Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-483/14 (A. I.)
Odluka donesena 07. 06. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-483/14
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
07. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 7. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-483/14, rješavajući zahtjev Azemine Islamović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Azemine Islamović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Azemina Islamović iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Kenan Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je, 29. januara 2014. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 046955 09 Gž od 6. novembra 2013. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 046955 07 P od 19. maja 2009. godine. Apelantica je takođe, 24. maja 2016. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio „izvršenje rješenja Općinskog suda broj 65 0 I 482153 15 I od 12. maja 2016. godine i omogućio apelantici korištenje stana kao njenog doma do donošenja odluke o apelaciji.“
2. Stavom 1 presude Općinskog suda broj 65 0 P 046955 07 P od 19. maja 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev Profesionalne vatrogasne brigade Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže apelantica da iseli iz stana u ulici Hamdije Kreševljakovića broj 24 u Sarajevu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da predmetni stan slobodan od stvari i lica preda u posjed tužitelju te da apelantica tužitelju naknadi troškove postupka. Stavom 2 presude je odbijen i apelanticin protivtužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je stekla svojstvo nosioca stanarskog prava na predmentom stanu te da joj tužitelj prizna sva prava koja proizlaze iz tog svojstva uz naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice navodeći da je pravosnažnom presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj P-1229/00 od 22. oktobra 2001. godine, prednica apelantice Šemsa Islamović (prednica apelantice), kao tadašnja korisnica predmetnog stana, obavezana da predmetni stan, koji inače ima status službenog stana, slobodan od ljudi i stvari preda tužitelju te da tužitelj istoj obezbijedi drugi odgovarajući stan na području grada Sarajeva. Navedeno je i da je prednica apelantice umrla 17. januara 2007. godine a da je nakon njene smrti apelantica sa članovima svoje porodice nastavila koristiti predmetni stan iako joj je bilo poznato da stan ima službeni status kod tužitelja kao vlasnika i korisnika stana. Osim toga, u tužbi je navedeno da je apelantica vlasnica stana-garsonjere u Sarajevu, Prvomajska broj 18, koji je stekla na osnovu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zbog čega je tužitelj i podnio predmetnu tužbu kojom traži da mu apelantica preda predmetni stan u posjed a što apelantica odbija navodeći da ne prihvata iseljenje iz stana jer se ne smatra bespravnim korisnikom te da nakon smrti njene majke, a kao član njenog porodičnog domaćinstva ima pravo da i nadalje stan koristi. Navedeno je i da je apelantica podnijela protivtužbu tražeći da se prizna da je stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu te da se tužitelj obaveže da joj prizna sva prava koja iz tog statusa proizlaze.
3. S tim u vezi navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza koji su precizirani u presudi, utvrđeno da je prednica apelantice u predmetnom stanu stanovala drugi niz godina od 1978. godine, da su u tom stanu stanovali njeni umrli roditelji, da je sporni stan dodijeljen na korištenje ocu prednice apelantice po osnovu radnog odnosa, te je stan dobio kao službenik. Utvrđeno je i da je apelantica bila član porodičnog domaćinstva svoga oca, pa je sud u sudskoj presudi shodno takvoj utvrđenoj činjenica iz osnova te činjenice utvrdio da apelantici i pripadaju prava da nastavi sa korištenjem stana koji je kao namjenski dužna vratiti tužitelju kad joj se obezbijedi drugi odgovarajući stan. Općinski sud je naveo da kako se idendtfikacija presude vrši na osnovu podataka iz uvoda i izreke presude, te činjenične osnove iz obrazloženja presude, a kako činjenice navedene u pravnosnažnoj presudi Općinskog suda I Sarajevo broj P: 1229/00 od 22. oktobra 2001. godine, obavezuje taj sud, to je u konkretnom slučaju, prema obrazloženju Općinskog suda, taj sud cijenio da nije osnovan prigovor apelantice u pogledu statusa predmetnog stana, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o službenom (namjenskom stanu), obzirom, da je takav status predmetnog stana već utvrđen pravosnažnom izrekom navedene sudske odluke. Navedeno je i da obziorm da apelantica ničim nije dokazala da je u periodu od donošenja navedene presude Općinskog suda I pa do njene pravosnažnosti došlo do promjene statusa predmetnog stana, to prema obrazloženju tog suda, ne postoji nikakav zakonski osnov za usvajanje protivtužbenog zahtjeva apelantice i utvrđivanja da je stekla stanarsko pravo na predmetnom službenom stanu.
4. Osim toga, u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja, navedeno da u konkrentom slučaju nije od značaja činjenica da je apelantica kupila stan u Prvomajskoj ulici pa da zbog toga treba da mu vrati predmenti stan. Ovo stoga što se, kako je obrazložio taj sud, radi o stanu koji je kupljen a ne otkupljen shodno Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo jer taj zakon priznaje otkup samo jednog stana po osnovu stanarskog prava a istovremeno ne zabranjuje kupovinu drugog stana po drugom osnovu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio kao neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja.
5. Protiv navedene presude i apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 65 0 P 046955 09 Gž od 6. novembra 2013. godine žalbu tužitelja uvažio i preinačio prvostepenu presudu u stav 1 izreke na način da je obavezao apelanticu da iseli iz predmetnog stana i da ga slobodnog od ljudi i stvari preda u posjed tužitelju u roku od 30 dana od dostave presude. Presudom je odbijena apelanticina žalba i prvostepena presuda potvrđena u stavu 2 kojim je odbijen kao neosnovan apelanticin protivtužbeni zahtjev. U obrazloženju su ponovljene utvrđene činjenice i pravni stav prvostepenog suda te istaknuto da je prema mišljenju tog suda žalba tužitelja osnovana. S tim u vezi navedeno je da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 3. Zakona o stambenim odnosima propisano da se ne smatraju stanom u smislu ovog zakona stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje kao i da korisnici ovih stanova nisu sticali stanarsko pravo nego samo prava utvrđena samoupravnim sporazumom, odnosno općim aktom davaoca stana na korištenje i prava utvrđena ugovorom o zakupu. Prema obrazloženju Kantonalnog suda nije sporno među strankama da apelantica (a ni njena majka-prednica apelantice) sa tužiteljem nije zaključila niti ugovor o korištenju niti ugovor o zakupu spornog stana, zbog čega se prema mišljenju tog suda, apelantica suprotno zaključku iz prvostepene presude, ne može smatrati članom porodičnog domaćinstva u smislu Zakona o stambenim odnosima sa pravima. Iz navedenog razloga, prema obrazloženju tog suda, apelantica ne može da nastavi koristiti predmetni stan jer prednica apelantice nije bila nositeljica stanarskog prava, nego samo korisnica prava utvrđenih Pravilnikom davaoca stana na korištenje, u ovom slučaju prava obezbjeđenja odgovarajućeg stana na području grada Sarajeva, kako je to utvrđeno ranijom presudom.
6. Međutim, prema mišljenju Kantonalnog suda, ni ovo pravo nije moglo preći na apelanticu nakon smrti prednice apelantice pri čemu nije od uticaja nesporna činjenica da je apelantica koristila stan zajedno sa prednicom apelantice i svojim sinom. Kako je obrazložio Kantonalni sud, apelantica nema zaključen ugovor o zakupu, niti je takav ugovor imala njena prednica, pa se ona, prema mišljenju tog suda, smatra bespravnom korisnicom predmetnog stana zbog čega tužitelj kao zakupodavac ima pravo tužbom kod suda zahtijevati predaju ispražnjenog stana u skladu sa odredbom člana 62. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na navedeno, prema zaključku Kantonalnog suda, neosnovani su žalbeni navodi apelantice da joj pripada pravo utvrđivanja statusa nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu a shodno tome i ostalih prava koja po tom statusu pripadaju. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
7. Nakon toga, Općinski sud je donio rješenje broj 65 0 I 482153 15 I od 12. maja 2016. godine kojim je dozvoljeno izvršenje navedene presude Kantonalnog suda te obavezana apelantica da u roku od 30 dana preda tužitelju predmetni stan, slobodan od ljudi i predmeta.
8. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je nesporno da joj pripada pravo na korištenje predmetnog stana jer su njen djed a nakon toga i njeni roditelji predmetni stan koristili počev od 1963. godine i to u svojstvu nositelja stanarskog prava te da i lica koja poimenično navodi u apelaciji, koriste stanove istog tužitelja iako nemaju zaključen nikakav ugovora o tome kako ga nema ni ona. Apelantica također smatra da bez obzira na sve tužitelj ima obavezu da joj obezbijedi drugi odgovarajući stan te da se u konkrentom slučaju radi o već presuđenoj stvari jer je po tom pitanju donesena presuda iz 2001. godine na koju se u svojim odlukama pozivaju redovni sudovi i u konkretnom slučaju. Zbog svega navedenog apelantica traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje rješenja Općinskog suda od 12. maja 2016. godine i omogućiti joj da predmetni stan koristi sve do okončanja postupka po apelaciji.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
12. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da razlozi koji se tiču merituma apelacije kao i paušalan navod da Ustavni sud treba donijeti privremenu mjeru kojom će obustaviti izvršenje predmetnog rješenja i omogućiti apelantici da predmetni stan koristi kao dom do okončanja postupka po apelaciji, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno koji bi ukazivali da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman