Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2535/15 (M. Đ.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Ništavost
- Zakup
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2535/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2535/15, rješavajući apelaciju Mire Đukić, na osnovu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Đukić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 082577 14 Rsž od 31. marta 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mira Đukić, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Rs 082577 14 Rsž od 31. marta 2015. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Mira Đukić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Ranko Dukić i Tanja Dukić iz Banje Luke, podnijela je 21. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 082577 14 Rsž od 31. marta 2015. godine. Apelantica je, u dopuni apelacije od 22. septembra 2015. godine, dostavila Ustavnom sudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Srpska broj 710 Rs 082577 15 Rev od 25. avgusta 2015. godine, kojim je odbačena apelanticina revizija podnesena protiv navedene odluke Okružnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud konstatuje da je navedena odluka Okružnog suda konačna odluka u konkretnom slučaju, kojom je djelomično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (M. R.), pa su poništeni kao nezakoniti akti prvotužene (OŠ „Ivo Andrić“ Banja Luka), o utvrđivanju rang liste za raspodjelu stana na korištenje i dodijeli predmetnog stana na korištenje predniku apelantice (u predmetnom postupku drugotužena), te je utvrđeno da je ništav ugovor o zakupu predmetnog stana koji je zaključen između prvotužene i apelantice.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je pravilan zaključak prvostepenog suda, da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari, jer uvrštavanje prednika apelantice na listu prioriteta za raspodjelu stana, po ranijoj presudi, ne sprječava sud da povodom ponovne raspodjele ispituje zakonitost odluke o dodijeli stana na korištenje. Dalje se navodi, da kod nespornih činjenica, da je pravosnažnom odukom poništena odluka o dodijeli stana tužiteljici i da je prvotuženoj naloženo da u skladu sa istim kriterijima uvrsti prednika apelantice na listu za raspodjelu stanova, da je u ponovnom postupku raspodijele prvotužena donijela odluku kojom je ponovo sačinila listu prioriteta i da je odlukom o dodijeli stana na korištenje od 13. decembra 2000. godine, dodijelila predmetni stan na korištenje tužiteljici, da prednik apelantice u skladu sa Pravilnikom o stambenim odnosima nije u roku od 15 dana uložio prigovor Savjetu škole, to je predmetna odluka kod prvotužene postala konačna i ista se mogla pobijati u sudskom postupku. Također se navodi, da je prvotužena 2009. godine, suprotno odredbi člana 41. stav 1 alineja 3. Pravilnika o stambenim odnosima prvotužene, donijela odluku o raspodijeli stana na korištenje predniku apelantice, a na osnovu uvrštavanja u listu prioriteta za raspodjelu stana, koji je već bio konačnom odlukom dodijeljen tužiteljici. S obzirom na naveden, Okružni sud konstatuje da kako tužiteljica posjeduje konačnu odluku o dodijeli predmetnog stana na korištenje, koja predstavlja i osnov za zaključenje ugovora o korištenju, odnosno zakupu, to sve dok pravno egzistira predmetna odluka, prvotužena je suprotno zakonu i Pravilniku o stambenim odnosima, vršila raspodjelu istog stana drugom korisniku, iz ovih razloga Okružni sud konstatuje da je odluka prvotužene o uvrštavanju prednika apelantice u listu prioriteta i dodijeli predmetnog stana predniku apelantice na korištenje, prvostepeni sud pravilno poništio. Okružni sud, također, navodi da kako apelantica nije nikad uselila u predmetni stan, a kako je otpao pravni osnov za dodjelu istog na korištenje (koji bi se nakon smrti radnika prvotužene mogao dodijeliti, ukoliko ispunjava uslove, samo apelantici), to je pravilno prvostepeni sud u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, ugovor o zakupu predmetnog stana, zaključen između prvotužene i apelantice, utvrdio ništavim. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
8. Apelantica se žali na presudu Okružnog suda, smatrajući da je istom povrijeđeno njeno pravo na imovinu. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član
1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, štiti samo postojeću imovinu, a ne i pravo na sticanje imovine (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx, presuda od 13. juna 1979. godine serija A- 31). Zbog toga su navedeni članovi Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije primjenjivi samo na postupke koji imaju za predmet spora imovinu, a ne postupke u kojima apelant nastoji sebi osigurati pravo na sticanje imovine. U konkretnom slučaju, predmet spora pred Okružnim sudom je poništenje odluka prvotužene u predmetu dodjele stana. Shodno navedenom, stan koji bi eventualno trebao da bude dodijeljen apelantici u vlasništvo, ne predstavlja postojeću imovinu apelantice, niti je ona na osnovu relevantnih propisa mogla imati «legitimno očekivanje» da će ga steći. Takav stan može eventualno predstavljati buduću imovinu, jer je apelantica očekivala da će steći pravo na dodjelu stana. Međutim, pravo na dodjelu stana u vlasništvo, nije zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se navedenom odredbom ne štiti buduća imovina, pa je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 3. tačka h) i stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman