Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4444/13 (D. M.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4444/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4444/13, rješavajući apelaciju Dušana Mihića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dušana Mihića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 001385 13 Kž 3 od 20. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 001385 12 K 3 od 5. jula 2013.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušan Mihić (u daljnjem tekstu: apelant) nastanjen u mjestu Dragočaj, opština Banjaluka, podnio je 29. oktobra 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 001385 13 Kž 3 od 20. septembra 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 001385 12 K 3 od 5. jula 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštava u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 17. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je odgovor na apelaciju dostavio 26. novembra 2015. godine, a Osnovni sud i Tužilaštvo 30. novembra 2015. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 85 0 K 001385 12 K 3 od 5. jula 2013. godine, donesenom u ponovnom postupku, apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme označeno u izreci presude počinio krivično djelo silovanja iz člana 183 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te ga je Osnovnii sud osudio na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci.
6. Osnovni sud je naveo da je apelant Optužnicom Tužilaštva broj KT-183/2000 od 12. februara 2001. godine optužen da je počinio krivično djelo silovanja iz člana 183 stav 1 KZRS, na način što je 4. avgusta 1994. godine oko 16.00 sati u mjestu Dragalovci došao do kuće M. B. (bake oštećene), u namjeri da izvrši obljubu nad oštećenom B. B., i nakon što je iz kuće istjerao njenog maloljetnog brata D. B., oštećenoj je uz upotrebu prinude i sile (držeći u ruci pištolj) naredio da s njim krene u potkrovlje kuće, i nad istom izvršio obljubu (silovanje). U obrazloženju presude je dalje navedeno da je na ročištu održanom 25. marta 2009. godine apelant u svom iskazu naveo da nije počinio krivično djelo koje mu je optužnicom Tužilaštva stavljeno na teret, tvrdeći da se sve dogodilo na bazi dogovora sa oštećenom. Osnovni sud je naveo da je na glavnom pretresu izveo dokaze Tužilaštva i apelantove odbrane i to: saslušanje tri poimenično označena svjedoka, saslušanjem vještaka, čitanjem iskaza oštećene B. B. i svjedoka D. B. datih pred Županijskim sudom u Sisku po zamolnici Osnovnog suda, iskaza svjedoka oštećene G. K. i M. T., te uvidom u brojne druge materijalne dokaze, između ostalih Zapisnik CJB Doboj broj 13-1/02-1875/94 od 4. avgusta 1994. godine; predmet broj Ki-97/00, odnosno Ki-1395/96 Vojnog suda u Banjaluci, uvidom u nalaz vještačenja tragova krvi izvršen u OKT Banjaluka i uvidom u fotodokumentaciju lica, mjesta izvršenja predmetnog krivičnog djela od 6. avgusta 1994. godine, te brojnih drugih materijalnih dokaza. Istaknuto je da se krivično djelo silovanja zbog svoje prirode u pravilu vrši bez prisustva svjedoka pa se tako u dokaznom postupku uglavnom sučeljavaju izvršilac i žrtva.
7. Osnovni sud je navedeno činjenično stanje utvrdio prije svega ocjenom iskaza oštećene, koja je čitav događaj uvjerljivo opisala u svojoj izjavi datoj pred Županijskim sudom u Sisku kojem je ovaj sud poklonio vjeru, iz razloga što se kritični događaj desio za vrijeme rata, što je apelant bio pripadnik Vojske RS, a oštećena je bila pripadnica druge nacionalnosti (Hrvatica) koja je živjela na području koje je bilo pod kontrolom Vojske RS, zbog čega se kao logično postavilo pitanje, kojim bi interesom oštećena mogla da se vodi da predmetni događaj prikaže drugačije nego što se stvarno i odigrao, budući da isti duboko zadire u sferu njenog ličnog i intimnog života. U svom iskazu oštećena je dalje istakla da je navedeni događaj ostavio strašne traume na njenu psihu koje i danas osjeća u vidu nesanice, da pokušava da isti događaj potisne, kako bi ostatak života mogla da provede bez sjećanja na taj događaj. Takođe je navela da se jasno sjeća apelantovog lika, da je navedeni događaj istog dana prijavila policiji i da im je čak pokazala o kojem licu je riječ. Oštećena je dalje izjavila da ne želi da postavlja imovinskopravni zahtjev, ali da isto tako ne želi da se o ovom događaju više ispituje, niti da bude pozivana kao svjedok. Osnovni sud je, takođe, cijenio činjenicu da li je oštećena imala bilo kakav valjan razlog da apelanta lažno tereti, pa kako isti nije našao, budući da je utvrdio da se apelant i oštećena nisu poznavali, jer se radilo o periodu rata, da je apelant bio pripadnik Vojske RS, a da je oštećena bila pripadnica druge nacionalnosti, Hrvatica, na osnovu čega je zaključio, da se oštećena u takvoj situaciji „ne bi smjela usuditi niti sebi dopustiti da bez jakog razloga apelanta lažno tereti za navedeno krivično djelo, budući da joj je isti zbog toga u tom momentu mogao nauditi“. Dovodeći u vezu iskaz oštećene sa apelantovim iskazom, Osnovni sud je zaključio, da je apelantova odbrana njegov iskaz iskonstruisala, sve u cilju izbjegavanja njegove krivične odgovornosti.
8. Sud je vezi s tim napomenuo da je na glavnom pretresu pročitao iskaz svjedoka
– oštećene i njenog brata D. B. – date pred Županijskim sudom u Sisku. Istaknuto je da je za ovakvo postupanje sud našao uporište u odredbama člana 333 stav 1 tačka 1 Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) „jer nije bilo moguće pozvati svjedoke na glavni pretres, zbog toga što oni više nemaju prebivalište na području Republike Srpske“. Nadalje je navedeno da su ti svjedoci (oštećena i njen brat) „u toku ratnih dejstava otišli na teritoriju Republike Hrvatske, a prema podacima iz spisa tamo su nastanjeni, tako da je njihov dolazak nemoguć, odnosno znatno otežan, prvenstveno iz razloga što oštećena [B. B.] ne želi da pristupi kao svjedok na suđenje u Osnovni sud u Doboju, imajući u vidu sve traume koje je proživjela povodom inkriminisanog slučaja, o čemu se ista izričito izjasnila prilikom ispitivanja pred Županijskim sudom u Sisku. Kod takvog stanja stvari sasvim je jasno da je praktično nemoguće obezbijediti dolazak i saslušanje ovog svjedoka na glavnom pretresu“. Osim toga je navedeno da svjedok D. B. nije očevidac neposrednog izvršenja krivičnog djela i o događaju zna samo površno s obzirom da je u vrijeme izvršenja imao oko 10 godina, ali se očitovao na prethodni dio događaja, tj. prije ulaska optuženog apelanta u kuću i onaj dio koji je uslijedio nakon izlaska optuženog apelanta i oštećene iz kuće, te na ono što je čuo od oštećene. Međutim, Osnovni sud je naveo da „naprijed utvrđeno činjenično stanje nije zasnovao na iskazima ovih svjedoka čije je iskaze pročitao na glavnom pretresu“ te je istakao „iskazi naprijed navedenih svjedoka potvrđeni su i djelimično iskazima [M. T., G. K.]“, kao i drugim materijalnim dokazima, kao što su fotodokumentacija lica mjesta događaja CJB Doboj od 7. avgusta 1994. godine, vještačenjem tragova krvi provedeno od vještaka medicinske struke G. R. i V. B. OKT Banjaluka. Osnovni sud je poklonio vjeru iskazu svjedokinje M. T. koji je u cijelosti potvrdio iskaz oštećene i koja je u svom iskazu navela „da je navedenog dana navratila u kuću oštećene na kafu, da je njenog brata D. B. zatekla na stepenicama i da ga je pitala gdje je oštećena, na što je ovaj odgovorio da se u kući nalazi neki vojnik i nakon što je oštećenu zovnula imenom, ugledala je da sa potkrovlja kuće silazi vojnik u uniformi. Kada je ušla u prostoriju gdje se nalazila oštećena, ista joj je samo rukom pokazala da izađe, nakon čega je ponovo ušla kod oštećene koja joj je plačući rekla da je silovana i da kada je oštećena pitala šta da radi, M. T. joj je rekla da navedeni slučaj prijavi policiji. Dalje, ova svjedokinja je navela da je oštećenu posljednji put vidjela kada su svi Hrvati odlazili iz Dragalovaca“. Svjedok G. K. je u svom iskazu naveo ono što mu je rekla oštećena i njen brat, te što je čuo od njene majke i priča po selu. Iz Službene zabilješke CJB Doboj od 4. avgusta 1994. godine proizlazi da je oštećena detaljno informisala ovlašćeno službeno lice o spornom događaju koji iskaz po ocjeni suda nije u suprotnosti sa iskazom njenog brata D. B., iskazom svjedokinje M. T., te Zapisnikom o uviđaju CJB Doboj broj 13-1/02- 1875/94 od 4. avgusta 1994. godine sačinjenog u prisustvu oštećene u kući njene bake M. B. (potkrovlje) gdje je po izjavi oštećene izvršeno inkriminisano krivično djelo. Cijeneći izvedene dokaze Osnovi sud je utvrdio kao nespornim da je da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen na osnovu čega je odlučio kao u izreci presude, zaključivši da iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da su apelantovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela silovanja iz člana 183 stav 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Da je apelant postupao sa umišljajem po ocjeni suda proizlazi iz same prirode krivičnog djela silovanja koje nije moguće izvršiti sa nehatnim oblikom vinosti, a što je i inače svojstveno ovom krivičnom djelu. Odlučujući o krivičnoj sankciji izrečenoj apelantu, Osnovni sud je od olakšavajućih okolnosti na apelantovoj strani cijenio protek vremena od izvršenja navedenog krivičnog djela, njegovu raniju neosuđivanost, njegovu stariju životnu dob, da se radi o porodičnoj osobi i ocu dvoje djece. Na osnovu člana 99 stav 4 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), Osnovni sud je apelanta oslobodio od obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, s obzirom da je isti penzioner sa penzijom u iznosu od 455,00 KM i odredio da isti padaju na teret budžetskih sredstava suda.
9. Okružni sud je Presudom broj 85 0 K 001385 13 Kž 3 od 20. septembra 2013. godine žalbu apelantovog branioca odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda od 5. jula 2013. godine.
10. Okružni sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, ocijenivši da je taj sud pravilnom primjenom člana 333 stav 1 tačka 1 ZKPRS pročitao iskaz oštećene, i svjedoka, brata oštećene D. B. dat pred Županijskim sudom u Sisku po zamolnici Osnovnog suda. Dakle, uporište za ovakvo postupanje Okružni sud je našao u citiranoj odredbi zakona iz razloga što su oštećena i brat oštećene D. B. odselili i trajno se nastanili u drugoj državi, Republici Hrvatskoj, tako da je njihov dolazak u svojstvu svjedoka pred Osnovni sud u Doboju bio nemoguć i znatno otežan s obzirom na psihičke traume koje je oštećena preživjela tokom inkriminisanog događaja, o čemu se izričito izjasnila prilikom ispitivanja pred Županijskim sudom u Sisku. Samim tim Okružni sud nije prihvatio kao osnovan apelantov prigovor da mu je onemogućeno pravo na odbranu, jer nije bio u mogućnosti da ispita navedena lica, odnosno da se sa istim suoči na ključne okolnosti, ocijenivši da činjenično stanje iz prvostepene presude nije zasnovano isključivo na iskazima oštećene i svjedoka D. B. jer su iskazi navedenih svjedoka u cijelosti potvrđeni iskazima svjedokinje M. T. i svjedoka G. K., te drugim materijalnim dokazima, i jer je za ovakvo postupanje po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud imao uporište u odredbi člana 333 stav 1 tačka 1 ZKPRS. Okružni sud, takođe, smatra da i pored toga što su na glavnom pretresu pročitani iskazi saslušanih svjedoka, apelantova odbrana je imala priliku da se izjasni na date iskaze koja okolnost se po ocjeni tog suda uklapa u praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prilikom odlučivanja u predmetima, gdje svjedoci, koji su ranije dali svoj iskaz nisu prisutni na glavnom pretresu. U vezi s tim, ukazano je da se u takvoj situaciji vodi računa „da ako ne postoji adekvatna i propisana prilika da optuženi ispita svjedoke lično ili putem branioca, presuda se ne može isključivo ili uglavnom temeljiti na svjedočenju tog svjedoka“ te da korišćenje kao dokaza „izjave koju je u prethodnoj fazi dala osoba koja u kasnije u skladu sa Nacionalnim zakonodavstvom, odbije da te dokaze ponudi u sudnici, može dovesti do presude samo ako postoji dokaz koji potvrđuje tu izjavu“. Dakle, u okolnostima konkretnog predmeta Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno procijenio da osim dokaza, pročitanih iskaza svjedoka van glavnog pretresa, postoji još dokaza koji potvrđuju navode oštećene i što je rezultiralo zaključkom prvostepenog suda o dokazanosti odlučnih činjenica. Osim toga, ispitujući prvostepenu presudu u pogledu pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih su izvedeni zaključci u pogledu postojanja krivice i krivičnog djela počinjenog od apelanta, te da u tom smislu stoje jasni i argumentovani razlozi iz obrazloženja presude tog suda koje kao valjane prihvata i ovaj sud, za koje smatra da su u cijelosti prihvatljivi i da nisu u suprotnosti sa ostalim materijalnim dokazima. Što se tiče iskaza svejdoka G. K. i M. T. taj sud je zaključio da u iskazima ovih svjedoka, takođe, nema nedostataka koji bi doveli u pitanje njihovu vjerodostojnost iz razloga, što su isti svjedočili samo o onome što su neposredno čuli od oštećene. Ispitujući prvostepenu presudu u pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno cijeneći sve olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, pravilno postupio kada mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, smatrajući da je ista adekvatna težini počinjenog krivičnog djela, stepenu njegove krivične odgovornosti, kao i svrsi kažnjavanja propisanoj odredbom čl. 5 i 31 KZRS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s povredom prava na pravično suđenje, apelant je, u suštini, ponovio navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, smatrajući da su sudovi počinili bitne povrede procesnog zakona jer nisu pravilo utvrdili činjenično stanje iz razloga što su prihvatili i pročitali iskaz oštećene dat pred Županijskim sudom u Sisku, zbog čega nije mogao neposredno da ispita navedenu svjedokinju, što je ozakonjeno drugostepenom presudom, zbog čega tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na jednakost oružja i pravo na odbranu.
12. Dakle, apelant tvrdi da se radi o „nezakonito pribavljenom iskazom oštećene koji je pročitan na glavnom pretresu, za koji smatra da se nije mogao da koristi, jer na glavnom pretresu nije bio u mogućnosti da oštećenoj postavlja ključna pitanja u cilju utvrđenja postojanja ključnih elemenata bića krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno da se utvrdi objektivna istina, zbog čega nalazi da je u okolnostima konkretnog predmeta upitna primjena ocjene izvedenih dokaza kao i primjena materijalnog prava“. Apelant, takođe, smatra da ne postoji niti jedan od taksativno nabrojanih zakonskih razloga koji bi opravdao čitanje iskaza oštećene, te da razlog da svjedok „zbog udaljenosti suda, nije voljan doći na pretres“ ni izbliza ne predstavlja opravdanje da se njihov iskaz upotrijebi kao relevantna zamjena za neposredno svjedočenje pred sudom. Dalje, navodi da je oštećenu poznavao od ranije, te da se stoga radilo o dobrovoljnom stupanju u seksualni odnos, i da je oštećena iznenadnim pojavljivanjem svjedokinje M. T. bila zatečena i dovedena u neprijatnu poziciju zbog mogućih eventualnih pogovaranja. Na pogrešne zaključke osporenih presuda apelant, takođe, ukazuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što opet dovodi u vezu sa neprisustvom oštećene predmetnom postupku, jer smatra da sudovi osporenim presudama ničim nisu dokazali da je predmetno krivično djelo počinio, posebno uz upotrebu sile ili bilo kakvog vatrenog oružja, što, takođe, kako ističe ukazuje da se radilo o dobrovoljnom stupanju u seksualni odnos oštećene.
b) Odgovor na apelaciju
13. Okružni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima datim u presudi tog suda. Ukazuje da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na pravično suđenje i predlaganje dokaza u njegovu korist. Naime, smatra da je apelant imao mogućnost da postavlja pitanja na glavnom pretresu koja bi bila postavljena i da je oštećena kao svjedok bila prisutna na glavnom pretresu. Zbog svega navedenog predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
14. Osnovni sud apelantove navode, takođe, smatra neosnovanim. U vezi s njegovim navodima da su na glavnom pretresu pročitani iskazi svjedoka dati pred Županijskim sudom u Sisku, smatra da je za takvo postupanje sud imao uporište u odredbi člana 333 stav 1 tačka 1 ZKPRS. Dakle, dovodeći u vezu iskaze saslušanih svjedoka sa ostalim izvedenim dokazima, smatra da je taj sud kao nesporno utvrdio da je apelant obljubu nad oštećenom izvršio uz prijetnju vatrenog oružja, a što je apelant i po vlastitom priznanju naveo „da je kritične prilike imao kod sebe vatreno oružje“. U vezi s apelantovim navodima da se radilo o dobrovoljnom odnosu budući da svjedokinja M. T. nije čula nikakvo navodno zapomaganje oštećene, taj sud ukazuje da se kritični događaj desio u potkrovlju kuće, a da se svjedokinja M. T. nalazila u dvorištu, tako da nije ni mogla da čuje da se u potkrovlju kuće dešava nešto neobično.
15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da smatra da se razlozi navedeni u apelaciji u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je sud izveo na osnovu brojnih izvedenih dokaza. Takođe, navodi da se osporene presude ne zasnivaju na kontradiktornosti tokom postupka izvođenjem dokaza, čitanjem iskaza oštećene i njenog brata, s obzirom da se radi o licima koja nisu nastanjena u Bosni i Hercegovini, već u Republici Hrvatskoj, zbog čega nije moglo da se obezbijedi njihovo prisustvo na glavnoj raspravi, što smatra da je pravilno obrazloženo osporenim presudama, a koje iskaze su sudovi pravilno cijenili sa ostalim izvedenim dokazima, pa predlaže da se apelacija apelanta odbije kao neosnovana. Navodi da apelant u apelaciji tvrdi da se osporene presude zasnivaju isključivo na iskazu oštećene koja je nagovorena da prijavi nepostojeće krivično djelo, s tim da mu je, budući da je njen iskaz pročitan, bilo onemogućeno da joj postavlja ključna pitanja u cilju rasvjetljivanja ključne okolnosti da je dobrovoljno pristala na seksualni odnos. U vezi s tim, Tužilaštvo smatra da su sudovi pravilno postupili kada su ove njegove navode odbili primjenom relevantnih odredbi ZKPRS, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. U Krivičnom zakoniku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 85/05, 88/05, 107/05, 72/09) relevantne odredbe glase:
Član 183. stav 1.
Silovanje (1)Ko prinudi drugog na obljubu ili sa njom izjednačen čin upotrebom sile ili prijetnjom da će neposredno napasti na život ili tijelo tog ili njemu bliskog lica, kazniće se zatvorom od tri do dvanaest godina.
[...]
17. U Zakonu o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 26/93, 14/94 i 6/97) relevantne odredbe glase:
Član 333. stav (1) tačka 1) (1) Van slučajeva koji su posebno predviđeni u ovom zakonu, zapisnici o iskazima svjedoka, saoptuženih ili već osuđenih učesnika u krivičnom djelu, kao i zapisnici ili druga pismena o nalazu i mišljenju vještaka, mogu se po odluci vijeća pročitati samo u ovim slučajevima:
1)Ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili se ne može pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili znatno otežan zbog starosti, bolesti ili drugih važnih uzroka, [...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja prvobitno podnesenom apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 85 0 K 001385 13 Kž 3 od 20. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
24. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […] 3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se obezbijedi prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uslovima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; […]
25. U konkretnom slučaju, postupak se odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, iz čega proizlazi da postupak potpada pod garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud mora da ispita da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije.
26. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje, odnosno pravilnost pribavljanja i ocjene dokaza jer smatra da sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje iz razloga što je prihvatio i pročitao iskaz oštećene dat pred Županijskim sudom u Sisku, zbog čega nije bio u mogućnosti da neposredno ispita oštećenu, što je ozakonjeno drugostepenom presudom radi čega tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na „jednakost oružja“ i pravo na odbranu, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstuiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Takođe, Ustavni sud ukazuje na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Međutim, ova obaveza ne može da bude shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Istovremeno, sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će da navedu jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
28. Apelant prigovara da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje smatrajući da sudovi nisu pravilno utvrdili činjenično stanje jer su prihvatili iskaze oštećene kao svjedoka, smatrajući da je njen dolazak pred ovaj sud bio onemogućen zbog znatno otežanih i važnih razloga, jer se ista odselila i trajno nastanila u Republiku Hrvatsku, te imajući u vidu psihičke traume koje je ista preživjela povodom inkriminisanog događaja o čemu se detaljno izjasnila pred Županijskim sudom u Sisku. Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude zapaža da je prvostepeni sud dao jasne i argumentovane razloge o prihvatanju iskaza oštećene kao svjedoka koji nije dat pred ovim sudom, zasnovan na odredbi člana 333 stav (1) tačka 1) ZKPRS kojom je ostavljena mogućnost sudu (diskreciono pravo suda) i kojom je propisano, da se iskazi svjedoka dati u istrazi i koji nisu dati pred ovim sudom mogu da koriste na glavnom pretresu kao dokaz, samo u slučaju ako su ispitana lica umrla, duševno oboljela ili ne mogu da se pronađu ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan zbog važnih uzroka. Prema tome, prvostepeni sud je u konkretnom slučaju na osnovu razloga definisanih navedenom odredbom zakona zaključio da se u slučaju oštećene kao svjedoka radi o iskazu tzv. ugroženog svjedoka, čiji dolazak je otežan jer živi u drugoj državi Republici Hrvatskoj (u inostranstvu) i jer se radi o svjedoku sa ozbiljnim psihološkim i emocionalnim problemima nastalim kao posljedica trauma počinjenih inkriminisanim radnjama, pa je Osnovni sud u skladu sa svojim ovlašćenjima iskaz oštećene dat pred Županijskim sudom u Sisku po zamolnici Osnovnog suda koristio u dokaznom postupku. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je i Okružni sud u svojoj presudi razmotrio iste apelantove žalbene navode, pa je na osnovu detaljne analize utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaze ovih svjedoka u smislu citirane odredbe ZKPRS koristio kao dokaze na glavnom pretresu, te da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku jasno proizlazi da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu stavljene na teret. Imajući u vidu sadržaj navedene odredbe ZKP i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u stavu redovnih sudova da iskaz oštećene dat pred sudom u Sisku, nije nezakonit dokaz i da se kao takav mogao da koristi u predmetnom postupku. Ovo iz razloga što je apelantova odbrana imala priliku da se izjasni na date iskaze ovih svjedoka, što je kako proizlazi iz obrazloženja osporenih presuda i činila, pri čemu je iz obrazloženja osporenih odluka evidentno da osuđujuća presuda protiv apelanta nije zasnovana isključivo na navedenom dokazu već je rezultat cjelokupnog dokaznog postupka budući da su iskazi ovih svjedoka potvrđeni i drugim provedenim dokazima. Ustavni sud, takođe, nalazi da u osporenim presudama nije izostala sveobuhvatna analiza svih izvedenih dokaza, da je prvostepeni sud na osnovu svih izvedenih dokaza, iskaze svjedoka, kako optužbe, tako i odbrane razmotrio pojedinačno i u međusobnoj vezi te u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, tako da nijedna činjenica nije utvrđena isključivo na osnovu iskaza oštećene koja nije neposredno svjedočila pred Osnovnim sudom, na osnovu čega je i zaključeno da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Prema tome, Ustavni sud smatra da obrazloženje prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i načina izvođenja dokaza niti u jednom dijelu ne ostavlja utisak proizvoljnosti, niti dovodi u sumnju zaključke o izvršenom krivičnom djelu, da je zaključke prvostepenog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i ocjene dokaza u cijelosti prihvatio i Okružni sud, što je i jasno obrazloženo. Ustavni sud, osim toga, nalazi da je slično pravno pitanje, u kontekstu prihvatanja iskaza svjedoka koje odbrana nije mogla neposredno da ispita jer je njihov dolazak pred sud bio onemogućen, razmatrao u odluci Ustavnog suda broj AP 2751/09 i AP 2248/09 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2751/09 od 10. oktobra 2012. godine, tačka 37 i Odluka broj AP 2248/09 od 5. jula 2013. godine, tačka 50). Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim presudama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost pri utvrđivanju i ocjeni činjenica, te da su data obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
29. Apelant, takođe, smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije, budući da mu prema njegovoj tvrdnji, nije data mogućnost da ospori iskaz oštećene. S tim u vezi, apelant je, takođe, naveo da nije imao ravnopravan položaj u postupku u odnosu na Tužilaštvo.
30. Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 u vezi sa stavom 3 tačka d) istog člana Evropske konvencije. To znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip koji je blisko vezan za to pravo jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti. To znači da optuženi mora da ima informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, zatim mogućnost da odgovori na iznesene navode, te da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane.
31. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je u toku postupka pred tim sudom data razumna mogućnost apelantu i njegovoj odbrani da osporavaju zaključke o prihvatanju navedenih činjenica dokazanim, što su ovi i činili. Takođe, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je zaključak o dokazanosti navedenih činjenica potkrijepljen i ostalim provedenim dokazima, prvenstveno iskazima saslušanih svjedoka i ostalim materijalnim dokazima koji su dodatno potvrdili validnost presude. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak koji je bio usmjeren upravo na dokazivanje apelantove krivice, a osuđujuća presuda nije zasnovana u cijelosti ili u najvećoj mjeri samo na činjenicama koje je sud prihvatio kao dokazane, već su sudovi, kako je to već rečeno, ocijenili i druge provedene dokaze pojedinačno i u međusobnoj vezi. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da princip ravnopravnosti strana u postupku nije na bilo koji način narušen na apelantovu štetu ili da je apelantu bilo onemogućeno da zbog navedenih razloga ravnopravno raspravlja u konkretnom predmetu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant imao mogućnost da iznese svoju odbranu lično i uz pomoć branioca, zatim da predlaže izvođenje dokaza, između ostalog i saslušanje svjedoka, što je i činio. Takođe, apelant je imao priliku da ispita sve dokaze optužbe, da ih ospori, te da osporavaju i način na koji su sudovi ocijenili dokaze. Stoga, Ustavni sud nije pronašao elemente koji bi ukazivali na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 3 tačka d) Evropske konvencije.
Ostali navodi
32. Apelant, takođe, ukazuje da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant osim paušalnog pozivanja na kršenje navedenih prava ne navodi niti precizira u čemu se ogleda kršenje tih prava, a u činjenicama predmeta nema ništa što bi ukazivalo na mogućnost da je došlo do povrede ovih prava. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. U konkretnom slučaju ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 3 tačka d) Evropske konvencije u situaciji kada je Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka utvrdio da apelantova krivica nije utvrđena proizvoljnom ocjenom dokaza i kada je apelantu, uz poštivanje principa kontradiktornosti, bilo omogućeno da ospori dokaze Tužilaštva ili da lično izvede dokaze, pri čemu odluka o apelantovoj odgovornosti za počinjeno krivično djelo nije zasnovana isključivo na iskazu oštećene datom pred zamoljenim sudom, već je rezultat cjelokupnog dokaznoga postupka.
34. Takođe, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad apelant osim paušalnog pozivanja na kršenje navedenih prava ne navodi niti precizira u čemu se ogleda kršenje tih prava.
35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman