Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-493/13 (D. D.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Kamata
- Kleveta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-493/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 493/13, rješavajući apelaciju Dragana Davidovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Davidovića izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 063949 09 P od 27.
februara 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragan Davidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banje Luke, podnio je 1. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. novembra 2012. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 063949 09 P od 27. februara 2012. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Radio- televizije Federacije Bosne i Hercegovine, Bakira Hadžiomerovića, Duške Jurišić i Slobodana Vaskovića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 8. marta 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor 13. marta 2016. godine, Osnovni sud 15. marta, a tuženi su dostavili odgovor 17. marta 2016. godine.
III. Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 063949 09 P od 27. februara 2012. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te obavezani tuženi da tužiocu solidarno, na ime naknade štete za pretrpljene duševne bolove zbog počinjene klevete, isplate iznos od 3.000,00 KM, kao i troškove postupka u iznosu od 548,85 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja ove presude pa do konačne isplate. Presudom je odbijen kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud odredi da su tuženi dužni trpjeti da se o njihovom trošku ova presuda pročita i prikaže na ekranu a cijeli tekst u političkom magazinu „60 minuta“, koji se emituje na RTVFBIH u 20.05 časova, u roku od osam dana od pravosnažnosti presude, i to tri puta zaredom, odnosno ukoliko se taj politički magazin ne bude više emitovao, u roku od osam dana od dana pravosnažnosti ove presude u 20.05 časova na RTVFBiH. Presudom je, takođe, kao neosnovan odbijen i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio naknadu štete za iznošenje klevete preko dosuđenog iznosa i dio potraživanja zakonske zatezne kamate od podnošenja tužbe pa do presuđenja.
6. U obrazloženju je navedeno da je apelant u tužbi naveo da je u televizijskom političkom magazinu „60 minuta“, koji je emitovan 20. aprila 2009. godine na RTVFBiH u 20.05 časova, u prilogu naziva „Govor ljubavi direktora javnog servisa!“ trećetuženi (Bakir Hadžiomerović) najavio prilog riječima: „Lik i nedjelo-Dragan Davidović-četnik i kriminalac“, te, između ostalog, za apelanta izjavio i: „Ovaj višegodišnji ministar vjere u režimu ratnog zločinca Radovana Karadžića i etno-čistač (...)“, da je, takođe, i tuženi Slobodan Vasković izjavio: „Budući da je riječ o beskrupuloznim mafijašima, nagrada je otišla u prave ruke, jer Davidovićev doprinos uništavanju žurnalizma, satiranje kulturno-istorijskih i vjerskih spomenika, ogroman je, krenimo prvo od kulture, rušenja svega nesrpskog, za šta je Davidović ekspert, što je izučavao krajem osamdesetih i početkom devedesetih u Miloševićevim laboratorijama gdje se, prama sopstvenom priznanju, spremao rat. Naši izvori tvrde da je obučavan u pojedinim manastirima zajedno sa odmetnutim vladikom Grigorijem (...)“, (...) „Dodikov Milanović (odnosi se na tužioca) je još devedeset druge smatrao da Dubrovnik treba sravniti sa zemljom, Davidović se obreo na Palama gdje ga 20.01.1993. godine Radovan Karadžić u svojoj drugoj vladi imenuje za ministra vjere (...) da su Ferhadiju srušili upravo Davidović i njegovi lažni intelektualci. Sem rušenja vjerskih i islamskih objekata, Davidović je podržavao i uništavanje katoličkih samostana i crkava, te progon časnih sestara i sveštenika. (...) i umjesto da osudi taj zločinački akt, ministar vjere opravdao je taj užasni i bezdušni čin“, „(...) sam Davidović u svom tekstu objavljenom u svim novinama u decembru 1994. godine podržava rušenje katoličkih svetinja“, „ (...) mnogo je indicija koje ukazuju na to da je Davidović znao šta se desilo sa Tomislavom Matanovićem i njegovim roditeljima koji su surovo umoreni 15.9.1995. godine, ali je svjesno prikrivao taj zločin“, “(...) ne samo da je inspirisao i podržavao rušenje nepravoslavnih vjerskih objekata već je tokom rata Davidović bio najgovorljiviji zagovornik etničkog čišćenja i potpunog progona nesrba sa teritorije RS.“ „On je banjalučku plaketu dobio i za nepodnošljivu lakoću dezinformisanja koju svakodnevno isijava ovdašnji Javni servis odavno pretvoren u jadnu Dodikovu sluškinju. Dovoljno je navesti samo primjer montiranog procesa 'Transparensi internešenela' koji se odvijao pod Davidovićevom direktnom palicom polovinom prošle godine“, „ (...) važno je istaći da je Davidović član zločinačke organizacije Milorada Dodika, koja je RS ojadila za 115 miliona maraka“, „Stanković je zemljište za novu zgradu dobio potpuno nezakonito od Dragana Davidovića, preciznije, Davidović mu je zemljište vrijedno 25 miliona maraka poklonio za bijednih dva miliona, koliko bi Stanković trebalo da uloži u izgradnju RTV doma, oštetivši na taj način Javni servis za 23 miliona maraka“, „ (...) Dragan Davidović i dalje krvavim makazama kroji sudbinu mnogih u ovoj zemlji“. Zbog navedenog se, kako je obrazloženo, apelant prvo obraćao tuženim zahtjevom da objave demanti navedenih navoda a, kako to nije učinjeno, podnio je predmetnu tužbu tražeći naknadu štete za klevetu i da se utvrdi da mu je navedenim iznošenjem klevete pričinjena duševna bol, te da se tuženi obavežu da se o njihovom trošku presuda pročita na način preciziran u dispozitivu presude.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na glavnoj raspravi sproveo dokaze: pregledanje snimka političkog magazina „60 minuta“, kao i čitanje transkripta emisije, čitanje demantija tužioca od 27. aprila 2009. godine, čitanje i uvid u Uređivačke principe Javnog radio-televizijskog sistema u BiH, čitanje Kodeksa RTV programa, kao i saslušanje apelanta u svojstvu stranke. Prema obrazloženju Osnovnog suda, na osnovu navedenih dokaza je utvrđeno da je u predmetnom političkom magazinu emitovan sporni prilog sadržaja navedenog u prethodnoj tački, kao i da je apelant uputio navedeni demanti tuženim navodeći da je dopisnik iz RS (tuženi Slobodan Vasković) iznio lažne činjenice i konstatacije sadržane u spornom prilogu. Osim toga, navedeno je da je apelant u svom iskazu datom na glavnoj raspravi istakao da navodi iz sporne emisije nisu tačni, da nikada nije bio osuđivan za bilo koje krivično djelo, a kamoli ratni zločin, organizovani kriminal ili krivično djelo iz privrednog kriminala, da mu je nakon spornog priloga život bio stavljen na probu i u biološkom i u psihološkom smislu, jer je imao ozbiljne probleme pošto je postao razdražljiv, imao nesanicu, konstantno osjećao strah, da je osjećao veliku nelagodu i strah pri susretu sa ljudima na sastancima na koje je dolazio u Sarajevo, jer je sredina u kojoj je živio i radio donekle i počela da vjeruje u sve što je objavljeno u spornom prilogu, te da su zbog priloga trpjeli i članovi njegove porodice, posebno jedanaestogodišnja kćerka koja je bila vidno uznemirena i prepuna raznih pitanja.
8. Osnovni sud je obrazložio da u vezi s navedenim odgovornost tuženih proizilazi iz odredaba Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: Zakon) i da se predmetna emisija prikazivala na cijeloj teritoriji BiH i time bila dostupna najširoj javnosti iz čega je, prema zaključku Osnovnog suda, nesporno da je moguća štetna posljedica za apelanta nastupila širom BiH. Navedeno je da kleveta predstavlja iznošenje ili pronošenje nečeg neistinitog, što može škoditi časti i ugledu nekog lica, tj. oklevetanog, a ugled je uvažavanje koje lice uživa u određenoj društvenoj sredini, dok čast predstavlja skup moralnih vrijednosti u najširem smislu, koje čovjek ima kao član određene društvene zajednice. Cilj Zakona je, kako je obrazloženo, da tužilac dokaže skup činjenica koje predstavljaju neistinitu informaciju koje su dovele do povrede njegovog ugleda, što bi omogućilo sudu da takvo ponašanje sankcioniše. Prema obrazloženju Osnovnog suda, članom 1 stav 1 Zakona je propisano da sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdjevači javnosti informacijama dok je članom 3 stav 1 tač. a. i b. Zakona pripisano da „izražavanje“ znači bilo kakvu izjavu, naročito uključujući: svaki usmeni, pisani, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, formu ili način iznošenja ili pronošenja, ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
9. Osnovni sud se, nadalje, pozvao na odredbe čl. 5, 6 i 11 Zakona, čiji je sadržaj naveo. Osnovni sud je obrazložio da, shodno navedenom, objavljeni prilog u navedenoj emisiji izaziva reakciju javnosti, i to svakako negativnu po apelanta, pa je ovakva uloga tuženog (RTVFBiH) kao javnog medija i servisa građana neprihvatljiva i neprimjerena, te neutemeljena u normama Zakona. Navedeno je da uloga medija svakako nije samo puko saopštavanje nekih činjenica i izjava kojih je u ovom prilogu, prema obrazloženju Osnovnog suda, bilo i koje su kao takve iznesene-objavljene, što nije sporno i svakako, prema zaključku tog suda, u tom dijelu nema elemenata klevete. Međutim, prema daljnjem obrazloženju Osnovnog suda, u većem dijelu priloga je evidentan primjer pronošenja i iznošenja informacija koje imaju klevetničku sadržinu, uvredljivu po lice na koje se odnosi. Osnovni sud je istakao da mediji treba i da moraju da ukazuju na sve aspekte života i rada u nekom društvu radi blagovremenog i transparentnog obavještavanja javnosti a svakako u skladu sa normama prihvatljivog i profesionalnog rada i novinarske etike bez senzacionalizma, vrijeđanja i huškanja na bilo koga ili na bilo šta, te da je, u skladu s tim, taj sud stao na stanovište da je u konkretnom spornom prilogu apelanta i Slobodana Vaskovića nesporno došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužioca, čime mu je nanesena šteta u vidu duševne boli i patnje. Navedeno je i da bi se neko označio i time kvalifikovao kao osoba koja je počinila niz krivičnih djela, pa čak i djela koja se mogu kvalifikovati kao ratni zločini, što je u prilogu navedeno, o tome moraju da postoje relevantni, odnosno utemeljeni dokazi a, prije svega, zakonom utvrđeno i sankcionisano ponašanje kroz odgovarajuću sudsku odluku, što znači da bi takvo lice za navedene radnje trebalo biti osuđeno da bi mu se osnovano i argumentovano dala takva kvalifikacija.
10. Prema obrazloženju Osnovnog suda, objavom spornog priloga u kojem su određeni navodi kod tuženih je postojala namjera da apelanta omalovaže, moralno diskvalifikuju, odnosno oklevetaju i time mu naruše društveni i privatni integritet-status, zbog čega je apelant, prema mišljenju tog suda, pretrpio štetu u vidu duševne boli i patnje.
11. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju postoji „hitna društvena potreba djelovanja“ da se prema tuženim primijeni sankcija u vidu naknade štete jer se spornim prilogom u emisiji tuženih (sa njihovim naznačenim pojedinačnim svojstvima) zadire i vrijeđa kako privatni, tako i javni ugled i čast tužioca, te njegovo dostojanstvo i lični integritet pri čemu mu se nanose duševna bol i patnja. Osnovni sud je istakao i da se prilikom određivanja visine nematerijalne štete rukovodio težinom povrijeđenog dobra, statusom i pozicijom koju je apelant imao i ima u društvu ne samo u sredini iz koje potiče već i šire, kao generalni direktor RTVRS, kao istaknuta javna ličnost koja se pominje u spornom prilogu tuženih. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 200 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), za ovaj vid štete dosudio je iznos od 3.000,00 KM, jer je pravo na naknadu štete zbog povrede časti i ugleda regulisano Zakonom, a posebno što je do povrede došlo iznošenjem klevetničkog sadržaja putem sredstava javnog informisanja, smatrajući da dosuđena naknada predstavlja pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu i da je srazmjerna sa pretrpljenom štetom.
12. Osnovni sud je obrazložio da je, zbog navedenog, odbio dio tužbenog zahtjeva tužioca za naknadu štete preko dosuđenog iznosa. Osnovni sud je naveo da novčana naknada nematerijalne štete nije cilj, nego je sredstvo kojim oštećeni zadovoljavanjem svojih životnih potreba koje ne bi mogao podmiriti olakšava sebi život, čineći ga podnošljivim, pri tome olakšavajući sebi bol koju podnosi. Shvaćena u ovom smislu, naknada nematerijalne štete se doživljava kao jedan prijatan doživljaj, jer se takvom naknadom jedino i može potisnuti patnja izazvana doživljajem nematerijalne štete. Takođe, u odnosu na dio presude kojim je odbio apelantov tužbeni zahtjev, Osnovni sud je naveo da je donio odluku na osnovu ocjene svih predloženih i sprovedenih dokaza od apelanta, te je utvrdio da je navedenim iznošenjem tuženih navoda koji su klevetničkog sadržaja, koji su doveli do povrede moralno-psihičke strane tužioca, nanesena šteta apelantu koja se odrazila i na njegovu porodicu. Ocjenjujući da je sud za navedene bol i patnje apelantu dosudio određenu naknadu kao pravičnu satisfakciju za pretrpljenu štetu koja je srazmjerna sa pretrpljenom štetom, postignuta je svrha tražene naknade koja ne smije težiti drugim ciljevima. Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je donio u skladu sa odredbama člana 277 ZOO od dana donošenja presude, kao dana kada je visina štete utvrđena, dok je odbio apelantov zahtjev da mu se ona dosudi od dana podnošenja tužbe.
13. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženih, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 063949 12 Gž od 16. novembra 2012. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu kojim je odlučeno o naknadi nematerijalne štete, te o dijelu odluke o troškovima postupka tako što su obavezani tuženi da apelantu na ime naknade nematerijalne štete po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, zbog učinjene klevete, solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM umjesto iznosa od 3.000,00 KM, kao i da mu na ime troškova parničnog postupka isplate iznos od 914,75 KM umjesto iznosa od 548,85 KM. U preostalom dijelu apelantova žalba, kao i žalbe tuženih odbijene su kao neosnovane i prvostepena presuda u preostalom dijelu potvrđena. Presudom su obavezani tuženi da apelantu solidarno na ime troškova za sastavljanje žalbe isplate iznos od 280,80 KM, dok je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, kao i apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu.
14. U obrazloženju su ponovljene činjenice i zaključak prvostepenog suda, te, između ostalog, istaknuto da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tuženih kojim se ukazuje na izostanak pravilne ocjene dokaza, jer je prvostepeni sud na osnovu Zakona o parničnom postupku, prema mišljenju Okružnog suda, pravilno ocijenio izvedene dokaze, dajući jasne i logične razloge za svoju odluku. Navedeno je i da se, ako se ima u vidu da su informacije objavljene u emisiji koja se emituje na području oba entiteta, apelant navedenim izjavama karakteriše trećim licima kao kriminalac i da se u vrijeme objavljenog priloga osjećao veoma neprijatno kako on, tako i njegova porodica, da je emisija u kojoj je objavljen ovaj prilog veće gledanosti i da je dostupna na širem području, a time i većem broju gledalaca od područja na kojem tužilac živi i radi, to je, prema mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud pravilno zaključio da je tužiocu povrijeđena čast koja se sastoji u ugledu, odnosno uvažavanju koje to lice uživa u sredini u kojoj živi i radi, slijedom čega je logično zaključiti da je tužilac pretrpio štetu u vidu duševnih bolova u smislu odredbe člana 155 ZOO.
15. Osporavanje tuženih da su prouzrokovali štetu apelantu i da su odgovorni za nju temelji se na tvrdnjama da je apelant javni službenik i da je njegov rad izložen sudu javnosti, pa je stoga dužan trpjeti ne samo pohvale već i kritike, pa čak i izražavanja kojauznemiruju. Navedeno se ni u kom slučaju ne može prihvatiti, jer bi to dovelo do stanja nesigurnosti i anarhije u kojem nisu važne istina i istinitost objavljenih informacija, već samo nečije neargumentovano mišljenje. Time bi se direktno negiralo pravo na zaštitu časti i ugleda, kao i postojanje građanskog delikta i odgovornost za njega.
16. Okružni sud je naveo da je tačno da je apelant javni službenik i da su njegov život i rad izloženi sudu javnosti i kritikama, ali samo i uvijek do granica koje su utvrđene članom 10 stav 2 Evropske konvencije o ljudskim pravima. U konkretnom slučaju izražavanjem i prenošenjem informacija na način kako su to učinili tuženi u emisiji „60 minuta“ prekoračene su granice slobode izražavanja, i to upravo zbog toga što su o apelantu iznesene grube neistine, koje su nesporno morale dovesti i koje su dovele do povrede njegove časti i ugleda. Odgovornost lica koje iznosi ili prenosi neistinite informacije u slučaju da se to izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, ako je oštećeni bio javni službenik ili kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog i javnog interesa (kao što je to ovdje slučaj), definisana je odredbom člana 5 stav 3 Zakona o zaštiti od klevete i u tom smislu za odgovornost lica koje iznosi ili prenosi informacije potrebno je da je to lice znalo da je izražavanje neistinito, ili da je nepažnjom zanemarilo neistinitost tog izražavanja. Okružni sud je naveo da tuženi imaju prava po članu 10 Evropske konvencije, ali da postoji ograničenje tog prava, te ukazao na odredbe člana 154 stav 1 ZOO u vezi sa članom 13 Zakona. Žalbom tuženih se neosnovano ukazuje da su u ovoj pravnoj stvari izostali dokazi o dužini i intenzitetu duševnih bolova koje je trpio apelant, te da je usvajanjem tužbenog zahtjeva na takav način povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
17. Takođe, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud o naknadi i njenoj visini odlučivao primjenom odredbe člana 200 ZOO, kojom je propisano da za pretrpljene duševne bolove zbog povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu i tom prilikom voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, te duševni bolovi i patnje, njihov intenzitet i trajanje koje je povreda časti i ugleda imala za tužioca. Prilikom raspravljanja o sporovima ove vrste naknada se ograničava samo na relevantne napade koje prema svom intenzitetu i prema prilikama društvene sredine prouzrokuju jasno manifestovanu povredu časti i ugleda čovjekove ličnosti. Kleveta je radnja sa posljedicom apstraktne opasnosti i za njeno postojanje nije neophodno da su tuđa čast i ugled faktički i povrijeđeni, već je dovoljno da je, usljed iznošenja ili prenošenja neistinite informacije, postojala mogućnost povrede časti i ugleda, a što je u uslovima društvenog uređenja, moralnih principa okruženja u kojem oštećeni živi, pravnog poretka, podobno da umanji njegovu moralnu i društvenu vrijednost, da ga izloži poruzi i potcjenjivanju. Pod građanskom časti podrazumijeva se lično nematerijalno dobro koje se sastoji u ukupnosti onih moralnih vrijednosti čovjeka koje on ima i uživa kao član određene društvene sredine u pogledu njegovog poštenja, njegove prošlosti, njegovog znanja i sposobnosti, kao i drugih njegovih moralnih vrijednosti. Naime, čast je lično dobro koje se sastoji u ugledu, odnosno uvažavanju koje lice uživa u određenoj društvenoj sredini. Pri tome je i te kako važno kako se oštećeni osjećao i kako je iznošenje neistina subjektivno djelovalo na njega. Okružni sud je istakao da se o tome apelant jasno i precizno izjasnio na ročištu opisujući prirodu i dužinu duševnih bolova koje je trpio. Izjašnjavanje stručnog lica - vještaka, kada su u pitanju pretrpljeni duševni bolovi, nije neophodno i vještak, s obzirom da se radi o subjektivnom doživljaju oštećenog, može samo prenijeti sudu doživljaj oštećenog, a što je u ovom slučaju učinjeno izvođenjem dokaza saslušanjem apelanta u svojstvu parnične stranke. Stoga su neosnovani žalbeni navodi tuženih kojima se ukazuje da su u ovoj pravnoj stvari izostali dokazi o dužini i intenzitetu duševnih bolova koje je trpio apelant.
18. Međutim, apelantovom žalbom, prema mišljenju Okružnog suda, osnovano se ukazuje da prvostepeni sud nije pravilno odredio visinu naknade nematerijalne štete. Naime, uzimajući u obzir sve okolnosti slučaja, u smislu odredbe člana 11 Zakona o zaštiti od klevete, sadržaj objavljenih informacija, da se njima na jedan od najgrubljih načina vrijeđa apelantov ugled, da se naknada štete vrši isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, da tuženi nisu objavili demanti (ispravku, opozivanje izjave ili izvinjenje) i da se nisu ponašali pokajnički, te da se apelant na ročištu izjasnio da je navedena emisija imala posljedice na njegovu porodicu i 11-godišnju kćerku, što je dovelo do nesigurnosti u porodici, nesigurnosti na poslu i u društvu, da je njegov život bio stavljen na probu u biološkom, a i psihološkom smislu, da su mnogi prijatelji počeli da sumnjaju u činjenicu da ima opravdanja da su pokradeni milioni u izgradnji RTV doma, da je to znatno uticalo na njega, u smislu da je postao razdražljiviji, da je imao sve češće nesanice, da je bio nervozniji na poslu, konstantno osjećao strah, da su tome doprinosile i česte posjete predstavnika međunarodne zajednice na poslu koji su uporno tražili dokaze o postojanju kriminala u izgradnji zgrade RTV doma, da su se na sarajevskim sajtovima pojavile kovanice vezane za njegovo ime (ubij Srbina, kolac, nož, Jasenovac), da su posebno teške situacije bile na zajedničkim sjednicama u Sarajevu gdje se susretao sa ljudima koji su uređivali navedenu emisiju, te da je navedene teškoće, ipak, prebrodio, zbog čega je Okružni sud našao da je, u smislu odredbe člana 200 ZOO, apelantu valjalo odmjeriti i dosuditi po osnovu naknade nematerijalne štete iznos od 5.000,00 KM, koji bi, po ocjeni ovog suda, predstavljao pravičnu novčanu naknadu, odnosno satisfakciju za pretrpljene duševne bolove.
19. Prvostepenu presudu u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio objavljivanje presude o trošku tuženih, Okružni sud je potvrdio smatrajući neosnovanim apelantove žalbene navode koji, po mišljenju suda, neosnovano ukazuje na propust prvostepenog suda da obrazloži odbijanje ovog dijela tužbenog zahtjeva, jer je prvostepeni sud na strani 10, stav 4 obrazloženja prvostepene presude, dao razloge za ovu svoju odluku za koje Okružni sud nalazi da su pravilni. Naime, postavljenim tužbenim zahtjevom apelant je tražio da se obavežu tuženi da su dužni trpjeti da se o njihovom trošku ova presuda ima pročitati i prikazati na ekranu dok se čita tekst, u političkom magazinu „60 minuta“ koji se emituje na Radio-televiziji Federacije Bosne i Hercegovine u 20.05 časova, u roku od osam dana od pravosnažnosti, i to tri puta zaredom, odnosno ukoliko se isti politički magazin ne bude više emitovao, u roku od osam dana od dana pravosnažnosti ove presude u 20.05 časova na Radio-televiziji Federacije Bosne i Hercegovine.
20. Ovaj tužbeni zahtjev temelji se na odredbi člana 199 ZOO kojom je propisano pravo oštećenog da, usljed povrede časti i ugleda, zahtijeva i nenovčanu satisfakciju. Naime, sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom. Dakle, primjena prednje zakonske odredbe jeste samo jedna od mogućnosti kojima se postiže potpuna satisfakcija oštećenog, odnosno pokušaj „popravljanja“ prouzrokovane štete i uspostava ranijeg stanja, samo s tom razlikom što se kod uspostave prijašnjeg stanja, u smislu člana 185 ZOO, kada je u pitanju materijalna šteta zbog uništenja ili oštećenja tuđe stvari, radi o objektivnom popravljanju štete putem naturalne restitucije, dok se kod nenovčane satisfakcije iz člana 199 ZOO radi o subjektivnoj zadovoljštini kojom se ispravlja, briše ona ljaga nanesena oštećeniku i dolazi do onog stanja koje je postojalo prije učinjene povrede nekog njegovog prava ličnosti, što se postiže uspostavom onog stanja u kojem se oštećeni nalazio prije povrede s obzirom na svoj društveni položaj.
21. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je utvrdio da su objavljivanjem predmetnog priloga apelantu povrijeđeni čast i ugled, te da mu je u vezi s tim valjalo dosuditi novčanu satisfakciju za pretrpljene duševne bolove, ali da apelantu ovakvim objavljivanjem nije nanesena ljaga, te da to nije uticalo na društveni položaj tužioca, odnosno da te informacije nisu dovele do njegovog ugrožavanja. I sam apelant u svojoj izjavi navodi da je predmetni prilog imao uticaja na njegovo psihičko i fizičko stanje u tom periodu, odlaske u Sarajevo u vezi sa poslom i kontakte s ljudima, ali iz njegove izjave, kao i iz stanja spisa, ne proizilazi da je time nanesena šteta njegovom društvenom položaju. Stoga, javno objavljivanje presude, a naročito na način kako je to traženo tužbenim zahtjevom, „tri puta zaredom“, ne bi bilo jednako postizanju satisfakcije, već bi, imajući u vidu i vremensku distancu od štetnog događaja (tri godine), predstavljalo kažnjavanje tuženih, što nije cilj postupka naknade štete i što bi bilo suprotno primjeni odredbe člana 199 ZOO.
22. Okružni sud je, takođe, naveo da se ne mogu prihvatiti navodi apelantove žalbe kojima se osporava odbijajući dio odluke o zakonskim zateznim kamatama i predlaže dosuđivanje kamata od dana podnošenja tužbe, te s tim u vezi ukazuje na Odluku Ustavnog suda BiH broj AP 2141/05. Okružni sud je naveo da je u navedenoj Odluci Ustavnog suda BiH broj AP 2141/05 utvrđeno da je apelantici povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je odluka o kamatama donesena suprotno obavezujućem zaključku Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH, a koji je bio obavezujući u tom periodu u suđenju kod sudova na području Federacije BiH. Okružni sud je istakao da se odredba člana 277 stav 1 ZOO propisuje da dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze, pored glavnice, duguje i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom. S obzirom da su tuženi u docnji sa plaćanjem glavnog potraživanja od dana kada je utvrđena njihova obaveza na njeno plaćanje, to je odluka o zakonskoj zateznoj kamati, koja je pobijanom presudom dosuđena na iznos glavnog potraživanja od dana presuđenja (donošenja prvostepene odluke), zasnovana na pravilnoj primjeni materijalnog prava.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. U opširnoj apelaciji apelant ukazuje u suštini da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i procesno pravo, da nije dao obrazloženje u vezi sa postavljenim zahtjevima stranaka i da je izvršio proizvoljnu ocjenu dokaza, kao i da je narušen princip vladavine prava, a sve uslijed činjenice da je apelantu dosuđeno 5.000 KM (umjesto 8.000 KM, koliko je apelant tražio) i da je sud odbio dio njegovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se presuda objavi. Apelant se pozvao na odluku redovnog suda gdje je protiv istih tuženih dosuđen iznos od 10.000 KM. Takođe, apelant je istakao da sud nije obrazložio zašto je kamatu na dosuđeni iznos dosudio od momenta presuđenja.
b) Odgovor na apelaciju
24. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je apelacija neosnovana, te je predloženo da se ona odbije.
25. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da u postupku pred redovnim sudovima nije došlo do povreda apelantovih prava u skladu sa Evropskom konvencijom, kao ni Zakonom o zaštiti od klevete.
26. U odgovoru na apelaciju tuženi su istakli da je apelant iznio niz neistina, a zanemario niz činjenica, te da je apelacija očigledno neosnovana, jer ne postoji opravdan zahtjev stranke.
V. Relevantni propisi
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
V - Naknada nematerijalne štete Objavljivanje presude ili ispravke Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud }e, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 277. stav 1.
1) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj zakonom.
28. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
GRANICE NAKNADA ŠTETE
Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namjerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je dostavljena apelantu 6. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 1. februara 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo iz člana 6 Evropske konvencije.
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
36. S obzirom na to da je apelant pokrenuo parnični postupak tužbom radi naknade nematerijalne štete zbog klevete, Ustavni sud primjećuje da su u konkretnom predmetu član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije primjenljivi.
37. Ustavni sud primjećuje da je apelant nezadovoljan dosuđenom naknadom, kao i da nije zadovoljan dijelom odluke kojim je odbijen njegov zahtjev za objavu presude na način kako je apelant tražio tužbenim zahtjevom. Apelant osporava obrazloženja presuda, ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i procesnog prava, način ocjene dokaza, te utvrđivanje činjenica od redovnih sudova.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao kako očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na apelacione navode, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dosudio apelantu naknadu na ime nematerijalne štete 3.000 KM zbog priloga tuženih koje je ocijenio kao klevetničko izražavanje. Takođe, po apelantovoj žalbi drugostepeni sud je dosudio apelantu nematerijalnu naknadu u iznosu od 5.000 KM, nalazeći da u okolnostima konkretnog slučaja taj iznos predstavlja pravičnu naknadu, odnosno satisfakciju za pretrpljene duševne bolove. Prvostepeni sud je odbio, a drugostepeni sud potvrdio dio odluke u odnosu na dio tužbenog zahtjeva da se presuda objavi na televiziji, pozivajući se na član 199 ZOO i navodeći da apelantu nije nanesena ljaga, te da nije bilo uticaja na apelantov društveni život, odnosno da objavljene informacije nisu dovele do njegovog ugrožavanja, Okružni sud je naveo da način na koji je apelant tražio objavu presude, u stvari, predstavlja kažnjavanje tuženih, što nije cilj postupka naknade štete i bilo bi suprotno primjeni člana 199 ZOO.
41. U vezi sa navedenim, Ustavni sud podsjeća da je zauzeo sasvim jasan stav, prateći praksu Europskog suda, da svaki slučaj ispituje zasebno, ocjenjujući činjenice konkretnog slučaja, ali slijedeći utvrđena načela. Ustavni sud je jasno naveo da sloboda izražavanja nije apsolutna i neograničena. Takođe, Ustavni sud ukazuje da se u ovakvim slučajevima radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda i časti, koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja ugleda Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama koje su sastavni neodvojivi dio njezine osobe. «Čast» se najčešće definiše kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stiče se rođenjem. S druge strane, o «ugledu» se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. spoljašnjoj časti, koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i sa aspekta njihove građanskopravne zaštite.
42. Ustavni sud, takođe, primjećuje da je redovni sud u konkretnom predmetu jasno definisao „čast i ugled“, te je naveo da je subjektivni odnos apelanta prema iznošenju neistina veoma važan, te je pozivajući se na član 200 ZOO i član 11 Zakona o zaštiti od klevete, Okružni sud odredio iznos od 5.000 KM kao naknadu apelantu „koji, po procjeni suda, predstavlja pravičnu novčanu naknadu“. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da se redovni sud pozvao na osnov iz navedenih zakona, a sam iznos je odraz sudijskog uvjerenja, odnosno utiska koji je sudija stekao u vezi sa povredom i pravične satisfakcije kojim se ona postiže. Činjenica da je apelant nezadovoljan navedenim iznosom i da smatra da on nije dovoljna satisfakcija, sama po sebi, ne dovodi u pitanje pravičnost postupka, pogotovo ne ocjenu dokaza, koji čak apelant i ne konkretizuje. Ipak, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud ocijenio apelantov iskaz, kao i druge okolnosti slučaja i odnos tuženih prema svemu. Međutim, činjenica je da se povreda časti i ugleda subjektivno reflektuje na pojednica kome su povrijeđeni čast i ugled, te zavisi od njegovog senzibiliteta, kao i da se ista situacija različito odražava na svakog pojedinca, jer je u pitanju lični odnos prema određenom klevetničkom izražavanju.
43. Osim toga, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud nalazi da nije izostalo obrazloženje presude, kao i da je činjenično stanje jasno i pravilno utvrđeno, te da nije došlo do proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava u odnosu na dio presude kojim je odbijen apelantov zahtjev da se presuda objavi na način kako je apelant tražio, jer je redovni sud dao jasne razloge, izjednačavajući način na koji je apelant zahtjev istakao sa kaznom i ocijenivši da je on suprotan smislu odredbe člana 199 ZOO, kao i samom postupku naknade zbog klevete, što nikako nije arbitrarno, već je jasno obrazloženo uz pozivanje na revelantne materijalne zakone.
44. Ustavni sud, takođe, primjećuje da apelant, kako je istakao, ničim konkretnim ne dovodi u pitanje princip vladavine prava, jer pozivanje na neki drugi slučaj u kojem je visina naknade istim tuženim određena u drugačijem iznosu, pogotovo bez konkretizacije okolnosti tog drugog slučaja, nije relevantan sam po sebi i ne pokreće pitanje povrede principa vladavine prava.
45. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su se redovni sudovi jasno referisali na dio odluke kojim je utvrđen početak toka zakonske zatezne kamate, praveći jasnu distinkciju između Odluke broj AP 2141/05 i konkretnog predmeta uz pozivanje na član 277 ZOO. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u novijoj praksi razmatrao isto pitanje, te da je u mnogim odlukama (vidi odluke Ustavnog suda br. AP 3985/08 od 15. septembra 2011. godine, AP 1590/10 od 25. aprila 2013. godine i AP 1258/10 od 16. maja 2013. godine, stav 37, AP 5768/10 od 23. decembra 2013. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je zaključio da nema arbitrarnosti u odlukama redovnih sudova u kojima je zatezna kamata na naknadu nematerijalne štete dosuđena od dana presuđenja, a ne od dana podnošenja tužbe. Time se pokazuju kao neosnovane i apelantove tvrdnje da bi kamate trebale biti dosuđene od dana podnošenja tužbe. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim i ove apelantove navode koji se odnose na odluku o početku toka zateznih kamata. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih presuda i u načinu na koji je dosuđena naknada i odbijen jedan dio tužbenog zahtjeva, kao i određen početak toka kamate na nematerijalnu štetu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost, niti u obrazloženju presuda, niti u primjeni materijalnog prava, niti u načinu ocjene dokaza, te osim apelantovog nezadovoljstva donesenim odlukama u pogledu dosuđene naknade i odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu u kojem je tražio objavu presude ništa što ukazuje da je na bilo koji način došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje.
46. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje apelanta kada je sud, nakon sprovedenog postupka, ocijenio dokaze i utvrdio činjenice i donio odluku pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava uz obrazloženje koje se ne doima proizvoljno.
48. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman