Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4165/13 (I. P., I. P., A. P., M. P. i V. P.)
Odluka donesena 15. 09. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stara devizna štednja
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 7
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Zakon o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Zakon o izmjenama Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje
Predmeti (1)
AP-4165/13
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 09. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4165/13, rješavajući apelaciju Ismeta Pilava i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. septembra 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ismeta Pilava, Azima Pašića, Izeta Pilava, Marinka Poljakovića i Vahide Perla podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194563 13 Gž od 4. septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 194563 06 P od 21. decembra 2012.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ismet Pilav, Izet Pilav, Azim Pašić, Marinko Poljaković i Vahida Perla (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju advokati iz Advokatskog društva „Spaho“ d.o.o. Sarajevo, podnijeli su 8. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 194563 13 Gž od 4. septembra 2013. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 194563 06 P od 21. decembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: BiH) i „Union banke“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Banka) zatraženo je 10. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je, također, 10. maja 2016. godine zatraženo da dostavi spis predmeta.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 20. maja 2016. godine, Banka 17. aprila 2016. godine, BiH 18. maja 2016. godine, a Kantonalni sud 26. maja 2016. godine. Općinski sud je 18. maja 2016. godine dostavio spis predmeta.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su Općinskom sudu podnijeli tužbu 18. maja 2006. protiv tuženih: Banke i BiH radi isplate „stare“ devizne štednje.
6. Nakon što se Općinski sud rješenjem od 3. jula 2006. godine proglasio stvarno nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari, predmetni spis je nakon pravosnažnosti rješenja proslijeđen Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) na daljnje postupanje.
7. Iz spisa predmeta, koji je dostavio Općinski sud, proizlazi da je Sud BiH 2. novembra 2007. godine predmetni spis vratio Općinskom sudu uz obrazloženje da je stupanjem na snagu (15. aprila 2006. godine) Zakona o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje (u daljnjem tekstu: Zakon) prestala stvarna nadležnost sudova za rješavanje ovakvih sporova, uz uputu Općinskom sudu da postupi u skladu sa odredbom člana 28. u vezi sa članom 7. navedenog Zakona.
8. U skladu sa uputom Suda BiH, Općinski sud je 13. decembra 2007. godine predmetni spis dostavio Agenciji za posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: APIF) na daljnje postupanje.
9. Podneskom apelanata od 3. decembra 2010. godine apelanti su zatražili da Općinski sud postupi po dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje nematerijalne štete.
10. Nadalje, podneskom od 9. decembra 2010. godine apelanti su zatražili da Općinski sud zatraži vraćanje spisa od navedene agencije kako bi se nastavilo sa postupkom po tužbi.
11. Nakon što je cio spis dostavljen 2011. godine, Općinski sud je dnevnom naredbom od 25. aprila 2011. godine dostavio tužbu tuženim na odgovor, zakazao pripremno ročište za 20. decembar 2011. godine koje je odgođeno na traženje punomoćnika apelanta radi dostave uredne punomoći 11. juna 2012. godine, koje ročište je također odgođeno na traženje punomoćnika apelanta radi dostave dokaza za sud i protivnu stranu i novo zakazano 14. august 2012. godine, koje ročište je održano i zakazano ročište za glavnu raspravu 23. novembar 2012. godine.
12. Odlučujući o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je Presudom broj 65 0 P 193280 06 P od 21. decembra 2012. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev.
13. Kako navodi Općinski sud, predmetnim tužbenim zahtjevom apelanti su tražili naknadu nematerijalne štete u visini od 10.000,00 KM, a koji tužbeni zahtjev zasnivaju na činjenicama da su u poznim godinama, te da se nalaze već duže vrijeme u teškoj finansijskoj situaciji radi uskraćivanja osnovnih prava i to prava na uživanje vlastite imovine kada je najpotrebnije i da je isto osnov za potraživanje nematerijalne štete zbog duševnih bolova i patnji.
14. Općinski sud se pozvao na odredbe Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) prema kojima se naknada nematerijalne štete dosuđuje za pravno priznate vidove štete propisane članom 200. ZOO. Pod nematerijalnom štetom podrazumjeva se fizička bol, psihička bol i strah, te se oštećenom licu zbog povrede nematerijalnih prava – povreda prava ličnosti – novčana naknada može dosuditi samo kad su se posljedice povrede manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete i to u slučaju kada jačina i trajanje bolova, straha ili druge okolnosti slučaja to opravdavaju da bi se oštećenom uspostavila narušena psihička ravnoteža. Odredbama člana 155. ZOO propisan je pojam štete i šteta predstavlja jedan od uvjeta koji mora biti ispunjen da bi došlo do građanskopravne odgovornosti, a zavisno od toga na čemu se odrazio nepovoljan rezultat dejstva protupravne radnje na imovini, odnosno imovinskim pravima ili na ličnim dobrima oštećenog lica, dovodi do kriterija podjele štete na materijalnu i nematerijalnu.
15. Međutim, kako zaključuje Općinski sud, bez obzira o kojoj vrsti štete se radi da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je da između protupravne radnje i štete postoji uzročna veza, tj. da se protupravna radnja treba pojaviti kao uzrok nastale štete kao i postojanje štete i njene visine koju mora da dokaže oštećeni. Općinski sud je naveo da provedenim dokazima apelanti nisu dokazali postojanje štete, vrstu štete, intenzitet i jačinu duševnih bolova, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, uzročnu vezu između radnje tuženih i štetne posljedice u smislu člana 7. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku (ZPP), pa je sud apelante iz svih naprijed navedenih razloga odbio sa zahtjevom na naknadu nematerijalne štete.
16. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 194563 13 Gž od 4. septembra 2013. godine kojom je žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
17. Kantonalni sud smatra da provedenim dokazima apelanti nisu dokazali postojanje štete, vrstu štete, intezitet i jačinu postojanja duševnih bolova, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, uzročnu vezu između radnje tuženih i štetne posljedice u smislu čl. 7. i 123. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP), pa je sud apelante odbio sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete. Po mišljenju Kantonalnog suda, ovakvo utvrđenje prvostepenog suda nije dovedeno u sumnju navodima žalbe i stanjem spisa.
18. Nadalje, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se pod nematerijalnom štetom u smislu člana 200. ZOO podrazumjeva trpljenje fizičke boli, psihičke boli i straha kod oštećenog lica. Novčana naknada za pretrpljenu fizičku i psihičku bol i strah se može dosuditi samo kad su se posljedice povrede manifestovale u jednom od vidova nematerijalne štete kako to pravilno zaključuje prvostepeni sud. Apelanti su, kako dalje navodi Kantonalni sud, u smislu člana 123. stav 1. ZPP bili dužni dokazati da su zbog neisplate stare devizne štednje trpjeli psihičke bolove i koliki je bio intenzitet tih bolova. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključuje da nisu dokazali postojanje štete, vrstu štete, intenzitet i jačinu postojanja duševnih bolova niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete. Apelanti nisu dokazali uzročnu vezu između radnji tuženih i štetnih posljedica za apelante, pa je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije osnovan dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi za naknadu na nematerijalnu štetu.
19. U tom smislu, Kantonalni sud navodi odluku Evropskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (predmet Suljagić protiv BiH tač. 64) u kojem predmetu je sud utvrdio da nije neophodno dosuditi izvjesnu nematerijalnu štetu zbog ranijih kašnjenja u isplatama i da nije neophodno dosuditi neadekvatnu štetu svim licima koja su pogođena neisplatom stare devizne štednje. Također, Ustavni sud nije udovoljio zahtjevu aplikanata za naknadu nematerijalne štete, te je zaključio da su mjere koje je FBiH preduzela sa ciljem isplate stare devizne štednje u skladu sa Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, a pozivajući se na presudu Suda za ljudska prava Zadrić protiv Bosne i Hercegovine te mišljenje Komiteta ministara Vijeća Evrope.
20. Na osnovu izloženog, Kantonalni sud je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio na osnovu člana 226. ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 41. Evropske konvencije.
22. Apelanti iscrpno obrazlažu da su kod pravne prednice Banke („Union banka“) prije rata imali deponirana devizna sredstva prema važećim zakonima SFRJ, da je garancije na ta sredstva dala SFRJ, a prema Sporazumu o pitanjima sukcesije, ove garancije je solidarno sa ostalim državama nasljednicama preuzela tužena BiH. Navode da je Banka odbila njihov zahtjev da isplati deponirana novčana sredstva, odnosno njihovu imovinu zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su donošenjem Zakona grubo povrijeđena njihova prava zaštićena Ustavom BiH i Evropskom konvencijom, jer oni nisu mogli ostvariti pristup svojoj imovini. Kršenje prava na pravično suđenje apelanti vide i u tome što je postupak trajao neprihvatljivo dugo, duže od sedam godina od pokretanja postupka, odnosno duže od tri godine od donošenja pilot presude Evropskog suda u predmetu Suljagić, što ukazuje na neefikasnost sudstva u BiH.
23. Prema ocjeni apelanata, osporenim presudama direktno se vrijeđa Ustav BiH, odnosno odredba člana II/2. koja propisuje direktnu primjenu odredaba Evropske konvencije. U tom pravcu apelanti podsjećaju da je Evropski sud u presudi Suljagić protiv BiH, koju su redovni sudovi u konkretnom slučaju potpuno ignorirali, utvrdio povredu prava na imovinu i aplikantu u tom predmetu dosudio pravičnu naknadu na ime nematerijalne štete primjenom odredbe člana 41. Evropske konvencije, pa je, prema njihovoj ocjeni, na taj način „stvorena“ sudska praksa Evropskog suda koju su dužni poštovati svi sudovi na području BiH. Prema ocjeni apelanata, osporavanjem njihovog prava da vode sudski postupak u zaštiti svojih prava zagarantiranih Evropskom konvencijom, Evropska konvencija i njena ugradnja u pravni sistem BiH gubi svoj suštinski smisao. Ističu da se njihov tužbeni zahtjev zasniva na odredbi člana 41. Evropske konvencije, koja predviđa naknadu za onoga čija su prava utvrđena Evropskom konvencijom povrijeđena, a koju su redovni sudovi bili dužni da primijene.
24. Konačno, apelanti su predložili da se na osnovu povreda materijalnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine, te odredaba Evropske konvencije tužena BiH obaveže da svakom od apelanata isplati iznos od po 5.000,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana utuženja, kao i naknadu troškova postupka, uključujući i troškove nastale pred Ustavnim sudom. Zatim, traže od Ustavnog suda da utvrdi povredu relevantnih odredaba Evropske konvencije, te da navedeni sud odredi da li su utvrđene povrede posljedica Zakona kojeg je tužena BiH donijela ili su povrede nastupile kao posljedica osporenih odluka, odnosno da ocijeni da li je tužena BiH donošenjem Zakona (konkretno odredaba člana 28) osporila pravo apelanata na sudsku zaštitu, odnosno da odredi da li se radi o nezakonitom postupanju sudova u Federaciji BiH, koji su protivno zakonu ili njegovom pogrešnom tumačenju osporili apelantima pravo na pravično suđenje.
b) Odgovor na apelaciju
25. Općinski sud je u iscrpnom odgovoru na apelacije hronološki posložio tok postupka (navode iz odgovora Ustavni sud je koristio u činjeničnom utvrđenju u ovoj odluci), zaključivši da pred navedenim sudom nisu povrijeđena prava apelanata na koja su se neosnovano pozvali u apelaciji.
26. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da postupajući u ovom predmetu u cijelosti poštovao odredbe ZPP, Evropske konvencije, uz poštovanje svih garancija prema strankama u postupku.
27. Banka se u odgovoru na apelaciju osvrnula na relevantne odredbe Zakona kojima nije utvrđena odgovornost Banke za namirenje duga po osnovu „stare“ devizne štednje, već da odgovornost leži na Federaciji BiH i tuženoj BiH. Zatim se pozvala i na relevantnu praksu Evropskog suda (Suljagić protiv BiH i Zadrić protiv BiH) koju je iscrpno elaborirala. Banka smatra da su redovni sudovi donijeli pravilnu odluku, jer apelanti tokom postupka nisu dokazali postojanje štete, uzročnu vezu između radnje i štetne posljedice i sl., što su bili dužni shodno odredbi člana
200. ZOO. U vezi sa prigovorima o dužini trajanja postupka, Banka je naglasila da su apelanti tome sami doprinijeli, budući da su oni prvobitno pokrenuli postupak pred sudom radi isplate devizne štednje, a da prethodno nisu postupili u skladu sa Zakonom, odnosno štednju nisu verificirali.
28. BiH je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, navela da je presuda, protiv koje apelanti izjavljuju apelaciju, donesena uz pravilnu primjenu materijalnog prava, polazeći od pravno relevantnih činjenica, pravilno utvrđenih tokom postupka, te je neosnovana tvrdnja apelanata da je u konkretnom slučaju pogrešna primjena materijalnog prava. Banka navodi da nema povrede prava na pravično suđenje s obzirom na pravilnu primjenu materijalnog prava, kao ni ostalih povreda na koje ukazuje apelant, te se predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
30. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06), u tekstu koji je važio u relevantnom periodu, relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju.
Član 123. stav 2.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.
31. U Zakonu o izmirenju obaveza po osnovu računa stare devizne štednje („Službeni glasnik BiH“ br. 28/06, 76/06, 72/07, 97/11 i 100/13) relevantne odredbe glase:
Član 7. stav 1. tačka c) (Agencija za verifikaciju) Verifikaciju računa stare devizne štednje, u skladu sa odlukama entitetskih vlada i Skupštine Distrikta, vršit će:
c)Agencija posredničke, informatičke i finansijske usluge d.d. Sarajevo – za Federaciju Bosne i Hercegovine; i Član 28.
(Sudski postupci o toku) Sve predmete koji na dan stupanja na snagu ovog Zakona nisu riješeni pravosnažnim odlukama nadležni sud prenosi po službenoj dužnosti na verifikaciju i izmirenje u skladu s ovim Zakonom.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 P 194563 Gž od 4. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 17. septembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 8. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na imenovane apelante ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u ovom dijelu ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iako to apelanti nisu eksplicitno naveli, iz navoda apelacije proizlazi da apelanti ukazuju i na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
39. U konkretnom slučaju postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosi se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. marta 2005. godine, stav 22, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
40. U vezi sa ključnim prigovorima apelanata, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
42. Apelanti predmetnom apelacijom, između ostalog, problematiziraju predmetni postupak sa aspekta primjene prava, konkretno odredbe člana 41. Evropske konvencije koju su redovni sudovi trebali primijeniti, jer se Evropska konvencija direktno primjenjuje u BiH, shodno stavu Evropskog suda usvojenog u predmetu Suljagić i dr. protiv BiH, zatim, kvaliteta zakona i zakonskih rješenja koja su donesena u vezi sa „starom“ deviznom štednjom, koja su onemogućila povrat njihove imovine.
43. Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom tražili obavezivanje tuženih (BiH i Banke) da im solidarno isplate naknadu na ime nematerijalne štete, shodno odredbi člana 41. Evropske konvencije, zbog nemogućnosti raspolaganja sredstvima iz „stare“ devizne štednje. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdili da su apelanti imali deponiranu „staru“ deviznu štednju kod pravne prednice Banke, koju nisu mogli koristiti, ali da je stupanjem na snagu Zakona apelantima omogućeno da „staru“ deviznu štednju verificiraju kod nadležnog APIF-a. Isto tako, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja pošli od konačno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim su apelanti tražili naknadu nematerijalne štete koju su apelanti, shodno relevantnim pozitivnopravnim propisima, bili obavezni da dokažu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi tokom postupka utvrdili da apelanti ničim nisu dokazali ono što su tražili tužbenim zahtjevom, što je bila njihova obaveza, shodno relevantnim odredbama procesnog i materijalnog prava, pa je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan primjenom odredaba čl. 7, 123. stav 2, te člana 126. ZPP u vezi sa čl. 155. i 200. ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da apelanti ni u apelaciji ne tvrde suprotno, niti u tom pravcu pružaju bilo kakve dokaze, osim što smatraju da su redovni sudovi trebali primijeniti član 41. Evropske konvencije, kako je to učinio Evropski sud u predmetu Suljagić protiv BiH. U vezi sa ovim prigovorom, Ustavni sud zapaža da su apelanti identičan prigovor iznijeli u žalbi i da se o tom prigovoru detaljno izjasnio Kantonalni sud, koji je, između ostalog, istakao da član 41. Evropske konvencije pruža mogućnost isključivo Evropskom sudu da postupa po citiranoj odredbi. Ustavni sud podsjeća da obrazloženje Kantonalnog suda upravo proizlazi iz odredbe člana 41. Evropske konvencije koja glasi: „Kada Sud utvrdi prekršaj Konvencije ili Protokola uz nju, a unutrašnje pravo visoke strane ugovornice u pitanju omogućava samo djelimičnu odštetu, Sud će, ako je potrebno, pružiti pravično zadovoljenje oštećenoj stranci.“ U vezi sa prigovorima apelanata da je Evropska konvencija ugrađena u naš pravni sistem i da se direktno primjenjuje, te da su stoga redovni sudovi bili obavezni da primijene citirani član, Ustavni sud podsjeća da član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine propisuje da se u Bosni i Hercegovini direktno primjenjuju prava i slobode garantirani Evropskom konvencijom (Dio I – Prava i slobode), a ne i Dio II Evropske konvencije (u koji je situirana odredba člana 41. na koju se apelanti pozivaju) koji propisuje uspostavu i postupanje Evropskog suda. S obzirom na sve navedeno u kontekstu konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku ne uočava proizvoljnost redovnih sudova prilikom postupanja u segmentu primjene prava, konkretno relevantnih odredaba ZOO i procesnog prava, pri čemu Ustavni sud naglašava da nezadovoljstvo osporenim odlukama per se nije i ne može biti osnov za kršenje ustavnih prava apelanata. Ustavni sud još naglašava da je, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu nematerijalne štete koju propisuju relevantne odredbe ZOO, neosnovan zahtjev apelanata da se u ovom postupku ispituje kvalitet Zakona, budući da redovni sudovi, odlučujući o tužbenom zahtjevu usmjerenom na naknadu nematerijalne štete, nisu ni primijenili relevantne odredbe Zakona.
44. U vezi sa prigovorima apelanata koji se tiču dužine trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da su apelanti predmetni postupak pokrenuli 22. maja 2006. godine, a da je postupak pravosnažno okončan presudom Kantonalnog suda od 4. aprila 2013. godine, dakle, nakon skoro sedam godina. Ocjenjujući opravdanost navoda apelanata, u segmentu dužine trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud već u julu 2006. godine proglasio nenadležnim za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari (apelanti su tužbom prvobitno tražili isplatu „stare“ devizne štednje) proslijedivši predmet na nadležno postupanje Sudu BiH. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je Sud BiH 3. marta 2008. godine predmet vratio Općinskom sudu na daljnje postupanje, u smislu Zakona koji je u međuvremenu stupio na snagu. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bez odgađanja (17. marta 2008. godine) predmet proslijedio na daljnje postupanje APIF-u, kako bi apelanti verificirali „staru“ deviznu štednju, nakon čega je APIF, na traženje Općinskog suda, predmet vratio Općinskom sudu 31. januara 2011. godine. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud u takvim okolnostima ne može prihvatiti opravdanim navode apelanata o kršenju prava na suđenje „u razumnom roku“, kada je dvostepeni postupak nakon vraćanja predmeta od APIF-a okončan u relativno kratkom vremenskom periodu.
45. Dakle, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaju u kontekstu postavljenog tužbenog zahtjeva i ponuđenih dokaza, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvo postupanje redovnih sudova koje bi kao posljedicu dovelo do kršenja prava na pravično suđenje uključujući i segment suđenja „u razumnom roku“.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
47. U vezi sa ostalim prigovorima apelanata koji se tiču kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti pozivanje na kršenje navedenog prava dovode u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava o čemu se Ustavni sud već izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud pozivanje apelanata na kršenje prava na imovinu, također, smatra neosnovanim. Naknada troškova postupka
48. U pogledu zahtjeva apelanata da im se dosude troškovi nastali podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizlazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazalo da su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, pri čemu nije bilo kršenja prava apelanata ni u segmentu suđenja „u razumnom roku“ na šta su apelanti neosnovano ukazali.
50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka k) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman