Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2217/16 (H. D.)

Odluka donesena 06. 06. 2016.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2217/16

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

06. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2217/16, rješavajući zahtjev Hajrudina Dedića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Hajrudina Dedića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajrudin Dedić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupaju Ramo Ajkić i Denis Ajkić, advokati iz Zenice, podnio je 26. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 002917 16 Kž 2 od 14. aprila 2016. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 002917 15 K 2 od 10. decembra 2015. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će odložiti izvršenje pravosnažne presude Kantonalnog suda do konačne odluke Ustavnog suda.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 002917 15 K 2 od 10. decembra 2015. godine apelant je oglašen krivim apelant da je za vrijeme oružanog sukoba između TO Republike Bosne i Hercegvoien i Vojske Republike Srpske BiH, kao policajac Policijskje stanice Breza, postupao suprotno odredbi člana 3. stav 1. tačka a), čl. 13. i 31. u vezi sa članom 147. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata (od 12. avgusta 1949. godine), tako što je na način detaljno opisan u presudi učestvovao u mučenju i nečovječnom postupanju prema civilnim licima srpske nacionalnosti (Nikola Novaković, Mićo Subotić, Momčilo Subotić, Janko Subotić, Zdravko Subotić), te je opisanim ponašanjem zajedno sa drugim NN licima navedenim licima nanio tešku dševnu bol i patnju, a od zadobijenih povreda je podlegao Zdravko Subotić i Momčilo Subotić, čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ), te ga je sud primjenom istog zakonskog propisa (čl. 38. i 49.) osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest godina.

3. Protiv prvostepene presude apelant je izjavio žalbu.

4. Vrhovni sud je donio presudu broj 04 0 K 002917 16 Kž 2 od 14. aprila 2016. godine kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant osporavao dokazanost postojanja oružanog sukoba u inkriminisanom periodu, da radnje apelanta nisu konkretizovane u odnosu na svakog oštećenog, da sud nije cijenio odstupanja u iskazima svjedoka, nedostatak dokaza koji upućuje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, nedostatak u obrazloženju sudova u vezi utvrđenjem činjenica, kao i način izvođenja dokaza, ali je Vrhovni sud sve ocijenio kao neosnovano, te je za svaki navod dao obrazloženje i na kraju potvrdio prvostepenu presudu.

6. Apelant smatra da mu je navedenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da sud nije utvrdio odlučne činjenice, posebno jer nije utvrđeno postojanje oružanog sukoba, kao i da činjenice koje je sud našao za utvrđene ne korespondiraju sa izvedenim dokazima. Apelant ukazuje da tužilaštvo nije dokazalo da je smrt dva lica u bilo kakvoj vezi sa radnjama apelanta, te u tom pravcu ukazuje na ranije date iskaze svjedoka koji nisu teretili apelanta. Apelant ukazuje i da su određena lica imala oružje, te na pouzdan način nije utvrđen njihov status civila. Apelant dalje navodi i da se presuda zasniva na rekla kazala svjedocima, te osporava način ocjene dokaza pogotovo iskaza svjedoka. Apelant je naveo da je Tužilaštvo u vezi sa inkriminirajućim događajem iz optužnice vodilo istragu te je u nedostatku dokaza aktom tužilaštva broj T04 0KTRR 0001366 06 od 25. oktobra 2011. godine obustavilo istragu. Zbog svega navedenog apelant smatra da nije imao pravično suđenje, kao i da sudovi nisu ispoštovali minimalne garancije apelanta. Apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će zabraniti izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovao na činjenici da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer je iskazima svjedoka i materijalnim dokazima,za koje sud nije dao razumno obrazloženje zašto ga ne prihvata, opovrgnuta činjenična inkriminacija iz optužnice, kao i da je redovni sud arbitrarno donio presudu. Međutim, Ustavni sud mora da primjeti da apelant nije konkretizovao u čemu se sastoji mogućnost nastanka štete. Iz navedenog proizilazi da apelant očigledno smatra da navodi o kršenju prava na pravično suđenje predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2217/16 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio