Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-162/13 (E. B., F. V., M. M., K. A., B. A., Š. O., S. S. i Suvad Suljanović.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Upravni spor
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinsko zemljište
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-162/13
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić, i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-162/13, rješavajući apelaciju Enesa Bekrića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Enesa Bekrića, Fatime Vikalo, Mustafe Mujkića, Kemala Avdića, Behije Ahmetović, Šahida Omeragića, Sejfudina Sinanovića i Suvada Suljanovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 007094 11 U od 7. novembra 2012. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-3-178/11 od 22.
marta 2011. godine i Rješenja Općinske službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Srebrenik broj 03/7-31-8352/10 od 5.
januara 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Bekrić, Fatima Vikalo, Mustafa Mujkić, Kemal Avdić, Behija Ahmetović, Šahid Omeragić, Sejfudin Sinanović i Suvad Suljanović. (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 12. januara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 007094 11 U od 7. novembra 2012. godine, Rješenja Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Federalna uprava) broj 05-31-3-178/11 od 22. marta 2011. godine i Rješenja Općinske službe za geodetske i imovinsko-pravne poslove Srebrenik (u daljnjem tekstu: Općinska služba) broj 03/7-31-8352/10 od 5. januara 2011. godine.
2. Rješenjem Općinske službe broj 03/7-31-8352/10 od 5. januara 2011. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za utvrđivanje zajedničkog prava vlasništva na zemljištu ispod zgrade i zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu zgrade prema prostornom planu, na k.č. broj 1328/14 zvana „Stambena zgrada“ pov. 191 m , k.o. Srebrenik, upisana na ime državno vlasništvo sa 1/1 organ upravljanja Narodni odbor opštine Srebreni, a kojoj po novom premjeru odgovara k.p. broj 877 zvana „Stambena zgrada“ pov. 191 m , k.o. Srebrenik, upisana na ime društvena svojina opština Srebrenik sa dijelom posjeda 1/1.
3. Općinska služba je utvrdila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za primjenu odredaba člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH („Sl. Novine FBiH“, broj 25/03 i 16/04), kojim je propisano da vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade, stupanjem na snagu ovog zakona stiče pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta kojeg je prostornim planom i planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa članom 87. do 92. prelaznih odredaba ovog zakona. Imajući u vidu da je očigledna činjenica da apelanti nisu u zemljišnoj knjizi i u katastarskim operatima upisani kao suvlasnici i kao posjednici na dijelovima predmetne zgrade, navedeno je da se stoga ne može primijeniti predmetna odredba Zakona o građevinskom zemljištu BiH. Istaknuto je da apelanti nisu u zemljišnoj knjizi i u katastarskim operatima upisani kao vlasnici i kao posjednici na dijelovima zgrade izgrađene na katastarskoj čestici označenoj u izreci rješenja, pa zbog toga nije mogla biti primijenjena odredba člana 39. stav 1. Zakona o građevinskom zemljištu FBiH. Naime, uvidom u Pl. br. 189/13 KO Srebrenik od 3. septembra 2008. godine i u ZK ul. br.77 KO Srebrenik od 3. septembra 2008. godine, Općinska služba je utvrdila da apelanti nemaju svojstvo vlasnika zgrade izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu, te da stoga nemaju pravo prenošenja trajnog prava korištenja zemljišta i njegov upis u privatno vlasništvo a radi se o zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade.
4. Takođe je istaknuto da je izvršen uvid u regulacioni plan zone „Centar Srebrenik“ i utvrđeno da je za predmetnu parcelu i dio susjednih parcela predviđena izrada novog urbanističkog projekta, a da je predmetni stambeni objekat, prema planu, predviđen za uklanjanje jer spada u grupu objekata na koji se odnosi član 41. Odluke o provođenju regulacionog plana. Navedenom odredbom je propisano da objekti koji nisu ucrtani u Plan (prilog: Namjena i razmještaj objekata), ne zadržavaju se, odnosno, planira se njihovo uklanjanje, s tim da se navedeni objekti mogu zadržati do privođenja zemljišta planiranoj namjeni, te da ne mogu dograđivati, naziđivati niti adaptirati i da su moguće samo intervencije koje spadaju u radove tekućeg održavanja objekta prema odredbama važećeg Zakona o građenju, pa je, po mišljenju Općinske službe i to jedan od razloga koji ukazuje da ne postoje uslovi za priznavanje i utvrđivanje vlasništva
5. Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-3-178/11 od 22. marta 2011. godine žalba apelanata odbijena kao neosnovana. Federalna uprava je u cijelosti prihvatila činjenično utvrđenje i pravne zaključke Općinska služba.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 007094 11 U od 7. novembra 2012. godine odbijena je tužba apelanata protiv Rješenjem Federalne uprave broj 05-31-3-178/11 od 22. marta 2011. godine.
7. Kantonalni sud ocijenio da rješenjima donesenim u upravnom postupku nisu oštećena prava niti neposredni, na zakonu zasnovani lični interesi apelanata, jer je u pogledu odlučnih činjenica potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su iz tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostepeni i drugostepeni organ izveli pravilan zaključak, te pravilno primijenili odredbe materijalnog prava tj. član 39. stav 1. Zakon o građevinskom zemljištu FBiH. Istaknuto je da prema navedenoj zakonskoj odredbi, navedena prava mogu se utvrđivati samo u korist vlasnika zgrade, odnosno korisnika građevinskog zemljišta. U tom smislu, činjenica da su apelanti sa dijelovima 1/1 upisani u Knjigu položenih ugovora Općinskog suda u Tuzli i to svaki u posebne i pojedinačne izvatke iz knjige položenih ugovora koje su priložili uz tužbu, po shvatanju Kantonalnog suda, takođe ne može predstavljati pravni osnov za sticanje prava na zemljištu pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim regulacionim planom ili planom parcelacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade. Naime, apelanti nisu stekli svojstvo vlasnika zgrade upisom u zemljišnim knjigama i katastarskim operatima, jer predmet ugovora o otkupu stanova nije bila zgrada-kuća u kojoj se nalaze otkupljeni stanovi, a imajući u vidu da se vlasnikom zgrade izgrađene na gradskom građevinskom zemljištu može smatrati samo lice čije je pravo vlasništva već upisano u zemljišnim knjigama. Stoga, s obzirom da apelanti nisu obezbijedili relevantne dokaze o pravu vlasništva na zgradi za koju traže određivanje zemljišta za redovnu upotrebu, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni organ je pravilno riješio predmetnu upravnu stvar u skladu sa odredbom člana 39. Zakona o gradskom građevinskom zemljištu. Pored toga, ukazano je da apelanti u konkretnom slučaju nisu izvršili uplanjenje i uknjižbu objekta na osnovu građevinske dozvole i nisu izvršili uknjižbu zgrade-kuće u zemljišnoj knjizi na svoje ime, s obzirom da je zgrada upisana kao državno vlasništvo s pravom upravljanja na ime Narodni odbor Opštine Srebrenik i nije utvrđena površina zemljišta potrebna za redovnu upotrebu, zgrade. Stoga, u konkretnom slučaju, po ocjeni Kantonalnog suda, s obzirom da izvodi iz knjige položenih ugovora nisu dovoljni dokazi, a nije vidljivo da je pokrenut odgovarajući postupak koji bi doveo do uknjižbe prava vlasništva, Zakon o gradskom građevinskom zemljištu FBiH ne daju ovlaštenje organu uprave da donese rješenje po članu 39. navedenog zakona.
8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da povredu navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni Zakona o građevinskom zemljištu. Apelanti smatraju da je njihov prijedlog utemeljen i da postojeća zakonska regulativa daje mogućnost pozitivne odluke. U tom smislu ukazuju da su svoje stanove otkupili u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o prodaji stanova, da je predmet ugovora o otkupu stanova bilo i zemljište na kojem je izgrađena zgrada, te da su pravo vlasništva na stanovima stekli polaganjem ugovora u Knjigu položenih ugovora koja se vodi u Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Gradčcu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud potvrđujući odlučenja upravnih organa dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o gradskom građevinskom zemljištu FBiH, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman