Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5353/13 (Građevinsko preduzeće „PUT“ a.d. Istočno Sarajevo)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Isplata duga
  • Revizija
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5353/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine u predmetu broj AP-5353/13, rješavajući apelaciju Građevinskog preduzeća „PUT“ a.d. Istočno Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Građevinskog preduzeća „PUT“ a.d. Istočno Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 61 0 Ps 003349 12 Rev od 30. oktobra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Građevinsko preduzeće „PUT“ a.d. Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Istočnom Sarajevu, podnio je 30. decembra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 003349 12 Rev od 30. oktobra 2013. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 61 0 Ps 000349 09 Ps od 11. novembra 2011. godine obavezana je Opština Istočno Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu, na ime duga za izvedene građevinske radove po Ugovoru broj 01/1-013-876/05 od 17. juna 2005. godine, isplati novčani iznos od 85.430,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 12. decembra 2006. godine pa sve do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.829,50 KM.

3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant sa tuženom zaključio pismeni Ugovor o građenju broj 01/1-013-876/05 od 17. juna 2005. godine za izgradnju saobraćajnica S1, C1-C4, te da nije sporno da je apelant izveo ugovorene radove, kao i da nije sporno da nije izvršen tehnički prijem izvedenih radova i da je naručilac radova, tj. tužena, vršila uplate po ugovorenim i izvedenim radovima za ugovorene i naknadne radove. Među parničnim strankama je sporno, što ističe punomoćnik tužene, da li je tužena (kao naručilac radova) dužna isplatiti naknadu apelantu prije nego što je pregledala izvršeni rad i odobrila ga, te je sporna visina dugovanja po osnovu izvedenih radova. Dalje je, između ostalog, utvrđeno provedenim dokazima (putem vještaka građevinske struke Duška Karadžića) da ukupna vrijednost izvedenih građevinskih radova iznosi 809.318,54 KM, odnosno da je količina izvedenih radova za 29,57% prekoračila ugovorenu vrijednost radova (624.621,54 KM), što predstavlja iznos od 184,696,95 KM. Također je utvrđeno vještačenjem vještaka finansijske struke Vere Ćosović da je tužena za izvedene radove (što je nesporno i među parničnim strankama) isplatila iznos od 723.887,97 KM, pa se do ukupne vrijednosti radova pokazuje razlika u iznosu od 85.430,52 KM, koji iznos apelant i potražuje od tužene predmetnom tužbom. S obzirom na naprijed navedeno, prvostepeni sud je zaključio da je apelant tokom dokaznog postupka, dokazima koje je proveo, nesumnjivo dokazao postojanje obaveze tužene prema njemu u iznosu od 85.430,52 KM, a sve u skladu sa odredbama člana 123. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/06, 63/07, 49/09 i 61/13 - u daljnjem tekstu: ZPP), kojim je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

4. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 000349 12 Pž od 18. maja 2012. godine odbijena je kao neosnovana žalba tužene i potvrđena prvostepena presuda Okružnog privrednog suda od 11. januara 2011. godine.

5. U obrazloženju drugostepene odluke je drugostepeni sud ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda da je među parničnim strankama nesporno da su apelant i tužena zaključili Ugovor o izvođenju radova broj 101/1-013-876/05 od 17. juna 2005. godine u smislu odredbe člana

630. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO). U odnosu na sporni dio među panričnim strankama, koji se tiče visine duga, drugostepeni sud je istakao da se iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Vere Ćosović utvrđuje (prema stanju u finansijskoj kartici na osnovu koje je sastavljen finansijski izvještaj, a uzimajući u obzir sve ugovore koji su zaključeni između parničnih stranaka u periodu od 2003. do 2007. godine) da je tužena apelantu za predmetnu saobraćajnicu isplatila novčani iznos od 723.887,97 KM; da vrijednost građevinskih radova po ispostavljenim situacijama, a koje su prihvaćene od strane nadzornog organa, iznosi 809.318,49 KM i da je obaveza tužene da apelantu isplati iznos od 85.430,52 KM. Ovim nalazom potvrđen je, prema mišljenju drugostepenog suda, i zaključak koji je dat u nalazu vještaka građevinske struke vezano za utvrđeni iznos duga. S tim u vezi je drugostepeni sud konstatovao da je tužena tokom postupka tvrdila da joj nisu priznate uplate od 14. oktobra 2005. godine na iznos od 30.000,00 KM i od 4. januara 2006. godine na iznos od 10.000,00 KM i da se ove uplate odnose na izgradnju predmetne saobraćajnice S1 i C1-C4. Tužena i po mišljenju drugostepenog suda ove tvrdnje nije dokazala na šta je bila obavezna temeljem odredbi čl. 7. i 123. ZPP. Suprotno navodima tužene, drugostepeni sud je istakao da je mišljenje i vještaka građevinske struke i vještaka finansijske struke da se ove uplate ne odnose na predmetni ugovor o izvođenju radova, odnosno da se odnose na uplatu za izgradnju saobraćajnice koja je bila predmet drugog ugovora o izvođenju radova broj 816, te da je ove tvrdnje potvrdila vještak finansijske struke Vera Ćosović i u svom iskazu, naročito, od 13. septembra 2011. godine.

6. Sve naprijed navedeno upućuje, po ocjeni drugostepenog suda, da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je ukupna vrijednost izvedenih radova 809.318,49 KM, koja vrijednost je u naznačenom iznosu utvrđena i od strane vještaka finansijske struke, koja je utvrdila ostatak duga u iznosu od 85.430,52 KM, a koji iznos je prvostepeni sud apelantu i dosudio. Kako je apelant na osnovu čl. 7. i 123. ZPP dokazao da je obavezu iz ugovora o građenju izvršio, tj. dokazao je osnovanost i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, drugostepeni sud je zaključio da je slijedom toga legitimisan zahtijevati ispunjenje obaveze od strane tužene kao druge ugovorne strane. Dakle, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje se ukazuje žalbom niti povrede na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, slijedom čega se prvostepena odluka ukazuje pravilnom zbog razloga koje je dao prvostepeni sud i razloga iznesenih u drugostepenog presudi, a žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Na osnovu svega izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 226. ZPP.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 61 0 Ps 003349 12 Rev od 30. oktobra 2013. godine djelimično je usvojena revizija tužene tako što su preinačene obje nižestepene presude na način da se odbija apelantov zahtjev da se obaveže tužena da mu za izvedene građevinske radove po ugovoru broj 01A-013-876/05 od 17. juna 2005. godine isplati iznos od 40.000,00 KM sa pripadajućom zateznom kamatom, te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U ostalom dijelu (kojim pobija dio odluke kojim je, po istom osnovu, obavezana tužena da apelantu isplati iznos od 45.430,52 KM sa pripadajućom zateznom kamatom) revizija se odbija. Također je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka.

8. U obrazloženju revizione odluke je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je tužena apelantu, na ime izvedenih radova za predmetne saobraćajnice, isplatila iznos od 723.887,07 KM. Pored ovog nespornog iznosa, tužena je, između ostalog, tvrdila tokom postupka (a to ponavlja i u reviziji) da je apelantu na ime izvedenih radova za sporne saobraćajnice isplatila 14. oktobra 2005. godine iznos od 30.000,00 KM i 4. januara 2006. godine iznos od 10.000,00 KM. U odnosu na ovaj revizioni navod, Vrhovni sud je istakao da je vještačenje dokazno sredstvo čiju dokaznu snagu, u smislu odredbe člana 8. ZPP, slobodno cijeni sud na osnovu savjesne i brižljive ocjene svih okolnosti i u vezi sa drugim provedenim dokazima. S tim u vezi je revizioni sud istakao da je vještačenjem po vještaku ekonomske struke Veri Ćosović, koja se posebno bavila pitanjem uplate naprijed spomenutih iznosa na koje se poziva tužena, utvrđeno je da je na virmanima kojima su izvršene ove uplate naznačeno da se uplata vrši za saobraćajnice S1, C1 i C4 (upravo saobraćajnice o kojima je riječ u ovom sporu), a u financijskoj kartici dobavljača su ove uplate proknjižene pozivom na broj ugovora 01/1-013-876/05 (radi se o ugovoru kojim je regulisana izgradnja ovih saobraćajnica). Kod ovakvog utvrđenja, ima se po ocjeni Vrhovnog suda smatrati da je tužena dokazala da su i ovi iznosi uplaćeni (apelant te uplate nije osporio, niti je u tom smislu, a ni inače, prigovarao nalazu vještaka) na ime vrijednosti radova izvedenih po naprijed navedenom ugovoru za izgradnju predmetnih saobraćajnica, pa je za taj iznos valjalo umanjiti obavezu tužene, kako je urađeno ovom presudom djelimičnim usvajanjem revizije tužene. Iz naprijed navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke na osnovu odredbe člana 248. ZPP, te odredbe člana 250. stav 1. istog Zakona kojom je propisano da ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II73.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog načina na koji je u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno ćinjenično stanje i primijenjeno materijalno, odnosno procesno pravo. Apelant smatra da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije imao zakonskog osnova da preinači drugostepenu presudu Višeg privrednog suda od 18. maja 2012. godine i presudu Okružnog privrednog suda od 11. novembra 2011. godine u smislu odredbe člana 250. stav 1. ZPP, na koju se Vrhovni sud pozvao prilikom donošenja osporene revizione odluke, kao i da se Vrhovni sud, protivno odredbi člana 240. stav 2. ZPP, upustio u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja. Slijedom navedenog, apelant je predložio Ustavnom sudu da usvoji predmetnu apelaciju u cjelosti, reviziju tužene odbije kao neosnovanu, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i potvrdi drugostepenu presudu Višeg privrednog suda, odnosno da proglasi osporenu revizionu presudu nevažećom i predmet vrati Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u suštini ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

13. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je djelimično usvojio reviziju tužene i preinačio nižestepene presude u pogledu visine novčanog iznosa kojeg je tužena dužna isplatiti apelantu po osnovu ugovora o izvođenju radova od 17. juna 2005. godine. Naime, Ustavni sud zapaža, da je Vrhovni sud u obrazloženju presude dao vlastitu ocjenu izvedenih dokaza pred prvostepenim sudom u smislu člana 8 ZPP-a, odnosno da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u odnosu na djelimičnu osnovanost tvrdnji koje je tužena iznijela u reviziji u vezi sa provedenim dokaznim postupkom, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja odluke suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o parničnom postupku (član 250. stav 1.), odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji. Stoga, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan ishodom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5353/13 (Građevinsko preduzeće „PUT“ a.d… | Sudska praksa | Aktio