Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2648/13 (B. K., B. K., I. K., D. K. i N. K.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Stara devizna štednja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2648/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2648/13, rješavajući apelaciju Bajre Kavazovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Bajre Kavazovića, Bogdana Kneževića, Ifeta Karića, Dejana Kljajića i Nikole Kužeta, podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 294958 13 Gž od 24. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 294958 06 P od 25. januara 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Bajro Kavazović, Bogdan Knežević, Ifet Karić, Dejan Kljajić i Nikola Kužet (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju advokati iz Advokatskog društva „Spaho“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 18. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 294958 13 Gž od 24. aprila 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 294958 06 P od 25. januara 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od tuženih Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i Unicredit banke d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) zatraženo je 25. aprila 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je također zatraženo da dostavi spis predmeta.

3. Općinski sud je odgovore na apelaciju dostavio 9. maja 2016. godine, Banka 29. aprila 2016. godine, BiH 5. maja 2016. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju. Općinski sud je spis predmeta dostavio 10. maja 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Apelanti su tužbom od 24. marta 2006. godine pokrenuli predmetni parnični postupak protiv tuženih radi isplate devizne štednje i naknade nematerijalne štete u iznosu od po 5.000 KM.

6. Nakon što se Općinski sud rješenjem od 26. septembra 2006. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, predmetni spis je nakon pravomoćnosti rješenja proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) na daljnje postupanje.

7. Sud BiH je 6. maja 2008. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu, uz obrazloženje da je stupanjem na snagu (15. aprila 2006. godine) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon) prestala stvarna nadležnost sudova za rješavanje ovakvih sporova, uz uputu Općinskom sudu da postupi u skladu sa odredbom člana 28. u vezi sa članom 7. Zakona.

8. Apelanti su putem punomoćnika Općinskom sudu 3. decembra 2010. godine podnijeli podnesak gdje se izjašnjavaju da zahtjev za naknadu nematerijalne štete nije obuhvaćen verifikacijom, da se on može ostvariti samo u sudskom postupku, te traže da se po njemu nastavi postupati. Uređujući sudija je 28. septembra 2012. godine dao nalog da se spis zavede u CMS i dobio je broj 294958, te je pripremno ročište zakazano za 15. novembar 2012. godine.

9. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 294958 06 P od 25. januara 2013. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev da su tužene dužne solidarno na ime naknade nematerijalne štete isplatiti Dejanu Kljajiću i Nikoli Kužetu iznos od po 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 24. marta 2006. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka, a sve u roku od 30 dana. Nadalje, istom presudom je utvrđeno da se prima na znanje povlačenje tužbenog zahtjeva u dijelu kojim apelanti traže da se utvrdi pravo raspolaganja na deviznim sredstvima položenim na računu prvotužene, i to Dejan Kljajić iznos od 4.273,44 DEM preračunato u eure i Nikola Kužet iznos od 42.207,06 DEM preračunato u eure, sve sa pripadajućim kamatama na štednju i zakonskom kamatom od 1. januara 1992. godine do isplate. Također, istom presudom je utvrđeno da se prima na znanje povlačenje tužbe u cijelosti u odnosu na apelante Bajru Kazazovića, Bogdana Kneževića i Ifeta Karića. Istom presudom je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka.

10. Odlučujući prvenstveno o istaknutim prigovorima da je parnični sud apsolutno nenadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari, Općinski sud ga je odbio kao neosnovan zato što je Sud BiH svojim dopisom od 6. maja 2008 godine zauzeo stav, a i po dopisu od 18. maja 2007. godine, da se u konkretnom slučaju ne radi o imovinskom sporu, nego se radi o sporu za utvrđenje prava vlasništva, pa je Općinski sud do stupanja na snagu navedenog zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje bio isključivo stvarno nadležan za rješavanje ovog spora. Kako se u konkretnoj stvari radi o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, to je parnični sud stvarno nadležan da o njoj odlučuje u prvostepenom postupku.

11. Krećući se u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, a shodno odredbama čl. 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) da je teret dokazivanja na apelantima, Općinski sud je stao na stanovište da apelanti sa provedenim dokazima nisu dokazali ni uzročno-posljedičnu vezu između radnji tuženih, niti visinu nematerijalne štete koju potražuju, tj. pravičnu naknadu za prouzrokovanu štetu. Općinski sud dalje navodi da se, prema sadržaju odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), naknada nematerijalne štete dosuđuje samo za pravno priznate vidove štete propisane članom 200. i članom 201. stav 3. ZOO-a. Pod nematerijalnom štetom se podrazumijevaju fizička bol, psihička bol i strah i oštećenoj osobi se zbog povrede nematerijalnih prava-prava ličnosti novčana naknada može dosuditi samo kada su se posljedice povrede manifestirale u jednom od vidova nematerijalne štete, i to u slučaju kada jačina i trajanje bolova, straha ili druge okolnosti slučaja to opravdavaju da bi se oštećenom uspostavila narušena psihička ravnoteža.

12. Općinski sud je cijenio da nema mjesta primjeni člana 41. Evropske konvencije jer je članom II/3. Ustava BiH, koji ima naslov međunarodni standardi, propisano da se prava i slobode iz Evropske konvencije direktno primjenjuju u BiH, a iz samog sadržaja navedenog člana 41. Evropske konvencije je vidljivo da se navedena odredba odnosi na mogućnost dosuđenja određenog novčanog iznosa kao pravične naknade u postupcima gdje je utvrđeno da je tužena država prekršila prava zagarantirana Evropskom konvencijom, te da se navedenom odredbom daje isključivo ovlaštenje Evropskom sudu za ljudska prava da dosudi pravičnu naknadu zbog kršenja Evropske konvencije. Iz svih gore navedenih razloga, Općinski sud je našao da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan i donesena je odluka kao u izreci ove presude.

13. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 294958 13 Gž od 24. aprila 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

14. Kantonalni sud je, pozivajući se na odlučenje prvostepenog suda, naveo da njegovo utvrđenje nije dovedeno u sumnju razlozima žalbe i stanjem spisa. Pri tome navodi da je presuda u predmetu Suljagić Evropskog suda u Strasbourgu imala za cilj da kao „pilot presuda“ kažnjava i natjera državu - entitete da usvoje generalne mjere kojima bi se deviznim štedišama isplatila tzv. stara devizna štednja. Nakon ove presude donesen je zakon o verifikaciji stare devizne štednje tako da je presuda, kao pilot presuda, općenito postigla svoj cilj. U prilog ovome ide i navod prvostepenog suda da je u predmetu Zadrić Evropski sud u Strasbourgu utvrdio: „Može se smatrati da su vlasti Bosne i Hercegovine poduzele sve neophodne mjere da postupe u skladu sa „pilot presudom.“ Prvostepeni sud pravilno citira sjednicu Ustavnog suda od 14. do 15. septembra 2010. godine gdje nije udovoljeno zahtjevu aplikanata za naknadu nematerijalne štete jer je Ustavni sud zaključio da je Federacija BiH kao entitet preduzela sve mjere da isplati staru deviznu štednju u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom.

15. Kantonalni sud dijeli mišljenje prvostepenog suda da su apelanti morali, u skladu sa članom

123. ZPP-a, dokazati da im je radnjama tužene, neisplatom stare devizne štednje, nastupila šteta, te da su morali dokazati da postoji uzročna veza u nastanku štete i protivpravnih radnji tuženih. Apelanti nisu dokazali da im je nastala šteta u vidu pretrpljenih duševnih boli i nisu dokazali da je ova šteta u uzročnoj vezi s protivpravnim radnjama tuženih, niti su dokazali visinu naknade nematerijalne štete koju su eventualno trpjeli. Prvostepeni sud pravilno zaključuje da se član 41. Evropske konvencije odnosi na mogućnost dosuđenja određenog novčanog iznosa od strane Evropskog suda kao pravične naknade u postupcima gdje je utvrđeno da je tužena kao država prekršila prava zagarantirana konvencijom. Za naknadu nematerijalne štete koju apelanti potražuju bilo je neophodno da apelanti, u smislu člana 123. ZPP-a, dokažu nematerijalnu štetu prema sadržaju odredbe člana 200, a u vezi sa članom 201. stav 3. ZOO-a. Znači, naknada nematerijalne štete apelantima bi se mogla dosuditi da su apelanti dokazali da su trpjeli duševne boli zbog neisplate stare devizne štednje, te su morali dokazati i intenzitet i dužinu trpljenja tih boli. Na osnovu iznesenog žalba apelanata je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena na osnovu člana 226. ZPP-a.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 41. Evropske konvencije. Iscrpno obrazlažu da su kod pravne prednice Banke (Jugobanka) prije rata imali deponirana devizna sredstva prema važećim zakonima SFRJ, da je garancije na ta sredstva dala SFRJ, a prema Sporazumu o pitanjima sukcesije ovu garanciju je solidarno sa ostalim državama nasljednicama preuzela tužena BiH. Navode da je Banka odbila njihov zahtjev da isplati deponirana novčana sredstva, odnosno njihovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su donošenjem Zakona grubo povrijeđena njihova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom jer oni nisu mogli ostvariti pristup svojoj imovini. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je postupak trajao neprihvatljivo dugo, duže od sedam godina od pokretanja postupka, odnosno duže od tri godine od donošenja pilot presude Evropskog suda u predmetu Suljagić, što ukazuje na neefikasnost sudstva u BiH.

17. Prema ocjeni apelanata, osporenim presudama direktno se vrijeđa Ustav BiH, odnosno odredba člana II/2. koja propisuje direktnu primjenu odredaba Evropske konvencije. U tom pravcu apelanti podsjećaju da je Evropski sud u presudi Suljagić protiv BiH, koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno ignorirali, utvrdio povredu prava na imovinu i aplikantu u tom predmetu dosudio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete primjenom odredbe člana 41. Evropske konvencije, pa je, prema njihovoj ocjeni, na taj način „stvorena“ sudska praksa Evropskog suda koju su dužni poštovati svi sudovi na području BiH. Ističu da se njihov tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 41. Evropske konvencije koja predviđa naknadu za onoga čija su prava utvrđena Evropskom konvencijom povrijeđena, a koju su redovni sudovi bili dužni da primijene.

18. Konačno, apelanti su predložili da se na osnovu povreda materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine, te odredaba Evropske konvencije tužena BiH obaveže da svakom od apelanata isplati iznos od po 5.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, počev od dana utuženja, kao i naknadu troškova postupka, uključujući i troškove nastale pred Ustavnim sudom. Zatim, traže od Ustavnog suda da utvrdi povredu relevantnih odredaba Evropske konvencije, te da navedeni sud odredi da li su utvrđene povrede posljedica Zakona koji je tužena BiH donijela ili su povrede nastupile kao posljedica osporenih odluka, odnosno da ocijeni da li je tužena BiH, donošenjem Zakona (konkretno odredaba člana 28), osporila pravo apelanata na sudsku zaštitu, odnosno da odredi da li se radi o nezakonitom postupanju sudova u Federaciji BiH koji su protivno zakonu ili njegovim pogrešnim tumačenjem tužiteljima osporili pravo na pravično suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

19. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelacije hronološki posložio tok postupka, zaključivši da je pred navedenim sudom postupljeno u skladu sa zakonskim propisima, te da je predmet riješen u skladu sa obimom zatečenih predmeta.

20. Banka je u odgovoru na apelaciju navela da je apelacija pogrešno dostavljena na odgovor UniCredit Bank d.d. budući da UniCredit Bank d.d. nije učesnik apelacije jer je iz dostavljene apelacije vidljivo da je tužena Union banka pravni sljednik Jugobanke, a ne UniCredit Bank d.d.

21. BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da apelacija nije osnovana, te predlaže da se kao neosnovana odbije. Naime, 15. aprila 2006. godine stupio je na snagu Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06 i 72/07). Članom 28. navedenog zakona propisano je kako mjerodavni sudovi trebaju postupati u ovim sporovima koji nisu pravomoćno okončani. S obzirom na citiranu odredbu Zakona, jasno je da je postupak isplate stare devizne štednje detaljno reguliran Zakonom i da je tužba u ovoj pravnoj stvari nedozvoljena. U pogledu naknade nematerijalne štete, Banka ističe da je ona u cijelosti nedokazana, imajući u vidu dokaze u spisu, a i prema ZOO-u ovaj vid štete je predviđen samo kao naknada za duševne boli zbog smrti ili teškog invaliditeta bliske osobe, zbog naruženosti ili fizičkih bolova i straha većeg intenziteta, tj. kao satisfakcija za ove vrste štete. S tim u vezi Evropski sud je naveo da iako je aplikant pretrpio izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama u predmetu Suljagić i drugi je već utvrđeno da nije neophodno dosuditi adekvatnu naknadu svim osobama koje su ovim pogođene. Drugotužena, pri svemu navedenom, ne osporava, niti može osporavati pravo na mirno uživanje imovine apelanata, ali ističe nedozvoljenost i neosnovanost tužbenog zahtjeva prema Bosni i Hercegovini koja proizlazi iz nepravilnog tumačenja pozitivnih pravnih propisa. V.Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1.

Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.

Član 123. stav 2.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

24. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase:

Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:

c) Agencija posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.

(Sudski postupci u toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 294958 13 Gž od 24. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 24. maja 2013. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovane apelante ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

32. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).

33. U vezi s ključnim prigovorima apelanata, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

35. Apelanti predmetnom apelacijom, između ostalog, problematiziraju predmetni postupak s aspekta primjene prava, konkretno odredbe člana 41. Evropske konvencije koju su redovni sudovi trebali primijeniti jer se Evropska konvencija direktno primjenjuje u BiH, shodno stavu Evropskog suda usvojenog u predmetu Suljagić i dr. protiv BiH, zatim, kvaliteta zakona i zakonskih rješenja koja su donesena u vezi sa „starom“ deviznom štednjom koja su onemogućila povrat njihove imovine.

36. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obavezivanje tuženih (BiH i Banke) da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete shodno odredbi člana 41. Evropske konvencije zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdili da su apelanti imali deponiranu „staru“ deviznu štednju kod pravne prednice Banke koju nisu mogli koristiti, ali da je stupanjem na snagu Zakona apelantima omogućeno da „staru“ deviznu štednju verificiraju kod nadležnog APIF-a. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete koju su apelanti, shodno relevantnim pozitivno-pravnim propisima, bili obavezni da dokažu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali tužbeni zahtjev, što je bila njihova obaveza, shodno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredaba čl. 7, 123. stav 2, te člana 126. ZPP-a u vezi sa čl. 155. i 200. ZOO-a. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ni u apelaciji ne tvrde suprotno, niti u tom pravcu pružaju bilo kakve dokaze, osim što smatraju da su redovni sudovi trebali primijeniti član 41. Evropske konvencije, kako je to učinio Evropski sud u predmetu Suljagić protiv BiH.

37. U vezi s ovim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su apelanti identičan prigovor iznijeli u žalbi i da se o tom prigovoru detaljno izjasnio Kantonalni sud, koji je, između ostalog, istakao da član 41. Evropske konvencije pruža mogućnost isključivo Evropskom sudu da postupa po citiranoj odredbi. Ustavni sud podsjeća da obrazloženje Kantonalnog suda upravo proizlazi iz odredbe člana

41. Evropske konvencije koja glasi: „Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“ U vezi s prigovorima apelanata da je Evropska konvencija ugrađena u naš pravni sistem i da se direktno primjenjuje, te da su stoga redovni sudovi bili obavezni da primijene citirani član, Ustavni sud podsjeća da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom (Dio I - Prava i slobode), a ne i Dio II Evropske konvencije (u koji je situirana odredba člana 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavljanje i postupanje Evropskog suda. S obzirom na sve navedeno u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku ne uočava proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO-a i procesnog prava, pri čemu Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se nije i ne može biti osnov za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud još naglašava da je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO, neosnovan zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet Zakona budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.

38. U vezi s prigovorima apelanata koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli 24. marta 2006. godine, a da je postupak pravomoćno okončan presudom Kantonalnog suda od 24. aprila 2013. godine, dakle, nakon sedam godina. Ocjenjujući opravdanost navoda apelanata u segmentu dužine trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud već 26. septembra 2006. godine proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari (apelanti su tužbom prvobitno tražili isplatu „stare“ devizne štednje), proslijedivši predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Sud BiH 6. maja 2008. godine predmet vratio Općinskom sudu na daljnje postupanje u smislu Zakona koji je u međuvremenu stupio na snagu. Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu apelanata (podneskom od 2. decembra 2010. godine apelanti su konačno opredijelili tužbeni zahtjev) odlučio presudom od 25. januara 2013. godine, a da je Kantonalni sud o žalbi odlučio presudom od 24. aprila 2013. godine, dakle, nakon tri mjeseca, što ukupno čini period od dvije godine i oko tri mjeseca. Uzimajući u obzir sve navedeno i činjenicu da iz raspoloživih dokaza ne proizlazi da su apelanti na bilo koji način prigovorili odlukama redovnih sudova u vezi s proglašavanjem Općinskog suda nenadležnim, te prosljeđivanjem predmeta APIF-u, Ustavni sud u takvim okolnostima ne može prihvatiti opravdanim navode apelanata o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“ kada je dvostepeni postupak nakon vraćanja predmeta od APIF-a okončan u relativno kratkom vremenskom periodu od dvije godine i više od tri mjeseca.

39. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaju u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost redovnih sudova koja bi za posljedicu imala kršenja prava apelanata na pravično suđenje, uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“.

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

41. U vezi sa ostalim prigovorima apelanata koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu, također, smatra neosnovanim. Naknada troškova postupka

42. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu nije bilo kršenja prava apelanata ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na šta su apelanti neosnovano ukazali.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2648/13 (B. K., B. K., I. K., D. K. i N. K.) | Sudska praksa | Aktio