Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/13 (M. L., S. L., Š. L. i mldb Š.L.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Dokazni postupak
  • Nekretnina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1866/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-1866/13, rješavajući apelaciju Muhameda Lihovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Lihovića, Semine Lihović, Šemsudina Lihovića i mldb Š.L. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 P 000412 12 Rev od 7. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 000412 11 Gž 3 od 9. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši broj 73 0 P 00041207 P od 10. marta 2011. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muhamed Lihović, Semina Lihović, Šemsudin Lihović i mldb Š.L. (u daljnjem tekstu: apelanti ili prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant i četvrtoapelantica), koje zastupa Manda Mišanović, advokat iz Petrova, podnijeli su 26. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 P 000412 12 Rev od 7. februara 2013. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 000412 11 Gž 3 od 9. decembra 2011. godine i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 00041207 P od 10. marta 2011. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 000412 07 P od 10. marta 2011. godine koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 000412 11 Gž 3 od 9. decembra 2011. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud utvrdi da je opština Kotor Varoš - Mjesna zajednica Vrbanjci (u daljnjem tekstu: tužena), na nezakonit način, bez pravnog osnova i bez njihove saglasnosti, zaposjela dio njihovih nekretnina pobliže opisanih u stavu I izreke presude i pretvorila ih u javni put, putno zemljište koje nekretnine su označene različitim bojama na skici vještaka geodetske struke od 11. maja 2010. godine koja je sastavni dio presude i upisane kao posjed apelanata, čime su apelanti onemogućeni da svoje nekretnine koriste na način kako su to činili prije presijecanja puta, što je tužena dužna priznati, te da se naloži tuženoj da zauzetu površinu naprijed navedenih nekretnina dovede u pređašnje stanje i preda ih u posjed apelantima (stav I prvostepene presude). Odbijen je i tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da prvoapelantu, na ime mjera poduzetih radi otklanjanja izvora opasnosti od štete, a koje mjere se ogledaju u podizanju i izgradnji armiranobetonskog potpornog zida, na parceli i u dimenzijama pobliže opisanim u toj tački izreke presude, isplati iznos od 10.000,00 KM i na ime uništenih 19 voćnih stabala da mu isplati naknadu u iznosu od 114,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate (stav II prvostepene presude). Odbijen je tužbeni zahtjev da se tužena obaveže da drugoapelantici, trećeapelantu i četvrtoapelantici, isplati iznos od 37.178,08 KM, na ime naknade štete za bespravno porušeni dio ekonomske zgrade, površine 80,43 m2 (dužine 12 m, širine 10,50 m i visine 3 m), sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, te je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova postupka u iznosu od 13.405,00 KM (stav III prvostepene presude). Apelanti su obavezani da nadoknade tuženoj troškove postupka u iznosu od 8.912,50 KM (stav IV prvostepene presude).

3. U obrazloženju svoje presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je 1996. godine, bez provođenja postupka za utvrđivanje općeg interesa i bez provođenja postupka eksproprijacije, u zaseoku Lihovići, izgrađen makadamski put, na nekretninama apelanata; da se na parceli kč. br. 3467 upisane u Pl. br. 1362 k.o. Vrbanjci, nalazio objekat, koji je porušen; da su se na dijelovima parcela apelanata zahvaćenih putem nalazila voćna stabla; da novoizgrađeni put, iako snimljen i ucrtan na planu, nije proveden u Katastarskom operatu, tako da se parcele, preko kojih prelazi put, vode i dalje na apelantima; da je prilikom izgradnje puta napravljeno dosta građevinskih propusta, te da su nekretnine apelanata ugrožene izgradnjom puta; da je potporni zid, koji je prvoapelant izgradio 2006. godine, na parceli kč. br. 3469, u dužini od 38 m, visini 1,2 m i širine 0,2 m, koristan, jer sprečava pojavu klizišta i stabilizuje kosine terena. Osnovni sud je naveo da je ocijenio iskaze prvoapelanta i drugoaplentice kao i iskaza tri poimenično navedena svjedoka i doveo ih u vezu sa zapisnikom tužene o izvršenom inspekcijskom pregledu broj: 06/4-348/05 od 29. avgusta 2005. godine i Obavijesti Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove, PJ Kotor Varoš (u daljnjem tekstu RUGIP) broj: 24-47-3/07 od 5. juna 2007. godine, zaključio da nije mogao, sa sigurnošću zaključiti, ko je izgradio sporni put, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, propisanim odredbom člana 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), zaključio da apelanti nisu dokazali da je predmetni put izgradila tužena. Slijedom toga, Osnovni sud je naveo da je uvažio prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene te je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Pored toga, Osnovni sud je naveo da predmetni put nije uplanjen u Katastarskom operatu, pa se u smislu odredbe člana 7. stav 2. Zakona o putevima („Službeni glasnik Republike Srpske" broj 11/95), u konkretnom slučaju ne radi o lokalnom putu, koji utvrđuje Izvršni odbor Skupštine opštine, slijedom čega je Osnovni sud zaključio da ne postoji odgovornost tužene za naknadu štete. Također, kako je Osnovni sud istakao, uzimajući u obzir činjenice da je predmetna tužba podnesena 12. maja 2007. godine, zahtjev za naknadu štete prouzrokovane izgradnjom puta je zastario protekom objektivnog roka od pet godina od kada je šteta nastala izgradnjom puta (1996. godine), u smislu odredbe člana 376. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Okružni sud je u svojoj odluci naveo da je Osnovni sud, nasuprot žalbenim navodima apelanata, pravilno cijenio izvedene dokaze kada je zaključio da apelanti nisu dokazali da je tužena pasivno legitimisana. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da su apelanti bili dužni dokazati, da je tužena izvršila ili naručila izvođenje radova na izgradnji puta, koji prelazi preko njihovih parcela, što izvedenim dokazima, nisu dokazali. Ukazano je da je članom 7. stav 1. i članom 123. stav 1. ZPP-a, propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i da izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, apelanti su u pravcu osnovanosti tužbenog zahtjeva predložili i izveli dokaz čitanjem obavijesti RUGIP-a broj: 24-47-3/07 od 5. juna 2007. godine, iz koje jasno proizlazi, da nije utvrđen opšti interes, niti je vođen postupak eksproprijacije, radi izgradnje predmetnog puta. Iz iste obavijesti, proizlazi da je izvršeno geodetsko snimanje puta, po zahtjevu Mjesne zajednice Vrbanjci i konstatovano njegovo postojanje na terenu, ali da nije izvršeno, provođenje u katastarskom operatu i da se parcele na kojima se nalazi put, vode u operatu, na ranijim vlasnicima - apelantima. Po ocjeni Okružnog suda, iz ovog dokaza, ne proizlazi, da je put izgradila Mjesna zajednica Vrbanjci, u sastavu tužene, niti bilo koji drugi subjekt, po nalogu tužene, kako se to žalbom neosnovano ukazuje. Suprotno navodima žalbe, podnošenjem zahtjeva za geodetsko snimanje puta, Mjesna zajednica Vrbanjci, nije postala nosilac aktivnosti izgradnje puta. Pored toga, Okružni sud je naveo da iz zapisnika tužene o izvršenom inspekcijskom pregledu, broj: 06/4-348/05 od 29. avgusta 2005. godine, proizlazi, da je put izgrađen, bez odgovarajuće zakonom propisane dokumentacije i da su uzurpirane nekretnine apelanata. Međutim iz ovog dokaza, također, ne proizlazi, ko je izgradio put, odnosno ne proizlazi, koje uzurpirao nekretnine apelanata. Prema ocjeni Okružnog suda, teret dokazivanja je bio na strani apelanata, da dokažu, da je tužena izvođač, investitor ili naručilac radova, izgradnje predmetnog puta, pa kako to nisu učinili, izložili su se riziku nedokazane činjenice. Zato, tvrdnje apelanata, da je namjena puta i obim radova koji su izvedeni, bila u interesu tužene, iz čega proizlazi njena pasivna legitimacija, ostaju na nivou “gole tvrdnje”, jer nisu podignute na potreban stepen vjerovatnoće, da bi se na istoj mogla zasnovati odluka suda. Zbog toga je Osnovni sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, iz odredbe člana 126. ZPP-a, pravilno zaključio, da tužena nije u materijalno pravnom odnosu sa apelantima, odnosno da nije pasivno legitimisana u ovoj parnici.

5. Pored toga Okružni sud je istakao, budući da je iz rezultata ocjene dokaza Osnovni sud pravilno zaključio da apelanti, nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva, da je odlučivanje o prigovoru zastarjelosti potraživanja prouzrokovanja naknade štete, kao i odlučivanje o visini naknade štete, bespredmetno.

6. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je donio Presudu broj 73 0 P 000412 12 Rev od 7. februara 2013. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog i Okružnog suda te revizijske prigovore apelanata. Vrhovni sud je istakao da su neutemeljeni revizioni prigovori da su nižestepeni sudovi pogrešno cijenili izvedene dokaze i slijedom toga pogrešno primijenili procesna pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7., 123. i 126. ZPP-a, jer suprotno proizlazi iz stanja predmetnog spisa. Naime, Vrhovni sud je ponovio da je prvoapelant prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke izjavio da su postojale pretpostavke da su sporni put izgradile komšije uz pomoć Mjesne zajednice i tužene ili neke firme dok je drugoapelantica navela da je po povratku u Lihoviće 2004. godine saznala da je tužena dozvolila presijecanje spornog puta. Navedeno je da se svjedok R.P nije izjašnjavala o tome ko je izgradio sporni put dok su svjedoci F. T. i R.L. u svojim izjavama navele da ne znaju ko je izvršio prosijecanje spornog puta, a svjedok Š.L. je izjavila da je prema priči mještana put presijecao izvjesni Momić sa svojim bagerom. Kod takvog činjeničnog utvrđenja, koje je rezultat dokaza izvedenih od strane apelanata, kako je istakao Vrhovni sud, pravilan je zaključak nižestepenih sudova da apelanti, na kojima je bio teret dokazivanja ovih spornih činjenica, saglasno odredbi člana 7. stav 1. ZPP, nisu dokazali da je tužena bila naručilac radova ili investitor izgradnje spornog puta, pa su stoga nižestepeni sudovi osnovano usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene u ovoj parnici.

7. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je prvoapelant, između ostalih, postavio zahtjev da mu tužena na ime izgradnje potpornog zida na njegovoj parceli isplati iznos od 10.000,00 KM te da je na temelju dokaza koje je izveo na tu okolnost i to saslušanjem prvoapelanta i drugoapelantice, te vještačenjima po vještaku geometru i vještaku građevinske struke, utvrđeno je da je prvoapelant 2006. godine izgradio navedeni potporni zid i da je vrijednost toga zida iznosi 3.610,00 KM. Osim toga, navedeno je da je njegova izgradnja korisna jer predupređuje pojava oštećenja na terenu, ali pošto je građen bez statičkog proračuna upitno je da li on ima potrebnu statičku stabilnost. Međutim, kod činjenice da prvoapelant nije dokazao da je tužena izgradila sporni put, pravilna je odluka nižestepenih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva i u ovom dijelu.

8. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da su apelanti zahtijevali da tužena bespravno zauzete površine njihovog zemljišta prosjecanjem puta, označene na skici vještaka geometra od 11. maja 2010. godine, dovede u pređašnje stanje i preda ih njima u posjed. Ukazano je da građenje puta na dijelu zemljišta apelanata povlači gubitak njihovih prava svojine na tom dijelu zemljišta te da je za njih to isto kao i da im je taj dio zemljišta propao. Ukazano je da je članom 185. ZOO-a, propisano da vlasnik zemljišta može da traži naknadu štete tako što će zahtijevati uspostavu stanja kakvo je bilo prije zauzimanja zemljišta, a kada uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće (kao u konkretnom slučaju), ili kad sud smatra da nije nužno da štetnik (graditelj) to učini, sud će odrediti da graditelj isplati vlasniku zemljišta odgovarajuću sumu novca na ime naknade štete. Navedeno je da potraživanja vlasnika zemljišta iz osnova naknade štete zastarijevaju u rokovima koji su određeni ZOO te da bi vlasnici zemljišta imali pravo na naknadu štete, pod uslovom da je tužena pasivno legitimisana i odgovorna za naknadu te štete, a rokovi zastarjelosti ovog potraživanja počinju teći od dana nastanka štete (prema utvrđenom činjeničnom stanju šteta je nastala kad je trasa spornog lokalnog puta prosječena preko zemljišta tužitelja 1996. godine). Ukazano je da predmet ove parnice nije bila isplata naknade za zauzete nekretnine, već naknada štete koju su apelanti pretrpjeli gubitkom svoje parcele i zasada, te rušenjem ekonomske zgrade, koji su im oduzeti odnosno uništeni van zakonitog postupka (čl. 154. i 155. ZOO). Stoga su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo usvajajući istaknuti prigovor tužene, da je u dijelu zahtjeva za naknadu štete, zastarjelo potraživanja apelanata. Šteta, čiju naknadu apelanti traže u ovom postupku je nastala 1996. godine. Od tada pa do podnošenja tužbe dana 12. maja 2007. godine je protekao objektivni rok od pet godina (stav 2. iste zakonske odredbe), koji se računa od dana kad je šteta nastala, protekom kojeg potraživanje naknade štete u svakom slučaju zastarijeva. Međutim, kako su se u vrijeme nastanka štete na prostorima bivše SR BiH dešavala ratna dejstva zbog kojih je Predsjedništvo srpskog naroda u BiH Odlukom broj 03-11/92, objavljenoj u „Službenom glasniku srpskog naroda u BiH“ broj 6/92, proglasilo neposrednu ratnu opasnost, a potom i ratno stanje, koje je ukinuto Odlukom Narodne skupštine Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 15/96), koja je stupila na snagu 19. juna 1996. godine. Dakle, objektivni rok zastarijevanja je u konkretnom slučaju počeo teći 19. juna 1996. godine i istekao je prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari dana 12. maja 2007. godine. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su i revizioni prigovori koji se odnose na pravilnost odluke o odbijanju zahtjeva za naknadu štete za porušena voćna stabla i ekonomsku zgradu neosnovani i iz razloga što je u tom dijelu potraživanja apelanata zastarjelo saglasno odredbi člana 376. stav 2. ZOO-a.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su osporene presude arbitražne jer su redovni sudovi pogrešno primijenili pozitivno - pravne propise i to prvenstveno odredbe ZPP-a. Ističu da osporene odluke nisu zasnovane na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, kao rezultat cjelokupnog postupka, čime su povrijeđene odredbe čl. 8., člana 123. stav 1 i člana 126. ZPP-a. Navode da ni Vrhovni sud nije otklonio propuste u suđenju nižestepenih sudova čije presude su također nepravilne, jer je u njima proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Prigovaraju zaključku redovnih sudova da nisu dokazali da je tužena bila naručilac radova i investitor izgradnje spornog puta, preko njihovih nekretnina i da su stoga pogrešno postupili jer su usvojili prigovor nedostatka pasivne legitimacije tužene u ovoj pravnoj stvari. Osim toga, smatraju da je pogrešan i proizvoljan stav Vrhovnog suda, kad smatra da je pravilna odluka nižestepenih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva prvoapelanta, koji se odnosi na isplatu traženog iznosa za izgradnju potpornog zida i odbijanju tužbenog zahtjeva ostalih apelanata koji se odnosi na isplatu na ime naknade štete za porušeni dio-ekonomsku zgradu opisanu u tački III izreke prvostepene presude, zbog zastarjelosti i zbog toga što apelanti nisu dokazali da je tužena izgradila sporni put. Apelanti ističu da Vrhovni sud u spornoj presudi nije dao razloge zbog čega smatra da apelanti moraju trpjeti nezakonit i neustavan gubitak prava svojine na spornom zemljištu, te zbog čega smatra da uspostavljanje pređašnjeg stanja nije moguće uspostaviti, ako su apelanti u postupku dokazali suprotno, da su njihove nekretnine, koje u naravi čine kućna dvorišta, zaposjednute bez njihove saglasnosti i bez utvrđenog općeg interesa i bez vođenja bilo kakvog postupka, te su u nastavku apelacije izvršili svoju analizu dokaza iz kojih kako smatraju proizilazi zaključak da je tužena pasivno legitimisana u predmetnoj pravnoj stvari. Također, prigovaraju i stavu Vrhovnog suda vezanu za prigovor zastare potraživanja naknade prouzrokovane štete kao i odlučivanje o visini štete. Ističu da su zbog rata i ratnih okolnosti izbjegli i da nisu bili prisutni kada je put prosijecan niti kada su izvođeni radovi i kada je objekat rušen, već su se kao izbjegla i raseljena lica nalazila i danas nalaze van teritorije tužene. Prigovaraju da se Okružni sud nije osvrnuo na sve razloge žalbe, osim što se poziva na pasivnu legitimaciju tužene, kada je u pitanju traženi iznos naknada stvarne štete za podignuti potporni zid prvoapelanta izgrađen 2006 godine i porušeni objekat. Također, prigovaraju da Vrhovni sud odbijajući reviziju povrijedio odredbe čl. 154., 155 . i 156. ZOO-a u vezi sa članom 376. stav 1. ZOO-a.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Budući da iz navoda apelacije proizilazi da apelanti povredu svojih ustavnih prava, u suštini, vide u tome što su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud pogrešno ocijenili provedene dokaze što ej za posljedicu imalo pogrešnu primjenu pozitivno - pravnih propisa, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Osnovni, Okružni i Vrhovni sud u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, Ustavni sud zapaža da je predmet spora u ovoj parnici bio tužbeni zahtjev apelanata, kojim traže da sud obaveže tuženu, da njihove nekretnine, bliže navedene u izreci prvostepene presude, vrati u stanje u kojem su bile prije prosijecanja puta i preda im u posjed; zahtjev za isplatu troškova nastalih radi otklanjanja izvora opasnosti (podizanje i izgradnja armirano-betonskog zida, radi sprečavanja pojave klizišta i stabilizacije kosine terena) i zahtjev za naknadu štete, na ime uništenih 19 voćnih stabala i na ime porušenog dijela ekonomske zgrade, zajedno sa sporednim zahtjevima, kamatama i troškovima postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da je, nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan jer apelanti nisu, u skladu sa pravilom o teretu dokazivanja, propisanim relevantnim odredbama ZPP-a, dokazali da je tužena izgradila predmetni put pa da posljedično tome nije došlo do stvaranja bilo kakve njene obaveze u odnosu na apelante, a koja proizilazi iz gradnje tog puta. Dalje, Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima ne smatra proizvoljnim ni stav Okružnog suda koji je zaključio da se iz izvedenih dokaza, ne može se zaključiti, da je tužena izvršila izgradnju puta, niti postoji njena odštetna odgovornost po samom zakonu. Također, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ni stav Okružnog suda u kojem navodi da je s obzirom na rezultate pravilne ocjene dokaza iz koje proizilazi da je osnovan prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani, da je odlučivanje o prigovoru zastarjelosti potraživanja prouzrokovanja naknade štete, kao i odlučivanje o visini naknade štete, bespredmetno.

16. Imajući u vidu da su dakle redovni sudovi na tri instance u svojim odlukama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a naročito da je na zadovoljavajući način obrazložena primjena relevantnih propisa, konkretno odredaba ZPP-a i ZOO-a, Ustavni sud smatra da osporene odluke nisu proizvoljne, niti postoji išta što bi ukazalo da su te odredbe proizvoljno primijenjene na štetu apelanata. Osim toga, Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka.

17. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju navedenih prava nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na dom iz člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1866/13 (M. L., S. L., Š. L. i mldb Š.L.) | Sudska praksa | Aktio