Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1367/15 („Privredna Banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1367/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1367/15, rješavajući apelacije „Privredna Banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnijela „Privredna Banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo, protiv:

- presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 Rs 003521 13 Rev od 23. decembra 2014. godine;

- presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 Rs 003513 13 Rev od 18. decembra 2014. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1367/15 „Privredna Banka Sarajevo“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa ZAK "Oprašić & Spahić" iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 Rs 003521 13 Rev od 23. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je usvojen tužiteljicin (R. D.) tužbeni zahtjev, pa je apelant obavezan isplatiti joj na ime razlike plaća za period od 17. novembra 2006. godine do 17. oktobra 2009. godine, te na ime razlike regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2006., 2008. i 2009. godinu, na ime jubilarne nagrade za 10 godina radnog staža i na ime otpremnine zbog odlaska u penziju određene novčane iznose.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tužiteljica bila apelantova uposlenica do 17. oktobra 2009. godine, kada joj zbog odlaska u prijevremenu starosnu penziju prestaje radni odnos. Nadalje, utvrđeno je da je apelant bio pod privremenom upravom na osnovu rješenja Agencije za bankarstvo, te da je privremeni upravnik apelanta Odlukom o utvrđivanju polaznog osnova plaće utvrdio polazni osnov za koeficijent 1 u određenom novčanom iznosu. Također, konstatovano je da su ovlaštenja privremenog upravnika sadržana u odredbama člana 56. i 57. Zakona o bankama, te da navedenim ovlaštenjima privremenom upravniku nije dato ovlaštenje da svojim odlukama utvrđuje polazne osnove za plate za vrijeme privremene uprave. Osim toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor da nakon stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora nema mjesta primjeni odredaba Kolektivnog ugovora za granu finansija, na osnovu kojih je utvrđena visina predmetnih potraživanja, te su u skladu sa načelom povoljnosti pravilno primjenjene odredbe navedenog ugovora.

2. AP-1368/15 Apelant, kojeg zastupa ZAK "Oprašić & Spahić" iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 42 1 Rs 003513 13 Rev od 18. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom obavezan je apelant isplatiti tužiteljici N. Z. na ime razlike plaća za period od 17. novembra 2006. godine do 1. jula 2009. godine, te na ime razlike regresa za korištenje godišnjeg odmora za 2006., 2008. i 2009. godinu i na ime jubilarne nagrade za 20 godina radnog staža određene novčane iznose.

U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je u utuženom periodu tužiteljica bila zaposlenica kod apelanta, te da je apelant bio pod privremenom upravom na osnovu rješenja Agencije za bankarstvo, kao i da su tužiteljici isplaćivane plaće prema Odluci privremenog upravnika i Pravilnika o radu apelanta. Nadalje, konstatovano je da odredba člana 105. Zakona o radu propisuje da u slučaju promjene poslodavca ili njegovog pravnog položaja ugovori o radu prenose se na novog poslodavca uz saglasnost zaposlenika u skladu sa kolektivnim ugovorom. Isto tako, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da odredba člana 57. stav 5. tačka 3. Zakona o bankama određuje privremenom upravniku ovlaštenja u odnosu na zaposlenike da donosi odluku o otpuštanju, degradiranju, suspenziji i raspoređivanju zaposlenih lica u banci. U vezi s tim, zaključeno je da je odlukom od 1. decembra 2004. godine, privremena uprava, za plaće utvrdila polazni osnov za koeficijent 1 u određenom novčanom iznosu, a što nije mogla, iz razloga što se plaće zaposlenika utvrđuju kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, kako to propisuje odredba člana 68. Zakona o radu. Osim toga, konstatovano je da su neosnovani apelantovi prigovori da nakon stupanja na snagu Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine nema mjesta primjeni odredaba Kolektivnog ugovora za granu finansija, na osnovu kojih odredaba je utvrđena visina predmetnih potraživanja, pa su u skladu sa načelom povoljnosti pravilno primjenjene odredbe navedenog ugovora.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1367/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud je zaključio da apelant, u suštini, smatra da je u odlukama koje je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1367/15 („Privredna Banka Sarajevo“ d.d… | Sudska praksa | Aktio