Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/13 („Vakufska direkcija Sarajevo-Vakuf divičke džamije Zvornik“)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Služnost
  • Tužba
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Sudska nagodba
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2704/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine, u predmetu broj AP-2704/13, rješavajući apelaciju „Vakufske direkcije Sarajevo-Vakuf divičke džamije Zvornik“, na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Vakufske direkcije Sarajevo-Vakuf divičke džamije Zvornik“ podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 000071 Gž 2 od 17.

travnja 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Vakufska direkcija Sarajevo-Vakuf divičke džamije Zvornik“ (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Esad Hrvačić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 21. lipnja 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 000071 Gž 2 od 17. travnja 2013. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 000071 10 P2 od 13. studenog 2012. godine utvrđeno je da je tužba tužitelja Dž.Dž.(u daljnjem tekstu: tužitelj) u toj pravnoj stvari povučena, te je obvezan tužitelj da apelantici kao tuženoj, na ime troškova postupka isplati iznos od 5.877,77 KM u roku od 30 dana. U obrazloženju navedenog rješenja Osnovni sud je između ostalog naveo da je tužitelj 18. svibnja 2005. godine podnio tužbu protiv apelantice radi utvrđivanja služnosti korištenja puta; da je podneskom od 26. listopada 2012. godine punomoćnik tužitelja navela da povlači tužbu jer je postignut dogovor sa apelanticom o mirnom rješavanju spora, što je apelantica potvrdila i na glavnoj raspravi od 13. studenog 2012. godine na kojoj je punomoćnik apelantice izjavio da se ne protivi povlačenju tužbe u ovoj pravnoj stvari i da potražuje troškove parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je shodno odredbi članka 59. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, donio odluku kojom se utvrđuje da je tužba u ovoj pravnoj stvari povučena. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka, Osnovni sud je naveo da se odluka o troškovima parničnog postupka zasniva na odredbi članka 390. i 396. Zakona o parničnom postupku, te da se isti odnose na troškove zastupanja apelantice putem punomoćnika u ukupnom iznosu od 5.877,77 KM.

3. Odlučujući o žalbi tužitelja, Okružni sud je rješenjem broj 83 0 P 000071 Gž 2 od 17. travnja 2013. godine uvažio žalbu tužitelja i preinačio rješenje Osnovnog suda od 13. studenog 2012. godine u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, te presudio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju navedenog rješenja, Okružni sud je istakao da je prvostupanjski sud u konkretnoj situaciji pogrešno primijenio pravo, obzirom da se pozvao na odredbu članka 390. Zakona o parničnom postupku koja propisuje da je tužitelj koji povuče tužbu dužan protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove, osim ako je povlačenje tužbe uslijedilo nakon udovoljenja zahtjevu od tužitelja. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno da je tužitelj povukao tužbu zato što je postigao dogovor sa apelanticom o mirnom rješavanju spora, te da tu činjenicu apelantica nije osporila, zbog čega je pretpostavka da je točna. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o tipičnoj presumpciji kod povlačenja tužbe, odnosno da je tužba neutemeljeno podnesena, zbog čega bi tužitelj morao i nadoknaditi troškove koje je prouzrokovao apelantici, već da u konkretnom slučaju tužitelj povlači tužbu jer ima dogovor sa apelanticom da spor riješi na miran način što znači da očekuje zadovoljavajuće rješenje nastalog problema-spora. Također, Okružni sud je naveo da je točno da nema činjenica o končanom sporazumu stranaka kojim bi eventualno bilo na adekvatan način udovoljeno zahtjevima tužitelja, ali da se ne može zaključiti da je tužba bila neosnovano podnesena, niti da je neosnovano povučena, zbog čega prema ocjeni Okružnog suda situacija upućuje na logično očekivanje da će mirnim rješenjem spora biti riješeno i o nastalim troškovima postupka. S obzirom da je do povlačenja tužbe došlo uslijed mogućnosti sporazuma stranaka, Okružni sud je analognom primjenom članka 391. Zakona o parničnom postupku : (1)Svaka stranka snosi svoje troškove ako je parnica završena sudskim poravnanjem, a u poravnanju nije drugačije ugovoreno.;(2) Troškovi poravnanja koje je pokušano ali nije uspjelo ulaze u parnične troškove. odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka

4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica je između ostalog navela da se punomoćnik apelantice na ročištu od 13. studenog 2012. godine izjasnio da se ne protivi povlačenju tužbe u ovoj pravnoj stvari ali da potražuje troškove postupka, zbog čega smatra da se u konkretnom slučaju radi o povlačenju tužbenog zahtjeva a ne o sudskoj nagodbi, tako da je nesporno da je tužitelj dužan izmiriti troškovi postupka. S tim u vezi, apelantica smatra da je Okružni sud pogrešno odlučio da se u ovoj pravnoj stvari ima primijeniti odredba članka 391. Zakona o parničnom postupku i da svaka strana treba snositi troškove parničnog postupka. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud uvaži apelaciju, osporeno rješenje ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Razmatrajući apelantičine navode, Ustavni sud naglašava da se u svojoj praksi često bavio apelacijama koje su za predmet imale troškove postupka, te da je bez obzira na ograničenja koja je sebi postavio kada je riječ o tumačenju i primjeni pozitivnog prava, Ustavni sud se, ne uzimajući u obzir da li je apelant bio tužitelj ili tuženi koji je zahtijevao dosuđivanje troškova postupka ili osporavao dosuđene troškove, u odlukama br. AP 2422/07 od 11. studenog 2009. godine, AP 961/08 od 15. lipnja 2010. godine, AP 3508/09 od 10. listopada 2012. godine i AP 3653/09 od 18. travnja 2012. godine (dostupne na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) upuštao u ocjenu načina na koji su redoviti sudovi tumačili i primijenili relevantno pravo, uzimali u obzir trenutak izvršenja obveze tuženog kao dužnika, te podsjećao na načelo rizika (causae) odnosno držanje onoga tko je doveo do potrebe da se parnica vodi i tko je stoga djelomično ili potpuno uspio u parnici. Tako je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. studenog 2009. godine Ustavni sud između ostalog konstatirao: „…osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obvezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povoda za njeno održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku.“.

9. Dovodeći u vezu naprijed navedeno sa okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kada je, uslijed činjenica da je tužitelj povukao tužbu obzirom da je postigao dogovor sa apelanticom o mirnom rješavanju spora i da tu činjenicu apelantica nije osporavala tokom postupka, usvojio žalbu tužitelja i analognom primjenom članka 391. Zakona o parničnom postupku odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka. Naime, i prema ocjeni Ustavnog suda, polazeći od načela rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, u konkretnom slučaju se nije moglo raditi o tipičnoj presumpciji kod povlačenja tužbe - da je tužba neutemeljeno podnesena, s obzirom da je u konkretnom slučaju tužitelj povukao tužbu jer je postojao dogovor sa apelanticom da se spor riješi na miran način. U takvim okolnostima i nije bilo moguće utvrditi koja je to stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je stranka svojim držanjem prije i izvan parnice dovela do potrebe da se parnica vodi, pa bi u zavisnosti od odgovora na to pitanje bila dužna snositi troškove parničnog postupka prema relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku. Prema tome, postojanje okolnosti koje ukazuju da je između stranaka postignut sporazum o mirnom rješavanju predmetnog spora se u konkretnom slučaju može smatrati vidom sudske nagodbe, zbog čega Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti u stavu Okružng suda da se u konkretnom slučaju ima primjeniti odredba članka 391. Zakona o parničnom postupku, na osnovu koje je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da navodi apelantice ne mogu opravdati tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, s obzirom da činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelantica navodi, izuzev što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka.

10. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2704/13 („Vakufska direkcija… | Sudska praksa | Aktio