Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-213/13 („ECO-ENERGI“ d.o.o. Mostar)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-213/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 213/13, rješavajući apelaciju „ECO-ENERGI“ d.o.o. Mostar, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija „ECO-ENERGI“ d.o.o.
Mostar.
Utvrđuje se povreda članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 005171 11 Uvp od 28. prosinca 2012. godine.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da „ECO- ENERGI“ d.o.o. Mostar u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke isplati ukupan iznos od 600,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Odbija se kao neutemeljena apelacija „ECO-ENERGI“ d.o.o.
Mostar, podnesena protiv Presuda Kantonalnog suda u Mostaru br.
07 0 U 005171 11 Uvp od 28. prosinca 2012. godine i 07 0 U 005171 11 U od 20. rujna 2011. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „ECO-ENERGI“ d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 16. siječnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 07 0 U 005171 11 Uvp od 28. prosinca 2012. godine i 07 0 U 005171 11 U od 20. rujna 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Službe za prostorno uređenje, komunalne djelatnosti, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Prozor-Rama (u daljnjem tekstu: Služba) zatraženo je 16. prosinca 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su odgovore na apelaciju dostavili Ustavnom sudu 24. prosinca 2015. godine.
4. Ustavni sud je dopisom od 11. siječnja 2016. godine zatražio od Kantonalnog suda da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj 07 0 U 005171 11 Uvp. Kantonalni sud je 18. siječnja 2016. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.
5. Ustavni sud je dopisom od 22. travnja 2016. godine zatražio od Ministarstva da dostavi na uvid kompletan spis predmeta broj UP-II-09-03-25-194-2/10. Ministarstvo je 29. travnja 2016. godine dostavilo Ustavnom sudu traženi spis predmeta.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
7. Apelant je 8. kolovoza 2008. godine podnio zahtjev Službi za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod javne ceste koja mu je potrebna za projekt izgradnje minihidrocentrale (u daljnjem tekstu: MHE) u selu Duge, navodeći da bi se cjevovod ukopavao ispod ceste na određenim parcelama (pobliže opisanim u tom zahtjevu, u daljnjem tekstu: predmetne parcele), te da mu je ta suglasnost potrebna radi ishođenja građevinske dozvole.
8. Služba je dopisom od 9. veljače 2010. godine od apelanta zatražila da dostavi stručnu ocjenu povjerenstva pri izdavanju urbanističke suglasnosti u smislu članka 49. Zakona o prostornom uređenju („Službene novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ broj 4/04, u daljnjem tekstu: Zakon o prostornom uređenju).
9. Povjerenstvo za davanje stručne ocjene Općine Prozor-Rama je dopisom od 23. veljače 2010. godine obavijestilo Službu da je 16. travnja 2008. godine, na zahtjev nadležne službe Općine Prozor-Rama, dalo stručnu ocjenu za izgradnju MHE Duge, a koja se sastoji od vodozahvata, dovodnog cjevovoda i strojare, te da, shodno tome, nema potrebe davati posebno stručnu ocjenu za dovodni cjevovod.
10. Služba je je dopisom od 11. ožujka 2010. godine zatražila od Mjesne zajednice Lug- Podružnica Duge da dostavi suglasnost za naprijed navedene radove.
11. Službi je 19. ožujka 2010. godine dostavljen dopis u kojem je, između ostalog, navedeno da se Mjesna zajednica Lug-Podružnica Duge protivi predmetnim radovima jer bi se ukopavanjem cjevovoda ugrozila imovina stanovnika sela Duge.
12. Nakon toga, Služba je donijela Rješenje broj 04/1-252546/08 od 22. ožujka 2010. godine, kojim je odbijen apelantov zahtjev za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod javne ceste koji je potreban za projekt izgradnje MHE u selu Duge, općina Prozor-Rama.
13. Apelant je 7. travnja 2010. godine podnio priziv protiv gore navedenog rješenja Službe.
14. Odlučujući o tom prizivu, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-2-09-02-25-94/10 od 12. svibnja 2010. godine kojim je poništilo osporeno rješenje Službe i predmet vratilo prvostupanjskom organu na ponovni postupak, uz obrazloženje da apelantov podnesak nije dovoljno jasan, te da Služba treba zatražiti od apelanta da precizira zahtjev, te da nakon preciziranja zahtjeva, treba da utvrdi koji je organ nadležan postupati po preciziranom zahtjevu i materijalni propis po kojem se treba odlučiti o tom zahtjevu.
15. Nakon toga, Služba je u ponovnom postupku, dopisom od 4. lipnja 2010. godine zatražila od apelanta da precizira svoj zahtjev.
16. Apelant je 28. lipnja 2010. godine dostavio Službi dopis u kojem je, između ostalog, naveo da je predmetni zahtjev „potpuno precizan i jasan“.
17. Apelant je 2. rujna 2010. godine dostavio Službi urgenciju za rješavanje konkretnog predmeta.
18. Služba je Rješenjem broj 04/1-25-2546/08 od 4. listopada 2010. godine odbila apelantov zahtjev, uz obrazloženje da je odlučeno kao u izreci rješenja jer je zbog složenosti postupka u svezi s davanjem suglasnosti za prokopavanje lokalnog puta kroz selo Duge, a u svrhu polaganja tlačnog cjevovoda za MHE Duge apelanta kao investitora, očevidom na licu mjesta od strane građ. teh. T. A. i I. J., uposlenika Općine Prozor-Rama, koji su izvršili pregled lokacije tlačnog cjevovoda, kao i njegovog projekta, te na temelju mišljenja od 4. listopada 2010. godine, konstatirano da je izvođenje radova na polaganju tlačnog cjevovoda lokalnim putem kroz selo Duge, po projektu koji je uradio Institut za hidrotehniku Građevinskog fakulteta u Sarajevu, veoma otežano i neizvodljivo zbog postojećih instalacija koje se nalaze u trupu puta i blizini objekta pored puta i dimenzija projektiranog kanala za cjevovod.
19. Apelant je 7. listopada 2010. godine podnio priziv protiv Rješenja Službe broj 04/1-25- 2546/08 od 4. listopada 2010. godine.
20. Odlučujući o prizivu, Ministarstvo je donijelo Rješenje broj UP-II-09-03-25-194/10 od 28. listopada 2010. godine kojim je osporeno rješenje poništeno i predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovno odlučivanje. U obrazloženju svog rješenja, Ministarstvo je ocijenilo da je prvostupanjski organ pogrešno postupio kada je odlučivao o apelantovu zahtjevu tako što je proveo upravni postupak koji, po mišljenju Ministarstva, nije bio potreban jer u smislu odredaba članka
202. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP) suglasnost nije samostalan upravni akt kojim se rješava upravna stvar, već unutarnji akt u donošenju rješenja koje, da bi bilo potpuno, mora imati suglasnost drugog organa kao svoj sastavni dio. Naime, Ministarstvo je ocijenilo da Služba nije trebala voditi upravni postupak po predmetnom zahtjevu, već da se povodom tog zahtjeva trebala izjasniti u formi obavijesti ili suglasnosti koja nije upravni akt.
21. Apelant je 11. studenog 2010. godine podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UP-II- 09-03-25-194/10 od 28. listopada 2010. godine.
22. Odlučujući o tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 004766 10 U od 24. prosinca 2010. godine kojom je tužbu djelomično uvažio, poništio osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje Službe broj 04/1-25-2546/08 od 4. listopada 2010. godine i predmet vratio prvostupanjskom organu na ponovni postupak.
23. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, ocijenio da je predmetni zahtjev trebalo tretirati kao posebnu upravnu stvar i o njoj odlučiti, ali ne na način da se taj zahtjev cijeni kao zahtjev za davanje suglasnosti na rješenje u smislu članka 202. ZUP-a. Također, Kantonalni sud je ukazao da je apelant u tužbi naveo da je povodom njegova zahtjeva od 8. kolovoza 2008. godine ista upravna stvar riješena pravomoćnim rješenjem Službe broj 04/1-25-150/08 od 11. kolovoza 2008. godine kojim mu je data urbanistička suglasnost i odobren ukop cjevovoda kroz lokalni javni put preko predmetnih parcela. U svezi s tim, Kantonalni sud je konstatirao da u spisu predmeta nema dokaza da je navedeno rješenje o davanju urbanističke suglasnosti postalo pravomoćno, te da u svezi s tim treba imati u vidu odredbe članka 61. Zakona o prostornom uređenju kojim je propisano (stavak 1.) da urbanistička suglasnost važi godinu dana od dana njezine pravomoćnosti, u kojem roku se mora podnijeti zahtjev za odobrenje za građenje, a da se (stavak 2.) važenje urbanističke suglasnosti može iznimno, uvažavajući opravdane razloge, produljiti za još jednu godinu. Kantonalni sud je također ukazao da se, ukoliko bi se prihvatio točnim apelantov navod iz tužbe da je pravomoćnim rješenjem od 11. kolovoza 2008. godine, kojim je apelantu izdata urbanistička suglasnost, nadležni organ danu upravnu stvar već riješio, u konkretnom slučaju postavlja pitanje potrebe podnošenja predmetnog apelantovog zahtjeva od 8. kolovoza 2008. godine.
24. Spis predmeta je 31. prosinca 2010. godine dostavljen Službi.
25. Služba je nakon toga donijela Rješenje broj 04/1-25-2546/08 od 11. siječnja 2011. godine kojim je odbijen apelantov zahtjev. U obrazloženju rješenja je navedeno da je zbog složenosti postupka u svezi s davanjem suglasnosti za prokopavanje puta kroz selo Duge, a u svrhu polaganja tlačnog cjevovoda za MHE Duge apelanta kao investitora, Mjesna zajednica Lug-Podružnica Duge dopisom od 18. ožujka 2010. godine izjavila da se protivi bilo kakvom ukopavanju cjevovoda ispod ceste u naselju Duge jer bi se ukopom cjevovoda posebno ugrozila imovina stanovnika sela Duge i da je zatraženo da se apelantov zahtjev odbije. Dalje je navedeno da na temelju čl. 6. i 66. Zakona o javnim cestama („Narodne novine Hercegovačko-neretvanskog kantona“ broj 1/02, u daljnjem tekstu: Zakon o javnim cestama), te članka 4. stavak 2. a u svezi s člankom 33. Odluke o lokalnim i nekategoriziranim putevima („Službeni glasnik Općine Prozor“ broj 3/86, u daljnjem tekstu: Odluka o lokalnim i nekategoriziranim putevima), nekategoriziranim putevima upravlja mjesna zajednica na svome području, odnosno mjesne zajednice. Također, konstatirano je da se u konkretnom slučaju radi o nekategoriziranom putu u selu Duge, općina Prozor-Rama, koji sa kategoriziranim putevima povezuje manja naseljena mjesta, industrijske objekte, poljoprivredna šumska i druga gospodarska područja, turistička mjesta i objekte od kulturnog i povijesnog značaja na području općine, pa je shodno tome odlučeno kao u izreci rješenja.
26. Apelant je 17. siječnja 2011. godine podnio priziv protiv rješenja Službe.
27. Ministarstvo je Rješenjem broj UP-II-09-03-25-194-2/10 od 16. veljače 2011. godine odbilo apelantov priziv kao neutemeljen. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je uvidom u priziv, osporeno rješenje i spis predmeta, utvrđeno je da je prvostupanjski organ pravilno proveo postupak, pravilno utvrdio činjenično stanje, te na njega pravilno primijenio materijalni propis. Naime, Ministarstvo je konstatiralo da je prvostupanjski organ pravilno postupio kada je pozivom na odredbe članka 34. Zakona o građenju, te čl. 5., 6. i 66. Zakona o javnim cestama i članka 4. stavak 2. a u svezi sa člankom 33. Odluke o lokalnim i nekategoriziranim putevima, kao nadležan organ za osiguranje materijalnih i drugih uvjeta za izgradnju, održavanje, zaštitu, rekonstrukciju i upravljanje lokalnim cestama donio osporeno rješenje kojim je apelantov zahtjev odbijen.
28. Apelant je 22. veljače 2011. godine podnio tužbu protiv Rješenja Ministarstva broj UP-II- 09-03-25-194-2/10 od 16. veljače 2011. godine.
29. Kantonalni sud je dopisom od 24. veljače 2011. godine zatražio od Ministarstva da dostavi odgovor na tužbu. Ministarstvo je 17. ožujka dostavilo Kantonalnom sudu odgovor na tužbu.
30. Kantonalni sud je, nakon što je održao javnu raspravu u konkretnom predmetu, donio Presudu broj 07 0 U 005171 11 U od 20. rujna 2011. godine kojom je tužbu odbio kao neutemeljenu.
31. U obrazloženju presude je konstatirano da iz dokaza u predmetnom spisu proizlazi da je apelant 8. kolovoza 2008. godine Službi podnio zahtjev za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod lokalne javne ceste koja mu je potrebna za projekt MHE u selu Duge, a taj cjevovod bi se ukopavao ispod ceste (koja je označena kao predmetne parcele). Kantonalni sud je dalje konstatirao da je apelant, na zahtjev organa uprave da precizira svoj zahtjev za ukop cjevovoda, „svojim dopisom od 28.06.2010. godine naveo da je njegov zahtjev potpuno precizan i jasan, te da je isti pogrešno shvaćen, ukoliko se smatra da je to zahtjev za rješavanje imovinsko-pravnih odnosa kao dokaza o pravu građenja“. Kantonalni sud je ocijenio da je, dakle, u konkretnom slučaju nesporno da je apelant zahtjevom tražio izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod lokalne ceste u selu Duge i da je predmet ovog postupka izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod lokalne ceste u selu Duge. Kantonalni sud je također konstatirao da se u predmetnom spisu nalazi i izjašnjenje MZ Lug-Podružnice Duge od 19. ožujka 2010. godine, koje su za Podružnicu Duge potpisali M. M., Dž. Č. i A. D., kojim se protive apelantovu zahtjevu jer smatraju da bi se ukopom cjevovoda posebno ugrozila imovina stanovnika sela Duge s obzirom da su ispod tog dijela puta, već na dubini od 0,5 m, krečnjački blokovi, što bi najdirektnije ugrozilo najmanje 15 kuća, a moguće i džamiju, a u duljem razdoblju bi bio onemogućen prolaz jedinim putem između dva dijela sela i bila bi uništena komunalna infrastruktura, vodovod i dio kanalizacije. Potom, Kantonalni sud je istaknuo da je člankom 6. Zakona o javnim cestama propisano da je osiguranje materijalnih i drugih uvjeta za izgradnju, osiguranje, zaštitu, rekonstrukciju i upravljanje lokalnim putevima u nadležnosti jedinica lokalne samouprave, a da je Odlukom o lokalnim i nekategoriziranim putevima propisano (članak 4. stavak 2.) da nekategoriziranim putevima upravljaju mjesne zajednice na svome području. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, te citirane zakonske odredbe, Kantonalni sud je ocijenio da su organi uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod javne ceste. Također, Kantonalni sud je ocijenio da, pri tome, organi uprave osporena rješenja nisu donijeli suprotno primjedbama i uputama danim u prethodnoj presudi ovog suda od 24. prosinca 2010. godine. U svezi s tim, Kantonalni sud je, između ostalog, istaknuo da Rješenje o urbanističkoj suglasnosti broj 04/1-25-150/08 od 11. kolovoza 2008. godine, a koje je apelant na raspravi dostavio kao dokaz, nije moglo postati pravomoćno 26. kolovoza 2008. godine, kako to proizlazi iz Uvjerenja broj 03/1-25-2767/09 od 23. studenog 2009. godine (koje je apelant također dostavio kao dokaz u predmetnom postupku) jer je to rješenje o urbanističkoj suglasnosti poništeno Rješenjem Službe broj 04/1-25-150/08 od 20. studenog 2009. godine.
32. Apelant je 4. studenog 2011. godine podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 07 0 U 005171 11 U od 20. rujna 2011. godine.
33. Kantonalni sud je 8. studenog 2011. godine podnio prijedlog Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) za delegiranje nadležnosti tog suda u konkretnom predmetu drugom stvarno nadležnom sudu na područja FBiH. Iz dokumentacije u spisu predmeta ne proizlazi da je spis predmeta uz taj zahtjev proslijeđen Vrhovnom sudu. Vrhovni sud je odbio taj prijedlog svojim Rješenjem broj 07 0 U 005171 11 R od 2. prosinca 2011. godine, uz obrazloženje da je prijedlog podnesen u fazi ispitivanja presude po izvanrednom pravnom lijeku u predmetu u kojem po izričitoj zakonskoj odredbi može rješavati samo Kantonalni sud, koji je i donio pobijanu odluku. Navedeno rješenje Vrhovnog suda je dostavljeno Kantonalnom sudu 16. siječnja 2012. godine.
34. Kantonalni sud je 24. rujna 2012. godine dostavio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude Ministarstvu i Mjesnoj zajednici Lug-Podružnica Duge, a 3. listopada 2012. godine navedena mjesna zajednica je dostavila odgovor na zahtjev.
35. Nakon toga, Kantonalni sud je donio Presudu broj 07 0 U 005171 11 Uvp od 28. prosinca 2012. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
36. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je konstatirao da je iz sadržaja zahtjeva za izvanredno preispitivanje vidljivo da je taj apelant zahtjev podnio zbog povrede pravila koja su propisana Zakonom u upravnom postupku i Zakonom o upravnim sporovima Federacije BiH. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju postupio u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o upravnim sporovima. U svezi s tim, Kantonalni sud je, između ostalog, istaknuo da je prije donošenja pobijane presude na apelantov prijedlog iz tužbe održao javnu raspravu, te je strankama u postupku, uključujući i apelanta, omogućio izjasniti se o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje zakonite odluke, a što je vidljivo iz zapisnika sa javne rasprave od 20. rujna 2011. godine. Također, Kantonalni sud je ocijenio da je prilikom donošenja osporene presude pravilno utvrđeno da Rješenje Službe broj 04/1-25-150/08 od 11. kolovoza 2008. godine nije postalo pravomoćno, te da razloge dane u toj presudi prihvaća i taj sud.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
37. Apelant tvrdi da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). U svezi s tim, apelant tvrdi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju bio pristran „u korist organa uprave“, i to tako što svoje presude nije donio u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima, te Zakona o parničnom postupku, koji se u upravnom sporu primjenjuje shodno članku 55. Zakona o upravnim sporovima. Naime, apelant tvrdi da osporene presude Kantonalnog suda ne sadrže obrazloženja u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima. U svezi s tim, apelant, u biti, smatra da je Kantonalni sud proizvoljno cijenio Presudu istog suda broj 07 0 U 003640 od 9. travnja 2010. godine u svezi s pitanjem pravomoćnosti Rješenja Službe broj 04/1-25-150/08 od 11. kolovoza 2008. godine. Također, apelant navodi da u prilog tome kolike su povrede zakona pričinjene u konkretnom slučaju govori, između ostalog, i to da „upravno-sudski postupak traje više od četiri godine“.
b) Odgovori na apelaciju
38. Kantonalni sud je naveo da smatra da u postupku pred tim sudom u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava, odnosno da ostaje pri obrazloženju danom u osporenoj presudi od 28. prosinca 2012. godine. Također, istaknuo je da je postupak povodom apelantove tužbe, odnosno zahtjeva za izvanredno preispitivanje sudske odluke, okončan u razumnom roku u smislu članka 6. Europske konvencije, posebno imajući u vidu broj predmeta koji taj sud konstantno ima na upravnom referatu.
39. Ministarstvo je također navelo da smatra da su apelacijski navodi neutemeljeni i da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava navedenih u apelaciji.
40. Služba je navela da je odbila apelantov zahtjev za prokop cjevovoda kroz selo Duge jer apelant za to nije imao suglasnost Mjesne zajednice Lug-Podružnica Duge. Služba je također navela da je po prijedlogu mještana sela Duge, svojim Rješenjem broj 03/1-25-261/14 od 6. studenog 2014. godine, poništila u cijelosti svoje Rješenje broj 04-1/25-150/08 od 11. kolovoza 2008. godine kojim je apelantu dana urbanistička suglasnost za izgradnju MHE na vodotoku Dušćica. Pored toga, Služba je obavijestila i da je to rješenje potvrdio drugostupanjski organ, a da je protiv rješenja drugostupanjskog organa pokrenut postupak pred nadležnim sudom.
V.Relevantni propisi
41. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Članak 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Članak 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
42. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:
Članak 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
43. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantna odredba glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
44. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
45. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
46. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 07 0 U 005171 11 Uvp od 28. prosinca 2012. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a apelacija je podnesena 16. siječnja 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
47. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
48. Apelant pobija navedene presude Kantonalnog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak
1. Europske konvencije. Također, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskih navoda proizlazi, iako to apelant nije eksplicitno naveo, da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
49. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
50. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stajalište Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) da je prvi stavak članka 6. Europske konvencije, pored postupaka koji imaju karakter privatnog prava, primjenjiv i na postupke gdje se utvrđuju građanska prava i obveze, postupke izdavanja građevinskih i drugih dozvola koje se tiču nekretnina, a imaju izravne posljedice na pravo vlasništva nad imovinom i općenito postupke čiji ishod utječe na korištenje ili uživanje prava na imovinu (vidi presudu Europskog suda Fredin od 18. veljače 1991. godine, Serija A, broj 192), Ustavni sud konstatira da konkretan postupak koji se ticao apelantova zahtjeva za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod javne ceste koja mu je potrebna za projekt izgradnje MHE u selu Duge predstavlja spor o građanskim pravima i obvezama u smislu značenja članka 6. stavak 1. Europske konvencije, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. a)U odnosu na osporene presude
51. Apelant, u biti, smatra da je do povrede njegova prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je, po njegovu mišljenju, Kantonalni sud u osporenim presudama povrijedio pravila procesnog prava jer osporene presude tog suda ne sadrže obrazloženja u skladu sa odredbama Zakona o upravnim sporovima s obzirom da je taj sud proizvoljno cijenio dokaze, odnosno Presudu istog suda broj 07 0 U 003640 od 9. travnja 2010. godine u svezi s pitanjem pravomoćnosti Rješenja Službe broj 04/1-25-150/08 od 11. kolovoza 2008. godine. Također, apelant smatra da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju bio pristran „u korist organa uprave“ jer osporene presude nije donio u skladu sa odredbama procesnog prava.
52. S svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovitih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
53. U svezi s apelacijskim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da iz dokumentacije u spisu predmeta i obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su organi uprave u konačnici odbili apelantov zahtjev za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod javne ceste koja mu je potrebna za projekt izgradnje MHE u selu Duge, isključivo zbog toga što mu MZ Lug-Podružnica Duge u tom u upravnom postupku nije dala suglasnost za predmetne radove, smatrajući da bi se ukopom cjevovoda posebno ugrozila imovina stanovnika tog sela. Također, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, imajući u vidu navedeno, te odredbe članka 6. Zakona o javnim cestama i članka 4. stavak 2. Odluke o lokalnim i nekategoriziranim putevima (kojim je, između ostalog, regulirano da lokalnim putevima upravljaju jedinice lokalne samouprave, odnosno da nekategoriziranim putevima upravljaju mjesne zajednice na svom području), odbio apelantovu tužbu, ocijenivši da su organi uprave pravilno odlučili kada su odbili apelantov zahtjev. S obzirom na to, te imajući u vidu dokumentaciju u spisu predmeta i obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da predmetni apelacijski navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava ne dovode u pitanje garancije predviđene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i da je Kantonalni sud dao dovoljno jasne i obrazložene razloge za svoje odluke, iz kojih, kao ni iz dokumentacije u spisu predmeta, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi procesnog prava.
54. U odnosu na apelantove navode da je Kantonalni sud bio pristran prema organima uprave, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji nije naveo razloge koji bi ukazivali na subjektivnu pristranost konkretnog suca, odnosno članova vijeća koji su donijeli osporene odluke. S druge strane, imajući u vidu prethodna razmatranja u svezi s navodnom povredom prava na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bio pristran, pa su stoga i ovi navodi neutemeljeni.
55. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni u ovom dijelu.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku
56. Iz apelacijskih navoda proizlazi, iako to apelant nije eksplicitno naveo, da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
b) 1. Relevantna načela
57. Ustavni sud, prije svega, ističe da se prema konzistentnoj praksi Europskog i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.).
58. Osim toga, prema praksi Europskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sustava (vidi Europski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. srpnja 1997. godine, stavak 64., Izvješća 1997-IV).
b) 2. Analiza razumnosti trajanja postupka
59. S obzirom na to da je postupak u konkretnom slučaju pokrenut 8. kolovoza 2008. godine kada je apelant podnio zahtjev Službi za izdavanje suglasnosti za ukop cjevovoda ispod javne ceste koja mu je potrebna za projekt izgradnje MHE u selu Duge, a da je okončan Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 005171 11 Uvp od 28. prosinca 2012. godine, Ustavni sud smatra da je relevantno razdoblje koje treba uzeti u obzir pri ocjeni duljine postupka četiri godine i četiri mjeseca. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, te pogotovo uzimajući u obzir to da u postupku nije izveden ni veliki broj dokaza, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. S druge strane, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od velikog značaja za apelanta.
60. Cijeneći ponašanje organa uprave, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Služba u razdoblju od 8. kolovoza 2008. godine (kada je apelant podnio predmetni zahtjev) pa sve do 9. veljače 2010. godine (kada je Služba poduzela prvu radnju u postupku tražeći od apelanta da dostavi određenu dokumentaciju), dakle u razdoblju od godinu i šest mjeseci bila potpuno pasivna u konkretnom predmetu, za što nije ponudila nikakvo opravdanje. Ustavni sud primjećuje da su nakon toga Služba kao prvostupanjski organ uprave, te Ministarstvo kao drugostupanjski organ uprave bili aktivni u konkretnom predmetu i da su poduzimali radnje u postupku u prihvatljivim vremenskim razmacima i bez značajnih zastoja u postupku. Međutim, Ustavni sud zapaža da su prvostupanjske odluke Službe (rješenja od 22. ožujka 2010. godine i 4. listopada 2010. godine) u dva navrata poništavane drugostupanjskim odlukama Ministarstva (rješenjima od 12. svibnja 2010. godine i 28. listopada 2010. godine), da bi najzad Kantonalni sud u upravnom sporu presudom od 24. prosinca 2010. godine poništio i drugostupanjsko rješenje Ministarstva od 28. listopada i prvostupanjsko rješenje Službe od 4. listopada 2010. godine i predmet vratio prvostupanjskom organu uprave na treći set postupka. Ustavni sud ukazuje da su organi uprave tek u trećem setu postupka donijeli odluke (prvostupanjsko rješenje 11. siječnja 2011. godine i drugostupanjsko rješenje od 16. veljače 2011. godine) kojima je postupak pred organima uprave konačno završen. Iz navedenog, po mišljenju Ustavnog suda, proizlazi da su, bez obzira na to što su bili aktivni, organi uprave zapravo bili neučinkoviti u postupanju u ovom predmetu. U odnosu na ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud po tužbi u upravnom sporu u prvom setu postupka donio odluku u roku od nešto više od mjesec dana, a u drugom setu u roku od sedam mjeseci, što Ustavni sud smatra razumnim rokovima za donošenje odluke o tužbi u upravnom sporu u konkretnom slučaju, pogotovo imajući u vidu činjenicu da je u drugom setu postupka Kantonalni sud prije donošenja odluke od 20. rujna 2011. godine održao javnu raspravu. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je Kantonalnom sudu trebalo više vremena da donese odluku o apelantovu zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude tog suda od 20. rujna 2011. godine, odnosno skoro godinu dana, pri čemu je u razdoblju od sedam mjeseci bio potpuno pasivan, a za navedeno nije ponudio relevantne razloge, niti takve razloge Ustavni sud nalazi u spisu konkretnog predmeta. Shodno tome, Ustavni sud navedeni rok u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati prihvatljivim rokom za donošenje ove vrste odluke. S druge strane, Ustavni sud iz dokumentacije u spisu predmeta ne vidi apelantov doprinos duljini trajanja predmetnog postupka.
61. Imajući u vidu navedeno i uzevši u obzir sve čimbenike, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava standarde iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da odgovornost za ukupnu duljinu postupka u konkretnom slučaju u najvećoj mjeri snose organi uprave koji su bili neučinkoviti u konkretnom predmetu, s obzirom da su njihove odluke u postupku povodom pravnih lijekova poništavane, naročito Služba koja je, pored navedenog, u početnom razdoblju od godinu i šest mjeseci bila potpuno pasivna, odnosno nije poduzimala niti jednu radnju u predmetu koji nije bio naročito složen, za što nije ponudila nikakvo opravdanje. Također, Ustavni sud smatra da u manjoj mjeri odgovornost za duljinu trajanja postupka u konkretnom slučaju snosi i Kantonalni sud koji nije u prihvatljivom roku donio odluku o apelantovu zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke, niti je ponudio relevantne razloge za svoje postupanje po tom zahtjevu u tako dugom vremenskom roku, a takvi razlozi ne proizlaze ni iz spisa predmeta.
62. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
63. Ustavni sud podsjeća da je člankom 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda određeno da u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu koja se prema stavku (2) istog članka određuje na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
64. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je u dosadašnjoj praksi utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu žurnost.
65. S obzirom na to da je ukupan postupak povodom apelantova zahtjeva trajao četiri godine i četiri mjeseca, Ustavni sud nalazi da apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 600,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona s obzirom na sjedište organa uprave i Kantonalnog suda u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
66. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak koji je od velikog značaja za apelanta trajao četiri godine i četiri mjeseca, za što u najvećem dijelu odgovornost snose organi uprave koji su bili neučinkoviti jer su njihove odluke u postupku povodom pravnih lijekova poništavane, naročito Služba koja je, pored toga, u duljem vremenskom razdoblju u početnoj fazi postupka bila potpuno neaktivna u konkretnom predmetu, a u manjem dijelu i Kantonalni sud koji nije u prihvatljivom roku donio odluku o apelantovu zahtjevu za izvanredno preispitivanje sudske odluke.
67. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da apelacijski navodi o proizvoljnoj primjeni procesnog prava ne dovode u pitanje garancije predviđene člankom 6. stavak 1. Europske konvencije i da je Kantonalni sud dao dovoljno jasne i obrazložene razloge za svoje odluke, iz kojih, kao ni iz dokumentacije u spisu predmeta, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredbi procesnog prava.
68. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) i 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
69. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman