Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2118/16 (E. J.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2118/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2118/16, rješavajući zahtjev Elvira Juge za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Elvira Juge za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Jugo iz Banjaluke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je, 17. maja 2016. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pri 88243 16 Pžp od 6. aprila 2016. godine i rješenje Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Pri 88243 14 Pr od 11. decembra 2015. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi izvršenje rješenja Okružnog suda bilo zabranjeno do donošenja odluke Ustavnog suda o njegovoj apelaciji.
2. Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 Pri 88243 14 Pr od 11. decembra 2015. godine apelanta oglasio odgovornim jer je izvršenom kontrolom poreskog obveznika “Urban” d.o.o. sa sjedištem u Banjaluci (u daljnjem tekstu: poreski obveznik), u kom je apelant odgovorno lice, utvrđeno da je: 1) poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom periodu juni 2013 godine u iznosu od 24.897,00 KM i 2) što je poreski obveznik izvršio pogrešno odbitak ulaznog PDV-a u poreskom periodu juli 2013 godine u iznosu od 24.412,00 KM, čime je učinio prekršaj u sticaju iz člana 32. Zakona o porezu na dodatnu vrijednost (u daljnjem tekstu: Zakon o PDV). Osnovni sud je na osnovu člana 67. stav 2. a u vezi sa stavom 1. tačke 5. istog Zakona kaznio apelanta za prekršaj iz tačke 1) novčanom kaznom u iznosu od 12.448,50 KM, a za prekršaj iz tačke 2) novčanom kaznom u iznosu od 12.206,00 KM, te mu je, izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 12.500,00 KM.
3. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da su neosnovanim ocijenjeni apelantovi navodi kojim ne prihvata odgovornost za prekršaj koji mu je stavljen na teret obzirom da nisu imali uporište u provedenim dokazima. U vezi s tim je ukazano da su sporne fakture broj 04-005/2013 od 20. juna 2013. godine i broj 04-007/2013 od 10. jula 2013. godine na koje se apelant pozvao bile predmet razmatranja prigovora poreskog obveznika na Zapisnik o kontroli broj 04/5-2/1-17-1-67-1 174-1/13 od 20. novembra 2013. godine, da su rješenjem broj 04/5-2/1-17-1-67-1174-2/1131 od 8. decembra 2013. godine odbijene, utvrđen je razrez indirektnih poreza za poreskog obveznika u iznosu od 49.309 KM, te da je ovo rješenje konačno sa danom 27. avgust 2015. godine, čime je za poreskog obveznika i dodatno utvrđena poreska obaveza. Apelantov dokaz - Zapisnik o kontroli broj 04/5- 2/1-17-1-67-1037-1/13 od 17. septembra 2013. godine, po ocijeni Osnovnog suda ne može biti osnov za oslobađanje prekršajne odgovornosti jer i nije bio predmet ovog prekršajnog postupka.
4. Osnovni sud je ukazao da je članom 67. stav 1. tačka 5) Zakona o PDV-u propisano da će poreski obveznik koji pogrešno obračuna iznos ulaznog poreza u skladu sa Glavom X ovog Zakona, biti novčano kažnjen u iznosu od 50 % od nezakonito stečene dobiti, a stavom 2. da ovlašteno lice koje radi za pravno lice podliježe istoj novčanoj kazni kao i pravno lice. Shodno navedenom, Osnovni sud je za svaki pojedini prekršaj utvrdio novčanu kaznu, te apelantu kao odgovornom licu na osnovu člana 12. Zakona o prekršajima RS izrekao jedinstvenu novčanu kaznu, cijeneći pri tom da apelant do sad nije prekršajno kažnjavan, težinu učinjenog prekršaja u sticaju, stepen prekršajne odgovornosti, smatrajući da će se istom postići svrha kažnjavanja.
5. Okružni sud je rješenjem broj 71 0 Pri 88243 16 Pžp od 6. aprila 2016. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepeno rješenje preinačio u pravnoj ocjeni prekršaja, tako što je radnje stavljene apelantu na teret za koje je oglašen krivim pravno kvalifikovao kao dva prekršaja iz člana 67. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 5) istog člana i članom 32. Zakona o PDV-u. U ostalom djelu prvostepeno rješenje je ostalo neizmijenjeno.
6. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantove žalbene navode da je donošenjem prvostepenog rješenja povrijeđena presumpcija nevinosti, s obzirom da je protiv poreskog obveznika postupak obustavljen, pa da nije bilo uslova za njegovu odgovornost kao odgovornog lica. Okružni sud je najprije dao iscrpnu analizu relevantnih odredbi Zakona o prekršajima, Krivičnog zakona RS te Zakona o krivičnom postupku RS koje se, mutatis mutandis, primjenjuju u prekršajnom postupku. Nadalje, ukazano je da su u konkretnom slučaju vođena dva odvojena postupka, da je u postupku protiv poreskog obveznika doneseno rješenje broj 71 0 Pr 185809 14 Pr od 1. oktobra 2015. godine, kojim je prekršajni postupak obustavljen, u skladu sa odredbom člana
45. Zakona o prekršajima, jer je predstavnik ovlaštenog organa propustio da se pojavi na zakazani usmeni pretres, pa je prekršajni nalog od 28. januara 2013. godine protiv pravnog lica stavljen van snage. Obzirom da navedenim rješenjem nije odlučeno o meritumu, apelantovi žalbeni navodi da ga u ovom postupku štiti presumpcija nevinosti, koja je povrijeđena na njegovu štetu jer je postupak protiv poreskog obveznika obustavljen, ocjenjeni su neosnovanim.
7. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da prvostepeni sud nije dao razloge u pogledu vinosti, jer se iz obrazloženja ne vidi da li je postupao sa umišljajem ili iz nehata. U vezi s tim je ukazano da je prema člana 1. stav 3. Zakona o prekršajima za odgovornost učinioca dovoljan nehat, ukoliko odredbama o prekršaju (misli se na zakone koji propisuju prekršaje) nije propisano da će se učinilac kazniti za djelo učinjeno isključivo sa umišljajem. S obzirom da je kao pravilo propisano da je prekršaj ona radnja ili djelo koje je učinjeno iz nehata, a da Zakon o PDV-u u kome je propisan prekršaj koji se apelantu stavljen na teret nije određeno da on može biti počinjen isključivo sa umišljajem, Okružni sud je zaključio da činjenica da prvostepeni sud nije i obrazložio nehat, nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja.
8. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da je prvostepeno rješenje zasnovano na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim je ukazano da iz stanja prvostepenog spisa proizilazi da su se vidi da su na usmenom pretresu izvedeni predloženi dokazi, kako podnosioca prekršajnog zahtjeva, tako i apelantovi dokazi (zapisnik o kontroli broj 04/5-2/1- 17-1-67-1037-1/13 od 17. septembra 2013.godine), pa da je prvostepeni sud analizom i ocjenom provedenih dokaza, pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo pravilan zaključak da je apelant počinio dva prekršaja u sticaju, s tim što je pogrešno naveo da se radi o prekršaju iz člana 32. Zakona o PDV-u, koji je kažnjiv po odredbi člana 67. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 5) istog Zakona. Radi izloženog, opravdano se žalbom ističe da je prvostepeni sud pogrešno kvalifikovao prekršaj zbog čega je prvostepeno rješenje i preinačeno u ovom djelu na način da su apelantove radnje za koje je oglašen krivim pravno kvalifikovane kao dva prekršaja, u sticaju, iz člana 67. stav 2. u vezi sa stavom 1. tačka 5) istog člana Zakona o PDV-u i člana 32. istog zakona.
9. Razmatrajući odluku o prekršajnoj sankciji, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je apelantu kao odgovornom licu utvrdio novčanu kaznu za dva prekršaja u sticaju i to za prekršaj iz tačke 1) u iznosu od 12.448,50 KM i za prekršaj iz tačke 2) u iznosu od 12.206,00 KM, tačnije u iznosu od 50% od nezakonito stečene dobiti, te mu primjenom odredbe člana 12. Zakona o prekršajima izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 12.500,00 KM. Neosnovanim je ocijenjen apelantov navod da mu je odmjerena prestroga kazna, te da nisu došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti. U vezi s tim je ukazano da je je odmjerena novčana kazna srazmjerna težini učinjenih prekršaja, stepenu apelantove prekršajne odgovornosti, te okolnostima pod kojima su prekršaji učinjeni. Po ocjeni Okružnog suda, vrsta i mjera prekršajne sankcije - jedinstvena novčana kazna u iznosu od 12.500,00 KM odražava ukupnost svih okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja, te odgovara težini počinjenih prekršaja, ličnosti optuženog, okolnostima pod kojima su prekršaji učinjeni i društvenoj opasnosti istih, te se sa tako odmjerenom kaznom postiže svrha kažnjavanja kako sa specijalnog, tako i sa generalnog aspekta.
10. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant najprije tvrdi da je na njegovu štetu povrijeđena pretpostavka neovisnosti ukazujući da je postupak protiv poreskog obveznika zbog istih prekršaja obustavljen, te da je Okružni sud, s tim u vezi pogrešno tumačio relevantne odredbe Zakona o prekršajima, KZ RS i ZKP RS. Nadalje, apelant tvrdi da sudovi uopšte nisu obrazložili njegovu vinost, odnosno da s tim u vezi zausti stav iz osporenog drugostepenog rješenja nije u skladu sa teorijom subjektivne odgovornosti koja je zastupljena u domaćem zakonodavstvu. Apelant smatra i da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno ukazujući na zapisnik od 17. septembra 2013. godine. Također, apelant smatra i da je izrečena novčana kazna previsoko određena, potkrepljujući to navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, kao i navedenim zapisnikom.
11. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da je osporeno drugostepeno rješenje pravosnažno i da je pozvan da plati izrečenu novčanu kaznu. Apelant tvrdi da nije u mogućnosti da jednokratno plati novčanu kaznu i da postoji mogućnost njene zamjene kaznom zatvora. Najzad, apelant je istakao da će zahtjev za izdavanje privremene mjere dopuniti kada po njegovoj molbi za odgađanja plaćanja kazne, odnosno plaćanja u više rata bude, odlučeno.
12. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
14. Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP- 3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud zapaža da je apelant postavio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom u suštini traži da Ustavni sud odložio izvršenje izrečene prekršajne sankcije - novčane kazne. Apelant je, pored ostalog, istakao da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu i da postoji mogućnost da ona bude zamijenjena kaznom zatvora, kao i da će zahtjev za privremenu mjeru dopuniti kada bude odlučeno o njegovoj molbi za odgađanje izvršenja izrečene kazne odnosno plaćanju u više rata.
16. Ustavni sud zapaža da je članom 44. stav 4. Zakona o prekršajima RS, pored ostalog, određeno da sud, u opravdanim slučajevima, može dozvoliti da se novčana kazna isplati u ratama. Prema apelantovim navodima proizlazi da je on pokrenuo postupak kako bi ovu mogućnost i iskoristio ali da o njegovoj molbi još uvijek nije odlučeno. Nadalje, Ustavni sud zapaža da u skladu sa članom 235. Zakona o prekršajima RS postoji mogućnost da izrečena novčana kazna bude zamijenjena kaznom zatvora, ali tek kada kažnjeni dokaže da nije u mogućnosti da je plati. Apelant u zahtjevu za izdavanje privremen mjere tvrdi da nije u mogućnosti platiti izrečenu novčanu kaznu ali ovu tvrdnju ničim nije potkrijepio odnosno ne tvrdi da je dokazao da nije u mogućnosti da plati novčanu kaznu. Stoga proizlazi da apelant u trenutku obraćanja Ustavnom sudu nije iscrpio mogućnosti koje je imao na raspolaganju prema navedenom zakonu, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere, te da nije učinio mogućim i vjerojatnim postojanje drugih okolnosti koje bi uputile na zaključak o nastanku štetnih posljedica koje se mogu otkloniti jedino primjenom mehanizma privremene mjere.
17. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman