Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3887/13 (M. J.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3887/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3887/13, rješavajući apelaciju Mire Jeleč, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mire Jeleč.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku ostvarivanja prava na otpremninu na temelju članka 182. Zakona o radu, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008342 12 Uvp od 14. lipnja 2013. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 74.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Miri Jeleč, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 3.600,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici Miri Jeleč zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, sukladno članku 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mire Jeleč podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 008342 12 Uvp od 14. lipnja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 008342 11 U od 15. listopada 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i braniteljsko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-126-450-2/10 od 12. listopada 2011. godine i Rješenja Povjerenstva za implementaciju članka 182. Zakona o radu broj 05/05-058631/VN od 11. lipnja 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mira Jeleč (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Usore podnijela je 9. rujna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 008342 12 Uvp od 14. lipnja 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 008342 11 U od 15. listopada 2012. godine, Rješenja Ministarstva rada i braniteljsko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-126-450-2/10 od 12. listopada 2011. godine i Rješenja Povjerenstva za implementaciju članka 182. (152) Zakona o radu (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) broj 05/05-058631/VN od 11. lipnja 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Povjerenstva zatraženo je 16. svibnja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Vrhovni sud je dostavio 20. svibnja 2016. godine, Okružni sud 19. svibnja 2016. godine, a Ministarstvo 23. svibnja 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Apelantica je tijekom 2001. godine Povjerenstvu podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu sukladno članku 182. (152.) Zakona o radu.
6. Apelantica je podneskom od 20. veljače 2010. godine urgirala postupanje Povjerenstva, a 27. ožujka 2010. godine i 4. svibnja 2010. godine, podnijela je zahtjev za vršenje inspekcijskog nadzora Republičkoj upravnoj inspekciji zbog nepostupanja u njenom predmetu.
7. Republička upravna inspekcija je 22. travnja 2010. godine obavijestila apelanticu da je upravni inspektor donio rješenje kojim je naloženo Ministarstvu da odluči o njenom zahtjevu u roku od 60 dana od dana donošenja rješenja.
8. Rješenjem Povjerenstva broj 05/5-058631/BH od 11. lipnja 2010. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. U obrazloženju rješenja je između ostalog navedeno da je apelantica u zakonskom roku podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na isplatu otpremnine i da je 31. prosinca 1991. godine bila u radnom odnosu kod poslodavca RMC „23. august“ Doboj (u daljnjem tekstu: poslodavac) na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske. Također, u obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica zasnovala radni odnos kod poslodavca na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestao 30. travnja 1992. godine istekom vremena na koje je zasnovan, što je utvrđeno na temelju uvida u dopis poslodavca broj 1736/10 od 6. svibnja 2010. godine i uvjerenja poslodavca broj 8-52/10 od 31. svibnja 2010. godine. Imajući u vidu navedeno, Povjerenstvo je zaključilo da radni odnos apelantici nije prestao na nezakonit način, obzirom da je apelantica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme i da u takvom slučaju radni odnos prestaje po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan, zbog čega se u konkretnom slučaju ne radi o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu članka 182. (152.) Zakona o radu.
9. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je izjavila žalbu, koja je Rješenjem Ministarstva broj 16-126-308/10 od 9. kolovoza 2010. godine odbijena kao neutemeljena. U obrazloženju navedenog rješenja Ministarstvo je istaklo da je radi utvrđivanja razloga prestanka radnog odnosa ponovo od poslodavca zatraženo da se izjasni o statusu apelantice u spornom periodu, te da je poslodavac svojim dopisom od 15. srpnja 2010. godine potvrdio ranije navode da je apelantica bila u radnom odnosu na određeno vrijeme, što je potvrdio ovjerenom kopijom iz matične knjige radnika u kojoj je upisano da je radni odnos zaključen na određeno vrijeme, a u rubrici razlog prestanka radnog odnosa upisano istek rješenja, sa napomenom da druge dokaze ne posjeduju jer je dio arhive uništen poplavom, uslijed pucanja vodovodnih cijevi 1993/1994. godine. Također, Ministarstvo je, ocjenjujući apelantičine navode da joj nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, istaklo da bi rješenje o prestanku radnog odnosa imalo samo deklaratoran učinak jer bi se njime konstatirao prestanak radnog odnosa koji je nastupio po sili zakona. Iz navedenih razloga, Ministarstvo je zaključilo da se ne može smatrati da je apelantici radni odnos prestao nezakonito samo zato što što joj nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa. Pored navedenog, Ministarstvo je istaklo da apelantica ničim nije potkrijepila navode kojim osporava činjenicu da je bila u radnom odnosu na određeno vrijeme, kao i zakonitost prestanka radnog odnosa, zbog čega se takvi navodi nisu ni mogli prihvatiti.
10. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je tužbom od 25. rujna 2010. godine pokrenula upravni spor pred Okružnim sudom.
11. Odlučujući o apelantičinoj tužbi, Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 005091 10 U od 29. lipnja 2011. godine tužbu apelantice uvažio i poništio osporeni akt Ministarstva. U obrazloženju navedenog rješenja Okružni sud je naveo da u konkretnom slučaju činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno a zahtjev apelantice je odbijen, zbog čega smatra da su povrijeđena pravila postupka i da je došlo do pogrešne primjene materijalnog prava.
12. U ponovljenom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 16-126-450-2/10 od 12. listopada 2011. godine kojim je žalba apelantice odbijena kao neutemeljena. Ministarstvo je u obrazloženju navedene odluke, između ostalog, navelo da je nakon provedenog postupka i ponovne provjere svih relevantnih činjenica zaključilo da je Povjerenstvo pravilno utvrdilo da je apelantica kod poslodavca bila u radnom odnosu na određeno vrijeme, zbog čega u takvom slučaju radni odnos prestaje po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan, a da bi rješenje o prestanku radnog odnosa imalo samo deklaratorni karakter, jer bi se njime konstatirao prestanak radnog odnosa koji je nastupio po sili zakona. Ministarstvo je, također, pozivajući se na raniju i kasniju praksu Okružnog suda, zaključilo da se, suprotno navodima apelantice, ne može smatrati da joj je radni odnos prestao nezakonito samo zato što joj nije dostavljeno rješenje o prestanku radnog odnosa, jer je apelantici radni odnos prestao po sili zakona. Osim navedenog, Ministarstvo je ukazalo da žalbene navode kojima osporava činjenicu da je bila u radnom odnosu na određeno vrijeme i zakonitost prestanka radnog odnosa apelantica nije potkrijepila nikakvim dokazima, zbog čega ih drugostupanjski organ nije ni mogao ocijeniti.
13. Nezadovoljna navedenim rješenjem, apelantica je tužbom od 11. studenog 2011. godine pokrenula upravni spor, a Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 008342 11 U od 15. listopada 2012. godine apelantičinu tužbu odbio kao neutemeljenu. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da, imajući u vidu apelantičinu izjavu od 7. listopada 2011. godine kojom nije osporila navode poslodavca koji su potkrijepljeni izvodom iz Matične knjige radnika, kao i radnoj knjižici apelantice, osnovano se može prihvatiti zaključak tuženog organa da je apelantica bila zaposlena na određeno vrijeme, te da joj je radni odnos prestao istekom vremena na koje je zasnovan. U odnosu na apelantičine navode kojima je ukazivala na raniju odluku Okružnog suda kojom je ukazano da nepostojanje rješenja o prestanku radnog odnosa nužno znači da je otkaz bio nezakonit, Okružni sud je istakao da navedeni stav suda izražen u ranijoj presudi od 29. lipnja 2011. godine tuženi organ osnovano nije prihvatio, budući da se o ovom pravnom pitanju drugačije izjasnio Vrhovni sud u Presudi broj 11 0 U 002564 10 Uvp od 9. studenog 2011. godine, zauzimajući stav da nepostojanje pismenog rješenja o zasnivanju radnog odnosa na određeno vrijeme i nepostojanje pismenog rješenja o prestanku tog radnog odnosa, u situaciji kada je utvrđena pravna priroda tog radnog odnosa, i ne znači ništa u pravnom smislu, budući da radni odnos zasnovan na određeno vrijeme prestaje po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan. Obzirom na navedeno, Okružni sud je konstatirao da je tuženi organ osnovano potvrdio odluku prvostupanjskog organa od 11. lipnja 2010. godine, jer je iz provedenih dokaza pravilno izveden zaključak da je apelantica bila zaposlena na određeno vrijeme, od 18. prosinca 1990. godine do 30. travnja 1992. godine, kada joj je radni odnos prestao po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan, zbog čega se u njenom slučaju ne može govoriti o nezakonitom prestanku radnog odnosa u smislu članka 182. (152) Zakona o radu.
14. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za izvanredno preispitivanje, Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 008342 12 Uvp od 14. lipnja 2013. godine apelantičin zahtjev odbio kao neutemeljen. U obrazloženju navedene presude Vrhovni sud je istakao da je nemogućnost pribavljanja rješenja o zasnivanju i prestanku radnog odnosa apelantice utvrđena obavještenjem poslodavca da je, uslijed poplave, uništena dokumentacija, zbog čega su činjenice o karakteru radnog odnosa apelantice utvrđene na temelju uvida u Matičnu knjigu zaposlenih, te izjašnjenja poslodavca, na osnovu izjave apelantice, odnosno na temelju podataka o upisanom vremenu provedenom u radu u radnoj knjižici apelantice. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu da apelantica nije argumentirano osporila činjenice odlučne za pravilnu primjenu odredbe članka 182. Zakona o radu, zaključak tuženog organa u osporenom aktu je, i po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan obzirom da apelantica, osim tvrdnje da joj nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, ničim nije dokazala suprotno, odnosno činjenice odlučne za pravilnu primjenu članka 182. Zakona o radu, odnosno da je na 31. prosinac 1991. godine bila zaposlena kod poslodavca na teritoriju Republike Srpske na neodređeno vrijeme i da joj je radni odnos kod tog poslodavca nezakonito prestao. Obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantičina tužba u ovom upravnom sporu pravilno odbijena, te da nisu ostvareni razlozi predviđeni odredbama članka 35. stavak 2. ZUS-a, pa se apelantičin zahtjev za izvanredno preispitivanje odbija kao neutemeljen, jer nisu ostvareni uvjeti predviđeni odredbama članka 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je u postupku ostvarivanja prava na otpremninu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je, između ostalog, navela da su organi i sudovi uvažili samo sporno izjašnjenje poslodavca da joj je radni odnos prestao zbog isteka vremena na koje je bio zasnovan i da je imala zasnovan radni odnos na određene vrijeme, dok se činjenica da joj od poslodavca nije uručeno rješenje o prestanku radnog donosa sa 30. travnjem 1992. godine u potpunosti ignorira iako to pitanje predstavlja temelj za rješavanje njenog predmeta. Također, apelantica je navela da, obzirom da je od podnošenja zahtjeva za priznavanje prava na otpremninu proteklo više od 12 godina, nisu poštovani standardi odlučivanja u razumnom roku. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu navedenih prava i apelantici odredi naknadu nematerijalne štete zbog duljine trajanja postupka.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su u obrazloženju osporene presude dati jasni i potpuni razlozi koji opravdavaju odluku sadržanu u njenoj izreci, na koje se taj sud poziva i u pogledu podnesene apelacije.
17. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da u svemu ostaje kod presude od 15. listopada 2012. godine, te smatra da donošenjem navedene presude nije došlo do kršenja apelantičinih prava zaštićenih Europskom konvencijom.
18. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da u cijelosti ostaje kod svih navoda danih u drugostupanjskom rješenju od 12. listopada 2011. godine, pri čemu je naglasilo da je radni odnos apelantici prestao po sili zakona istekom vremena na koje je zasnovan, te da apelantica ničim nije dokazala da se radilo o radnom odnosu na neodređeno vrijeme, zbog čega nema mjesta navodima iz apelacije o prestanku radnog odnosa na nezakonit način, samo zbog nepostojanja rješenja o prestanku radnog odnosa. U odnosu na apelantičine navode kojima ukazuje na duljinu trajanja postupka, Ministarstvo je istaklo da Povjerenstvo, zbog velikog broja prispjelih zahtjeva (60.000), nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, a da je Povjerenstvo do trenutka dostavljanja odgovora na apelaciju riješilo približno 32.000 zahtjeva, pri čemu napominje da je prvo Povjerenstvo formirano krajem 2003. godine. Također, Ministarstvo je navelo da je veliki broj nepotpunih zahtjeva zbog čega Povjerenstvo mora ostavljati razuman rok strankama da kompletiraju svoju dokumentaciju, kao i da se veliki broj dopisa upućuje poslodavcima i drugim organima od kojih se traže potrebni podaci. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo smatra da se ne može reći da je Republika Srpska propustila da pruži adekvatnu institucionalnu zaštitu podnositeljici apelacije, jer se na zahtjevima intenzivno radi, iz čega nedvosmisleno proizlazi da je neutemeljen odštetni zahtjev apelantice za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog dugotrajnosti postupka.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 182 (152) Radnik koji se na dan 31. decembar 1991. godine nalazio u radnom odnosu kod poslodavca čije je sjedište bilo na sadašnjoj teritoriji Republike Srpske, a koji smatra da mu je radni odnos nezakonito prestao kod tog poslodavca, počev od tog datuma pa do dana stupanja na snagu ovog zakona, ima pravo da u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu ovog zakona podnese zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu. Zahtjev se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove rada, u pismenom obliku (lično ili preporučenom poštom).
(...)
20. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 50/10) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo ekonomičnosti postupka Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 206.
Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rešenja nije potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odlaganja (rješavanje prethodnog pitanja i dr.), organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od mjesec dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen drugi rok. U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, organ je dužan donijeti rešenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od dva mjeseca, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
Ako organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rešenje i ne dostavi ga stranci u propisanom roku stranka ima pravo žalbe, kao da je njen zahtjev odbijen.
21. Zakon o upravnim sporovima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br.109/05 i 63/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 15.
Upravni spor pokreće se tužbom.
Tužba se podnosi u roku od 30 dana od dana dostavljanja upravnog akta stranci koja podnosi tužbu.
Rok iz stava 2. ovog člana odnosi se i na nadležnog pravobranioca, kada je ovlašten za podnošenje tužbe, ako mu je upravni akt dostavljen, a ako mu akt nije dostavljen, tužbu može podnijeti u roku od 60 dana od dana dostave upravnog akta stranci, o čijem je pravu ili obavezi odlučeno.
Član 29.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništiće osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam riješiti upravnu stvar (spor pune jurisdikcije).
U slučaju iz stava 2. ovog člana sud utvrđuje činjenično stanje, po pravilu, na raspravi ili preko jednog člana sudskog vijeća, ili preko drugog zamolbenog suda. Ako sud činjenično stanje utvrđuje preko drugog zamolbenog suda, taj sud je obavezan postupiti po zahtjevu i obavijestiti stranke da mogu prisustvovati ročištu za izvođenje dokaza.
Član 30.
Zakonitost osporenog upravnog akta sud ispituje u granicama zahtjeva iz tužbe, ali pri tom nije vezan razlozima tužbe. Na ništavnost upravnog akta sud pazi po službenoj dužnosti.
Zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Član 35.
Protiv pravosnažne odluke okružnog suda donesene u upravnom sporu stranka može podnijeti zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke (u daljem tekstu: zahtjev) Vrhovnom sudu Republike Srpske, putem nadležnog suda.
Zahtjev iz stava 1. se podnosi zbog povrede zakona, drugog propisa ili opšteg akta ili zbog povrede propisa o postupku koja je mogla biti od uticaja na rješenje stvari.
Član 48.
Sud će primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku za pitanja koja nisu regulirana ovim zakonom
22. Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, u relevantnom dijelu glasi: Član 10.
Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju apelantica ukazuje da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u postupku povodom zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu koji je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 008342 12 Uvp od 14. lipnja 2013. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je osporenu presudu primila 18. srpnja 2013. godine, a apelacija je dostavljena 9. rujna 2013. godine, iz čega slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica smatra da je u postupku radi ostvarivanja prava na otpremninu došlo do povrede njezinog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
28. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz stavka 2 ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] I.Suđenje u razumnom roku Relevantna načela
30. Prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka se mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38).
Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud konstatira da je apelantica tokom 2001. godine podnijela zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu, a da je o njenom zahtjevu konačno odlučeno osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 008342 12 Uvp od 14. lipnja 2013. godine. Dakle, postupak odlučivanja o apelantičinom zahtjevu trajao je nešto više od 12 godina.
Analiza razumnosti trajanja postupka
32. U pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da se predmetni upravni postupak tiče apelantičinog zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu i da se, imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti, u konkretnom slučaju ne može govoriti o naročito složenom predmetu. Osim navedenog, imajući u vidu da je apelantica u predmetnom postupku zahtijevala ostvarivanje prava iz radnog odnosa, može se izvesti zaključak da je predmetni postupak od značaja za apelanticu.
33. Razmatrajući postupanje nadležnih orana i redovitih sudova, Ustavni sud primjećuje da se u ukupnoj duljini trajanja postupka izdvaja postupak pred Povjerenstvom koje je o apelantičinom zahtjevu odlučilo tek 11. lipnja 2010. godine, tj. nakon proteka više od devet godina od podnošenja zahtjeva. Ministarstvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da je Povjerenstvo počelo raditi tek 2003. godine, da zbog velikog broja prispjelih zahtjeva (približno 60.000 od kojih je riješilo više od 32.000) nije u mogućnosti da ih riješi u razumnom roku, ističući da tome doprinosi i veliki broj nepotpunih zahtjeva zbog čega Povjerenstvo mora ostavljati razumni rok za dopunu zahtjeva. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države organizirati svoj pravni sustav tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Europske konvencije (vidi, Europski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. veljače 1991. godine, Serija A, broj 194, stavak 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. veljače 2006. godine, stavak 34). Osim toga, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, kronična opterećenost nije opravdanje, dok se trenutni zastoj, koji za sustav predstavlja iznenađenje, uzrokovan, primjerice, recesijom, može opravdati efikasnim mjerama koje se poduzimaju za njegovo otklanjanje (vidi, Europski sud za ljudska prava, Buchholz protiv Njemačke, presuda od 6. svibnja 1981. godine). Naime, prema praksi Europskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova i organa, pod uvjetom da poduzmu odgovarajuće mjere da se takva izvanredna situacija popravi (vidi, Europski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švicarske, presuda od 13. srpnja 1983. godine, Serija A, broj 66, st. 25-32). Međutim, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je Povjerenstvo formirano tek 2003. godine, odnosno nakon proteka dvije godine od završetka zakonskog roka za dostavu zahtjeva (16. veljače 2001. godine), kao i da je Povjerenstvu trebalo više od sedam godina da odluči o zahtjevu apelantice, iz čega se ne može zaključiti da su javne vlasti poduzele bilo kakve mjere kako bi postigle bolju efikasnost u radu u postupcima povodom zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu. Obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema opravdanja za uočeni period neaktivnosti Povjerenstva. S druge strane, obzirom da je Ministarstvo o apelantičinoj žalbi i u ponovljenom postupku odlučilo za nešto manje od tri mjeseca, da je Okružni sud za nešto manje od godinu dana donosio svoje odluke, kao i da je Vrhovni sud za manje od šest mjeseci odlučio o apelantičinom zahtjevu za izvanredno preispitivanje odluke, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su Ministarstvo rada, Okružni i Vrhovni sud svojim postupanjem doprinijeli ukupnom trajanju postupka.
34. Ocjenjujući postupanje apelantice, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelantica tek tokom 2010. godine u više navrata od Povjerenstva, odnosno Ministarstva, slanjem urgencija, tražila da o njenom zahtjevu bude odlučeno, u povodu kojih je intervenirao i upravni inspektor. Zatim, Ustavni sud primjećuje da apelantica nije iskoristila mogućnost izjavljivanja žalbe zbog šutnje administracije i tako eventualno utjecala na donošenje odluke u razumnom roku. Međutim, ovaj propust se ne može smatrati njenim doprinosom u ukupnom trajanju postupka, jer je ovu mogućnost apelantica mogla, ali ne i morala koristiti da bi njen zahtjev bio blagovremeno riješen, budući da njeno nekorištenje nije sprečavalo nadležne organe da odluče o njenom zahtjevu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3570/08 od 15. srpnja 2011. godine, stavak 28, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je apelantica svojim ponašanjem doprinijela duljini postupka..
35. Konačno, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja, kada je postupak za ostvarivanje prava na otpremninu trajao više od 12 godina, povrijeđeno apelantičino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
36. U smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovitim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.
37. Prilikom odlučivanja o apelantičinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost. Obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o postupku za ostvarivanje prava na otpremninu kao prava iz radnog odnosa, koji se prema zakonu smatra hitnim, i koji je trajao nešto više od 12 godina, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 3.600,00 KM.
38. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, obzirom na sjedište organa uprave i redovitih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
II.Ostali aspekti prava na pravično suđenje
39. Iz apelacijskih navoda, također, proizlazi da apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u ostalim aspektima jer ničim nije dokazano da je apelantica kod poslodavca bila zaposlena na određeno vrijeme, jer za to u spisu ne nalazi ni jedan relevantan dokaz, zbog čega smatra da su organi uprave i redoviti sudovi nezakonito odlučili o njenom zahtjevu za ostvarivanje prava na otpremninu.
40. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova i organa uprave u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove i organe uprave u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova i organa uprave da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
41. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni organi uprave i redoviti sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je tokom postupka za ostvarivanje prava na otpremninu došlo do proizvoljnog postupanja organa uprave i redovitih sudova.
42. Ustavni sud primjećuje da iz osporenih presuda, kao i rješenja prvostupanjskog i drugostupanjskog organa proizlazi da je apelantičin zahtjev za ostvarivanje prava na otpremninu prema članku 182. (152) Zakona o radu odbijen iz razloga što je utvrđeno da apelantičin radni odnos nije prestao nezakonito, što je bio zakonski uvjet da bi apelantica mogla ostvariti pravo na otpremninu. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi i organi uprave analizom svih dokaza, te dovodeći ih u međusobnu vezu, suglasno utvrdili da je apelantica bila zaposlena na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme, te da joj je radni odnos prestao istekom vremena na koje je bio zasnovan. Organi uprave su navedenu činjenicu, iako nije bilo moguće utvrditi postojanje rješenja o zasnivanju i prestanku radnog odnosa apelantice iz razloga što je relevantna dokumentacija uništena uslijed poplave, činjenice značajne za karakter radnog odnosa apelantice utvrdili na temelju uvida u Matičnu knjigu zaposlenih, izjašnjenja poslodavca, izjave apelantice i na temelju podataka upisanih u radnoj knjižici apelantice. Pored navedenog, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redoviti sudovi konstatirali da apelantica, na kojoj je bio teret dokazivanja, osim tvrdnje da joj nije uručeno rješenje o prestanku radnog odnosa, ničim nije dokazala činjenice odlučne za pravilnu primjenu članka 182. Zakona o radu, odnosno da je 31. prosinca 1991. godine bila zaposlena kod poslodavca na teritoriju Republike Srpske na neodređeno vrijeme i da joj je radni odnos kod tog poslodavca nezakonito prestao. Osim istaknutog, Ustavni sud ukazuje da je tokom postupka razmotren i apelantičin navod, koji je isticala nastojeći dokazati nezakonitost prestanka radnog odnosa, da joj od poslodavca nije uručeno rješenje o prestanku radnog donosa, pri čemu je pozivom na praksu redovitih sudova ukazano da, obzirom da je apelantica radila na određeno vrijeme i da joj je radni odnos prestao protekom vremena na koje je bila angažirana, poslodavac nije imao obvezu da donosi i rješenje o prestanku radnog odnosa, odnosno da bi takvo rješenje bilo samo deklaratornog karaktera budući da je njen radni odnos prestao ex lege. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su se redoviti sudovi u obrazloženju svojih odluka očitovali na navode apelantice koje ponavlja i u apelaciji, pri čemu su dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke kada su odbili zahtjev apelantice. Prema tome, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvatiti apelantičini navodi o povredi prava na pravično suđenje, posebno zato što apelantica, osim što je nezadovoljna ishodom postupka, za takvu svoju tvrdnju nije ponudila bilo kakvu argumentaciju izuzev one koja je već bila detaljno ocijenjena od organa uprave u žalbenom postupku, odnosno u upravnom sporu povodom njene tužbe. Slijedom toga, neutemeljeni su apelacijski navodi apelantice da je tokom postupka u kojemu je utvrđeno da apelantičin radni odnos nije nezakonito prestao pa da joj ne pripada pravo na otpremninu, povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža članak 6. stavak 1. Europske konvencije, te da shodno tome osporenim odlukama nije prekršeno apelantičino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
c) Ostali navodi
44. U pogledu apelantičinih navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na navode o povredi prava na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke. Stoga, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati da li je došlo do povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII. Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku, u situaciji kada je postupak povodom apelantičinog zahtjeva za ostvarivanje prava na otpremninu zbog navodno nezakonitog prestanka radnog odnosa, trajao više od 12 godina, za što isključivu odgovornost snosi Povjerenstvo kojem je trebalo više od devet godina da odluči o apelantičinom zahtjevu.
46. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada su organi uprave i redoviti sudovi, odbivši apelantičin zahtjev, za svoje odluke dali jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost niti u jednom segmentu na koji je apelantica neutemeljeno ukazala.
47. Na temelju članka 59. st. 1, 2. i 3. i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman