Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-383/15 (V. G., mldb. S. G. i B. G.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-383/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-383/15, rješavajući apelaciju V. G. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli V. G., mldb. S. G. i B. G., protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000526 14 Rev 2 od 29. oktobra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

V. G., mldb. S. G. i B. G. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Mladen Sarić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 22. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 000526 14 Rev 2 od 29. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelimično je usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice B. B. kojim je tražila da se utvrdi da je suvlasnik na ½ dijela po osnovu sticanja u vanbračnoj zajednici zajedničke imovine sa pravnim prethodnikom apelanata M. G. (preminuo 11. jula 2008. godine) na nekretninama i to porodično stambene kuće, garaže sa podrumom i stambenim prostorom na spratu (pobliže opisani u izreci prvostepene presude), a što su apelanti dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude po pravosnažnosti iste tužiteljica ima upisati sa pravom posjeda od ½ kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, te nekretnina (pobliže opisane u izreci prvostepene presude) što su apelanti V. G. i mldb. S. G. dužni priznati i trpjeti da se na osnovu ove presude po pravosnažnosti iste apelantica ima upisati sa pravom posjeda od ½ dijela kod republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, dok je u odnosu na utvrđenje prava tužiteljice u odnosu na štalu (pobliže opisana u izreci prvostepene presude) apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi pravo suvlasništva odbijen.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da su tužiteljica i preminuli M. G. živjeli u vanbračnoj zajednici od 1990. do 2004. godine, te da su zajedničkim radom i sredstvima sticali imovinu i da su oboje doprinosili svojim zaradama, a da su sporne nekretnine gradili na zemljištu apelanta B. G. (otac preminulog M. G.), koje im je on poklonio. Nadalje, zaključeno je da su tužiteljica i preminuli uz saglasnost apelanta B. G., na osnovu prava građenja na tuđem zemljištu, stekli pravo svojine na predmetnim objektima i parcelama i da je njihov udio u sticanju sporne imovine jednak. Isto tako, konstatovano je da apelant B. G. ima svoje porodično imanje u neposrednoj blizini predmetnih nekretnina, te da osim štale, nije nikada sa porodicom koristio predmetne nekretnine. Osim toga, zaključeno je da su neosnovani prigovori apelanata da je predmetna imovina vlasništvo apelanta B. G., jer je građena na njegovom zemljištu, iz razloga što je davanjem saglasnosti da se gradi na tom zemljištu, poklonio zemljište za gradnju. Također, konstatovano je da odredba člana 12. Porodičnog zakona propisuje da se vanbračna zajednica žene i muškarca izjednačava sa bračnom zajednicom u pogledu prava na međusobno izdržavanje i drugih imovinsko-pravnih odnosa, pod uslovima i na način propisan zakonom.

Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu nekih drugih ustavnih prava, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozivaju, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-383/15 (V. G., mldb. S. G. i B. G.) | Sudska praksa | Aktio