Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1626/16 (M. H.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Mjera obezbjeđenja
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1626/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1626/16, rješavajući apelaciju Mirze Hadžić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Hadžić podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Ps 031595 16 Mož 2 od 16. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Mirza Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Nedim Ademović advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. aprila 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Ps 031595 16 Mož 2 od 16. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijena je apelanticina žalba podnesena protiv prvostepenog rješenja kojim je odbijen njen prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja, radi osiguranja njenih potraživanja (u iznosu od 220.000,00 KM), a kojim je apelantica tražila da se zabrani tuženom-protivniku mjere osiguranja (Emka Bosnia d.o.o. Goražde) da raspolaže novčanim sredstvima, koje ima na računima poslovnih banaka pobliže označenih u dispozitivu rješenja, do visine potraživanja apelantice sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, dok je apelantica obavezana da tuženom-protivniku mjere osiguranja naknadi troškove postupka.
Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno zaključio da, u konkretnom slučaju određivanja privremene mjere osiguranja, nije ispunjen treći uslov propisan članom 278. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odnosno, da bi se u slučaju da sud ne odredi mjeru osiguranja izgubila svrha mjere osiguranja. Naime, apelantica je dostavila sudu zemljišnoknjižne izvatke iz kojih proizilazi da je imovina protivnika osiguranja 6. maja 2014. godine opterećena hipotekom u iznosu od 10.000.000,00 KM na rok otplate od 120 mjeseci, te navela da postoji mogućnost da se nekretnine otuđe, čime je dokazala osnovanost i hitnost donošenja mjere osiguranja. Međutim, kako dalje ispravno zaključuje prvostepeni sud, sve i kada bi sud odredio privremenu mjeru osiguranja to ne utiče na pravo hipotekarnog povjerioca da se namiri na založenim nekretninama, dok neusvajanje privremene mjere osiguranja ne utiče na pravo predlagatelja-apelantice da svoja prava traži u sudskom postupku (koji je apelantica pokrenula pred Općinskim sudom) odnosno, neusvajanjem privremene mjere osiguranja neće postati bespredmetno raspravljanje o tužbenom zahtjevu apelantice čije se obezbjeđenje privremenom mjerom traži, te proizilazi da u konkretnom slučaju nije ispunjen treći uslov iz člana 278. ZPP.
U nastavku postupka, odlučujući o prijedlogu apelantice za određivanje mjere osiguranja, pravilno je prvostepeni sud naveo i obrazložio da je za određivanje mjere osiguranja potrebno da se ispune dva kumulativno propisana uslova iz člana 269. ZPP i to: 1. ako predlagač osiguranja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava; 2. ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarenje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati, odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagatelja. Dalje, pravilno je prvostepeni sud na osnovu izvedenih dokaza zaključio da je ispunjen prvi uslov za određivanje mjere osiguranja-apelantica učinila vjerovatnim svoje potraživanje (apelantica je obavljala određene pravne radnje za protivnika osiguranja kao njegov punomoćnik), dok nije dokazala postojanje drugog uslova. Naime, prvostepeni sud je, uzimajući u obzir i ugovor o hipoteki od 6. maja 2014. godine, pravilno zaključio da opterećenje nekretnina protivnika predlagača, koje se desilo prije podnošenja tužbe i prijedloga za određivanje privremene mjere i mjere osiguranja, ne dokazuje namjeru protivnika osiguranja da predlagatelja-apelanticu želi da spriječi u ostvarenju njenih prava. Čak i da je apelantica dokazala okolnost da je protivnik osiguranja zadužen i da nije likvidan, to nije dovoljna okolnost za određivanje mjere osiguranja jer nedostaju aktivnosti protivnika osiguranja usmjerene na to da spriječi ili oteža naplatu tražbine. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 235. stav 1. ZPP.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže tako što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman