Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-80/16 (Katharina Maria Luise Hofmayer-Radić)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uknjižba
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-80/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-80/16, rješavajući apelaciju Katharina Maria Luise Hofmayer-Radić, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Katharina Maria Luise Hofmayer-Radić, protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 015362 13 Rev od 22. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Katharina Maria Luise Hofmayer-Radić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Gline, Republika Hrvatska, podnijela je 30. decembra 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 015362 13 Rev od 22. septembra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, između ostalog, odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da njen udio u bračnoj stečevini (na nekretninama bliže opisanim u izreci prvostepene presude) iznosi 4/5, a udio D. R. 1/5, da se tuženoj (A. R.) naloži da apelantici izda ispravu podobnu za uknjižbu njezinog prava vlasništva i posjeda, da se utvrdi ništavim ugovor o ortačkim odnosima od 19. decembra 2002. godine, koji je zaključen između D. R. i tužene i aneksa tog ugovora od 19. maja 2006. godine, kao i da se utvrdi ništavim ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen 23. aprila 2007. godine, između D. R. i tužene.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi pravilno ustanovili da je u konkretnom slučaju prije svega bilo sporno da li je prilikom sporazumnog razvoda braka, apelantica isplaćena na ime svojih ulaganja sa imovinom u Republici Hrvatskoj, kao i darovanjem novog vozila. Dalje se navodi, da kod toga da se apelantica sa pokojnim D. R. sporazumno razvela 9. aprila 2003. godine, i istog dana ovjerila ugovor o darivanju po kojem je apelantici u Donjem Taborištu, D. R. darovao imanje, a uz to je dobila novo vozilo, po ocjeni Vrhovnog suda apelantica je prilikom sporazumnog razvoda braka očito prihvatila dogovor oko diobe predmetne zajedničke bračne stečevine. Vrhovni sud konstatuje, da pravilno rezonuju nižestepeni sudovi, da se postavlja nelogičnim pristanak apelantice na sporazumni razvod braka uz istovremeno prihvatanje dara, da je cijelo vrijeme (od razvoda braka 2003. godine do podnošenja tužbe 2. decembra 2011. godine) bila bez prigovora i podnošenja bilo kakvih tužbenih zahtjeva usmjerenih prema pokojnom D. R., a da to čini tek nakon njegove smrti podnošenjem tužbe protiv tužene. Vrhovni sud također navodi, da imajući u vidu provedene dokaze (navedene ugovore), sve upućuje da apelantica i D. R. sporne nekretnine nisu stekli zajedničkim radom i sredstvima do 2000. godine, naprotiv D. R. i tužena su vršili zajednička ulaganja, a temeljom ugovora o ortakluku tužena je dokazala da sporne nekretnine nisu bile dovršene 2000. godine (kako je to apelantica tvrdila u toku postupka), odnosno tužena je dokazala da predmetna imovina nije zajednička imovina apelantice i D. R., niti da je D. R. u ortački ugovor unio njihovu zajedničku imovinu, pa da sporni ugovori nisu ni bili zaključeni suprotno članu 264. i 265. ranije važećeg Porodičnog zakona. Vrhovni sud zaključuje da su pravilno nižestepeni sudovi odlučili i o neosnovanosti apelanticinog zahtjeva za utvrđenje ništavim spornih ugovora (o ortačkim odnosima i o doživotnom izdržavanju) zaključenih između tužene i D. R., jer apelantica nije dokazala da su ti ugovori bili zaključeni suprotno članu 103. Zakona o obligacionim odnosima (da su protivni Ustavu BiH, prinudnim propisima te moralu društva). Naime, činjenični navodi iz tužbe i predloženi dokazi u toku postupka, kao i eventualno postojanje nedostataka u pogledu volje pokojnog D. R. (za zaključenje ugovora čije utvrđenje ništavosti se traži), mogli su biti samo razlog za tužbu za poništenje ugovora, odnosno rušljivost istih, ali ne i razlozi za njegovu apsolutnu ništavost.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica obrazlaže, u suštini, smatrajući da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman