Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4897/13 (N. T. i F. T.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Nematerijalna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4897/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4897/13, rješavajući apelaciju Naima Telalovića i Fadile Telalović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Naima Telalovića i Fadile Telalović podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 005236 12 Rev od 5. septembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 005236 11Gž od 20. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 005236 08 P od 18. februara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Naim Telalović i Fadila Telalović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Anto Petrušić, advokat iz Zenice, podnijeli su 28. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 005236 12 Rev od 5. septembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 005236 11Gž od 20. februara 2012. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem teksut: Općinski sud) broj 43 0 P 005236 08 P od 18. februara 2011. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 005236 08 P od 18. februara 2011. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi JP „ELEKTROPRIVREDA BiH“ SARAJEVO, „ELEKTRODISTRIBUCIJA“ ZENICA (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im isplati ukupan iznos od 23.245,00 KM na ime materijalne štete i to usljed gubitka izdržavanja, odnosno pomaganja-rente u iznosu od 21.600,00 KM, naknadu troškova sahrane, te obilježavanja sedmine i četrdesetine u iznosu od 1.645,00 KM, na ime pravične naknade zbog duševnih bolova usljed gubitka bliske osobe, sina, naknadu u iznosu od 40.000,00 KM, odnosno svakom od apelanata po 20.000,00 KM, te da apelantu Telalović Najimu na ime pravične naknade zbog pretrpljene duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti od 80% isplati iznos od 56.000,00 KM sa troškovima liječenja u iznosu od 937,00 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da su apelanti 24. novembra 2008. godine protiv tuženog podnijeli tužbu radi naknade materijalne i nematerijalne štete, vs. 85.577,00 KM, te da su u tužbi naveli da se 11. augusta 2007. godine na lokalitetu između naselja Kopriva i Ponirak, Općina Zenica, dogodio štetni događaj, prilikom iskipavanja zemlje i cigle iz teretnog motornog vozila marke „MAN“, kojim je upravljao njihov sin, Telalović Almin, kojom prilikom je došlo do kačenja kipe teretnog vozila za visokonaponski kabl dalekovoda, u kojem je smrtno stradao njihov sin. Apelanti su u tužbi naveli da je visokonaponski električni vod bio postavljen na nepropisnu visinu, što je prouzročilo nezgodu. Tuženi je u odgovoru na tužbu osporio tužbu apelanata, kako pravni osnov, tako i visinu tužbenog zahtjeva, istakavši da su proizvoljni i ničim činjenično i pravno utemeljeni navodi tužbe da je do nesreće u kojoj je smrtno stradao sin apelanata, došlo na način što je predmetni visoki energetski električni vod bio postavljen na visini koja je nepropisna. Naime, tuženi je istakao da je poginuli sin apelanata, protivno odredbi člana 66. Zakona o električnoj energiji, izvan lokalnog puta na mjestu gdje nije predviđeno odlaganje otpadnog materijala i kretanja motornih vozila, kritičnog dana istresao otpadni materijal iz kamiona, na kome je bio zavaren komad cijevi za šasiju vozila, kojim je podižući karoseriju, zakačio za žicu dalekovoda, koja je bila podignuta na dovoljnu i propisnu visinu od zemlje i usljed ove neispravnosti karoserije, električnu žicu nije mogao da otkači, pa je krenuo sa vozilom i istu nategao, te stub pomjerio i nageo ga i time sam uzrokovao svoje stradanje. Imajući u vidu navedeno, tuženi je u odgovoru na tužbu naveo da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan u pravnom osnovu jer je nastradali sam svojom krivicom izazvao svoje stradanje, pa je analogno tome i visina tužbenog zahtjeva neosnovana.
4. Općinski sud je u presudi precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te, između ostalog, naveo da je na osnovu uvida u zapisnik o izvršenom uviđaju od strane stručnih lica tuženog sa fotografijama sa lica mjesta utvrdio da je nastradali teretnim motornim vozilom marke „MAN“ vlasništvo preduzeća „Almy“ d.o.o. Zenica u namjeri da istovari otpadni materijal (malter i ciglu) kretanjem unazad sišao sa lokalnog puta i prošao ispod dalekovoda do mjesta istovara, da je tom prilikom polažaj kamiona na mjestu istovara bio pod pravim uglom u odnosu na liniju dalekovoda i lokalnog puta, a nastradali je otpadni materijal istresao sa maksimalnom visinom kipe koja iznosi 5,15 metara i po istresanju materijala krenuo je vozilom naprijed i počeo spuštati kipu, te je pravac kretanja vozila u tom trenutku bio pod oštrim uglom u odnosu na lokalni put i liniju dalekovoda. Nadalje Općinski sud je naveo da iz zapisnika proizilazi da je nastradali spuštanjem i dizanjem kipe pokušao da se oslobodi vodiča dalekovoda koji se bio zakačen za metalni komad cijevi navaren na šasiju vozila i to mu nije pošlo za rukom, pa je vozilo vratio unazad pokušavajući se na taj način osloboditi vodiča, a kako ni tada to nije uspio krenuo je vozilom naprijed i nastavio voziti u pravcu naselja Koptivna, gdje se zaustavio oko 10 metara od mjesta istresanja materijala. Nakon zaustavljanja nastradali je otvorio vrata vozila, izašao iz kamiona i pokušao zatvoriti vrata vozila kojom prilikom je došlo do strujnog udara. U zapisniku je konstatovano još i to da je vozač kamiona, nastradali, otpadni materijal istresao na mjestu koje nije namjenski predviđeno za odlaganje otpada.
5. Nadalje, Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, citirao relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), i to člana 173. kojim je propisano da šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, dok je članom 174. stav 1. istog zakona regulisano da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a stavom 2. istog člana je određeno da se imaocem stvari smatra sopstvenik stvari. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se vlasnik opasne stvari, odnosno lice koje se bavi opasnom djelatnošću, oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potiče od nekog uzroka van ove stvari, odnosno van djelatnosti, a koji se nije mogao predvidjeti, spriječiti ili izbjeći, ili pak ako dokaže da je šteta nastala isključivom krivicom oštećenika ili trećeg lica. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je naveo da činjenica što je nastradali poginuo 11. augusta 2007. godine usljed strujnog udara do kojeg je došlo usljed kidanja žica dalekovoda, nije dovoljna za odgovornost tuženog za naknadu materijalne i nematerijalne štete. Jer iako šteta u ovoj pravnoj stvari, evidentno postoji, odgovornost tuženog ne mora sama po sebi postojati. Naime, tuženi kao elektroprivredna organizacija kao imalac visokonaponske električne mreže odgovara za štetu po principu objektivne odgovornosti, ali se može ekskulpirati ako dokaže da nije mogao ni predvidjeti, ni izbjeći postupke nastradalog koji su u uzročnoj vezi sa štetom. Osim toga, Općinski sud je naveo da se poginuli sin apelanata ponašao suprotno odredbama člana 57. Zakon o električnoj energiji („Službene novine FBiH“; broj 41/02) kojim je regulisano da je zabranjen neovlašten ulazak ili pristup elektroenergetskim objektima, postrojenjima ili električnim vodovima koji su vidno označeni znacima zabrane ulaska, pristupa ili opasnosti, kao i ometanje ili onemogućavanje ovlaštenih lica u obavljanju elektroprivredne djelatnosti, te članu 66. istog zakona.
6. Općinski sud je na osnovu nalaza vještaka elektrotehničke struke mr. Zehrudina Hodžića dipl.el.ing, između ostalog, utvrdio da predmetni dalekovod ima dozvolu za upotrebu što znači da je u trenutku njegovog puštanja (1970. godine) imao potrebne reference sa aspekta sigurnosne visine i sigurnosne udaljenosti (sigurnosna visina za visokonaponske vodove do 110 kV je 6 m, a sigurnosna udaljenost za visokonaponske vodove do 110 kV je 5 metara), da postoji pravilnik za održavanje, prema kojem se dalekovodi obilaze dva puta godišnje i svaki put se sačinjava zapisnik o istresanju materijala ispod dalekovoda i izgradjni objekata ispod dalekovoda, te da takav postoji u zapisnicima elektrodistribucije. Nadalje, Općinski sud je istakao da je vještak na glavnoj raspravi naveo da dalekovod mora imati sustav zaštite, što znači da ako se desi zemni spoj zaštita u određenom vremenskom periodu mora da djeluje, te da je, prema onom što je imao na raspolaganju u prvom trenutku bio indirektni zemni spoj preko gume kamiona koja je bila na travi. Ako prekinuta žica sa bandere nije dodirnula zemlju nema izbacivanja zaštite. Na osnovu provedenih dokaza, a imajući u vidu navedene zakonske odredbe, Općinski sud je konstatovao da za štetnu posljedicu nastalu smrću sina apelanata, nema ni tuženikove odgovornosti jer je do pogibije sina apelanata došlo isključivo njegovom radnjom, koju tuženi nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da postoji odgovornost tuženog po osnovu nebrige odnosno kršenja propisa koji se tiču održavanja sigurnosne visine i sigurnosne udaljenosti dalekovodnih vodiča od tla i ispravnosti predmetnog dalekovoda, tj. da je tuženi odgovoran za štetu po principu subjektivne odgovornosti odnosno prema odredbi člana 154. ZOO. Konačno, Općinski sud je istakao da je, prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazu svjedoka Maria Iličića, stanje sigurnosne visine i sigurnosne udaljenosti vodiča dalekovoda od tla bilo uredno, kao i da takvi dalekovodi imaju zaštitu od zemnog spoja u vidu sklopke koja je trebala iskočiti u slučaju direktnog spoja žice sa tlom.
7. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je presudom broj 43 0 P 005236 11Gž od 20. februara 2012. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 18. afebruara 2011. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo činjenično utvrđenje prvostpenog suda, koji je primjenom odredaba ZOO, utvrdio da je do predmetne nezgode, u kojoj je smrtno stradao sin apelanata Telalović Almin, došlo 11. augusta 2007. godine, na lokalitetu između naselja Kopriva i Ponirak, Općina Zenica, prilikom iskipavanja zemlje i cigle iz teretnog motornog vozila kojim je upravljao nastradali, kom prilikom je došlo do kačenja kipe teretnog vozila za visokonaponski kabl dalekovoda, koje je nastradali, kao vozač kamiona, pokušao da otkači, na način što je stavio vozilo u pogon, vozeći naprijed 6-7 m, usljed čega je došlo do zatezanja i puknuća dvije žice visokonaponskog kabla dalekovoda, od kojih je jedna pala na kamion, te je prilikom izlaska iz vozila, nastradali, svojom rukom dotakao šasiju teretnog motornog vozila, koja je bila pod naponom struje, zbog čega je isti smrtno stradao. Kantonalni sud je naveo da su neosnovni žalbeni navodi apelanata da je nadzemni električni vod, nepravilno postavljen, suprotno Pravilniku o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih električnih vodova i odredbama Pravilnika o zaštiti na radu pri korištenju struje i drugim propisima, odnosno da je isti bio na udaljenosti od tla nižoj od 5 m. Naime, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud proveo dokaz vještačenjem po vještaku elektrotehničke struke, kao i saslušao svjedoka Iličić Maria, koji je kao dežurni električar, poslije nesreće, izašao na lice mjesta predmetnog dana, a iz čijih nalaza proizilazi da je predmetni dalekovod, čije su žice zakačene kipom kamiona, imao upotrebnu dozvolu, te da je Pravilnikom o tehničkim normativima za izgradnju nadzemnih elektroenergetskih vodova („Službeni list SFRJ“ br. 51/73 i 11/80; „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) propisano da je sigurna visina i udaljenost od tla za visokonaponske vodove do 110 KV iznosi 5 m. Kantonalni sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka elektrotehničke struke, proizilazi da je predmetni dalekovod imao upotrebnu dozvolu od 26. novembra 1970. godine, što znači da je u trenutku njegovog puštanja imao potrebne reference sa aspekta sigurnosti visine i udaljenosti, te da postoje i zapisnici elektrodistribucije, shodno Pravilniku za održavanje elektrovodova i postrojenja o obilasku dva puta godišnje, kao i da je dalekovod imao sustav zaštite u slučaju zemnog spoja, ali koja nije djelovala s obzirom da je žica dalekovoda prvo pala na kamion, čime je nastao indirektni spoj preko kamiona i gume, koja se nalazila na travi, te da ako prekinuta žica sa bandere nije dodirivala zemlju zbog čega nije došlo do izbacivanja zaštite. Kantonlani sud je ocijenio da u predmetnom nalazu i mišljenju nema ništa nejasno, nepotpuno niti protivrječno samo sebi i ostalim izvedenim dokazima, da bi prvostepeni sud postupio po odredbi člana 155. stav 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, odnosno nakon dopune, odredio novo vještačenje po drugom vještaku, tim prije što je navedeno vještačenje u saglasnosti i sa izjavama svjedoka, koji su istakli da je žica pala na kamion, na kojem su vidljivi tragovi gareži, a što proizilazi i iz iskaza svjedoka.
8. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je do nezgode došlo iz razloga što je sin apelanata, neovlašteno, protivno članu 57. i 66. Zakona o električnoj energiji, vršio istovar-iskipavanje otpadnog materijala sa kipe kamiona, ispod dalekovoda, kojom prilikom je, ne samo zakačio kipom kamiona za žice dalekovoda, već i nastavio sa poduzimanjem radnji, stavljanja kamiona u pogon, krećući se naprijed, zategavši žice dalekovoda, usljed kojeg zategnuća su iste i pukle i pale na kamion, zbog čega na strani nastradalog vozača postoji krivnja, zbog čega nije prihvatio žalbene navode apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, odnosno člana 177. stav 2. ZOO, od strane prvostepenog suda, koja propisuje da se Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 005236 12 Rev od 5. septembra 2013. godine revizija apelanata je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani navodi apelanata istaknuti u reviziji da je sud počinio povredu odredaba parničnog postupka jer postoje nedostaci u nalazu i mišljenju vještaka elektrotehničke struke i da se na njemu ne može zasnovati odluka, a da te nedostatke drugostepeni sud nije otklonio. Naime, prema odredbama člana 155. stav 2. i 3. ZPP-a ako je nalaz vještaka nejasan, nepotpun ili protivrječan sam sebi ili izvedenim okolnostima, a ti nedostaci se ne mogu otkloniti ponovnim saslušanjem vještaka, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka. Međutim, Vrhovni sud je zaključio da su u konkretnom slučaju prvostepeni sud, a zatim i drugostepeni ocijenili da se nalaz i mišljenje vještaka može prihvatiti jer je sačinjen na osnovu dokumentacije koja mu je u vrijeme izrade nalaza i mišljenja bila na raspolaganju, uzimajući u obzir i ostale relevantne okolnosti u vrijeme događaja, pa je pravilno ocijenjeno da sud nije bio dužan postupiti u smislu člana 155. stav
3. ZPP-a jer u nalazu nije bilo nejasnoća, niti protivrječnosti.
10. Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog i drugostepenog suda, istaknuvši da je drugostepeni sud pravilno primjenio materijalno prava kada je odbio tužbeni zahtjev apelanata jer ne postoji odgovornost tuženog ni po objektivnom principu, niti po osnovu krivice. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da dalekovod kojim se prenosi električna energija predstavlja opasnu stvar, pa tuženi, kao imalac opasne stvari odgovara za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari, kako je to propisano odredbama člana 173. ZOO, ali se može osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom, između ostalih, oštećenog, koju imalac stvari nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti, kako propisuju odredbe člana 177. stav 2. ZOO. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije sporno da je smrt nastradalog sina apelanata nastala od strujnog udara, ali u datim okolnostima koje se tiču mjesta događaja - lokalni put gdje nema sporednog puta, da mjesto gdje je vršen istovar nije predviđeno za kretanje vozila, za istresanje materijala, a posebno u okolnostima postojanja sigurnosne udaljenosti dalekovoda od zemlje, tuženi nije mogao predvidjeti ulazak vozila u „koridor“ dalekovoda i istresanje materijala iz teretnog vozila, te izbjeći nastale posljedice. Zbog toga su ostvarene zakonske pretpostavke za njegovo oslobođenje od odgovornosti po članu 177. stav 2. ZOO. Nadalje, Vrhovni sud je citirao i član 154. stav 1. ZOO kojim je propisano da ko drugom prouzrokuje štetu, dužan je istu naknaditi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, a budući da u konkretnom slučaju u postupku nije utvrđeno da je tuženi prouzrokovao štetu, to nije došlo do pogrešne primjene materijalnog prava kada je na osnovu opisanog činjeničnog utvrđenja uslijedio zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva i po tom osnovu. Vrhovni sud je istakao da je na jasan i potpun način utvrđeno u postupku da je zaštitni sistem dalekovoda bio ispravan, te da pri tome nije utvrđeno da je u uzročnoj vezi sa smrtnom povredom sina apelanata bio neki drugi propust tuženog, odnosno da je smrt nastala u vezi sa nedostatkom ili neispravnim dalekovodom i njegovim zaštitnim sistemom, zbog čega je zaključio da je pravilna ocjena drugostepenog suda o tome da je do smrti sina apelanata došlo njegovom krivnjom.
11. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelanti smatraju da je drugostepena presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredama odredaba ZPP-a, koje su takve prirode i karaktera da ožalbenu presudu čine neodrživom. Osim toga, apelanti su osporili i nalaz vještaka elektro struke, istakavši da je proturječan sam sebi i kao takav neodrživ. Apelanti smatraju da su nižestepene presude donijete na temelju bitnih povreda odredaba ZPP-a koje se odnose, kako na vještačenje, tako i na odredbe koje se tiču dokaza i izvođenja dokaza. Imajući u vidu sve navedeno, apelanti su predložili da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i ukine presudu Vrhovnog suda od 5. septembra 2013. godine, te da nakon toga naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese novu odluku poštujući pravo apelanata na fer i pravičan postupak, te pravo na imovinu i djelotvoran pravni lijek.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje prije svega da su u konkretnom slučaju radi tužbenom zahtjevu apelanata kojim su tražili naknadu meterijalne i nematerijalne štete koju su pretrpjeli zbog smrti sina krivnjom tuženog. Suprotno navodima apelanata Ustavni sud smatra da su Općinski sud, Kantonalni sud i konačno Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su utvrdili da ne postoji odgovornost tuženog ni po objektivnom principu, niti po osnovu krivice, istakvaši da tuženi nije mogao predvidjeti ulazak vozila u „koridor“ dalekovoda i istresanje materijala iz teretnog vozila, te izbjeći nastale posljedice, zbog čega su se ostvarile zakonske pretpostavke za njegovo oslobađanje od odgovornosti po članu 177. stav 2. ZOO, odnosno da je do smrti sina apelanata došlo njegovom krivnjom budući da apelanti nisu dokazali da je smrt njihovog sina u uzročno posljedičnoj vezi sa radnjom odnosno propuštanjem tuženog, u smislu člana 154. ZOO. Pri tome, redovni sudovi su dali sasvim jasna i dovoljna obrazloženja zašto je neovnovan tužbeni zahtjev apelanata, a što Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno. Ovo pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da su gotovo sve što su istakli u apelaciji apelanti isticali i u postupku po žalbi, odnosno u revizionom postupku na šta su se Kantonalni sud i Vrhovni sud očitovali, te zaključio da žalba, odnosno revizija apelanata nije osnovana.
16. Ustavni sud primjećuje da osim nezadovoljstva osporenim odlukama, apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, niti da je primjena propisa materijalnih i procesnih bila proizvoljna, niti Ustavnom sudu tako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, niti iz provedenog postupka proizilazi da su povrijeđeni standardi prava na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, ili pitanja iz Evropske konvencije na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman