Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-877/16 („Redžić-Merc“ d.o.o. Bihać)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-877/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-877/16, rješavajući apelacije „Redžić-Merc“ d.o.o. Bihać i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
„Redžić-Merc“ d.o.o. Bihać, protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 038975 15 Pžip od 11. decembra 2015. godine;
Hana Burek, protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 I 208022 15 Gži od 29. decembra 2015. godine;
Mustafa Isanović, protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 I 012884 15 Gž 3 od 25. januara 2016. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-877/16
1. „Redžić-Merc“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Safeta Alijagić, advokatica iz Bihaća, podnio je 23. februara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 038975 15 Pžip od 11. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelantova (tražilac izvršenja u predmetnom izvršnom postupku) žalba protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da obzirom da je apelant tražio od prvostepenog suda da mu dosudi troškove sastava podneska, to je isti bio dužan da shodno odredbi člana 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku, takav prijedlog stavi u navedeni podnesak, za koji traži troškove, a što apelant nije učinio. Dalje se navodi, da je apelant nagradu za sastav navedenog podneska zatražio naknadnim podneskom. kada je prvostepeni sud već odlučio o prigovoru izvršenika (JU „Direkcija regionalnih cesta USK-a“ Bihać) na rješenje o izvršenju, rješenjem kojim je odbio kao neosnovan prigovor izvršenika, ali tada sud nije ni mogao odlučivati o troškovima apelanta na ime nagrade za predmetni podnesak, jer apelant u podnesku, za koji traži naknadu, nije ni postavio zahtjev za naknadu tih troškova.
AP-1032/16
3. Hana Burek (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Tuzle, koju zastupa Minka Pašić – Beganović, advokatica iz Tuzle, podnijela je 5. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 I 208022 15 Gži od 29. decembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijena apelanticina (izvršenik u predmetnom izvršnom postupku) žalba protiv prvostepenog rješenja, kojim je odbijen apelanticin prigovor na rješenje kojim je dozvoljeno predmetno izvršenje.
4. U svom obrazloženju, između ostalog, Kantonalni sud navodi da je bilo mjesta za podnošenje drugog prijedloga za izvršenje u kome je izvršenik pravilno označen kao Hana Burek, bez suvišnog i nepotrebnog dodatka ATS što je u skladu i sa naknadnom ispravkom presude (pravosnažne i izvršne presude), te da novi prijedlog nije trebalo odbaciti kao nedopušten, shodno odredbi člana 60. stav 3. Zakona o parničnom postupku, kako to pogrešno smatra apelantica u žalbi. Dalje se navodi, da se može smatrati da je prvi prijedlog za izvršenje bio nepodoban za vođenje izvršnog postupka, neovisno od toga što je donijeto rješenje o izvršenju zbog suvišnog i nepotrebnog dodatka ATS ispred stvarnog izvršenika-apelantice i donošenjem novog rješenja o izvršenju ranije rješenje je postalo bespredmetno.
AP-1395/16
5. Mustafa Isanović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 25. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 012884 15 Gž 3 od 25. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je odbijen apelantov (tražilac izvršenja u predmetnom izvršnom postupku) prigovor protiv prvostepenog rješenja kojim je obustavljen izvršni postupak i sprovedene izvršne radnje ukinute.
6. U svom obrazloženju, između ostalog, Apelacioni sud navodi da je u predmetnom izvršnom postupku predloženo izvršenje na nekretninama izvršenika (M. P), da u toku postupka (prije nego se pristupilo prodaji nekretnina izvršenika i donošenju rješenja o dosudi) nije tačno određen iznos apelantovog potraživanja, te da je prvostepeni sud, po uputama Apelacionog suda, zaključkom pozvao apelanta da u roku od osam dana od dana prijema zaključka izjasni da li je uplatama izvršenika, te iznosima dobijenim prodajom izvršenikovih pokretnih stvari, izmireno njegovo potraživanje, uz upozorenje na posljedicu nepostupanja po zaključku. Dalje se navodi, da kako apelant nije postupio po jasnim uputama prvostepenog suda, odnosno nije precizirao preostali iznos svog potraživanja, niti predložio određivanje vještačenja po vještaku ekonomske struke, nego samo paušalno naveo da njegovo potraživanje nije namireno i da je „potraživanje veće od iznosa kupoprodajne cijene“, po ocjeni Apelacionog suda pravilno je prvostepeni sud postupio kada je obustavio izvršni postupak.
Spajanje predmeta
7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-877/16.
8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman