Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1710/13 (ZZ „Brka“ Brčko)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1710/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1710/13, rješavajući apelaciju ZZ „Brka“ Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija ZZ „Brka“ Brčko podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 005391 12 Pž od 20. marta 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Ps 005391 07 Ps od 23. marta 2012. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. ZZ „Brka“ Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brke, kojeg zastupa Amer Ramić, advokat iz Brčkog, podnio je 22. aprila 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Ps 005391 12 Pž od 20. marta 2013. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Ps 005391 07 Ps od 23. marta 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i od Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 18. novembra 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud, Osnovni sud i tužilac su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 27. novembra do 10. decembra 2015. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Ps 005391 07 Ps od 23. marta 2012. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime duga za veterinarsko-sanitarne usluge zaključno sa 31. julom 2009. godine isplati novčani iznos od 14.809,65 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 4. septembra 2009. godine kao dana preciziranja tužbenog zahtjeva pa do konačne isplate, u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav I izreke). Višak tužbenog zahtjeva koji se odnosi na kamatno potraživanje tužioca iznad dosuđenog iznosa (kamata je potraživana od dana podnošenja tužbe) je odbijen kao neosnovan (stav II izreke), te je apelant obavezan da tužiocu naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu (stav III izreke).

6. U provedenom dokaznom postupku Osnovni sud je utvrdio da se apelant 27. marta 2006. godine obratio tužiocu zahtjevom za izdavanje veterinarsko-sanitarnih obrazaca (u daljnjem tekstu: VS obrazaca) radi transporta mlijeka od otkupnih stanica pa do prerađivača odnosno mljekara. Dalje je utvrđeno da je tužilac 7. aprila 2006. godine odgovorio apelantu da ovlašteni veterinari Javne veterinarske službe Brčko distrikta BiH nisu u mogućnosti da prisustvuju utovaru mlijeka na mjestima gdje se vrši utovar, te da otkupljivač treba ispuniti određene uvjete kako bi ovlašteni veterinar mogao izdati potvrdu koja će garantirati zdravstvenu ispravnost mlijeka u smislu sprovedenih dijagnostičkih mjera i higijensku ispravnost mlijeka ukoliko su ispunjeni navedeni uvjeti. Osnovni sud je utvrdio da su u skladu s odgovorom, na zahtjev apelanta, tužilac, odnosno ovlašteni veterinari Javne veterinarske službe, apelantu izdavali VS obrasce u periodu od 30. aprila 2006. godine pa do 31. augusta 2009. godine, da je za izvršene usluge izdavanja VS obrazaca tužilac apelantu ispostavljao fakture, koje u zbiru glase na iznos od 14.809,65 KM, a da apelant nije plaćao izvršene usluge. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je, primjenom osnovnih načela (savjesnosti i poštenja, zabrane zloupotrebe prava i načela jednakog davanja) i odredaba čl. 121, 262. i 148. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Zakona o veterinarstvu Bosne i Hercegovine, Odluke Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine o veterinarskoj svjedodžbi o zdravstvenom stanju životinja i pošiljaka životinjskog porijekla u unutrašnjem i međunarodnom prometu (u daljnjem tekstu: Odluka Ministarstva vanjske trgovine) i Odluke gradonačelnika Brčko distrikta BiH o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko sanitarne preglede na području Brčko distrikta BiH od 12. decembra 2001. godine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 3/02, u daljnjem tekstu: Odluka gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine) donio navedenu presudu.

7. Osnovni sud je u obrazloženju odluke istakao da je apelant tokom postupka osporio zakonitost Odluke gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine navodeći da se usluge nisu mogle naplaćivati po toj odluci nego u skladu sa Zakonom o veterinarstvu BiH i Odlukom Ministarstva vanjske trgovine, te da Odluka gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine nije mogla biti donesena na osnovu entitetskih propisa, s obzirom na Nalog supervizora za Brčko distrikt BiH od 15. jula 2003. godine. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da se u konkretnom parničnom postupku ne može odlučivati o zakonitosti pomenute odluke gradonačelnika, što može biti predmet drugog postupka pred Apelacionim sudom, te da se na taj način ne dovodi u pitanje visina cijene usluge prema toj odluci. Tek poništenje takve odluke, čiju zakonitost u konkretnom postupku sud ne može ocjenjivati niti stavljati van snage, moglo bi biti od utjecaja na visinu obaveze apelanta, zaključio je Osnovni sud. Dalje je navedeno da je apelant u konkretnom slučaju primao fakture i iste nije knjižio, ali da nije prigovarao istima pismeno da bi tužilac o tome odlučio, nego se na taj način saglasio s cijenom usluge i nastavio primati potrebne VS obrasce za cijeli sporni period. Osnovni sud je istakao da nema dokaza o tome da je apelant vraćao fakture uz prigovore, a da je teret dokazivanja tih činjenica na apelantu kao tuženom, shodno odredbama člana 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Zaključeno je da su učesnici u obligacionim odnosima dužni ponašati se u skladu s načelom savjesnosti i poštenja (član 12. ZOO), načelom zabrane zloupotrebe prava (član 13. ZOO), načelom jednake vrijednosti davanja (član 15. ZOO), te da je apelant bio dužan da prigovori cijenama koje su navedene u fakturama blagovremeno ili da prestane primati usluge tužioca.

8. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 Ps 005391 12 Pž od 20. marta 2013. godine odbijena je žalba apelanta kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda. Istom presudom odbijen je zahtjev tužioca za naknadu troškova na ime sastava odgovora na žalbu.

9. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je apelant u žalbenim navodima ukazao da nije imao pravično suđenje jer je prilikom izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka S. R. i P. B. koje je tužilac predložio prvostepeni sud „sugestivnim i drugim zabranjenim pitanjima usmjeravao u pravcu davanja odgovora koji podržavaju teoriju usvajanja tužbenog zahtjeva”, što po mišljenju apelanta predstavlja „očigledan primjer zloupotrebe prava iz člana 219. ZPP“. U vezi s navedenim, Apelacioni sud je utvrdio da je prvostepeni sud prilikom saslušanja navedenih svjedoka (koji su doktori veterinarske medicine) pitanja svjedocima postavljao radi razjašnjenja činjenica vezanih za sadržaj i svrhu VS 2A obrazaca na koje okolnosti su navedeni svjedoci i saslušavani i koje obrasce su ovlašteni veterinari (zaposlenici tužioca) izdavali apelantu pa, kako je zaključeno, prvostepeni sud time nije povrijedio ovlaštenje koje ima prema odredbi člana 219. ZPP-a.

10. Apelacioni sud je dalje naveo da je apelant u žalbi ukazao da je izreka prvostepene presude protivrječna obrazloženju presude s obzirom da je izrekom presude apelant obavezan isplatiti određeni iznos na ime izvršenih veterinarsko-sanitarnih usluga, a u obrazloženju je navedeno da se dug odnosi na izdavanje VS 2A obrazaca. Istaknute žalbene tvrdnje apelanta su po ocjeni Apelacionog suda neosnovane jer je na osnovu izvedenih dokaza pravilno utvrđeno i u obrazloženju presude prvostepenog suda navedeno da su na zahtjev apelanta, pod uvjetima naznačenim u odgovoru na njegov zahtjev, ovlašteni veterinari izdavali VS 2A obrasce kako bi apelant mlijeko iz registrovanih otkupnih stanica mogao prevoziti do mljekara radi dalje prerade, zatim da su mu za taj rad (ispitivanje ispunjenosti uvjeta za izdavanje i izdavanje VS obrazaca) izdavali fakture u skladu s cjenovnikom propisanim Odlukom gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine te da apelant fakturirane iznose nije izmirio. U vezi s tim, Apelacioni sud je zaključio da nije osnovana ni tvrdnja apelanta da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o obligacionopravnom odnosu između parničnih stranaka, već o izdavanju potvrda po pravilima upravnog postupka.

11. Nadalje, Apelacioni sud je zaključio da na pravilnost odluke prvostepenog suda nisu od utjecaja ni žalbeni navodi apelanta da mu nisu izdavani VS obrasci, zatim da u spisu predmeta nema nijedan VS obrazac kao i da su mu trebali biti izdavani VS 2B a ne VS 2A obrasci kako je to prvostepeni sud pogrešno utvrdio. U vezi s tim, Apelacioni sud je istakao da među strankama u toku prvostepenog postupka nije bilo sporno da su apelantu, na njegov zahtjev, izdavani VS obrasci u navedenom periodu, što je potvrdio i sam apelant, prilikom saslušanja pred sudom. Činjenica da se u spisu predmeta ne nalaze izdati obrasci, kod utvrđene činjenice da su isti apelantu nesporno izdavani i da jedan primjerak prati pošiljku nakon izdavanja od ovlaštenog veterinara, pa do krajnjeg ishodišta (u konkretnom slučaju mljekare kojoj se i predaje), ne utječe na utvrđenu činjenicu da su obrasci izdavani, kako to pogrešno zaključuje apelant u žalbi. Također, pravilnost odluke prvostepenog suda ne dovodi u pitanje ni ukazivanje u žalbi da su apelantu trebali biti izdavani VS 2B obrasci a ne VS 2A obrasci jer u toku prvostepenog postupka apelant kao tužena strana nije sporio da su mu zbog prijevoza mlijeka izdavani VS 2A obrasci, a pored toga cijene izdavanja VS 2A i VS 2B obrazaca su identične jer je osnovni parametar za određivanje cijene težina pošiljke i činjenica da li se pošiljka prevozi domaćem ili stranom dobavljaču.

12. Apelacioni sud se u obrazloženju pozvao na odredbe člana 17. Zakona o veterinarstvu BiH te na odredbe čl. 16. i 30. stav 2. Odluke Ministarstva vanjske trgovine. Dalje je navedeno da je na osnovu člana 30. stav 2. navedene odluke Ministarstva, gradonačelnik Brčko distrikta BiH donio odluku od 12. decembra 2001. godine kojom je prema težini pošiljke odredio visinu naknade za veterinarsko-sanitarni pregled i kontrolu pošiljke životinjskih proizvoda koje se sa područja Brčko distrikta BiH otpremaju na druge destinacije u BiH.

13. Apelacioni sud je, dalje, naveo da uvažavajući činjenicu da je prije početka izdavanja VS obrazaca apelantu, odgovorno veterinarsko tijelo Brčko distrikta BiH odgovarajući na zahtjev u vezi s uvjetima izdavanja obrazaca odgovorilo da ovlašteni veterinar ne može biti prisutan prilikom utovara mlijeka u cisternu iz otkupne stanice, ali da apelant kao uvjet izdavanja obrazaca mora priložiti potvrdu o izvršenoj dezinfekciji vozila koje sakuplja mlijeko iz otkupnih stanica, te ispuniti i druge precizirane uvjete, to što prilikom utovara mlijeka u cisterne apelanta prije izdavanja VS obrazaca nije bio prisutan ovlašteni veterinar, ne utječe na obavezu apelanta da isplati naknadu za izdate obrasce, jer je veterinarsko-zdravstveni pregled pošiljke, kroz provjeru dokumentacije koju je apelant morao donijeti, obavljen prije izdavanja obrazaca. Pri tome, Apelacioni sud je naglasio da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka utvrdio tzv. "put sljedivosti", a koji proizvod životinjskog porijekla, u konkretnom slučaju mlijeka, prati od otkupljivača do mljekare.

14. Konačno, Apelacioni sud je utvrdio da žalbeni navodi da je visina naknade za izvršene veterinarsko-sanitarne preglede, odnosno izdavanje VS 2A obrazaca apelantu fakturirana prema Odluci gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, broj 3/02) koja je donesena, između ostalog i na osnovu zakona entiteta BiH koji se prema Nalogu supervizora [o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Brčko distriktu BiH] od 15. jula 2003. godine ne primjenjuju na području Distrikta, ne čine presudu prvostepenog suda nepravilnom. Kao razlog za svoj zaključak Apelacioni sud je naveo da je Odluka gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine stavljena van snage Odlukom gradonačelnika Brčko distrikta BiH o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko-sanitarne preglede na području Brčko distrikta BiH broj 01-014- 004487/05 od 25. maja 2005. godine (u daljnjem tekstu: Odluka gradonačelnika od 25. maja 2005. godine), koja u članu 4. tačka a) propisuje identičnu cijenu za veterinarsko-sanitarni pregled i kontrolu pošiljaka životinja, životinjskih proizvoda i sirovine, koje se otpremaju izvan područja Brčko distrikta BiH u unutrašnjem prometu.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Po mišljenju apelanta navedeno pravo mu je povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i arbitrarne primjene materijalnog prava od redovnih sudova. Istakao je da je osnovanost tužbenog zahtjeva tužioca utemeljena na nevažećem pravnom aktu budući da je Odluka gradonačelnika Brčko distrikta BiH od 12. decembra 2001. godine izgubila pravno dejstvo, a što je, kako je dalje naveo, priznao i Apelacioni sud. Dalje ističe da je Apelacioni sud utvrdio da je navedena odluka gradonačelnika stavljena van snage novom Odlukom gradonačelnika od 25. maja 2005. godine, a koja je u članu 4. tačka a) propisala identičnu cijenu za veterinarsko-sanitarni pregled. Međutim, kako apelant dalje ističe Odluka gradonačelnika od 25. maja 2005. godine nikada nije objavljena u „Službenom glasniku Brčko distrikta BiH“ pa time nije mogla ni proizvesti pravno dejstvo prema trećim licima pa tako i apelantu. Dalje apelant ističe da se navedene odluke gradonačelnika ne odnose na naknadu za izdavanje VS obrazaca već se iste odnose na naknadu za veterinarsko-sanitarne preglede, a koji u slučaju pošiljki apelanta nisu ni vršeni. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenicu da su apelantu izdavani VS 2B obrasci umjesto VS 2A obrasci. U vezi s tim, kako je apelant istakao, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio navedenu činjenicu, ali je po mišljenju apelanta, pogrešno i paušalno zaključio da je to nebitno budući da su cijene izdavanja spomenutih obrazaca identične. Također, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da je tužilac vršio veterinarsko-sanitarni pregled i da je izdavao VS obrasce budući da je tužilac apelantu izdavao samo priznanice. Apelant je uz apelaciju dostavio primjerak „priznanice“ koju je tužilac kao dokaz podnio u predmetnom parničnom postupku. Predložio je da Ustavni sud ukine osporene odluke i predmet dostavi Apelacionom ili Osnovnom sudu na ponovni postupak.

b) Odgovor na apelaciju

16. Apelacioni sud je naveo da su u apelaciji ponovljeni razlozi koji su ranije istaknuti u prvostepenom postupku i u žalbi koju je apelant podnio protiv prvostepene presude, povodom kojih je taj sud u svojoj odluci dao potpune i jasne odgovore. Apelacioni sud je istakao da i dalje ostaje kod obrazloženja datog u odluci tog suda te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

17. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je nakon razmatranja navoda apelacije, te uvidom u cjelokupan spis zaključio da su navodi apelacije neosnovani jer je u toku postupka apelantu u potpunosti omogućeno učestvovanje pred sudom, provedeni su svi dokazi predloženi kako od tužioca tako i od apelanta te je nakon ocjene svih provedenih dokaza pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi taj sud donio svoju odluku. Istakao je da je odluku donio primjenom odgovarajućih odredba ZOO-a, Zakona o veterinarstvu BiH i Odluke Ministarstva vanjske trgovine od 10. oktobra 2003. godine, te Odluke gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine koju je primijenio tužilac prilikom fakturisanja. Predloženo je da se apelacija odbije budući da nisu osnovani navodi o povredi prava na koja se apelant pozvao.

18. Tužilac je u odgovoru na apelaciju istakao da osporenim odlukama nisu povrijeđena prava apelanta na pravično suđenje budući da su iste pravilne i zasnovane na zakonu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

19. U Odluci o veterinarskoj svjedodžbi o zdravstvenom stanju životinja i pošiljaka životinjskog porijekla u unutrašnjem i međunarodnom prometu („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 33/04, 14/04 i 35/05) relevantne odredbe glase:

Član 16.

Izdavanje potvrda o zdravstvenom stanju Za sve pošiljke proizvoda životinjskog porijekla namijenjenih ishrani ljudi ili industrijskoj upotrebi i otpadne animalne tvari u unutrašnjem prometu, a nakon obavljenog veterinarsko-zdravstvenog pregleda prilikom utovara pošiljaka, ovlašteni veterinar izdaje veterinarsko-zdravstvenu potvrdu o zdravstvenom stanju pošiljke, (u daljem tekstu: potvrda), koja prati pošiljku do krajnjeg odredišta. (Obrazac 2a i 2b). Član 30. stav 2.

Ovlašteno veterinarsko tijelo je dužno odrediti visinu i način raspodjele nadoknada za izdavanje dokumenata navedenih u članu 3. stav 2. i članu 16. stav 1. ove odluke, najkasnije 30 dana od dana stupanja na snagu ove odluke.

20. U Odluci o visini i načinu naplate naknade za veterinarsko-sanitarne preglede na području Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“, br. 3/02 i 5/02) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Za veterinarsko-sanitarni pregled i kontrolu pošiljki (…) plaća se naknada u unutrašnjem prometu, i to za:

a)Životinje, životinjske proizvode i sirovine po jednom kamionu ili vagonu sa utovarom i dezinfekcijom:

-do 1.000 kg 7,00 KM (…)

21. U Nalogu supervizora o usaglašavanju i zamjeni novih entitetskih zakona u Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine od 15. jula 2003. godine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ broj 16/03) relevantne odredbe glase:

Tačka 1.

Da se odsada nijedan novi entitetski zakon, uključujući izmjene postojećih entitetskih zakona, neće više primjenjivati u Brčko Distriktu ukoliko ih Skupština Brčko Distrikta ne usvoji kao zakon Brčko Distrikta u skladu sa Konačnom odlukom i Statutom.

Tačka 3.

Da se ovlašćuju Vlada Brčko Distrikta i druge vladine organizacije i tijela da u svom djelokrugu rada donesu podzakonske akte i propise koji su potrebni za provođenje entitetskih zakona koji se još uvijek primjenjuju u Brčko Distriktu.

VI.Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

24. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Ps 005391 12 Pž od 20. marta 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. aprila 2013. godine, a apelacija je podnesena 22. aprila 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. Apelant smatra da su redovni sudovi donijeli osporene odluke na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava, što je za posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.

29. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku nespornim utvrdili da je između apelanta i tužioca postojao obligacionopravni odnos u kojem je tužilac apelantu izdavao VS obrasce kako bi apelant vršio otkup i prijevoz mlijeka do mljekara radi dalje prerade, te da mu je za navedene veterinarsko-sanitarne usluge izdavao fakture u skladu s cjenovnikom propisanim Odlukom gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine. Nadalje Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da apelant nije prigovarao tužiocu zbog izdatih faktura, nego se na taj način saglasio sa cijenom usluge i primao potrebne VS obrasce za cijeli sporni period. U vezi s tim, redovni sudovi su se pozvali na relevantne propise, dajući za svoje zaključke dovoljne i jasne razloge, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud odlučujući o apelantovim žalbenim navodima (da nisu vršeni veterinarsko-sanitarni pregledi, da mu nisu izdavani VS obrasci već priznanice, da je pogrešno utvrđeno o kojim se obrascima radi) dao detaljne razloge zašto takvi navodi nisu mogli dovesti do drugačije odluke redovnih sudova, a u datim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

32. U pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi u konkretnom slučaju arbitrarno primijenili materijalno pravo jer su svoje odluke zasnovali na Odluci gradonačelnika od 12. decembra 2001. godine koja je izgubila pravno dejstvo, te da se Apelacioni sud pozvao na Odluku gradonačelnika od 25. maja 2005. godine koja nije objavljena, Ustavni sud zapaža da je apelant bio upoznat sa sadržajem Odluke od 12. decembra 2001. godine koja je objavljena i kojom su u članu 4. utvrđene cijene za veterinarsko-sanitarne preglede. Činjenica da odluka od 25. maja 2005. godine kojom je stavljena van snage prethodna odluka iz 2001. godine, nije objavljena, a da pri tome ta odluka u članu 4. tačka a) propisuje identičnu cijenu za veterinarsko-sanitarni pregled i kontrolu pošiljaka, nije onemogućila apelanta da bude upoznat s uvjetima i cijenom izdavanja VS obrazaca. Sama činjenica da formalno pravno nije objavljen propis čija je svrha da njegov sadržaj bude dostupan svima, u konkretnom slučaju nije bila na štetu apelanta. Dakle, kako zapaža Ustavni sud apelantu su bile poznate cijene prema kojima je prihvatio pružanje usluga od tužioca. Također, formalno neobjavljivanje propisa u javnom glasilu u smislu njegove zakonitosti u konkretnom slučaju ne umanjuje značaj predmetne odluke iz 2005. godine koji ona ima u praktičnom životu (otkup i prerada mlijeka i potreba da su cijene veterinarsko-sanitarnih usluga propisane) kada sadrži identičan relevantni dio kao i prethodna odluka. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanta da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog toga što je materijalno pravo proizvoljno primijenjeno neosnovani.

33. Cijeneći postupak u cjelini u kontekstu obrazloženja redovnih sudova i apelacionih prigovora, Ustavni sud iz datih obrazloženja ne uočava proizvoljnosti na koje apelant ukazuje koje bi za posljedicu dovele do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje. Kako apelant ni u apelaciji, osim svojih tvrdnji koje je već isticao pred redovnim sudovima, nije ponudio dokaze i argumente kojima bi opravdao svoje navode o proizvoljnosti redovnih sudova u segmentima na koje je neosnovano ukazao, pri čemu obrazloženje drugostepenog suda u konačnoj odluci ne ostavlja utisak proizvoljnosti, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u segmentima na koje je apelant neosnovano ukazao predmetnom apelacijom.

34. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih propisa na štetu apelanta, te kada su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne razloge.

36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1710/13 (ZZ „Brka“ Brčko) | Sudska praksa | Aktio