Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-271/15 (A. I.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-271/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-271/15, rješavajući apelacije A. I. i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
A. I., protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 038736 13 Gž od 15. decembra 2014. godine;
Damir Dubravac, protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 039009 15 Rsž od 26. marta 2015. godine;
„Sim Control“ d.o.o. Bijeljina, protiv presude Višeg privrednog sud u Banjoj Luci broj 57 0 Mals 088181 14 Pž od 27. januara 2015.
godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-271/15 A. I. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Aida Smajić, advokatica iz Tuzle, podnijela je 16. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 038736 13 Gž od 15. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv presude Općinskog suda u Tuzli (u daljenjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mal 038736 10 Mal od 2. oktobra 2013. godine, u dijelu koji se odnosi na naknadu troškova parničnog postupka. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je ispravna odluka Općinskog suda, te da je pravilno odlučio o troškovima parničnog postupka prema označenoj vrijednosti spora. Nadalje, konstatovano je da je apelantica u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno sa konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela sa 52,24%, dok je uspjeh tuženog („Bosna Sunce Osiguranje“ d.d. Sarajevo, Podružnica Tuzla) 47,76%, te su apelantici i tuženom dosuđeni troškovi parničnog postupka srazmjerno njihovom uspjehu u parnici, te je međusobnim prebijanjem troškova, tuženi obavezan isplatiti apelantici troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Također, navedeno je u osporenoj odluci da je, shodno odredbi člana 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku, odbijen apelantičin zahtjev za dosuđenje troškova za sastav žalbe sa kojom je djelimično uspjela.
2. AP-2486/15 Damir Dubravac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tešnja, kojeg zastupa Rajko Stokić, advokat iz Doboja, podnio je 18. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 Rs 039009 15 Rsž od 26. marta 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijena je apelantova žalba koju je izjavio protiv rješenja Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 Rs 039009 13 Rs od 14. novembra 2014. godine, kojim se tužba apelanta smatra povučenom i kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je apelant obavezan naknaditi tuženom (Preduzeće „Ekomozaik“ Šekovići) troškove postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je apelant u tužbi, koju je preinačio na pripremnom ročištu, istakao više tužbenih zahtjeva prema tuženom, te da je podneskom od 22.septembra 2014. godine povukao tužbu u cjelosti. U vezi s tim, konstatovano je da iz stanja u spisu ne proizilazi da je tuženi ispunio tužbene zahtjeve apelantu nakon podnošenja tužbe, odnosno apelant nije dokazao u koju svrhu je uplata izvršena i da li se odnosi na utuženi period, te je stoga i odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, a sve u skladu sa odredbom člana 390. stav 1. Zakona o parničnom postupku.
3. AP-2614/15 „Sim Control“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnio je 25. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Mals 088181 14 Pž od 27. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, obavezan je tuženi („Bosna Impex“ d.o.o. Bijeljina) nadoknaditi apelantu troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju osporene odluke, navodi se, između ostalog, da je članom 1. Tarife o nagradama i naknadama za rad advokata propisano je da se ovim aktom određuje visina nagrade koja pripada advokatu za rad u izvršenju djelatnosti advokata i određuje visina naknade troškova u vezi s tim radom, ukoliko pismenim ugovorom između advokata i njegovog klijenta nije drugačije ugovoreno. Nadalje, konstatovano je da stranka ima mogućnost po svom izboru i svojim mogućnostima angažovati punomoćnika, ali da će se prilikom naknade troškova dosuditi oni troškovi koje bi stranka imala da je angažovala punomoćnika u mjestu gdje se nalazi sud. U vezi s tim, konstatovano je da se na taj način ne ograničava pravo stranci da bira punomoćnika, iz razloga što prema Tarifi o nagradama i naknadama za rad advokata i Zakonu o parničnom postupku, stranka plaća punomoćniku putne troškove i upotrebu njegovog automobila, odsustvo iz kancelarije, te naknadu i nagradu za obavljeni rad, a stranka od suprotne strane refundira troškove ukoliko uspije u postupku, i to samo one troškove koji su bili nužni i neophodni i koje bi platila punomoćniku koji ima sjedište kancelarije u mjestu suda.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-271/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman