Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-606/15 (B. R.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-606/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine, u predmetu broj AP-606/15, rješavajući apelaciju Bojana Rašića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bojan Rašić, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035249 13 Rev od 5. novembra 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Bojan Rašić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Laktaša, kojeg zastupa Zoran Nedimović, advokat iz Banja Luke, podnio je 5. februara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 035249 13 Rev od 5. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, pored ostalog, djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je poništeno kao nezakonito rješenje tuženog („Termoklima“ d.o.o. Laktaši) od 16. januara 2007. godine o odgovornosti radnika i otkazu ugovora o radu zaključenog na nedređeno vrijeme sa apelantom i naloženo je tuženom da apelanta vrati na rad na neodređeno vrijeme i rasporedi u skladu sa ugovorom o radu od 1. septembra 2005. godine na poslove radnika u skladištu, da mu poveže radni staž za određeni vremenski period uz uplatu doprinosa nadležnim fondovima i da mu na ime naknade izgubljenih plata za određeni vremenski period isplati određeni novčani iznos. Osim toga, osporenom odlukom odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtijeva kojim je tražio da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad na neodređeno vrijeme i rasporedi u skladu sa ugovorom o radu od 1. septembra 2005. godine na poslove radnika u skladištu, počev od 16. januara 2007. godine do 3. maja 2007. godine, te da mu tuženi na ime naknade materijalne štete, koja predstavlja troškove liječenja i na ime naknade nematerijalne štete (na ime fizičkih bolova, na ime straha, na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti i na ime duševnih bolova na ime naruženosti) isplati određene novčane iznose.
U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, po osnovu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. septembra 2005. godine i da je bio raspoređen na poslove skladištara u radnoj jedinici tuženog. Nadalje, utvrđeno je da je utrenutku kada se desila predmetna nezgoda, poslove montiranja panela za račun tuženog obavljao privatni preduzetnik N. K. sa svojim radnikom, dok je apelant bez naloga poslodavca, samoinicijativno pomagao N. K. na zavrtanju vijaka na panelima, kojom prilikom je doživio pad sa merdevina i zadobio tjelesne povrede (pobliže opisane u obrazloženju osporene odluke). U obrazloženju osporene odluke se navodi da je na osnovu izvedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da je apelant povrijeđen pri obavljanju poslova koji mu od strane poslodavca nisu bili dati u zadatak i koji nisu bili u opisu poslova radnog mjesta skladištara, na kom je apelant bio raspoređen u vrijeme nezgode. Naime, konstatovano je da odredba člana 104. Zakona o radu propisuje da radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca koju pretrpi na radu ili u vezi s radom, osim ako je šteta nastala zbog njegove krivice ili nepažnje. Obzirom da je apelant samoinicijativno obavljao poslove koji ne predstavljaju njegovu radnu obavezu, niti su mu nalogom poslodavca stavljeni u zadatak, zaključeno je da je šteta nastala krivicom apelanta, čime je isključena odgovornost tuženog. Također, navedeno je da je odgovornost tuženog isključena i po osnovu odredbe člana 173. Zakona o obligacionim odnosima kojom je određeno da šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu uzrok štete, kao i po osnovu odredbe člana 174. stav 1. navedenog zakona koja propisuje da za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, dok za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi. U vezi s tim, konstatovano je da merdevine, sa kojih je apelant pao, po namjeni i mogućnostima upotrebe predstavljaju opasnu stvar i da su bile u vlasništvu tuženog, ali da se u trenutku dešavanja nezgode merdevinama služio N. K. koji je obavljao poslove postavljanja panela, što isključuje odgovornost tuženog. Najzad, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor da je odbijanje drugostepenog suda za provođenje dokaza saslušanjem svjedoka Ž. J. bilo nezakonito, iz razloga što apelant ovog svjedoka prvi put pominje tek u žalbi, iz čega proizilazi da se radi o novom dokazu u smislu odredbe člana 207. stav 1. Zakona o parničnom postupku, te je apelant mogao navedenog svjedoka predložiti na pripremnom ročištu, a što nije učinio.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman