Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1645/13 (JU Muzej savremene umjetnosti u Banjoj Luci)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1645/13

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1645/13, rješavajući apelaciju JU Muzej savremene umjetnosti Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija JU Muzej savremene umjetnosti Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 013028 12 Rev od 24. januara 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 013028 11 Pž2 od 6. decembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci broj 57 0 Ps 013028 10 Ps2 od 24. februara 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. JU Muzej savremene umjetnosti (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 17. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 013028 12 Rev od 24. januara 2013. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 013028 11 Pž2 od 6. decembra 2011. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 013028 10 Ps2 od 24. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1645/13 od 13. juna 2013. godine kojom je odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i TR „Mateks“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 9. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Okružni privredni sud su dostavili odgovore 13. novembra 2015. godine, Viši privredni sud 16. novembra 2015. godine a tužilac 30. novembra 2015. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Ps 013028 08 od 28. decembra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu preda u posjed poslovni prostor-bivšu tužiočevu prodavnicu „Ukus“ u Banjoj Luci, u Ulici kralja Alfonsa XIII (ranije ulica Borisa Kidriča), površine i sa izlogom površine preciziranim u presudi, koja se nalazi u prizemlju stambeno-poslovne zgrade koja leži na dijelu parcele broj 4/31, upisane u zk.ul. broj 2663 k.o. Banja Luka, odnosno na parceli broj k.č. 3678, upisane u p.l.broj 2807 k.o. Banja Luka 7.

7. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom privrednom sudu koji je Rješenjem broj 57 0 Ps 013028 10 Pž od 10. juna 2010. godine žalbu uvažio, ukinuo osporenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje uz obrazloženje da se žalbom pravilno ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava, ali da je još značajniji navod kojim se ukazuje na nedostatke u pravnoj i stranačkoj sposobnosti i urednosti zastupanja apelanta. Navedeno je da se postavilo pitanje da li apelant uopšte može biti nosilac prava i obaveze na predaju stvari, jer u toku postupka nije dokazano ko je tuženi u konkretnom sporu-apelant ili Galerija likovnih umjetnosti RS, te jer se u različitim dokumentima koji se tiču iste pravne stvari pojavljuju različiti nazivi.

8. U ponovljenom postupku Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 10 Ps 2 od 24. februara 2011. godine ( u međuvremenu izmijenjena sudska nadležnost) usvojen je tužbeni zahtjev tužioca i obavezan apelant da tužiocu preda u posjed, slobodan od lica i stvari, poslovni prostor-bivšu tužiočevu prodavnicu „Ukus“, koja se nalazi u Banjoj Luci, čiji su podaci precizirani u presudi, te da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.700,00 KM, sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi utvrđeno da je tužilac pravni sljednik AIPK RO „Trgopromet“ OOUR „Mateks“ Banja Luka, koji je sporni poslovni postor kupio od GP „Krajina Banja Luka“ i povodom kojeg je donesena Presuda Okružnog suda u Banjoj Luci broj PS-247/84 od 10. maja 1984. godine na osnovu koje je tužilac stekao pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru. Utvrđeno je i da je sporni poslovni prostor, na osnovu odobrenja Grada Banja Luka - JU „Banski dvor“ po ugovoru o zakupu, jedno vrijeme sa obavezom plaćanja zakupnine, a nakon toga bez naknade, koristio i koristi apelant više od 20 godina kao poslovnu jedinicu-izložbeno-prodajni salon, te da je tužilac nekoliko puta podnosio zahtjev za otkaz ugovora o zakupu i povrat u posjed predmetnog poslovnog prostora. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe čl. 20, 33, 37 i 41 stav 1 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) kojima je regulisano pitanje načina sticanja prava svojine, zaštite svojine i prava na povrat u posjed, Okružni privredni sud je zaključio da tužilac ima jači pravni osnov, odnosno jače pravo na posjed predmetnog poslovnog prostora stečenog na osnovu kupoprodajnog ugovora (teretnog pravnog posla). Navedeno je da je, s druge strane, kvalitet apelantovog posjeda doveden u sumnju ne samo na osnovu sprovedenih dokaza nego i zbog činjenice da ne postoji niti jedan dokaz da je davalac prostora na korišćenje (JU „Banski dvor“) bio vlasnik predmetnog poslovnog prostora da bi ga mogao dati na korišćenje apelantu zbog čega, prema obrazloženju Okružnog privrednog suda, zaključeni ugovor o zakupu sa apelantom nema pravno relevantni značaj u ovoj pravnoj stvari. Zbog svega navedenog, Okružni privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

9. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Višem privrednom sudu koji je Presudom broj 57 0 Ps 013028 11 Pž 2 od 6. decembra 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u potpunosti prihvatajući kao pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravne stavove prvostepenog suda. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je ovaj sud kao pravilne prihvatio sve razloge koje je dao prvostepeni sud u odnosu na kvalitet apelantovog posjeda, tako da su bez značaja apelantovi navodi da je vlasnik ovog prostora neko treće lice (Grad Banja Luka kao pravni sljedbenik SIZ-a), jer takvog dokaza, prema mišljenju tog suda, nema. Navedeno je i da je prvostepeni sud, takođe, pravilno utvrdio da je na stani tužioca jače pravo na posjed s obzirom na autoritet instituta pravosnažnosti sudske odluke iz koje proizilazi da je tužilac teretnim poslom

- ugovorom o kupoprodaji stekao osnov za sticanje prava svojine. Obrazloženo je da iz dokaza sprovedenih u toku postupka, takođe, proizilazi da je apelant u posjedu ovog prostora niz godina (20 godina), ali ako se ocijeni kvalitet posjeda u odnosu na elemenat savjesnosti koji se procjenjuje prema postojećem subjektivnom uvjerenju posjednika stvari da stvar koju posjeduje nije njegova, onda se, prema mišljenju tog suda, može zaključiti da je apelant znao da predmetni poslovni prostor nije njegov, da ga je koristio jedno vrijeme, bez naknade, na osnovu saglasnosti tužioca, zatim, po osnovu ugovora o zakupu, da je tužilac putem tužbe tražio, u prvo vrijeme, raskid ugovora o zakupu, a potom predaju u posjed, a od 2005. godine, pa i sada apelant ima faktičku vlast (posjed) na osnovu Sporazuma o kulturnoj saradnji od 14. maja 2005. godine. Kako je obrazložio Viši privredni sud, pošto navedene činjenice isključuju elemenat savjesnosti, onda se zaključak o kvalitetu apelantovog posjeda koji je, prema mišljenju tog suda, pravno slabiji ne može dovesti u sumnju tim prije što ne postoje ni drugi elementi koji određuju kvalitet pravno jačeg posjeda na apelantovoj strani, jer njegov posjed nije ni zakonit (a zakonit je onaj posjed koji je zasnovan na punovažnom pravnom osnovu koji je, po objektivnom pravu, podoban za sticanje one vrste prava čiju sadržinu držalac - apelant vrši a nesporno je da takvu pravnu osnovu, prema mišljenju tog suda, apelant nema).

10. Viši privredni sud je istakao i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da se ovdje radi o stvarnopravnom zahtjevu tužioca za predaju stvari po osnovu jačeg prava na posjed i za čiju uspješnu zaštitu je bilo potrebno utvrditi da je pravno pretpostavljena svojina na strani tužioca jača u odnosu na pravni kvalitet apelantovog posjeda koji je slabijeg kvaliteta. Taj sud je naveo da je, s tim u vezi, iz apelantove žalbe vidljivo da on ne osporava da njegov posjed nije zakonit, jer se ne zasniva na valjanoj pravnoj osnovi a valjana pravna osnova je ona koja se traži i za sticanje prava svojine, te pošto je prvostepeni sud ove pretpostavke za uspješnu tužbu pretpostavljenog vlasnika pravilno utvrdio, bez značaja su, prema obrazloženju tog suda, i drugi apelantovi navodi koji se odnose na neodređen predmet prodaje samo zato što se razlikuje geodetska identifikacija parcele na kojoj se poslovni prostor nalazi od parcela označenih u pravosnažnoj sudskoj odluci. Kako je istakao taj sud, predmet predaje je jasno određen, što je utvrđeno i nespornim navodima stranaka, izjavama svjedoka, vještaka, neposrednim opažanjem suda na licu mjesta, tako da je, prema obrazloženju presude, za njegovu predaju bilo čak dovoljno navesti samo lokaciju, strukturu, površinu. Prema obrazloženju Višeg privrednog suda, nije sporno da su nepokretnosti podobne za geodetsku individualizaciju i da se, u skladu sa tim, vrše njihovo evidentiranje i upis u javne registre i da takav upis ima značaj apsolutnog imovinskog prava sa djelovanjem prema svima, ali da se konkretan zahtjev tužioca ne odnosi na upis svojine (u kom slučaju bi bilo nužno obuhvatiti i upisane titulare zemljišnoknjižnih prava). Ovo stoga što se, kako je naveo taj sud, u konkretnom slučaju radi o zahtjevu tužioca za predaju po osnovu jačeg prava na posjed u odnosu na faktičkog držaoca stvari tako da učešće trećih lica koja su upisana u zemljišne knjige ili katastar nepokretnosti može biti od značaja samo u postupku usaglašavanja faktičkog stanja (stanja na terenu) i pravnog stanja (upisanog zemljišnoknjižnog i katastarskog stanja), a što je predmet drugog, a ne ovog postupka.

11. Konačno, Viši privredni sud je istakao da je prvostepeni sud zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno sveo na utvrđivanje postojanja osnovnih pretpostavki za ovu vrstu zaštite pravilnom primjenom odredbe iz člana 41 Zakona koji, kao sistemski zakon, reguliše pravni odnos koji postoji između titulara određenog prava na stvari i svih drugih lica koja negiraju ili otežavaju realizaciju prava koja tom titularu pripadaju prema odredbama tog zakona. Prema obrazloženju, prvostepeni sud je na osnovu ovog zakona utvrdio da tužilac ima jači pravni osnov u odnosu na apelantov posjed i da je apelant, kao lice koje vrši faktičku vlast, pasivno legitimisan na predaju stvari tako da je i uvjerenje ovog suda u svemu podudarno sa uvjerenjem prvostepenog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog navedenog, Viši privredni sud je donio presudu kao u dispozitivu.

12. Protiv presude Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 013028 11 Pž 2 od 6. decembra 2011. godine apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu, koji je Presudom broj 57 0 Ps 013028 12 Rev od 24. januara 2013. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je navedeno da je sprovedenim dokazima tužilac dokazao da je njegov pravni prednik sporni poslovni prostor stekao na osnovu kupoprodaje, što proizilazi iz navedene presude Okružnog suda u Banjoj Luci iz 1984. godine. S tim u vezi, navedeno je da „stoji činjenica na kojoj tuženi u reviziji insistira, da označene zemljišnoknjižne oznake parcele na kojoj se nalazi sporni poslovni prostor ne odgovaraju oznakama parcele utvrđenim na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra“. Međutim, Vrhovni sud je naveo da, iako se u pravilu jedna nepokretnost identifikuje po zk. Podacima, ona istovremeno može biti određena i na drugi način (označavanjem lokacije, odnosno adrese na kojoj se nalazi, površine, naziva) tako da na taj način bude isključena svaka sumnja u pogledu identiteta i površine nepokretnosti, što je, prema obrazloženju Vrhovnog suda, konkretan slučaj s obzirom na to da je ona utvrđena na osnovu uviđaja obavljenog na licu mjesta, zbog čega je, prema mišljenju tog suda, ovaj apelantov revizioni navod neosnovan. Navedeno je i da apelant u toku postupka nije dokazao da je sporni prostor svojina Grada Banja Luka, odnosno JU „Banski dvor“. Zbog navedenog je Vrhovni sud zaključio da je pravilno utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant sporni poslovni prostor koristio kao tuđi po osnovu ugovora o zakupu, a kasnije i bez njega, te da je tužilac podnio zahtjev za njegov povrat u posjed koji je, shodno odredbama Zakona na koje se pozivaju nižestepeni sudovi, osnovan. Imajući vidu navedeno, Vrhovni sud je odbio apelantovu reviziju kao neosnovanu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da presude ne sadrže obrazloženja koja bi zadovoljavala standarde Evropske konvencije, već da drugostepeni i revizioni sud samo parafraziraju zaključke prvostepenog suda. Navodi da su sudovi pogrešno utvrdili činjenicu da se radi o istom poslovnom prostoru koji je bio predmet spora iz 1984. godine a da pri tome tužilac nije ničim dokazao da je to tako, kao ni da ima jači pravni osnov na spornom poslovnom prostoru. Smatra da redovni sudovi zanemaruju činjenicu prema kojoj, da bi nekome bilo priznato pravo na podnošenje rei vindicatio, prvenstveno mora postojati kontinuitet materijalnih dokaza vezanih za svojinu kojim se sprečavaju bilo kakve neizvjesnost, nepreciznost i nedorečenost, a što je nesumnjivo u njegovom predmetu slučaj. Apelant navodi i da je više od 20 godina u posjedu predmetnog prostora i da se u tom prostoru nalazi izložbeni salon, te da redovni sudovi nisu ponudili odgovarajuće obrazloženje u vezi sa tom činjenicom, već smatraju da je njegov posjed nezakonit.

b) Odgovor na apelaciju

14. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, jer u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.

15. Okružni privredni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da tužiocu pripada jače pravo na posjed predmetnog prostora koji je precizno identifikovan prilikom uviđaja na licu mjesta, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

16. Viši privredni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da u potpunosti ostaje kod razloga iznesenih u svojoj presudi.

17. Tužilac je naveo da je apelacija neosnovana, jer apelant ničim nije dokazao da je predmetni prostor njegova svojina i da ima zakonit posjed.

V. Relevantni propisi

18. U Zakonu o osnovnim svojinskopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 6/80 i 36/90 i “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 38/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju, relevantne odredbe glase:

Član 37.

Vlasnik može tužbom zahtijevati od držaoca povraćaj individualno određene stvari.

Vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.

Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.

Član 41.

Lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znalo i nije moglo znati da nije postalo vlasnik (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo da zahtijeva njen povraćaj i od savjesnog držaoca kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

Kada se dva lica smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima lice koje je stvar steklo teretno u odnosu na lice koje je stvar steklo besteretno. Ako su pravni osnovi ovih lica iste jačine, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi.

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 013028 12 Rev od 24. januara 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. februara 2013. godine a apelacija je podnesena 17. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

23. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje 24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona o buhvataju:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.

27. Ustavni sud, nadalje, zapaža da su predmet osporavanja apelacijom odluke donesene u postupku koji se odnosio na predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora, dakle, da se radilo o postupku u kojem je odlučivano o građanskim pravima i obavezama apelanta i tužioca, pa je član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenljiv.

28. Apelant smatra da su redovni sudovi prilikom donošenja svojih odluka proizvoljno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice kada su zaključili da se presuda iz 1984. godine odnosi na predmetni poslovni prostor, te kada su utvrdili da tužiocu pripada pravo na vlasničku tužbu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

29. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je navedenim odlukama utvrđeno da je apelant obavezan da vrati tužiocu u posjed predmetni poslovni prostor s obzirom na to da je 1984. godine pravosnažnom sudskom presudom utvrđeno da je tužilac na osnovu kupoprodajnog ugovora stekao osnov za sticanje prava svojine na predmetnom prostoru, da je apelant jedno vrijeme na osnovu ugovora o zakupu koristio navedeni prostor, a da ga niz godina koristi bez ikakvog ugovora, odnosno pravnog osnova, zbog čega je tužilac više puta zahtijevao od apelanta da zaključi ugovor o zakupu u vezi sa tim prostorom, ili da ga napusti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u vezi s navedenim pozvali na citirane odredbe čl. 39 i 41 Zakona kojim je regulisano pravo vlasnika i pretpostavljenog vlasnika da zahtijeva povrat u posjed individualno određene stvari koja se nalazi u faktičkom posjedu lica koje stvar drži bez pravnog osnova. Dovodeći u kontekst navedene odredbe Zakona sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u navedenim obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje iz kojih ne proizilazi da je neka od činjenica predmeta ostala nerazjašnjena, ili da su redovni sudovi navedene zakonske odredbe primijenili proizvoljno. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da iz činjenica predmeta jasno proizilazi da je na osnovu uviđaja i neposrednog opažanja izvršena detaljna identifikacija predmetnog prostora i da je tom prilikom utvrđeno da se radi o prostoru koji je bio predmet pravosnažno okončanog sudskog postupka iz 1984. godine. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su obrazloženja redovnih sudova u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, te da su apelantovi navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani.

30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na imovinu 31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno utvrđivanjem činjenica i primjenom materijalnog prava, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke i nije našao kršenje prava na pravično suđenje u tom segmentu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.

VIII. Zaključak

32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi propustili da utvrde neku od relevantnih činjenica za konkretan predmet, niti postoji bilo šta što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je apelant, koji prostor drži u posjedu bez pravnog osnova, obavezan da tužiocu preda u posjed predmetni poslovni prostor, jer je pravosnažnom presudom utvrđeno da je tužilac kupoprodajnim ugovorom stekao valjan pravni osnov za sticanje prava svojine na predmetnom prostoru.

33. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava svodi na navode o primjeni materijalnog prava i utvrđene činjenice, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno, niti da su činjenice pogrešno utvrđene.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1645/13 (JU Muzej savremene umjetnosti u… | Sudska praksa | Aktio