Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2694/13 (R.M.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Upravni spor
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Invalid
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2694/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2694/13, rješavajući apelaciju R.M., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija R.M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009334 12 U od 23. aprila 2013.

godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu R.M. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.800,00 KM, na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu R.M. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija R.M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 009334 12 U od 23. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-03/2-1-1-560- 2205/2010 od 8. marta 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka broj 06-560- 3594/09 od 15. oktobra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R.M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 20. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 009334 12 U od 23. aprila 2013. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-03/2-1-1-560-2205/2010 od 8. marta 2012. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 06-560-3594/09 od 15. oktobra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 10. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Ministarstvo je dostavilo odgovor 18. novembra 2015. godine, Okružni sud 26. novembra 2015. godine, a Odjeljenje 27. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Privremenim rješenjem Opštinskog sekretarijata za društvene djelatnosti Banja Luka (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 10-560-194/92 od 30. jula 1992. godine apelantu je priznato svojstvo ratnog vojnog invalida šeste kategorije sa 60% invaliditeta, pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak trećeg stepena a po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik oružanih snaga bivše SFRJ, tj. JNA.

6. Rješenjem Sekretarijata broj 10-560-892/93 od 1. jula 1993. godine zamijenjeno je navedeno privremeno rješenje, te je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida šeste kategorije sa 60% invaliditeta, pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak trećeg stepena a po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik oružanih snaga bivše SFRJ, tj. JNA.

7. Vršeći reviziju svih donesenih rješenja, Ministarstvo je rješenjem od 9. maja 2000. godine ukinulo predmetno rješenje i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovni postupak uz obrazloženje da predmetno rješenje ne sadrži osnovne podatke vezane za vrijeme, mjesto, okolnosti pod kojim je apelant ranjen, te obavezalo prvostepeni organ da utvrdi navedene činjenice.

8. Rješenjem Odjeljenja broj 06-560-3594/09 od 4. septembra 2009. godine prekinut je predmetni postupak zbog rješavanja navedenog pitanja a koje se pojavilo kao prethodno pitanje u konkretnom slučaju. Navedeno rješenje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 16-03/2-1-1-560-1584/09 od 30. septembra 2010. godine.

9. Rješenjem Odjeljenja broj 06-560-3594/09 od 15. oktobra 2010. godine nastavljen je postupak u konkretnom predmetu, te je ukinuto Rješenje Sekretarijata broj 10-560-892/93 od 1. jula 1993. godine kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida šeste kategorije sa 60% invaliditeta, pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak trećeg stepena a po osnovu ranjavanja zadobijenog kao pripadnik oružanih snaga bivše SFRJ, tj. JNA. Rješenjem je takođe odbijen apelantov zahtjev za utvrđivanje svojstva ratnog vojnog invalida i prava na ličnu invalidninu zbog nepostojanja zakonom propisanih uslova za priznavanje tog prava. U obrazloženju su ponovljene navedene činjenice, te istaknuto da je rješavajući prethodno pitanje Ministarstvo Rješenjem broj 16-03/5-4-56-2903/06 od 26. marta 2010. godine utvrdilo da je apelant ranjen 20. oktobra 1991. godine u mjestu i na način preciziran u rješenju, u noćnim časovima, oko 22.30, kada se sopstvenim vozilom vozio do kuće i kada su ga presrela nepoznata lica koja su se nalazila u drugom automobilu i bez ikakvog razloga pucala u apelanta, iz čega proizilazi da je do ranjavanja apelanta došlo van jedinice i izvršavanja zadataka i na odobrenom odsustvu (apelant je u poslijepodnevnim časovima razdužio opremu i otišao u svoju firmu kako bi uzeo automobil koji se tamo nalazio). S tim u vezi je navedeno da je odredbama člana 5 stav 1 Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske-prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon) propisano da je ratni vojni invalid lice iz člana 2 st. 1 do 3 istog zakona koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru, za očuvanje SFRJ, odnosno Republike Srpske, zadobilo ranu, povredu ili ozljedu pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma za najmanje 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma od najmanje 40%. Imajući u vidu da je utvrđeno da je apelant ranjen u vrijeme kada nije bio u službi u vojsci već se nalazio na odsustvu, to je Odjeljenje donijelo rješenje kao u dispozitivu.

10. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 16-03/2-1-1-560-2205/2010 od 8. marta 2012. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je između ostalog navedeno da definicija vršenja vojnih dužnosti, u smislu Zakona o vojsci koji je bio na snazi u vrijeme ranjavanja apelanta, odnosno podnošenja zahtjeva za priznanje predmetnog prava, podrazumijeva odlazak na službenu dužnost, odnosno povratak na dužnost; odlazak vojnika i pitomaca i vojnika na odsustvo i povratak; boravak vojnika i vojnika u rezervi u vojnoj zgradi, kasarni i drugo gdje je bio po pravilima službe ili po naređenju, kao i u slobodnom vremenu na odobrenom izlasku iz vojne jedinice osim na odusustvu. Prema obrazloženju Ministarstva, s obzirom na to da je utvrđeno da je apelant ranjen za vrijeme odsustva, koji u smislu navedenog zakona predstavlja prekid u vršenju vojnih i drugih dužnosti, navedeno podrazumijeva da do ranjavanja nije došlo u vrijeme obavljanja vojnih dužnosti zbog čega, prema zaključku tog ministarstva, apelantu ne pripada pravo na sticanje svojstva ratnog vojnog invalida.

11. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom koji je Presudom broj 11 0 U 009334 12 U od 23. aprila 2013. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je, ispitujući predmetnu tužbu, taj sud utvrdio da su rješenja upravnih organa pravilna i na zakonu zasnovana. Navedeno je da je članom 5 stav 1 Zakona propisano da je ratni vojni invalid lice iz člana 2 st. 1 do 3 istog zakona, koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru za očuvanje SFRJ, odnosno Republike Srpske, zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, pa je zbog toga nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje organizma najmanje 40%. Članom 10 istog zakona, kako je naveo taj sud, propisano je da se pod vršenjem službe ili dužnosti u vezi sa službom u vojsci smatra vršenje dužnosti koje po odredbama zakona i drugih propisa, kojima se uređuje služba u vojsci, predstavljaju odlazak u jedinicu, na borbeni položaj i odobreni povratak iz jedinice.

12. Prema obrazloženju Okružnog suda, u konkretnom slučaju nesporno je da je apelant 20. oktobra 1991. godine krenuo na odobreno odsustvo iz jedinice, ali je u smislu vršenja vojne dužnosti bilo sporno vrijeme njegovog ranjavanja, odnosno činjenica da je razdužio naoružanje u popodnevnim časovima, kada se, prema njegovoj sopstvenoj izjavi, ličnim automobilom iz Banje Luke uputio prema mjestu stanovanja koje je od Banje Luke udaljeno 30 kilometara, a ranjavanje je izvršeno poslije 22.30 časova. Zbog toga je, prema obrazloženju presude, Ministarstvo naložilo prvostepenom organu da sprovede postupak i s obzirom na vrijeme ranjavanja apelanta utvrdi da li se apelant nalazio na putu iz jedinice prema kući ili je već bio na redovnom odsustvu, a što je Ministarstvo i učinilo, te u posebnom ispitnom postupku uzelo izjavu od apelanta, jednog svjedoka, te je i pribavilo mišljenje Boračke organizacije Grada Banja Luka. Kako je obrazložio Okružni sud, na osnovu navedenih dokaza Ministarstvo je zaključilo da je u momentu ranjavanja apelant već bio na redovnom odsustvu, a to utvrđenje, kao pravilno, prihvata i taj sud, jer odobreni povratak iz jedinice, u smislu člana 10 Zakona o pravima boraca, spada u dužnosti koje su vezane sa službom u vojsci i smatra se vršenjem te službe samo ukoliko se vrši po odobrenju nadležnog starješine, što podrazumijeva da svaka radnja koja se u toku tog povratka obavi pretpostavlja postojanje odobrenja, ili naloga nadležnog starješine, ili nekog nepredviđenog, ali opravdavajućeg razloga, a koji stav je iskazao Vrhovni sud Republike Srpske u svojoj Presudi broj 11 0 U 001270 10 Uvp od 9. februara 2011. godine. Kako je, prema obrazloženju tog suda, apelant razdužio naoružanje i opremu u popodnevnim časovima, a ranjavanje se desilo na putu za Piskavicu kod Banje Luke u kasnim noćnim časovima, pri čemu nije utvrđeno niti poznato gdje je apelant proveo spornih nekoliko časova, to se, prema obrazloženju tog suda, njegovo zadržavanje ne može smatrati opravdanim u smislu vršenja vojne službe. Zbog navedenog, Okružni sud je istakao da prihvata utvrđenje Ministarstva da je apelant ranjen na odsustvu, te je u skladu sa navedenim i donio presudu kao u dispozitivu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i neopravdano dugom trajanju postupka. Navodi da je nesporno dokazao da je oružje razdužio tek u večernjim časovima i da je bio na odlasku kući u vrijeme kada su ga nepoznata lica bez ikakvog razloga ranila vatrenim oružjem dok je upravljao motornim vozilom. Navodi da su odluke upravnih organa i redovnog suda nedovoljno obrazložene i da se ti organi i sud čak pozivaju na pogrešne zakonske odredbe, te da njegov slučaj potpada pod član 54 Zakona o vojsci, jer je nesporno da je ranjen u vrijeme kada je iz vojnog objekta odlazio kući na dopust. Apelant smatra da je postupak u ovom predmetu trajao neopravdanih 13 godina, te traži da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana i da u potpunosti ostaje kod razloga istaknutih u svojoj presudi.

15. Ministarstvo je navelo da je apelacija neosnovana i da je treba odbiti, jer u postupku nije bilo kršenja prava apelanta, niti je postupak trajao pretjerano dugo, jer je u tih 13 godina više puta postupano u predmetu.

16. Odjeljenje je navelo da apelaciju treba ili odbaciti kao neosnovanu, ili je odbiti.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-oslobodilačkog rata Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 46/04, 20/07, 59/08 i 118/09), koji je bio na snazi prilikom ranjavanja apelanta i donošenja prvostepenog rješenja, relevantne odredbe glase:

Član 2. st, 1, 2. i 3.

(1) Borac je, u smislu ovog zakona, lice koje je:

a) učestvovalo u oružanim akcijama, odnosno oružanoj borbi na teritoriji bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljem tekstu: SFRJ) u sastavu oružanih snaga i snaga državne bezbjednosti SFRJ i vojnih formacija pod komandom tih snaga, u periodu od 17. avgusta 1990. do 18. maja 1992. godine, za odbranu SFRJ, odnosno Republike Srpske,

b) u ratu u bivšoj SFRJ, odnosno Bosni i Hercegovini u periodu od 19. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, kao pripadnik oružanih snaga Republike Srpske, vršilo vojne i druge dužnosti za odbranu Republike Srpske.

(2) Borac je, u smislu ovog zakona, i lice koje je kao dobrovoljac poslije 18. maja 1992. godine bilo pripadnik oružanih snaga Republike Srpske i kao takvo vršilo vojne i druge dužnosti za odbranu Republike Srpske.

(3) Borac je, u smislu ovog zakona, i lice koje je vršilo vojne i druge dužnosti u vezi sa učestvovanjem u oružanoj akciji preduzetoj za vrijeme mira za odbranu Republike Srpske.

Član 5. stav 1.

(1) Ratni vojni invalid je lice iz člana 2. st. 1. do 3. ovog zakona, koje je u oružanoj borbi ili oružanoj akciji u ratu ili miru, za odbranu SFRJ, odnosno Republike Srpske, zadobilo ranu, povredu ili ozljedu, pa je zbog toga nastupio vojni invaliditet od najmanje 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupio vojni invaliditet od najmanje 40%.

18. U Zakonu o vojsci Republike Srpske („Službeni glasnik srpskog naroda u BiH“ broj 7/92 i „Službeni glasnik RS“ br. 10/92 i 26/93) relevantne odredbe glase: Član 56. stav 2.

Pod vršenjem dužnosti u vezi sa vojnom slućbom podrazumijeva se:

1. Odlazak na službeno dužnost odnosno povratak 2.odlazak vojnika i pitomaca na odustvo i povratak 3.boravak vojnika odnosno vojnika u rezervi u vojnoj zgradi, kasarni (...) gdje je bio po pravilim aslužbe ili po naređenju, kao i u slobodnom vremenu na odobrenom izlaskku iz vojne jedinice osim na odsustvu.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 009334 12 U od 23. aprila 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. aprila 2013. godine a apelacija je podnesena 20. juna 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukana prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku rješavanja pitanja da li apelantu pripada pravo na status ratnog vojnog invalida, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta i suprotne strane, pa su član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljivi.

U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

27. Apelant smatra da su upravni organi i redovni sud, pri donošenju svojih odluka, proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da mu ne pripada pravo na utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, jer smatraju da je ranjen van vojne službe. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska.

28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je navedenim odlukama utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida i materijalnih prava u vezi s tim, jer je na osnovu sprovedenih dokaza, rješavajući navedeno kao prethodno pitanje u konkretnom postupku, utvrđeno da je apelant ranjen u vrijeme kada je već bio napustio vojnu jedinicu, razdužio se sa vojnom opremom i bio na dopustu. Pritom su se redovni sudovi pozvali na odredbe člana 56 Zakona o vojsci kojim je, između ostalog, propisano da se ne smatra vršenjem vojne službe boravak vojnika na odsustvu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sud u navedenim obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje iz kojih ne proizilazi bilo kakva proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, u odnosu na primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, neosnovani.

U odnosu na "suđenje u razumnom roku"

29. Apelant, takođe, smatra da mu je, zbog dužine trajanja predmetnog postupka, prekršeno pravo na "suđenje u razumnom roku" iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

30. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

a)Period koji se uzima u obzir

31. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak po reviziji rješenja kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida započeo 9. maja 2000. godine, te da je okončan presudom Okružnog suda od 23. aprila 2013. godine Dakle, predmetni postupak je trajao 12 godina i 11 mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati.

b) Analiza dužine trajanja postupka

32. U konkretnom slučaju, u pogledu ocjene složenosti predmeta, Ustavni sud zapaža da je predmet konkretnog postupka bilo pitanje da li apelantu pripada pravo na priznavanje statusa ratnog vojnog invalida. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom postupku.

33. Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Ministarstvo poništilo predmetno rješenje iz 1994. godine a radi rješavanja prethodnog pitanja vezanog za vrijeme, način i mjesto apelantovog ranjavanja, upravnim organima trebalo punih devet godina kako bi donijeli rješenje kojim se predmetni postupak prekida a do donošenja rješenja o navedenom prethodnom pitanju. Nakon što je rješenje o prethodnom pitanju doneseno u martu 2010. godine, Odjeljenje je u oktobru 2010. godine donijelo novo prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da apelantu ne pripada pravo na status ratnog vojnog invalida (dakle, u roku od sedam mjeseci) dok je Ministarstvo riješilo o apelantovoj žalbi u martu 2012. godine (u roku od jedne godine i pet mjeseci) a Okružni sud po apelantovoj tužbi za jednu godinu i mjesec dana. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da, iako je predmetni postupak nakon rješavanja prethodnog pitanja, završen u relativno kratkom roku na tri instance, ta činjenica ne opravdava ponašanje prije svega upravnih organa, kojima je trebalo devet godina da bi donijeli odluku o prekidu postupka u kojem periodu nije bilo aktivnosti tih organa na konkretnom predmetu. Imajući u vidu navedeno, te kako iz stanja spisa ne proizilazi ništa što bi ukazivalo da je apelant svojim ponašanjem uticao na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak prešao granice razumnog trajanja u smislu standarda prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi u ovom dijelu osnovani.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

Pitanje naknade nematerijalne štete

35. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, dodijeliće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.

36. Nadalje, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđeno načelo određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom načelu, apelantima bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, odnosno dvostruki iznos u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost.

37. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o predmetu koji po zakonskoj odredbi nije hitan, te kako je predmetni postupak trajao 12 godina i 11 mjeseci, Ustavni sud smatra da apelantu treba na ime nematerijalne štete, zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, isplatiti iznos od 1.800,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedišta upravnih organa i redovnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno utvrđivanje činjenica i primjenu materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i nije našao kršenje prava na pravično suđenje u tom segmentu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Međutim, osim paušalnog navoda o kršenju tog prava, apelant nije obrazložio zašto smatra da mu je navedeno pravo prekršeno, pa Ustavni sud i navode o kršenju prava iz člana 13 Evropske konvencije smatra neosnovanim.

VIII. Zaključak

40. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na utvrđene činjenice i primjenu materijalnog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da u konkretnom slučaju nisu utvrđene sve relevantne činjenice, ili da je materijalno pravo proizvoljno primijenjemo s obzirom da su obrazloženja upravnih organa i redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.

41. S druge strane, postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak za utvrđivanje statusa ratnog vojnog invalida, koji nije bio posebno složen, trajao 12 godina i 11 mjeseci od čega devet godina nije bilo nikakvih aktivnosti na predmetu.

42. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o primjeni materijalnog prava i utvrđene činjenice a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti da su činjenice pogrešno utvrđene.

43. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelant, osim paušalnog navođenja da mu je to pravo prekršeno, nije obrazložio u čemu se to kršenje ogleda.

44. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-2694/13 (R.M.) | Sudska praksa | Aktio