Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4844/13 („Sberbank“ a.d. Banja Luka)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Banka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4844/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-4844/13, rješavajući apelaciju „Sberbank“ a.d. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Sberbank” a.d. Banja Luka podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 000780 12 Rev od 5. septembra 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Sberbank“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelantica), sa sjedištem u Banjoj Luci, podnijela je 25. novembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu. Vrhovni sud) broj 72 0 P 000780 12 Rev od 5. septembra 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 72 0 P 000780 10 P 2 od 19. avgusta 2011. godine B.M. (u daljem tekstu: prvotuženi) i N.P. (u daljem tekstu: drugotuženi) su obavezani da apelantici solidarno isplate iznos od 90.000,00 KM, na ime duga po mjenici broj Rs-419480026, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 17. jula 2007. godine, kao i da joj naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 2.081,70 KM, dok je preko dosuđenog tužbeni zahtjev apelantice odbijen.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da: su 28. aprila 2004. godine „Zepter komerc banka“ a.d. Banja Luka (pravni prednik apelantice) i „DIPO Podgradci“ a.d. Gornji Podgradci zaključili ugovor o kratkoročnom kreditu broj 322-933-1242, kojim su korisniku kredita-„DIPO Podgradci“ a.d. Gornji Podgradci odobrena novčana sredstva u iznosu od 90.000,00 KM; da je kao sredstvo obezbjeđenja kredita izdata mjenica broj Rs-419480026; da je zbog neisplate na dan dospjeća mjenice ista protestvovana kod Osnovnog suda; da je apelantica 7. januara 2007. godine u predmetnoj pravnoj stvari podnijela prijedlog za izvršenje i da je dozvoljeno izvršenje; da su na rješenje o dozvoli izvršenja tuženi izjavili prigovore i da je nakon toga predmetni postupak nastavljen kao parnični; da je rješenjem Osnovnog suda broj 072-0-P-07-000521 od 4. februara 2008. godine u označenoj pravnoj stvari postupak prekinut u odnosu na prvotuženog „DIPO Podgradci“ a.d. Gornji Podgradci zbog nastupanja pravnih posljedica otvaranja stečajnog postupka i da taj tuženi u stečajnom postupku nije osporio potraživanje tužitelja. Na temelju tih činjenica, te ocjenom elemenata koje sadrži predmetna mjenica, prvostepeni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o trasiranoj mjenici sa imenima remitenta (apelantica), trasanta („DIPO Podgradci“ a.d. Gornji Podgradci) i trasata (tuženi), koji su predmetnu mjenicu akceptirali svojim potpisima i time prihvatili mjeničnu obavezu isplate sredstava na koja mjenica glasi. Slijedom toga, pozivom na odredbe čl. 26. i 29. Zakona o mjenici („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 32/01), prvostepeni sud je sudio tako što je tužbeni zahtjev apelantice u cjelosti usvojio.

4. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 000780 11 Gž 2 od 22. juna 2012. godine žalbe tuženih su odbijene i prvostepena presuda u osporenom usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i troškovima parničnog postupka (stav 1. izreke prvostepene presude) je potvrđena, dok je odbijen zahtjev tuženih za naknadu sastava žalbi.

5. U obrazloženju drugostepene odluke, Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju „DIPO Podgradci“ a.d. Gornji Podgradci, kao trasant, izdao mjenicu za obezbjeđenje svog kredita, a da su tuženi, kao trasati, solidarni dužnici po toj mjenici, jer su stavili svoj potpis ispod riječi „prihvaćamo“, pa slijedi da su prihvatili mjeničnu obavezu-povrat odobrenih sredstava. Zbog navedenog, po ocjeni Okružnog suda pravilan je zaključak prvostepenog suda da su tuženi time postali dužnici (solidarni) po osnovu kratkoročnog kredita i izdate mjenice, pa samim tim im može biti stavljena na teret obaveza izmirenja duga. Dakle, drugostepeni sud je prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke prvostepenog suda, navodeći pritom da su neosnovani istaknuti prigovori litispendencije i presuđene stvari koje prigovore su istakli tuženi u žalbi. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 72 0 P 000780 12 Rev od 5. septembra 2013. godine revizija prvotuženog je odbijena kao neosnovana, dok je je revizija drugotuženog usvojena, pa je drugostepena presuda Okružnog suda od 22. juna 2012. godine preinačena na način da se žalba drugotuženog usvaja, prvostepena presuda Osnovnog suda od 19. avgusta 2011. godine u osporenom usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka (dio stava 1. izreke prvostepene presude) preinačava tako što se odbija tužbeni zahtjev apelantice i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u odnosu na ovog tuženog, te se apelantica obavezuje da drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.625,30 KM.

7. U obrazloženju osporene revizione odluke Vrhovni sud je prvenstveno istakao da su nižestepeni sudovi izveli pravilan zaključak da se radi o trasiranoj mjenici koja dospijeva na tačno određeni dan. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je odluka drugostepenog suda o žalbi prvotuženog pravilna, dok je ista u odnosu na drugotuženog zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, u odnosu na revizione navode drugotuženog, Vrhovni sud je naveo da taj tuženi osnovano ističe da predmetna mjenica u odnosu na njega ne sadrži sve bitne elemente i da je time u odnosu na njega nevažeća. S tim u vezi je dalje navedeno da je, prema odredbi člana 3. Zakona o mjenici, jedan o bitnih elemenata mjenice oznaka mjesta gdje se plaćanje treba obaviti, te da je u pitanju bitni pretpostavljeni elemenat i ukoliko on nedostaje, zakonska je pretpostavka (odredba člana 4. stav 4. Zakona o mjenici) da je to ono mjesto koje je označeno pored trasatovog imena. Ukoliko nema označenog ni tog mjesta, s obzirom da je mjenica strogo formalna pismena isprava (uslijed čega se o postojanju obaveznih elemenata ne može zaključivati na temelju podataka iz drugih izvedenih dokaza, već samo ocjenom sadržaja same mjenice), takva mjenica nema pravnog značaja odnosno ista ne vrijedi kao vrijednosni papir, jer joj nedostaje jedan od bitnih elemenata. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je istakao da na predmetnoj mjenici nije označeno mjesto plaćanja, odnosno da pored imena drugotuženog, kao trasata, nije označeno mjesto (za razliku od oznake za prvotuženog). Imajući u vidu načelo samostalnosti u mjeničnom pravu (po kojem svaki mjenični dužnik stavljanjem svog potpisa na određeno mjesto u mjenici odgovara kao mjenični dužnik samostalno u odnosu na obaveze drugih mjeničnih dužnika), te kako svaka mjenična obaveza ima svoju samostalnu sudbinu nezavisnu od sudbine druge mjenične obaveze, kao i strogu formalnost mjenice kao pismene isprave, Vrhovni sud je zaključio da proizlazi da se uslijed propusta apelantice (da zatraži da se prilikom potpisivanja mjenice pored imena drugotuženog kao trasata označi mjesto) drugotuženom ne može nametnuti obaveza isplate mjeničnog duga, jer je u odnosu na njega mjenica nevažeća. Stoga je po ocjeni Vrhovnog suda, pravilna primjena materijalnog prava (odredba člana 3. Zakona o mjenici) nalagala da se revizija drugotuženog usvoji i pobijana presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na drugotuženog u cjelosti odbije. Iz navedenih razloga, primjenom odredaba člana 248, člana 250. stav 1., člana 386. stav 1. i člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13; u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke.

8. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga.

9. Naime, apelantica prvenstveno ističe da je revizioni sud proizvoljno primijenio procesno pravo kada je usvojio reviziju drugotuženog, upustivši se mimo revizijskih razloga i navoda tuženih u ponovnu ocjenu dokaza i ispitivanje i utvrđivanje činjeničnog stanja. Zatim je u pogledu primjene materijalnog prava apelantica navela da je nelogično i objektivno neprihvatljivo pozivanje revizijskog suda u obrazloženju osporene odluke na mjenični formalizam u predmetnoj pravnoj stvari, te da ako se već govori o nekom načelu samostalnosti u mjeničnom pravu, isto se može samo odnositi na nezavisnost i samostalnost mjenice, tj. mjenične obaveze od bilo koje druge neke obaveze koja potiče iz nekog drugog izvora obligacije. S tim u vezi je apelantica istakla da je Vrhovni sud propustio uzeti u obzir relevantne odredbe ZOO (član 320.), kao lex specialis, u situacijama kada izričito nije ugovoreno, tj. određeno mjesto ispunjenja novčane obaveze, (1) Novčane obaveze ispunjavaju se u mjestu u kome povjerilac ima sjedište, odnosno prebivalište, a u nedostatku prebivališta, boravište.(2) Ako se plaćanje vrši virmanom, novčane obaveze se ispunjavaju u sjedištu organizacije kod koje se vode povjeriočeva novčana sredstva.(3) Ako je povjerilac promijenio mjesto u kome je imao svoje sjedište, odnosno prebivalište u vrijeme kad je obaveza nastala, te su zbog toga povećani troškovi ispunjenja, to povećanje pada na teret povjerioca. kao i odredbe Zakona o mjenici (član 112. stav 3.), Sopstvena menica, u kojoj nije označeno mesto izdavanja smatra se da je izdata u mestu koje je označeno pored izdavaočevog imena .zbog čega se ne može nikako prihvatiti obrazloženje iz osporene presude da predmetna mjenica nema sve bitne elemente i da je nevažeća za drugotuženog. Dakle, prema mišljenju apelantice, uskraćivanjem mogućnosti da ostvari svoje subjektivno pravo, tj. konkretno mjenično potraživanje prema drugotuženom, došlo je do povrede naprijed navedenih ustavnih prava u postupku pred Vrhovnim sudom. Stoga je apelantica predložila Ustavnom sudu da ukine osporenu presudu Vrhovnog suda (i to samo u dijelu odluke kojom se usvaja revizija drugotuženog) i naloži Vrhovnom sudu ponovno odlučivanje o reviziji drugotuženog.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi tj. ako apelant nema "opravdan zahtjev" (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije "žrtva" kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud zapaža da se u suštini ovi navodi zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog, odnosno procesnog prava u predmetnoj pravnoj stvari radi isplate duga. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke očitovao na te navode, pri čemu je dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku kojom je usvojio reviziju drugotuženog i preinačio drugostepenu presudu u odnosu na (ne)postojanje obaveze tog tuženog na isplatu duga po osnovu sporne mjenice. Naime, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud jeste u obrazloženju svoje odluke iznio konstatacije u odnosu na osnovanost tvrdnji koje je drugotuženi iznio u reviziji u vezi sa sadržajem sporne mjenice, ali Ustavni sud smatra da je to učinjeno isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o primjeni materijalnog prava u predmetnoj pravnoj stvari. Imajući u vidu navedeno, kao i obavezu Vrhovnog suda da u postupku po reviziji na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, Ustavni sud, suprotno navodima apelantice, nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno pravo-ZPP, odnosno da je izašao iz zakonom ustanovljene nadležnosti pri odlučivanju o reviziji, niti da je proizvoljno primijenio materijalno pravo u predmetnoj pravnoj stvari-Zakon o mjenici kada je primjenjujuću načelo samostalnosti u mjeničnom pravu, uslijed nedostatka jednog od bitnih elemenata mjenice u konkretnom slučaju, izveo zaključak da se drugotuženom ne može nametnuti obaveza isplate mjeničnog duga. Stoga, na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna ishodom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4844/13 („Sberbank“ a.d. Banja Luka) | Sudska praksa | Aktio