korisnik prava na invalidsku penziju podnio 3. jula 2013. godine zahtjev prvostepenom organu za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 11. juna 2001. godine. Dalje je utvrđeno da se apelant kao korisnik prava na invalidsku penziju u navedenom periodu nije obraćao niti je nadležnoj službi Fonda PIO dostavljao neophodne podatke vezano za isplatu, obračun i likvidaturu penzija, isti su bili nepoznati odnosno nedostupni jer je nepoznavanje istih i nemogućnost naplate prouzrokovao sam apelant kao korisnik prava. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni organ pravilno postupio kada je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu iz razloga što je prvostepeni organ pravilno primijenio odredbu člana 138. Zakona o PIO kojom je propisano da dospjela primanja iz člana 137. navedenog Zakona, koja nisu mogla biti isplaćena zbog okolnosti koje je prouzrokovao korisnik prava, mogu se naplatiti najviše za 12 mjeseci unazad računajući od dana podnošenja zahtjeva za isplatu. Naime, u konkretnom slučaju pravilno su postupili organi uprave kada su odbili zahtjev apelanta podnesen 3. jula 2013. godine za isplatu neisplaćenih penzija za period od 1. aprila 1992. godine do 11. juna 2001. godine, iz razloga što je apelantu ranije uspostavljena isplata invalidske penzije rješenjem prvostepenog organa od 22. aprila 2002. godine i to počev od 12. juna 2001. godine, kao dana podnošenja zahtjeva, zaključio je Vrhovni sud.
2. AP-984/15 Nikola Duvnjak (u daljnjem tekstu: apelant) iz Modriče, podnio je 3. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 001949 12 Uvp od 29. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 14. maja 2012. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari, u ponovnom postupku, je utvrđeno da apelantu pripada pravo na staorsnu penziju od 9. decembra 2009. godine jer je tada Opštinska agencija za razvoj malih i srednjih preduzeća Opštine Modriča uplatila apelantu sredstva za dokup staža, nakon što je rješenjem tuženog (Fond PIO RS) od 26. novembra 2009. godine dozvoljen dokup staža u trajanju od 10 dana radi ostvarivanja prava na starosnu penziju. Dakle, iako je apelant 31. decembra 2008. godine podnio zahtjev tek navedenog datuma (9. decembra 2009. godine) je ispunio uslove za ostvarenje prava na starosnu penziju u smislu odredbe čl. 166. i 167. Zakona o PIO, dok pravilno u ukupan penzijski staž apelanta nije uračunato vrijeme navodno provedeno u osiguranju od 29. jula do 13. avgusta 1995. godine, s obzirom da za navedeni period apelant nije bio registrovan u matičnoj evidenciji osiguranika niti su bili uplaćeni doprinos za PIO. Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak Okružnog suda da su organi uprave pravilno utvrdili ukupan penzijski staž apelanta, te da je tek rješenjem organa uprave od 26. novembra 2009. godine apelantu dozvoljen otkup nedostajućeg staža od 10 dana radi ostvarivanja prava na starosnu penziju, a nakon izvršene uplate za dokupljeni staž (9. decembra 2009. godine) apelant je tek tada ostvario navedeno pravo u smislu odredbe člana 167. u vezi sa članom 43. Zakona o PIO, zaključio je Vrhovni sud.
3. AP-1710/15 Borislav Paravac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostajnice, podnio je 8. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 002183 12 Uvp od 12. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 25. septembra 2012. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu obustave isplate starosne penzije. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je rješenjem Fonda PIO od 9. marta 2012. godine obustavljena isplata strosne penzije apelantu počev od 1. januara 2012. godine, jer je utvrđeno da je apelant stekao status osiguranika u obaveznom osiguranju. Vrhovni sud navodi da je pravilan zaključak Okružnog suda da su organi uprave pravilno postupili kada su primjenom odredbe člana 141. stav 1. Zakona o PIO obustavili apelantu isplatu penzije uz obrazloženje da apelant ne može imati status osiguranika u obaveznom osiguranju i biti uživalac penzije. Činjenica da je Ustavni sud RS odlukom broj U-38/12 od 30. oktobra 2013. godine utvrdio da odredba člana 141. stav 1. Zakona o PIO nije u saglasnosti sa Ustavom RS, nije od uticaja na rješenje predmetne upravne stvari budući da je ista presudom Okružnog suda od 25. septembra 2012. godine pravosnažno riješena. Vrhovni sud je istakao da apelant, ukoliko smatra da mu je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom koji je donesen na osnovu zakona ili drugog propisa ili opšteg akta za koji je odlukom Ustavnog suda utvrđeno da nije u saglasnosti sa Ustavom, može podnijeti prijedlog za ponavljanje upravnog postupka u skladu sa odredbom člana 69. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu RS.
4. AP-1847/15 Stojan Malčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 15. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 009878 13 Uvp od 21. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske presude (Okružnog suda od 12. avgusta 2013. godine) kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv akta upravnog organa u predmetu utvrđivanja svojstva ratnog vojnog invalida i priznavanja prava na ličnu invalidninu. U predmetnoj upravnoj stvari je, u postupku revizije, utvrđeno da se apelantu i dalje priznaje svojstvo ratnog vojnog invalida (RVI) – VII kategorije sa 50% invaliditeta po osnovu bolesti zadobijene vršeći vojnu dužnost kao propadnik Oružanih snaga Republike Srpske, sa pravom na ličnu invalidninu počev od 1. januara 2011. godine dok za to postoje zakonom propisani uslovi, odnosno trajno. Vrhovni sud je, u obrazloženju osporene odluke, istakao da je pravilna odluka Okružnog suda kojom je odbijena tužba apelanta jer je u konkretnom slučaju apelantu pravilno utvrđen vojni invaliditet VII kategorije, na osnovu činjenica utvrđenih od strane medicinskog organa vještačenja koji je ovlašten i specijalizovan za davanje nalaza i mišljenja u pogledu oštećenja organizma koja su u konkretnom slučaju nastupila kao posljedica doživljenog moždanog udara. Ovo tim prije što apelant argumentovano ne dovodi u sumnju i pravilnost nalaz i mišljenje drugostepene ljekarske komisije jer ne prilaže medicinsku dokumentaciju iz koje bi proizašlo drugačije stanje od onog koje su utvrdile ljekarske komisije 17. aprila. 22. maja i 6. juna 2012. godine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 40. stav 1. Zakona o upravnim sporovima RS.
5. AP-2180/16 Stojanka Tramošljika (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Dragan Tolimir advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 016889 15 U od 22. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena kao neosnovana apelanticina tužba podnesena protiv akta upravnog organa (Fond PIO) u predmetu ostvarivanja prava na starosnu penziju. U predmetnoj upravnoj stvari je utvrđeno da je apelantica, u vrijeme podnošenja zahtjeva, imala ukupan penzijski staž 35 godina i osam dana, te da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi iz čl. 41. do 43. u vezi sa odredbama čl. 177. i 178. Zakona o PIO. Okružni sud je istakao da su organi uprave u konkretnom slučaju pravilno utvrdili da apelantica u momentu podnošenja zahtjeva nije imala 35 godina staža osiguranja nego 35 godina penzijskog staža. Dalje se navodi da u penzijski staž prema odredbi člana 22. Zakona o PIO ulazi staž osiguranja i poseban staž, dok odredba člana 23. navedenog Zakona propisuje da se pod stažom osiguranja podrazumijeva staž osiguranja sa efektivnim trajanjem i staž osiguranja sa uvećanim trajanjem. S obzirom da iz stanja spisa proizilazi da apelantica ima 35 godina penzijskog staža u koji ulazi i poseban staž u dvostrukom trajanju (od 19. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine), a kako odredba člana 38. Zakona o PIO propisuje da se poseban staž u dvostrukom trajanju ne računa u staž osiguranja, to proizilazi da su pravilno organi uprave odlučili kada nisu udovoljili zahtjevu apelantice. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene konačne odluke primjenom odredbe člana 31. st. 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima RS.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-372/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman