Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5103/13 („TEHNOGRAD“ d.o.o. za građevinarstvo i inženjering Tuzla)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5103/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-5103/13, rješavajući apelaciju „TEHNOGRAD“ d.o.o. za građevinarstvo i inženjering tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „TEHNOGRAD“ d.o.o.

za građevinarstvo i inženjering tuzla podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 Ps 135907 12 Rev od 5. septembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 Ps 003207 09 Pž od 23. maja 2012. godine i presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Ps-07-000853 od 28. augusta 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „TEHNOGRAD“ d.o.o. za građevinarstvo i inženjering Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Alma Mulahasanović, advokatica iz Sarajeva, podnio je 13. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Ps 135907 12 Rev od 5. septembra 2013. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 Ps 003207 09 Pž od 23. maja 2012. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Ps-07-000853 od 28. augusta 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Ps-07-000853 od 28. augusta 2009. godine obavezan je apelant da tužiocu – protivtuženom „Feroterm“ DOO Dubrave (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati na ime isporučene trgovačke robe iznos od 100.026,04 KM uvećano za zakonsku zateznu kamatu od 30. juna 2007. godine pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.968,77 KM, dok je u ostalom dijelu naplate glavnog duga i zakonske zatezne kamate i troškova postupka tužilac odbijen. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je tužilac dužan apelantu po osnovu ugovora o preuzimanju duga iznos od 247.394,46 KM, te da se na osnovu odredaba ZOO izvrši kompenzacija međusobnih potraživanja i da na osnovu toga prestane potraživanje tužioca prema apelantu i apelanta prema tužiocu.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je tužilac 7. septembra 2007. godine podnio tužbu protiv apelanta, koju je preinačio na ročištu od 20. oktobra 2008. godine, kojom je tražio isplatu potraživanja u iznosu od 247.394,46 KM za neplaćenih sedam računa od marta, aprila i maja 2007. godine. Apelant je u odgovoru na tužbu naveo da nisu tačni navodi tužioca da postoji dug prema njemu u iznosu od 100.026,04 KM, jer se na njegovoj knjigovodstvenoj kartici vodi dug tužioca prema apelantu u iznosu od 134.606,06 KM, da obaveze tužioca prema apelantu potiču iz Ugovora o preuzimanja duga zaključenom između tužioca kao preuzimaoca duga, „Bosing Co“ Gradačac kao dužnika i apelanta kao povjerioca, gdje je navedenim ugovorom utvrđeno da dug od 420.000,00 KM preuzima tužilac i postaje novi dužnik prema povjeriocu (apelantu), te da će novi dužnik povjeriocu platiti dug putem kompenzacije. Nadalje, apelant je u odgovoru na tužbu naveo da je 3. jula 2007. godine poslao tužiocu faksom izjavu o kompenzaciji međusobnih potraživanja za utuženi iznos, ali da je to tužilac odbio, tražeći isplatu iznosa od 100.026,04 KM u gotovini. Apelant je iz tog razloga predložio da se prvobitno postavljeni, tužbeni zahtjev odbije, te je podnio i protivtužbu u kojoj je naveo da mu tužilac duguje po osnovu ugovora o preuzimanju duga i veći iznos nego što on duguje tužiocu i da postoje uslovi kako po osnovu ugovoru o preuzimanju duga, tako i po odredbama člana 336. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da se međusobna potraživanja kompenziraju dvojnom kompenzacijom.

4. Općinski sud je u presudi precizirao dokaze koji su provedeni u toku postupka, te, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da je tužilac isporučio robu apelantu po računima (sedam računa pobliže navedenih u preciziranom tužbenom zahtjevu), ali je sporno da li su obaveze apelanta prema tužiocu izmirene kompenzacijama, a po osnovu Ugovora o preuzimanju duga od 5. juna 2007. godine (15. marta 2007. godine). Općinski sud je naveo da je na osnovu uvida u kompenzaciju od 12. i 27. aprila i 24. maja 2007. godine utvrdio da su kompenzirani iznosi potraživanja tužioca prema apelantu u iznosu od 147.368,42 KM, te da je po osnovu člana 336. i

337. ZOO i prestalo potraživanje tužioca prema apelantu u navedenom iznosu, a također i potraživanje apelanta prema tužiocu po osnovu Ugovora o preuzimanju duga u istom iznosu koji se dobije sabiranjem tri navedene kompenzacije. Nadalje, Općinski sud je uvidom u Ugovor o preuzimanju duga od 15. marta 2007. godine utvrdio da je isti zaključen od strane tužioca, kao preuzimaoca duga, apelanta kao povjerioca i „Bosing Co“ DOO Građačac kao dužnika u kome su ugovorne strane konstatovale da dužnik duguje apelantu 420.000,00 KM, da tužilac kao preuzimalac duga preuzima dug dužnika u iznosu od 420.000,00 KM prema apelantu, čime postaje novi povjerilac za preuzeti dug, te da će preuzimalac duga isti izmiriti prema apelantu kompenzacijom za isporučenu robu, a svoje odnose sa dužnikom će regulisati posebnim ugovorom. Općinski sud je također naveo da su u članu 5. navedenog Ugovora, ugovorne strane ugovorile da ukoliko tužilac kao preuzimalac duga iz bilo kojeg razloga ne ispuni dio ili cijelu obavezu prema apelantu, dužnik ju je dužan ispuniti. Općinski sud je na osnovu uvida u dopis tužioca upućenog apelantu „potraživanje za isporučenu robu“ od 11. jula 2007. godine, utvrdio da je tužilac već poslije izmirenja svog potraživanja kompenzacijom sa apelantom zahtjevao plaćanje robe isporučene nakon konpenziranih potraživanja i da je apelant nakon toga izvršio i uplatu iznosa od 69.606,64 KM, što je potvrdio i nalaz vještaka. Nadalje, Općinski sud je na osnovu uvida u dopis apelanta „izjašnjenje o realzaciji Ugovora o preuziamnju duga“ upućenog tužiocu od 10. jula 2007. godine utvrdio da je apelant obavijestio tužioca da će postupiti shodno odredbi člana 5. Ugovora odnosno da će zatražiti naplatu potraživanja od dužnika „Bosing CO“ Gradačac i to iznosa od 100.000,00 KM, a također i preostalog iznosa potraživanja koji tužilac nije putem isporuke robe izmirio umjesto dužnika. Osim toga, Općinski sud je na osnovu iskaza zakonskih zastupnika tužioca utvrdio da je isporučne roba, osim posljednja tri računa, iskompenzirana sa obavezom tužioca prema apelantu, a po Ugovoru o preuzimanju duga, te da je apelant izvršio djelimično plaćanje duga po zadnja tri računa za isporučenu robu i da je ostao dužan iznos od 100.026,04 KM.

5. Općinski sud je utvrdio da se ne može prihvatiti jednstrano potpisana kompenzacija od strane apelanta od 13. jula 2007. godine na iznos od 100.000,00 KM, koja je bez zakonskog osnova i knjižena u poslovnim knjigama apelanta, obrazloživši da je apelant u predmetnom postupku morao da dokaže da je postojalo njegovo protupotraživanje i tek tada bi se smatralo da je prebijanje nastalo onog časa kada su se stekli uslovi za to. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istakao da apelant u predmetnom postupku nije dokazao postojanje protupotraživanja prema tužiocu za iznos od 100.000,00 KM, a iznos od 147.368,42 KM je već iskompenziran sa tužiocem putem isporuke njegove robe, te je iz tog razloga i odbijen protivtužbeni zahtjev. Općinski sud je istakao da se za ostatak potraživanja po Ugovoru o preuzimanju duga apelant može obratiti dužniku „Bosing Co“ Gradačac, jer je tako regulisano članom 5. navedenog Ugovora. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao apelanta da naknadi iznos glavnog potraživanja tužiocu u iznosu od 100.026,04 KM, a na osnovu člana 454. ZOO-a, jer je među parničnim stranakam zaključen kupoprodajni ugovor, te je kupac – apelant dužan da po osnovu člana 516. ZOO i plati za isporučenu robu, dok je za ostatak potraživanja tužbeni zahtjev odbio jer je potraživanje prestalo po osnovu kompenzacije.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je presudom broj 03 0 Ps 003207 09 Pž od 23. maja 2012. godine odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda od 28. augusta 2009. godine. Kantonalni sud je u obrazloženju presude prije svega naveo činjenično utvrđenje prvostpenog suda, koji je primjenom odredaba ZOO, utvrdio da se ne može prihvatiti zakonitom, jednostrano potpisana kompenzacija samo od strane apelanta od 13. jula 2007. godine na iznos od 100.000,00 KM, poslata tužiocu, pozivanjem na navedeni Ugovor, koju kompenzaciju tužilac nije prihvatio, pa kako apelant nije dokazao postojanje njegovog novčanog potraživanja prema tužiocu iz njegovih direktnih poslova sa tužiocem, to je prvostepeni sud zaključio da nisu ni ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 336. i 337. ZOO, za kompenzaciju tog traženog iznosa.

7. Kantonalni sud je također naveo da je, u situaciji kada je nesporno između tužioca i apelanta po osnovu navedenog Ugovora, kompenzacijom izmiren samo iznos od 147.368,42 KM, prvostepeni sud zaključio da je neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta za traženi ostatak duga po navedenom Ugovoru o preuzimanju duga, za koji se shodno članu 5. Ugovora, može obratiti dužniku „Bosing Co“ Gradačac, dok je pozivajući se na odredbe čl. 454. i 516. ZOO-a, prvostpeni sud utvrdio da je osnovano potraživanje tužioca za iznos od 100.026,04 KM. Po ocjeni Kantonalnog suda, a suprotno navodima iz žalbe, prvostepni sud je, imajući u vidu dopise apelanta od 10. jula 2007. godine i tužioca od 11. jula 2007. godine, kao i druge izvedene dokaze, uz pravilnu primjenu odredbe člana 5. Ugovora o preuzimanju duga, pravilno zaključio da je tužilac u suštini odustao od dalje obaveze po Ugovoru o preuzimanju duga, posebno što je i apelant u svom dopisu naznačio da će preostalo potraživanje iz tog ugovora, kao i preostalih 100.000,00 KM, po računima tužioca, zatražiti naplatu od dužnika „Bosing Co“ Gradačac. S tim u vezi, Kantonalni sud je konstatovao da su navedeni Ugovor potpisale sve tri ugovorne strane, dakle i dužnik, koji je na taj način pristao na sadržinu istog (član 26. i 28. ZOO), pa time i na odredbu člana 5. tog ugovora, pa je pozivanje žalbe na pogrešno tumačenje tog člana i u tom smislu pozivanje na odredbe člana 997. i 998. ZOO (kao da je u pitanju ugovor o jemstvu), u vezi sa članom 1004. istog zakona, neosnovano.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Ps 135907 12 Rev od 5. septembra 2013. godine apelantova revizija je odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantovi navodi istaknuti u reviziji da drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene navode i da presuda nema obrazloženje. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda je donesena pravilnom primjenom Zakona o parničnom postupku, jer je sud ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja, savjesno i brižljivo u skladu sa članom 231. Zakona o parničnom postupku i za svoju odluk dao pravilne i potpune razloge. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da ne stoje ni revizioni prigovor da je došlo do povrede odredbe člana 249. stav 3. ZPP-a i člana 43. Zakona o stečaju, prinudnom poravnanju i likvidaciji („Službeni glasnik Brčko Distrikta“ broj 1/02) da je u postupku kao tužilac učestvovala stranka koja nije mogla biti stranka u postupku, jer je nad tužiocem otvoren stečajni postupak 28. maja 2009. godine, obzirom da je tužba u ovom postupku pokrenuta 7. septembra 2007. godine od ovlaštenog lica tužitelja, a u toku postupka i prvostepenog i drugostepenog apelant nije isticao prigovor u tom pravcu, niti je pružio dokaze da je nad tužiocem pokrenut stečajni postupak, a koju činjenicu je mogao istaći na pripremnom ročištu, na glavnoj raspravi, i u žalbi pod uslovima predviđenim članom 77, 102. st. 2. i 207. st. 1. i 2. ZPP-a, a niti je dokazao da takvu činjenicu nije mogao iznijeti u smislu citiranih odredaba, nego ju je prvi put istakao u reviziji što ZPP ne dozvoljava.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju presude naveo da ne stoje ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza, utvrdili da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu, da je apelant preuzimao robu od tužioca po ispostavljenim računima (april i maj 2007. godine), da je zaključen ugovor preuzimanju duga 15. marta 2007. godine između tužioca kako preuzimaoca duga za „Bosing COO“ d.o.o. Gradačac kao dužnika i apelanta kao povjerioca, da je istim ugovorom konstatovano da dužnik duguje apelantu 420.000,00 KM i da taj iznos preuzimalac duga preuzima, čime postaje dužnik (čl. 1. i 2. Ugovora), da će pruzimalac duga dug izmiriti kompenzacijom za isporučenu robu apelantu kao povjeriocu, (član 3. Ugovora), a članom 5. Ugovora, ugovorene strane su ugovorile da ukoliko preuzimalac duga (tužilac) iz bilo kog razloga ne ispuni dio ili cijelu obavezu prema apelantu kao povjeriocu u skladu sa predmetnim ugovorom, dužnik ju je obavezan ispuniti, da je dio tog duga u iznosu od 147.368,42 KM izmiren po osnovu kompenzacije, da je svaki račun koji je kompenziran ovjeren i potpisan i od tužioca i apelanta, te proveden kroz njihove poslovne knjige. Nadalje je navedeno da je dopisom od 10. jula 2007. godine apelant obavijestio tužioca da će sav ostatak duga u iznosu od 100.000,00 KM zatražiti od „Bosing COO“ d.o.o. Gradačac, kao i ostala potraživanja koje tužilac nije izmirio umjesto „Bosing COO“ d.o.o. Gradačac putem isporuke robe, da je tužilac dopisom od 11. jula 2007. godine upućen apelantu obavijestio apelanta da odustaje od preuzetog duga „Bosing COO“ Gradačac obzirom da isti prema tužiocu ne ispunjava preuzete obaveze i da ubuduće zahtjeva isplatu za isporučenu robu u gotovini, te da prihvata prijedlog apelanta da se ubuduće za preostalo dugovanje namiri od „Bosing COO“ Gradačac. Takođe, nižestepeni sudovi su, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka utvrdili da je nakon toga apelant isplatio jedan račun tužiocu za isporučenu robu u iznosu od 69.606,64 KM, te da je ostao dužan utuženi iznos, a po računu od 30. juna 2007. godine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo odredbu čl. 516, 336. i 337. ZOO, kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu, jer je potraživanje tužioca osnovano, a neosnovano potraživanje apelanta po protivtužbi i da se u konkretnom slučaju nisu mogle primjeniti odredbe čl. 336. i 337. ZOO imajući u vidu odredbu člana 5. Ugovora o kompenzaciji i dopis apelanta i tužioca da odustaju od ugovora o kompenzaciji i da će se dug naplatiti od dužnika.

10. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra je Vrhovni sud povrijedio pravo na pravično suđenje kada je propustio po službenoj dužnosti utvrditi da je u postupcima koji su prethodili reviziji, kao tužitelj učestvovala stranka koja nije mogao biti stranka u postupku,istakavši da sudovi po službenoj dužnosti paze na stranačku sposobnost (čl. 221. i 241. ZPP-a).

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr, Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud primjećuje prije svega da su u konkretnom slučaju radi o tužbenom zahtjevu tužioca kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu na ime isporučene trgovačke robe isplati iznos od 100.026,04 KM sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka. Suprotno apelantovim navodima Ustavni sud smatra da su Općinski sud, Kantonalni sud i konačno Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su utvrdili da je tužiočevo potraživanje djelimično osnovano, a neosnovano potraživanje apelanta po protivtužbi i da se u konkretnom slučaju nisu mogle primjeniti odredbe čl. 336. i 337. ZOO, pri čemu su dali sasvim jasna i dovoljna obrazloženja, a što Ustavnom sudu ne djeluje proizvoljno. Ovo pogotovo, kada se ima u vidu činjenica da su gotovo sve što su istakli u apelaciji apelanti isticali i u postupku po žalbi, na šta se Kantonalni sud očitovao, te zaključio da apelantova žalba nije osnovana.

15. U vezi sa apelantovim navodima o povredi odredbe člana 249. stav 3. ZPP-a, odnosno da je u postupku kao tužilac učestvovala stranka koja nije mogla biti stranaka u postupku, Ustavni sud primjećuje da apelant navedeno pitanje nije postavio na pripremnom ročištu, na glavnoj raspravi, niti u postupku po žalbi pred drugostepenim sudom, već je to pitanje postavio tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. Stoga, proizlazi da apelant nije isticao prigovor u tom pravcu, a što, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, predstavlja domaći pravni mehanizam pomoću kojeg strane u postupku mogu isticati takve prigovore, u smislu odredbi čl. 77, 102. stav. 2. i člana 207. st. 1. i 2. ZPP-a, nego je ovaj navod istakao tek u reviziji pred Vrhovnim sudom. Ovo tim prije što iz Oglasa, objavljenog u Službenom glasniku Bosne i Hercegovine broj 61 od 4. augusta 2009. godine, koji je priložio uz apelaciju, proizilazi da je apelantu ova činjenica morala biti poznata. Prema mišljenju Ustavnog suda, nema proizvoljnosti u stavu Vrhovnog suda da apelant nije mogao prvi put ove navode istaći u reviziji (vanredni pravni lijek), imajući u vidu odredbe Zakona o parničnom postupku o reviziji koje propisuju postupanje Vrhovnog suda po reviziji, granice ispitivanja pobijane presude po reviziji, kao i povrede odredaba parničnog postupka na koje Vrhovni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 240. i 241. Zakona o parničnom postupku). Stoga, imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu također neosnovani.

16. Ustavni sud primjećuje da osim nezadovoljstva osporenim odlukama, apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, niti da je primjena propisa materijalnih i procesnih bila proizvoljna, niti Ustavnom sudu tako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, niti iz provedenog postupka proizilazi da su povrijeđeni standardi prava na pravično suđenje i imovinu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, ili pitanja iz Evropske konvencije na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5103/13 („TEHNOGRAD“ d.o.o. za… | Sudska praksa | Aktio