Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4797/13 (S. D.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Radni odnos
  • Otkaz
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4797/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4797/13, rješavajući apelaciju Slobodanke Dukić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodanke Dukić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 032741 12 Rev od 17. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodanka Dukić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Banje Luke, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Ranko Dukić i Tanja Dukić-Čičić“ iz Banje Luke, podnijela je 25. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032741 12 Rev od 17. septembra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 32741 08 P od 20. januara 2011. godine i Dopunskom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 32741 08 P od 18. avgusta 2011. godine utvrđeno je da je apelantica kod „Investiciono-razvojne banke Republike Srpske“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena), zbog kontinuiteta poslova počev od 1. decembra 1996. godine do 21. marta 2010. godine (računajući i „Fond za razvoj i zapošljavanje RS“ a.d. Banja Luka) zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme, te da se ugovori o radu na određeno vrijeme br. 02-315-1/07 od 30. novembra 2007. godine, 02818-1/08 od 29. avgusta 2008. godine i 02-592-2/09 od 8. septembra 2009. godine, zaključeni između apelantice i tužene, imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme (stav 1 presude). Istom presudom poništena su kao nezakonita rješenja tužene br. 02-351/1/7 od 10. decembra 2007. godine, 02-193-1/10 od 12. marta 2010. godine i 02-329/10 od 21. aprila 2010. godine (stav 2. presude), te je tužena obavezana da apelantici isplati, na ime naknade plate po osnovu otkaznog roka (za period od 15. maja 2010. godine do 15. avgusta 2010. godine) ukupan novčani sa zakonskom zateznom kamatom od 6.926,63 KM (stav 3. presude), kao i na ime otpremnine iznos od 14.180,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 4. presude). Odbijen je kao neosnovan zahtjev apelantice za isplatu plate za vrijeme godišnjeg odmora u iznosu od 2.170,00 KM (stav 5. presude). Tužena je, također, obavezana da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati 1.584,50 KM (stav 6. presude), dok je odbijen kao neosnovan višak tužbenog zahtjeva koji predstavlja razliku između traženog i dosuđenog iznosa (stav 7. presude).

3. Nakon provedenog dokaznog posutpka, prvostepeni sud je nespornim utvrdio da je apelantica bila zaposlena kod „Fonda za razvoj i zapošljavanje Republike Srpske“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond) na neodređeno vrijeme temeljem ugovora o radnom odnosu broj II-75/2 od 1. decembra 1996. godine i aneksa tog ugovora od 10. avgusta 1998. godine i rješenja o raspoređivanju na radno mjesto broj 013 od 1. jula 2002. godine na poslovima Projekta u Sektoru razvoja zajednice. Dalje je utvrđeno da je rješenjem broj 02-351/1/07 od 10. decembra 2007. godine apelantici prestao radni odnos u Fondu sa 10. decembrom 2007. godine na osnovu sporazuma sa poslodavcem, te da je predmetno rješenje donijela Uprava tužene u okviru djelokruga nadležnosti Fonda. Zatim je utvrđeno da je, na osnovu ugovora na određeno vrijeme broj 02-315-1/07 od 30. novembra 2007. godine zaključenog između apelantice i tužene, apelantica primljena u radni odnos na određeno vrijeme kod tužene u periodu od 11. decembra 2007. godine do 31. avgusta 2008. godine na poslove menadžer Projekta u Sektoru razvoja zajednice - Projekat razvoja zajednice IDA broj 35381, tako da taj ugovor prestaje datumom zatvaranja tog Projekta; da je po isteku tog ugovora, apelantica sa tuženom zaključila ponovo ugovor na određeno vrijeme broj 02-818-1/08 od 29. avgusta 2008. godine na istim poslovima, a za period od 1. septembra 2008. godine do 31. avgusta 2009. godine; da je na osnovu ugovora broj 02-592-2/01 od 8. septembra 2009. godine apelantica kod tužene zasnovala radni odnos na određeno vrijeme za period od 1. septembra 2009. godine do 31. decembra 2009. godine, takođe na istim poslovima; da je na osnovu odluke o statusu lica angažovanih na Projektima Svjetske banke broj 02-985/09 produžen rad apelantice na navedenim poslovima zaključno sa 28. februarom 2010. godine, kada je Projekat na kojem je radila i okončan; da je odlukom tužene broj 02-234/08 od 10. marta 2008. godine utvrđeno da poslovi koje je obavljala apelantica kod tužene, po gore navedenim ugovorima, nemaju karakter stalnih poslova; da je tužena po okončanju poslova na Projektu, ponudila apelantici da zaključi ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-158-1/10 od 1. marta 2010. godine na radnom mjestu referent za pravne poslove, koji poslovi odgovaraju stručnoj spremi koju ima apelantica; da je apelantica podneskom od 8. marta 2010. godine obavijestila tuženu da takav ugovor za nju nije prihvatljiv i da je iz tih razloga tužena donijela rješenje broj 02-193-1/10 od 12. marta 2010. godine kojim je apelantici izrekla prestanak radnog odnosa sa otkaznim rokom 23. marta 2010. godine; da je to rješenje izmijenjeno rješenjem tužene broj 02-193-3/10 od 26. marta 2010. godine tako da apelantici radni odnos prestaje 14. maja 2010. godine po isteku godišnjeg odmora; te da je apelantica prigovorila rješenju o prestanku radnog donosa i da je tužena rješenjem broj 02-329/10 od 21. aprila 2010. godine odbila prigovor apelantice na rješenje o prestanku radnog odnosa.

4. Temeljem naprijed navedenog činjeničnog utvrđenja, prvostepeni sud je zaključio da je zahtjev apelantice osnovan, sem u dijelu kojim je tražila naknadu plate za vrijeme godišnjeg odmora u iznosu od 2.170,00 KM, pa je sudio tako što je donio odluku kao u izreci prvostepene presude. Iz razloga odluke prvostepenog suda proizlazi da se poslovi koje je apelantica obavljala kod tužene ne mogu smatrati kao poslovi koji nemaju karakter stalnih poslova, te da su ugovori o radu na određeno vrijeme (koje je tužena zaključivala sa apelanticom) u suprotnosti sa odredbom člana 16. stav 2. Zakona o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07), odnosno da je apelantica kod tužene zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbom člana 17. stav 2. navedenog Zakona. Dalje je zaključeno da je ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-158-1/10 od 1. marta 2010. godine, koji je tužena ponudila apelanticu nakon završetka Projekta na kojem je apelantica prethodno radila, faktički ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima u smislu odredaba člana 137. Zakona o radu, kojom odredbom (stav1.) je propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz istovremenu ponudu za zaključivanje ugovora o radu pod izmijenjenim uslovima, dok je stavom 4. istog člana propisano da radnik koji odbije koji odbije da zaključi ugovor pod izmijenjenim uslovima ima pravo na otpremninu u skladu sa članom 141. Kako apelantica nije prihvatila taj ugovor, prvostepeni sud je zaključio da joj pripadaju prava po osnovu člana 141. Zakona o radu, tj. pravo na otpremninu i prava u smislu odredaba člana 135. istog Zakona, tj. pravo na otkazni rok u situaciji kada je otkaz ugovora o radu dao poslodavac. Nalazeći da je apelantici, shodno rješenju tužene broj 02-193-3710 od 26. marta 2010. godine, radni odnos prestao 14. maja 2010. godine, a da istoj, prema odredbama člana 60. g) Pravilnika o radu tužene, pripada pravo na otkazni rok od 90 dana, odlučeno je kao u dispozitivu prvostepene presude u pogledu ostalih tužbenih zahtjeva (st. 3. i 4. presude).

5. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032741 12 Gž 2 od 9. februara 2012. godine usvojena je žalba tužene i presuda Osnovnog suda od 20. januara 2011. godine i dopunska presuda tog suda od 18. avgusta 2011. godine preinačene u dosuđujućem dijelu tako što je tužbeni zahtjev apelantice odbijen kao neosnovan.

6. U obrazloženju drugostepene presude je Okružni sud naveo da prihvata činjenična utvrđenja prvostepenog suda, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari. Naime, drugostepeni sud je, suprotno stavu prvostepenog suda, zaključio da ugovor o radu na neodređeno vrijeme, koji je tužena ponudila apelantici (broj 02-158-1/10 od 1. marta 2010. godine) nije ugovor o radu pod izmijenjenim uslovima u smislu odredaba člana 137. Zakona o radu, s obzirom da je sa 28. februarom 2010. godine okončan Projekat na kojem je apelantica radila poslove, koji shodno odluci tužene broj 02-234/08 od 10. marta 2008. godine nisu imali karakter stalnih poslova. Stoga, po ocjeni drugostepenog suda, kada je apelantica 8. marta 2010. godine obavijestila tuženu da ne prihvata ponuđeni ugovor o radu na neodređeno vrijeme (broj 02- 158-1/10 od 1. marta 2010. godine), ista je faktički, u smislu odredaba člana 134. Zakona o radu, svojom voljom prekinula radni odnos kod tužene, koji se, s obzirom na njen prethodni neprekidni rad kod tužene duži od 24 mjeseca, smatrao radnim odnosom na neodređeno vrijeme, prema odredbama člana 17. Zakona o radu. Slijedom toga, prema mišljenju drugostepenog suda, također proizlazi da kod takvog stanja stvari apelantici ne pripada pravo na otpremninu, već shodno odredbama člana 135. Zakona o radu pravo na otkazni rok od najmanje 15 dana. Kako je tužena rješenjem broj 02-193-3/10 od 26. marta 2010. godine apelantici priznala otkazni rok od 15 dana i vrijeme neiskorištenog godišnjeg odmora u trajanju od 28 dana, te shodno tome izrekla da joj radni odnos prestaje sa 14. majom 2010. godine, za koji period je apelantici isplaćena plata, drugostepeni sud je odlučio kao u izreci drugostepene presude.

7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 032741 12 Rev od 17. septembra 2013. godine odbijena je kao neosnovana revizija apelantice izjavljena protiv drugostepene presude Okružnog suda od 9. februara 2012. godine.

8. U obrazloženju revizione presude, Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda pravilna. S tim u vezi je istaknuto da je među parničnim strankama nesporno da je apelantica, neprekidnim radom kod tužene na Projektu Svjetske banke, u periodu od 11. decembra 2007. godine do 28. februara 2010. godine, a na osnovu gore navedenih ugovora na određeno vrijeme, zasnovala radni odnos na neodređeno vrijeme u smislu odredaba člana 17. Zakona o radu. Takođe nije sporno, da je odlukom tužene broj 02-234/08 od 10. marta 2008. godine utvrđeno da poslovi na Projektu Svetske banke nemaju karakter stalnih poslova, da su okončani 28. februara 2010. godine i da isti nisu sistematizovani Pravilnikom o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta tužene. Kod takvog stanja stvari, revizioni sud je zaključio da ugovor o radu na neodređeno vrijeme broj 02-158- 1/10 od 1. marta 2010. godine na poslovima referenta za pravne poslove, koji je ponuđen apelantici kao dip. pravniku, ne može se smatrati ugovorom o radu pod izmijenjenim uslovima, u smislu odredaba člana 137. Zakona o radu, a što pravilno zaključuje drugostepeni sud. Također je konstatovano da je, kod činjenice da je apelantica podneskom od 8. marta 2010. godine obavijestila tuženu da ne prihvata taj ugovor, za razrješenje predmeta spora mjerodavna odredba člana 134. Zakona o radu, a ne odredba člana 137. istog Zakona. S obzirom da je apelantica na prednji način iskazala volju da prekida radni odnos kod tužene, zaključeno je da ona nema pravo na otpremninu u smislu odredaba člana 141. Zakona o radu, nego samo, shodno odredbama člana 135. tog Zakona, pravo na platu za vrijeme otkaznog roka koji ne može biti kraći od 15 dana, a koji rok je apelantici priznat rješenjem tužene broj 02-193-1/10 od 12. marta 2010. godine (kojim rješenjem joj je prestao radni odnos) i rješenjem tužene broj 02193-3/10 od 26. marta 2010. godine (kojim rješenjem joj je priznato i pravo na godišnji odmor u trajanju od 28 dana), tako da joj je radni odnos kod tužene prestao sa 14. majom 2010. godine, do kada joj je isplaćena plata. Na ovakav zaključak, prema mišljenju revizionog suda, ne utječu revizioni prigovori da je apelantica bila primorana na sporazumni prestanak radnog odnosa kod Fonda, odnosno da je bila primorana da zaključi ugovor o radu na određeno vrijeme od 30. novembra 2007. godine, jer apelantica ne ukazuje na koji način je to ona bila primorana, odnosno mimo svoje volje, sporazumno raskinuti radni odnos kod Fonda i zaključiti ugovor o radu na određeno vrijeme sa tuženom 30. novembra 2007. godine. Sama činjenica da je uslov za zasnivanje radnog odnosa kod tužene bio prestanak radnog odnosa kod predhodnog poslodavca (Fonda), nema značenje prema mišljenju revizionog suda da je apelantica bila primorana na sporazumni prestanak radnog odnosa kod Fonda. Slijedom navedenog je Vrhovni sud je istakao da je apelantica sporazumno prekinula radni odnos kod Fonda, tako da je predmet spora zaštita prava iz radnog odnosa kod tužene. Stoga se, po ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano revizijom prigovara da se drugostepeni sud nije bavio sljedništvom između Fonda i tužene, odnosno da se nije bavio pitanjem preuzimanja poslova i radnika između ova dva pravna subjekta. Sama činjenica da odluka tužene broj 02-234/08 od 10. marta 2008. godine, kojom je utvrđeno da poslovi na Projektu Svjetske banke nemaju karakter stalnih poslova, nije dostavljena apelantici, ne utiče na zakonitost i pravilnost odluke drugostepenog suda, jer se radi o odluci tužene koju ona donosi u okviru svog poslovanja i tiče se samo njenog poslovanja. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

9. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog u predmetnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelantica je navela i povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Naime, apelantica smatra da su svi ugovori o radu (navedeni u dispozitivu prvostepene presude) nastali na isti način i svi su na osnovu odredbe člana 16. stav 3. Zakona o radu preimenovani u ugovor na neodređeno vrijeme, te da nuđenje novog ugovora na neodređeno vrijeme (od strane tužene) na novom radnom mjestu, sa novim obimom posla, čini u biti izmijenjeni ugovor o radu što apelantici nije odgovaralo jer se radi o sasvim novom ugovoru u svim elementima. S tim u vezi, apelantica smatra da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je ona otkazala ugovor o radu. Prema mišljenju apelantice, više je nego očito bilo da je tužena od apelantice insistirala da se raskine ugovor o radu na neodređeno vrijeme bez ikakvog razloga i zaključi novi ugovor na neodređeno vrijeme. U prilog navedenom, apelantica je istakla da se po zaključivanju ugovora na određeno vrijeme odmah pristupilo donošenju odluke da poslovi apelantice nisu stalnog karaktera već privremenog, da bi odmah pristupili donošenju akta o sistematizaciji pa su apelantici odredili radno mjesto sa znantno nižim platama i opisom posla i to ciljano da ona to odbije, a sve ovo kako bi onemogućili da se izvrši plaćanje otpremnine. S obzirom na naprijed navedeno, apelantica smatra da su sudovi na proizvoljan način primijenili materijalno pravo u toj mjeri da su narušena prava na koja se pozvala, pa je predložila Ustavnom sudu da „uvaži ovu apelaciju i riješi u meritumu ovu pravnu stvar ili da poništi presudu Vrhovnog i Okružnog suda i vrati na ponovno suđenje“.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su Okružni i Vrhovni sud primijenili materijalno pravo i odlučili u predmetnoj pravnoj stvari radi zaštite prava iz radnog odnosa. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke očitovao na te navode, pri čemu je dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je prihvatio kao pravilnim stav drugostepenog suda u pogledu načina na koji je taj sud primijenio materijalno pravo u kontekstu pravne kvalifikacije (naravi) ugovora kojeg je tužena ponudila apelantici (broj 02-158-1/10 od 1. marta 2010. godine) i pravnih posljedica neprihvatanja tog ugovora, tj. načina prestanka radnog odnosa apelantice kod tužene i ostvarivanja prava na otpremninu. S tim u vezi, Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda da se sporni ugovor na neodređeno vrijeme, koje je tužena ponudila apelantici, ne može smatrati ugovorom pod izmijenjenim uslovima u smislu odredbe člana 137. Zakona o radu kako je to zaključio prvostepeni sud, s obzirom na činjenično utvrđenje u pogledu karaktera poslova koje je obavljala apelantica (nemaju karakter stalnih poslova), te da je za rješenje predmetne pravne stvari mjerodavna odredba člana 134. istog Zakona. Također, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u stavu Vrhovnog suda da je apelantica obavještavanjem tužene (podneskom od 8. marta 2010. godine) da ne prihvata ponuđeni ugovor zapravo iskazala svoju volju da prekida radni odnos kod tužene, zbog čega joj ne pripada pravo na otpremninu u smislu odredbe člana 141. Zakona o radu. Imajući to u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio Zakon o radu u predmetnoj pravnoj stvari. Stoga, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna ishodom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4797/13 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio