Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-643/15 („Super Nova“ d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zakup
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-643/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-643/15, rješavajući apelacije „Super Nova“ d.o.o. Mostar i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

„Super Nova“ d.o.o. Mostar, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 041702 13 Rev od 21. novembra 2014.

godine;

Ekrema Čaušević, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 027505 15 Rev od 21. januara 2016. godine;

Safeta Omerović, protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 048640 15 Gž od 9. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-643/15 „Super Nova“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatska kancelarija Kebo i Guzin iz Mostara, podnio je 9. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 P 041702 13 Rev od 21. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom utvrđeno je da postoje dospjela potraživanja tužitelja prema apelantu u iznosu od 30.220,00 KM i apelanta prema tužitelju u iznosu od 16.816,00 KM, te da je apelant dužan isplatiti tužitelju iznos od 13.404,00 KM.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužitelj D. M., kao zakupac i apelant, kao zakupodavac 15. aprila 2003. godine zaključili Ugovor o zakupu poslovnog prostora na vremenski period od godinu dana, da je aneksom ugovora isti produžen do 15. aprila 2008. godine, te da je tužitelj uredno isplaćivao zakupninu do 1. septembra 2006. godine. Nadalje, utvrđeno je da je članom 4. predmetnog ugovora navedeno da je tužitelj prethodnom zakupcu D. S. isplatio korisna ulaganja u poslovni prostor u iznosu od 30.220,00 KM, u visini prema procjeni sudskog vještaka građevinske struke, odnosno troškovniku, koji je sastavni dio ugovora. Također, utvrđeno je da je tužitelj predmetni poslovni prostor koristio do 23. aprila 2008. godine, kada ga je predao apelantu, a obzirom da je tužitelj prestao plaćati zakupninu 1. septembra 2006. godine, konstatovano je da ukupan dug na ime neisplaćene zakupnine iznosi 16.816,00 KM. Obzirom da je obavezu prema ranijem zakupcu izmirio tužitelj, konstatovano je da su na tužitelja, po osnovu odredbe člana 300. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), prešla potraživanja ranijeg zakupca koje je on imao prema apelantu, pa su nakon istaknutog zahtjeva tužitelja, primjenom člana 336. ZOO, potraživanja tužitelja i apelanta prebijena, pa je apelant obavezan isplatiti razliku između ukupnog duga i prebijenog potraživanja. Osim toga, zaključeno je da se u predmetnoj pravnoj stvari ima primjeniti opšti zastarni rok od pet godina, propisan članom 371. ZOO, te imajući u vidu da je tužba podnesena 28. aprila 2008. godine, a da je zastarni rok počeo teći od 1. septembra 2006. godine (tužitelj prestao plaćati zakupninu), shodno tome je apelantov prigovor zastare neosnovan.

2. AP-1737/16 Ekrema Čaušević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Bihaća, podnijela je 16. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 027505 15 Rev od 21. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom naloženo je apelantici da tužitelju S. O. na ime ostatka neisplaćene kupoprodajne cijene za stan (pobliže opisan u izreci prvostepene presude), isplati iznos od 19.500,00 KM.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužitelj, kao prodavac i apelantica, kao kupac zaključili pismeni Ugovor o kupoprodaji stana 3. jula 2000. godine, da je u ugovoru navedena cijena od 35.000,00 KM, kao i da su tužitelj i apelantica 7. juna 1999. godine kod advokata potpisali potvrdu ugovorene vrijednosti stana u iznosu od 59.500,00 KM. Nadalje, utvrđeno je da je tužitelju isplaćen iznos od 30.000,00 KM, da je nakon zaključenja navedenog ugovora apelantica platila 10.000,00 KM, dakle ukupno 40.000,00 KM, a da je članom 3. ugovora navedeno da će preostali iznos kupoprodajne cijene biti isplaćen u roku od 90 dana od dana potpisivanja ugovora. Dakle, konstatovano je da su tužitelj i apelantica u ugovoru o kupoprodaji upisali cijenu predmetnog stana u iznosu od 35.000,00 KM, dok je stvarno ugovorena cijena u iznosu od 59.500,00 KM. Obzirom da je predmetni ugovor zaključen i potpisan 3. jula 2000. godine, a da prema članu 3. ugovora rok isplate od 90 dana istječe 3. oktobra 2000. godine, zaključeno je da je obaveza apelantice za plaćanje ostatka cijene dospjela 3. oktobra 2000. godine, te da je od tog dana tužitelj mogao tražiti od apelantice isplatu ostatka kupoprodajne cijene, odnosno od toga datuma je počeo teći rok zastarjelosti potraživanja. Imajući u vidu da je u pitanju izvršavanje ugovorne obaveze, zaključeno je da je za ocjenu roka zastare relevantan član 371. Zakona o obligacionim odnosima, odnosno opći rok zastare u trajanju od 5 godina. Shodno navedenom, konstatovano je da rok od 5 godina istječe 3. oktobra 2005. godine, te da je podnošenjem tužbe za isplatu predmetnog potraživanja (tužba podnesena 24. avgusta 2005. godine) prekinut tok roka zastare.

3. AP-1743/16 Safeta Omerović (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gradačca, koju zastupa Safet Kikić, advokat iz Gradačca, podnijela je 15. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 28 0 P 048640 15 Gž od 9. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezana je apelantica da tužitelju (MKF „EKI“ Sarajevo, Ured EKI – HCB Gradačac) po osnovu Ugovora o kreditu od 12. septembra 2008. godine i Ugovora o jemstvu od 12. septembra 2008. godine, za čije je uredno ispunjenje apelantica garantovala, plati dug u iznosu od 7.129,80 KM.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužitelj, kao davalac kredita i J. K., kao korisnik kredita zaključili 12. septembra 2008. godine Ugovor o kreditu na iznos od 8.000,00 KM, a da je u svrhu osiguranja novčanog iznosa po ugovorenom kreditu, korisnik kredita 12. septembra 2008. godine izdala mjenicu sa klauzulom bez protesta, koju su osim korisnika kredita potpisali i mjenični dužnici, među kojima i apelantica. Nadalje, utvrđeno je da su apelantica i ostali mjenični dužnici 12. septembra 2008. godine sa tužiteljem zaključili pojedinačne ugovore o jemstvu, kojim su se obavezali da će u cjelosti izmiriti obavezu korisnika kredita, ukoliko on to ne učini. Isto tako, utvrđeno je da je tužitelj, nakon što obaveze po osnovu ugovora o kreditu nisu ispunjene, 15. marta 2010. godine, popunio mjenicu i na osnovu iste pokrenuo izvršni postupak, koji je u odnosu na apelanticu nastavljen kao parnični postupak, jer mjenica bez protesta nije vjerodostojna isprava. U vezi s tim, konstatovano je da je odredbama člana 48. Zakona o mjenici propisano da svi oni koji su mjenicu trasirali, akceptirali, indosirali ili avalirali, odgovaraju solidarno imaocu mjenice, a imalac mjenice ima pravo postupiti protiv svih lica, bilo pojedinačno, bilo protiv više njih, bilo protiv svih zajedno, pri čemu nije dužan da se drži reda kojim su se oni obavezali. Dakle, zaključeno je da tužitelj, kao povjerilac može sudskim putem zahtijevati naplatu od bilo kojeg potpisnika mjenice, te shodno tome i od apelantice kao mjeničnog dužnika (avaliste).

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-643/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-643/15 („Super Nova“ d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio