Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/15 (Z. K. i drugi)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-752/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-752/15, rješavajući apelacije Zlatka Kikića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zlatko Kikić, protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003018 14 U od 29. decembra 2014. godine;

Marta Rebac, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007182 13 U od 22. decembra 2014. godine;

Elvis Ukić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 007225 12 Uvp od 23. januara 2015. godine;

Radovan Tamburić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010520 14 Uvp od 18. februara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-752/15 Zlatko Kikić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Doboja, podnio je 16. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 U 003018 14 U od 29. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Republike Srpske), kojim je odbijena žalba izjavljena na rješenje Područne jedinice Doboj kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničkopravnog odnosa na zemljištu (pobliže opisano u obrazloženju osporene odluke).

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je jedna od predmetnih parcela (k.č. 823/2) bila u posjedu M. K. (apelantov stric) i da je u ugovoru o doživotnom izdržavanju, kao i dopuni tog ugovora, koji je nakon smrti M. K. zaključen između njegove udovice i apelantove majke, taksativno navedeno šta čini predmet ugovora, te da ova parcela nije predmet navedenog ugovora. U osporenoj odluci je navedeno da nema dokaza da je apelant tvrdio da je njegova majka umrla, niti da je on pravosnažnim rješenjem proglašen za njenog nasljednika, kao ni za nasljednika M. K. i njegove udovice. Na osnovu navedenog, zaključeno je da apelant nije nasljednik navedene parcele, te da ne može u predmetnoj pravnoj stvari tražiti primjenu odredbi člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu. Nadalje, utvrđeno je da druga predmetna parcela (k.č. 823/7) u naravi predstavlja ulicu i da je upisana u zemljišno knjižni uložak kao Ulica Ive Lole Ribara, pa je stoga pravilan zaključak da je ova parcela privedena namjeni i da ne može biti predmet ovog postupka. Također, konstatovano je da u istorijatu parcela (k.č. 832/1 i 842/11) nisu upisana nikakva prava od 1959. godine u korist apelantovog strica i oca, pa se bez obzira na geodetska spajanja, predmet postupka ne može proširiti na ove parcele.

2. AP-1070/15 Marta Rebac (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Čapljine, koju zastupa Branko Mandrapa, advokat iz Čapljine, podnijela je 9. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 007182 13 U od 22. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osprenom konačnom odlukom odbijena je apelantičina tužba izjavljena protiv rješenja tužene (Federalna uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove) kojim je odbijena apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Službe geodetskih i imovinsko-pravnih poslova Općine Čapljina kojim je apelantici oduzeto pravo korištenja na zemljištu državnog vlasništva u Trebižatu (pobliže opisano u izreci rješenja) koje joj je dodijeljeno rješenjem od 24. februara 1992. godine u svrhu izgradnje stambenog objekta.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je rješenjem Skupštine Općine Čapljina od 28. februara 1992. godine, apelantičinom suprugu dodijeljeno na korištenje građevinsko neizgrađeno zemljište društvenog vlasništva bez naknade, u svrhu izgradnje stambeno obiteljske zgrade. Također, utvrđeno je da je navedeno rješenje postalo pravosnažno 14. marta 1992. godine, da je apelantičin suprug preminuo 14. avgusta 1999. godine, te da je apelantica na osnovu rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Čapljini od 5. maja 2003. godine proglašena, pored ostalog, nasljednikom prava korištenja 1/1 dijela nekretnina. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 49. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisuje da fizička lica, odnosno pravna osoba gubi pravo korištenja zemljišta radi građenja ako u roku od jedne godine od pravosnažnosti rješenja o dodjeli zemljišta ne podnese zahtjev da joj se izda odobrenje za građenje, odnosno ako u roku od jedne godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini, tj, izgradnju sa prvom nadzemnom stropnom konstrukcijom. U vezi s tim, utvrđeno je, na osnovu zapisnika prvostepenog organa od 14. aprila 2011. godine, da je od pravosnažnosti rješenja prošlo petnaest godina i da na predmetnoj parceli nije ništa građeno. Isto tako, konstatovano je da nema dokaza da je apelantičin suprug podnio zahtjev za izdavanje odobrenja za građenje, niti da je započeo aktivnosti u cilju izgradnje građevinskog objekta, kao i da apelantica nije poduzela mjere u cilju otpočinjanja gradnje, da bi tek 17. juna 2008. godine podnijela zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za izgradnju. Dakle, primjenom odredbe člana 49. Zakona o građevinskom zemljištu, apelantici je oduzeto pravo korištenja na spornom zemljištu.

3. AP-1643/15 Elvis Ukić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Tuzle, kojeg zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnio je 6. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 03 0 U 007225 12 Uvp od 23. januara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnijet protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007225 11 U od 29. novembra 2012. godine kojim je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv konačnog upravnog akta kojim je odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje površine zemljišta pod zgradom i zemljišta potrebnog za redovnu upotrebu zgrade, izgrađene na nekretnini (pobliže opisana u izreci prvostepenog upravnog akta). U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da apelant nije upisan u zemljišnoj knjizi kao vlasnik predmetne nekretnine. U vezi s tim, utvrđeno je da je apelant, kao kupac zaključio sa B. V., kao prodavcem ugovor o kupoprodaji predmetne nekretnine, kao i da navedeni ugovor nije proveden u zemljišnim knjigama, a upis u zemljišne knjige ima konstitutivno dejstvo, odnosno vlasništvo i druga prava na nekretninama nastaju upisom u zemljišnu knjigu, što je propisano odredbom člana 5. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama. Također, konstatovano je da odredba člana 2. stav 5. istog zakona propisuje da je uknjižba u zemljišnu knjigu konačan upis prava na nekretninama, kojim se bezuslovno stiču, prenose, ograničavaju ili prestaju prava na nekretninama. Isto tako, konstatovano je da odredba člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu propisuje, pored ostalog, da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđen da služi za redovnu upotrebu zgrade. Obzirom da apelant nije u zemljišnoj knjizi i u katastarskim operatima upisan kao vlasnik zgrade, zaključeno je da nisu ispunili uslovi propisani odredbama materijalnog prava za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu.

4. AP-1464/16 Radovan Tamburić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banja Luke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokatica iz Banja Luke, podnio je 31. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 010520 14 Uvp od 18. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 010520 12 U od 31. januara 2014. godine kojom je odbijena apelantova tužba izjavljena protiv rješenja tuženog (Ministarstvo za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske) kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka u predmetu izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luke zamijenjeno rješenje o urbanističkoj saglasnosti od 2. aprila 1982. godine i zainteresovanom licu Đ. K. data naknadna urbanistička saglasnost za trajnu legalizaciju izgrađenog stambenog objekta (pobliže opisan u obrazloženju osporene odluke). Nadalje, utvrđeno je da se predmetna lokacija nalazi van obuhvata Urbanističkog plana Grada Banja Luka, van obuhvata regulacionih planova, a u obuhvatu prostornog plana opštine u zoni stanovanja i da je označena kao labilan teren i unesena u inženjersko-geološku kartu navedenog planskog dokumenta, pa je zbog navedenog pribavljeno stručno mišljenje Komisije za izradu stručnih mišljenja, na okolnost mogućnosti legalizacije i zadržavanja predmetnog objekta. Isto tako, konstatovano je da je navedena Komisija zauzela stav da se predmetni objekat može trajno legalizovati kao stambeni objekat, jer se prema nacrtu novog urbanističkog plana, predmetna parcela nalazi u zoni stanovanja i ima obezbijeđen adekvatan pristup, kao i da predmetnu parcelu tangira Plan parcelacije i urbanističko-tehnički uslovi za izgradnju nekategorisanog puta, ali da ne dira predmetni objekat. Osim toga, zaključeno je da Situacioni plan, koji je sačinjen od strane organizacije koja je ovlaštena za obavljanje poslova geodetskog snimanja i premjeravanja i koji je sačinjen po izvršenom uviđaju i snimanju lica mjesta, predstavlja valjan dokaz o položaju i stanju objekata na terenu. Također, u osporenoj odluci je navedeno da poslovni dio predmetnog objekta ne ispunjava uslove u pogledu visine, jer je visina svijetlog dijela manja od tri metra, te zbog toga za isti i nije data naknadna urbanistička saglasnost, već je zainteresovanom licu omogućeno zadržavanje ovog objekta isključivo kao stambenog.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-752/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija, pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-752/15 (Z. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio