Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4373/13 (D. P.)
Odluka donesena 07. 07. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pretpostavka nevinosti
- Dokazni postupak
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4373/13
Apelacija
Odluka o meritumu
07. 07. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4373/13, rješavajući apelaciju Dragoljuba Pašagića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragoljuba Pašagića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 008052 12 K od 1.
februara 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Dragoljub Pašagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa dr. Miroslav Mikeš, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. oktobra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine. Apelant je 25. oktobra 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje kazne zatvora na koju je osuđen do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 4373/13 od 19. novembra 2013. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 24. maja 2015. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 31. maja 2016. godine, Okružni sud 7. juna 2016. godine dok je Tužilaštvo odgovor na apelaciju dostavilo 3. juna 2016. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 1. februara 2013. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i deset drugih optuženih lica (u daljnjem tekstu: saoptuženi) koja je ispravljena Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 008052 12 K od 12. aprila 2013. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama preciziranim u tački I izreke presude počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Na osnovu člana 99 st. 1 i 3 u vezi sa članom 96 st. 2 tač. a) i
e) i 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), apelant je obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka u iznosu od 50,00 KM, te da na ime paušala plati iznos od 300,00 KM.
7. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je na glavnom pretresu održanom 14. januara 2013. godine „okružni tužilac je izmijenio činjenični opis [optužbe], dok su pravni opis i pravna kvalifikacija ostali su neizmijenjeni“.
8. Okružni sud je naveo da je odluku donio na osnovu izvedenih dokaza optužbe (precizirani na strani 8 do 13 obrazloženja presude) i odbrane apelanta i ostalih saoptuženih (precizirani na strani 14 do 17 obrazloženja presude), između ostalih: iskaza saslušanih svjedoka, preslušanih telefonskih razgovora i SMS poruka zabilježenih provođenjem posebnih istražnih radnji po naredbama Okružnog suda, analizom tonskih zapisa, uvidom u Nalaz i mišljenje vještačenja biljnog materijala, nepoznatog praha i tragova Jedinice za forenziku, Kriminalističko-tehnički centar, Odjeljenje za kriminalističko-tehnička ispitivanja broj 02/4-1-233-1961/11 od 15. novembra 2011. godine, Zapisnika o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta Tužilaštva broj T13 0 KT 0008334 11 od 19. oktobra 2011. godine, naredbi za pretresanje stana, pomoćnih prostorija apelanta izvršenog od Centra javne bezbjednosti, Odjeljenja za sprečavanje organizovanog kriminaliteta i borbu protiv neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga (u daljnjem tekstu: CJB) od 3. oktobra 2011. godine, zapisnika o pretresanju stana i pomoćnih prostorija apelanta sačinjenog istog datuma, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta od apelanta od 3. oktobra 2011. godine. Na prijedlog apelantove odbrane izvedeni su dokazi saslušanjem tri svjedoka: D. D., B. V., S. Đ., saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka te je uz saglasnost stranaka i branilaca izvršen uvid u objektivne dokaze – uvjerenje o posjedu i punomoć. Sud je zatim iznio završna izlaganja Tužilaštva i optuženih (str. 17 do 20) te je u daljem tekstu obrazloženja prezentovao sadržaj provedenih dokaza koje cijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi odlučio. Dakle, Presudom Okružnog suda apelant je oglašen krivim što je zajedno sa ostalim saoptuženim od početka aprila do 3. oktobra 2011. godine na području grada Banjaluka postupao protivno odredbi člana 19 Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga („Službeni glasnik BiH“, broj 8/06), što je kontinuirano i po prethodnim dogovorima koje su apelant i ostali saoptuženi međusobno ostvarivali putem svojih mobilnih i fiksnih telefona, neovlašćeno se bavili kupovinom radi prodaje i prodajom opojne droge kokaina koja se nalazi na Listi opojnih droga, psihotropnih supstanci biljaka iz kojih može da se dobije opojna droga i prekusora, i koji su se nakon telefonskih dogovora dogovarali s kupcima, uživaocima opojnih droga, o mjestu kupoprodaje, količini ili iznosu novca za koji opojnu drogu kupuju, koju drogu su dalje prodavali sami i zajedno s drugim saoptuženim ili su angažovali druga optužena lica radi prodaje droge ovisnicima iste. Dakle, apelant je oglašen krivim što je od nepoznatih lica nabavljao opojnu drogu kokain i marihuanu koju je sa D. D. prodavao trećim licima, a u svrhu posredovanja i prodaje droge je angažovao i druge saoptužene G. N., D. J., Lj. J., Z. B. i A. M., koju je prodavao ovisnicima iste prvobitno S. V. i M. Š. za neutvrđene iznose.
9. Okružni sud je dalje naveo da je svjedok S. V. u svom iskazu datom na glavnom pretresu porekao svoju izjavu datu ovlašćenim službenim licima nakon što su isti 13. jula 2011. godine pretresom njegovog vozila pronašli opojnu drogu (kokain mase 4,9 grama) koju je imenovani prethodno kupio od apelanta, a što je utvrđeno analizom sadržaja zabilježenog telefonskog razgovora ovog svjedoka sa apelantom, iz kojeg proizlazi precizan dogovor apelanta i S. V. gdje će mu apelant izvršiti predaju droge. Naime S. V je u svom iskazu datom na glavnom pretresu naveo „da je drogu kupovao od G. N., kojoj prodaji je bio prisutan apelant, iz kog razloga je stekao utisak da je i apelant bio uključen u prodaju droge koju je vršio G. N.“ Okružni sud je zaključio da je S. V. svoj iskaz dat ovlašćenim službenim licima izmijenio na glavnom pretresu s ciljem da pomogne apelantu kako bi izbjegao krivičnu odgovornost. Takođe, odbio je kao neosnovan prigovor ovog svjedoka da je izjavu koju je dao službenim licima CJB dao pod prisilom i prijetnjom, i koja lica su prema njemu primjenjivala silu, jer za ovu tvrdnju isti sudu nije dostavio niti jedan dokaz da je u vezi s tim pokrenuo postupak pred nadležnim tijelom CJB, a što je trebao i mogao da učini, ukoliko je njegova tvrdnja bila tačna, pogotovo u vezi s izjavom ovog svjedoka da je bio fizički maltretiran, s obzirom da sudu nije predočio niti jedan dokaz, ljekarsko uvjerenje ili dokaz da je prijavio nadležnom organu CJB nezakonito postupanje ovlašćenih službenih lica. Okružni sud, takođe, nije prihvatio iskaz navedenog svjedoka dat na glavnom pretresu iz razloga što je utvrdio da je njegov iskaz dat ovlašćenim službenim licima u istrazi u cijelosti saglasan sa zabilježenim transkriptima telefonskih razgovora istog sa apelantom, iz kog jasno slijedi da su se navedeni razgovori odnosili na kupovinu opojne droge, nakon čega je S. V., zaustavljen od ovlašćenih službenih lica, pretresen, i kod njega je pronađena droga koja je privremeno oduzeta o čemu je sačinjena potvrda o privremenom oduzimanju koju je ovaj svjedok bez ikakvih primjedbi potpisao, a nakon toga dao izjavu sadržine navedene u zapisnicima CJB.
10. Okružni sud je, takođe, ukazao da su od apelanta i ostalih saoptuženih po naredbi suda oduzeti mobilni telefoni sa SIM karticama koje im pripadaju. Činjenicu da je pretplatnička kartica označenog broja pripadala optuženima potvrdili su saslušani svjedoci koji su izjavili da su upravo na te pretplatničke brojeve pozivali apelanta i ostale saoptužene, a i sami optuženi, takođe, nisu osporavali da je označeni pretplatnički broj upravo bio njihov. Prema mišljenju Okružnog suda, svi telefonski razgovori koji su bili predmet analize pred sudom su obavljeni putem telefona i SIM kartica koji su privremeno oduzeti od apelanta i ostalih saoptuženih, tako da nije dovedena u pitanje autentičnost razgovora koji su snimljeni.
11. Okružni sud je, takođe, istakao da je postupajući po naredbama Okružnog suda izvršen pretres stana, pomoćnih prostorija apelanta i ostalih saoptuženih u konkretnom predmetu kao i pretres stanova konzumenata opojne droge, o čemu su sačinjeni zapisnici o izvršenim pretresima s fotodokumentacijom izvršenog pretresa, te su izdate potvrde o privremenom oduzimanju predmeta, što je uloženo u spis predmeta tog suda. Dalje je navedeno da iz priloženih zapisnika o pretresu stana i drugih prostorija apelanta i ostalih osumnjičenih, proizlazi da su pretresi izvršeni po naredbama sudije za prethodni postupak, da su zapisnici o izvršenim pretresima sačinjeni u skladu sa odredbama ZKPRS koje propisuju vršenje pretresa, a takođe, sva lica i apelant kao optuženi, kod kojih je vršen pretres su svojim potpisom potvrdili da su pretresu prisustvovali i da niti jedan od optuženih kod kojih je vršen pretres nije imao primjedaba na postupak vršenja pretresa. Istaknuto je da su zapisnike uredno potpisala i ovlašćena službena lica s pečatom organa koji je vršio pretres, a kao prilog izvršenim pretresima i sačinjenim zapisnicima o pretresu je sačinjena i fotodokumentacija izvršenog pretresa. Privremeno oduzeti predmeti popisani po rednim brojevima i sačinjenim potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta nakon izvršenog pretresa, a uložene potvrde o privremenom oduzimanju predmeta su potpisali svi optuženi i lica kod kojih je vršen pretres i na potvrdama se ne nalazi bilo kakva primjedba na pobrojane i oduzete predmete, kao i da su po naredbama suda prema apelantu i drugim optuženim provedene posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija, na osnovu člana 234 stav 2 tačka a) ZKP, pa su pred sudom preslušani transkripti razgovora optuženih u kojima su zabilježeni međusobni razgovori optuženih, kao i razgovori optuženih s licima kojima su prodavali opojnu drogu. Prema ocjeni Okružnog suda, pri donošenju i provođenju ovih naredbi u potpunosti je ispoštovana procedura određena zakonom na osnovu koje se određuje ova posebna istražna radnja. Okružni sud je utvrdio da je u svakom konkretnom predmetu naredba o određivanju posebne istražne radnje nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija (mobilnih telefona) u odnosu na optužene obuhvaćene tim naredbama donesena u skladu sa članom 236 stav 1 ZKPRS na obrazloženi prijedlog tužioca koji je sadržavao podatke o licima i brojevima telefona, uključujući i N. N. lica protiv kojih se preduzimaju radnje, osnovane sumnje za krivično djelo za koje se, prema KZRS, može da izrekne kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, razlozi za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način izvođenja, obim i trajanje radnje.
12. Okružni sud je naveo da su na održanim pretresima provedeni dokazi:
preslušavanje audiozapisa, preslušani telefonski razgovori optuženih, tj. transkripti snimljenih razgovora i zabilježenih SMS poruka u označenom periodu, da apelant niti ostali saoptuženi nisu osporili da je glas koji se čuje na audiozapisu, a koji je registrovan u transkriptima, njihov glas. Analizom sadržaja navedenih razgovora Okružni sud je utvrdio i povezanost apelanta sa ostalim saoptuženim, D. D, G. N., D. J., Lj. J., Z. B. i A. M., njihovo poznanstvo i saradnju i dogovore u vezi s nabavljanjem, držanjem, prenošenjem, pakiranjem i prodajom opojne droge. Ocjenom svih preslušanih razgovora u vezi s drugim izvedenim dokazima utvrđeno je da navedeni razgovori potkrepljuju druge dokaze koji se odnose na uloge i radnje pojedinih optuženih, kao i činjenicu da su optuženi vodili računa o tome da u ovim razgovorima ne otkrivaju potpune detalje, već da korišćenjem pojedinih termina, skraćenica, nedovršenih rečenica prikriju pravu sadržinu razgovora. Istaknuto je da optuženi nisu koristili neki posebni zatvoreni sistem šifri koji bi bilo teško protumačiti, jer su u razgovorima koristili riječi „ono“, „to“, poziv na „piće“ ili „kafu“, „možemo li se vidjeti“, što bi značilo da li ima droge za prodaju, ali iz cijelog konteksta sasvim je jasno da se radi o drogi, o kupovini, prodaji i sl. Navedeno je da je iz sadržaja preslušanih transkripata, kada se dovedu u vezu s drugim izvedenim dokazima, iskazima svjedoka, materijalnim dokazima, izvršenim vještačenjem, sud bez imalo sumnje zaključio da su optuženi, među kojima je i apelant radi prodaje kupovali, neovlašćeno prodavali i držali supstance koje su proglašene za opojne droge, da su se u preduzetim radnjama stekla bitna obilježja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga prema odredbama KZRS, čime su ostvarivali finansijsku dobit, a koja je svakome od optuženih mogla da pripadne, s obzirom na ulogu i brojnost radnji preduzetih radi prodaje jer se navedeno krivično djelo koje je apelantu i ostalim saoptuženim stavljeno na teret vrši radi sticanja finansijske dobiti.
13. Protiv prvostepene presude Tužilaštvo, apelant i osam saoptuženih su podnijeli žalbe koje je Vrhovni sud Presudom broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine odbio u odnosu na sve optužene i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Osim toga, Vrhovni sud je djelimično uvažio žalbu Tužilaštva i ukinuo prvostepenu presudu u oslobađajućem dijelu u odnosu na optužene V. D. i A. K. i u tom dijelu predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
14. Vrhovni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode apelanta da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na odbranu jer je prvostepeni sud dozvolio tužiocu da na glavnom pretresu nakon završenog dokaznog postupka izmijeni optužnicu. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je shodno odredbi člana 290 ZKPRS propisano da, ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu. Ukazano je da se glavni pretres završava nakon davanja završnih riječi kada sudija, odnosno predsjednik vijeća objavljuje da je glavni pretres završen, u smislu odredbe člana 292 stav 3 ZKPRS. Stoga, pošto je u konkretnom slučaju tužilac izmijenio optužnicu na glavnom pretresu prije davanja završne riječi i pošto je predsjednik prvostepenog vijeća odgodio glavni pretres, te zatim pitao stranke i branioce da li imaju drugih dokaznih prijedloga, prema mišljenju Vrhovnog suda, dao im je mogućnost da nakon izmjene optužnice pripreme odbranu. Prema tome, prema mišljenju Vrhovnog suda, suprotno žalbenim tvrdnjama, nije došlo do povrede prava na odbranu apelanta i ostalih saoptuženih.
15. U odnosu na žalbene navode apelanta i drugih poimenično navedenih saoptuženih da im nije bilo omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji ih terete u smislu da „je nekim od optuženih prvi put u optužnici stavljeno na teret da su opojnu drogu prodavali i još nekim licima, a nekim u izmijenjenoj optužnici“, čime je postupljeno suprotno članu 6 ZKPRS, Vrhovni sud je naveo da apelant i saoptuženi pogrešno interpretiraju odredbu člana 6 ZKPRS. U tom kontekstu Vrhovni sud je ukazao da, prema članu 6 stav 1 ZKPRS, osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora da bude obaviješten o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje protiv njega. U kontekstu navedenog istaknuto je da žalbe branilaca i ne osporavaju činjenicu da su optuženi prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenih obaviješteni o djelu za koje se terete i o osnovama sumnje protiv njih. Međutim, činjenica što neki od njih prilikom prvog ispitivanja u svojstvu osumnjičenih nisu obaviješteni o svim činjenicama i dokazima koje ih terete nikako ne znači da je povrijeđeno njihovo pravo na odbranu, kako to u svojim žalbama tvrde branioci optuženih. Prema mišljenju Vrhovnog suda, oni pogrešno tumače odredbu člana 6 stav 2 ZKPRS jer stav 2 navedene odredbe, za razliku od stava 1, ne spominje prvo ispitivanje osumnjičenog na obavještenja navedena u stavu 2 koja moraju da se daju osumnjičenom, odnosno optuženom, te treba da se posmatraju u kontekstu cijelog prvostepenog postupka do donošenja presude. Istaknuto je da su u konkretnom slučaju svi optuženi sa svim činjenicama i dokazima koji ih terete upoznati tokom glavnog pretresa izvođenjem svih dokaza, pa i onih na koje se pozivaju u svojim žalbama. Stoga, pošto im je omogućeno da se izjasne o svim činjenicama i dokazima, prema mišljenju Vrhovnog suda, njihovo pravo na odbranu nije povrijeđeno.
16. Dalje, u odnosu na zakonitost dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija Vrhovni sud je, takođe, odbio kao neosnovane navode apelanta kojim osporava zakonitost ovih dokaza, ukazujući da su te radnje provedene prema odredbi člana 226 stav 2 tačka a) ZKPRS, sada 234 stav 2 tačka a) ZKPRS, a shodno naredbi koju je donio sudija za prethodni postupak, u skladu sa odredbom člana 228 stav 1 ZKPRS, sada 236 stav 2 tačka a) ZKPRS. Takođe, prema mišljenju Vrhovnog suda, sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji, nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija donesene su na obrazložen prijedlog tužioca, da sadrže podatke o licima protiv kojih se preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se, prema KZRS, može da izrekne kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, razloge za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Istaknuto je da su neosnovani žalbeni navodi branioca apelanta o tome da sudija za prethodni postupak ne može da donese naredbu o posebnim istražnim radnjama prije donošenja naredbe o provođenju istrage jer nijedna zakonska odredba ne uslovljava da posebne istražne radnje mogu da se odrede samo ako je donesena naredba o provođenju istrage. Takođe, suprotno navodima iz žalbe, sudija za prethodni postupak ima funkcionalnu nadležnost za postupanje i prije donošenja naredbe o provođenju istrage, budući da ima zakonsko ovlašćenje da postupa i pri radnji pretresanja stana, prostorija i lica (donosi naredbu za pretresanje i dr.) za koju, isto tako, nije preduslov da je donesena naredba o provođenju istrage.
17. U odnosu na pismeni izvještaj tužioca o preduzetim radnjama koji je dostavio sudiji za prethodni postupak, Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je tužilac dostavio sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj nakon više od godinu dana od dana prestanka provođenja posebnih istražnih radnji ne dovodi u pitanje njihovu zakonitost jer s jedne strane, odredbe člana 229 stav 1 ZKPRS, odnosno člana 237 stav 1 sada važećeg ZKPRS, ne propisuju rok u kojem je tužilac dužan da dostavi ovaj izvještaj, a sa druge strane, propust tužioca da dostavi takav izvještaj ili da ga dostavi kasnije sam za sebe nikako ne znači da su preduzete posebne istražne radnje nezakonite, već zakonitost mora da se ocijeni u smislu odredbe člana 239 ZKPRS. Stoga, budući da je Vrhovni sud utvrdio da su se posebne istražne radnje provodile prema apelantu i ostalim optuženima na osnovu naredbe sudije za prethodni postupak, te pošto nisu bile u suprotnosti sa izdatim naredbama, to su podaci i dokazi koji su pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji, suprotno navodima žalbe, zakoniti dokazi na kojima se može zasnovati sudska presuda.
18. Takođe, neosnovani su apelantovi navodi da je pretresanje stana i ostalih prostorija u njegovom vlasništvu preduzeto suprotno odredbi člana 120 stav 2 ZKPRS jer se u žalbi i ne iznose razlozi iz kojih bi moglo da se zaključi da su ove radnje nezakonite.
19. Vrhovni sud je, takođe, ustanovio da izreka prvostepene presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi, kao ni njenim razlozima, te da obrazloženje presude sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i krivice kao i odlučnih činjenica za pravilnu primjenu KZRS, na osnovu čega je ocijenio neosnovanim i ove apelantove navode.
20. Vrhovni sud je, dalje, naveo da su činjenična utvrđenja iz prvostepene presude potpuna i pravilna, da su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji su izneseni u obrazloženju prvostepene presude i ocijenjeni na način kako to propisuje odredba člana 295 stav 2 ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a prema ocjeni suda pravilan, zaključak da je apelant počinio krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga.
21. Vrhovni sud je dalje ocijenio neosnovanim prigovor branioca apelanta u pogledu iskaza svjedoka S. V. jer smatra da se pobijana presuda nasuprot navodima iz žalbe apelanta, ne zasniva na iskazu samo ovog svjedoka datom u istrazi, pa dovodeći u vezu iskaz ovog svjedoka sa sadržajem telefonskih komunikacija između apelanta s imenovanim, smatra da je prvostepeni sud dao sveobuhvatno i valjano obrazloženje koje u cijelosti prihvata i ovaj sud.
22. Stoga je prema mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i pravilno je primijenjen KZRS kada su radnje apelanta kvalifikovane kao krivično djelo neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga iz člana 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. Smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, što se ogleda u proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su osporene odluke o njegovoj odgovornosti zasnovane isključivo na iskazu svjedoka S. V. datom pred ovlašćenim službenim licima, koji iskaz je ovaj svjedok izmijenio na glavnom pretresu, budući da je izjavu pred pred ovlašćenim službenim licima dao pod prinudom, ali da o tome nije obavijestio sud o čemu je po njegovom mišljenju trebalo da se vodi računa jer je isto izjavio na glavnom pretresu, i na posebnim istražnim radnjama, preslušanim telefonskim razgovorima i SMS porukama apelanta s ostalim saoptuženim i s konzumentima droge, prvobitno sa S. V. Apelant smatra da iz sadržine preslušanih telefonskih razgovora i SMS poruka ne može da se uoči niti jedna riječ koja označava opojnu drogu. Što se tiče telefonskog razgovora sa svjedokom S. V. kod koga su istog dana, 13. jula 2011. godine, nakon njihovog razgovora i susreta, ovlašćena službena lica pretresom vozila pronašla drogu, tvrdi da ta činjenica apsolutno ne dokazuje da je cilj njihovog telefonskog razgovora o mjestu gdje će se naći kao i samog susreta bila prodaja droge, i da okolnost da su ovlašćena službena lica istog dana pronašla drogu pretresom njegovog vozila se ne može da se dovede u vezu s njihovim prethodnim susretom jer je S. V. kako navodi kod sebe već mogao da ima drogu. Stoga, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o „klasičnoj osveti određenih inspektora MUP-a RS prema njemu, a koja lica su ustvari izvršioci teških krivičnih djela“, tako da je kao nevino lice osuđeno na izdržavanje kazne zatvora u trajanju od pet godina za krivično djelo koje nije izvršio, dok je u pritvoru proveo jednu godinu i tri mjeseca, zbog čega ističe da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti, jer tvrdi da sudovi ničim nisu dokazali da je počinio predmetno krivično djelo. Osim navedenog, apelant ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, tvrdi da su sudovi počinili bitne povrede krivičnog postupka, da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna razlozima presude, kao i odlučnim činjenicama.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je naveo da je ocijenio sve žalbene navode apelanta u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS, i da je za iste dao jasne i iscrpne odgovore u presudi tog suda zbog čega smatra da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena ustavna prava apelanta na koja se poziva u apelaciji. Takođe, ističe da se navodi apelanta u najvećem dijelu odnose na činjenična utvrđenja osporenih presuda zbog čega tvrdi da apelacija ne može da se podnese, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
25. Okružni sud navode apelanta da se osporene presude zasnivaju na nezakonitim dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama, nadzorom i tehničkim snimanjem telekomunikacija te na iskazu svjedoka S. V. datom u istrazi smatra neosnovanim. Tvrdi da se radi o zakonito pribavljenim dokazima, za što su po njegovom mišljenju u obrazloženju osporene presude dati valjani i argumentovani razlozi. Prilikom provođenja posebnih istražnih radnji u potpunosti je ispoštovana zakonom određena procedura primjenom člana 234 stav 1 i 2 tačka a) ZKPRS. Dakle, snimanje telefonskih komunikacija apelanta s određenim licima (ostalim saoptuženim i konzumentima opojne droge) je zabilježeno na zakonom dozvoljeni način, provođenjem naredbi suda, tako da ovakvim postupanjem suda nisu povrijeđena prava apelanta, koja bi dovela do kršenja njegovih prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav BiH i međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u BiH, budući da je zakon jasno propisao način, uslove kada javna vlast može da se miješa u vršenje ovog prava, a to je upravo način kako je postupljeno u ovom predmetu kada postoje osnovi sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo propisano članom 224 stav 2 u vezi sa stavom 1 KZRS. Takođe, i u preostalom dijelu navode apelanta smatra neosnovanim jer je presuda tog suda donesena nakon nepristrasnog i javnog provedenog postupka u skladu sa odredbama ZKPRS da je taj sud nakon utvrđenog činjeničnog stanja jasno i argumentovano obrazložio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i dao razloge na osnovu kojih je utvrdio odgovornost, kako apelanta, tako i ostalih saoptuženih, razloge zašto je nekim dokazima poklonio vjeru, iz čega proizlazi da je u svemu postupao u skladu sa članom 295 i članom 304 ZKPRS. Da su navodi apelanta neosnovani po ocjeni Okružnog suda ukazuje i presuda Vrhovnog suda, zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
26. Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju navodi da apelant faktički osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, što smatra da po apelaciji nije dozvoljeno. Takođe, ističe da su po ocjeni Tužilaštva svi izvedeni dokazi pravno valjani i da su cijenjeni od sudskog vijeća. Dakle apelantove navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) u relevantnom dijelu glasi:
Neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga Član 224. st. 1. i 2.
(1) Ko neovlašćeno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju, ili ko radi prodaje kupuje, drži ili prenosi, ili ko posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašćeno stavlja u promet supstance ili preparate koji su proglašeni za opojne droge, kazniće se zatvorom od tri do deset godina.
(2) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana izvršeno od strane više lica ili je učinilac ovog djela organizovao mrežu preprodavaca ili posrednika, ili je za izvršenje djela iskoristio dijete ili maloljetno lice, učinilac će se kazniti zatvorom od pet do petnaest godina.
28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ broj 53/12) u relevantnom dijelu glasi:
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.
(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti da odgovara na postavljena pitanja.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Naredba o sprovođenju istrage Član 224. st. 1. i 2.
(1) Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
(2) O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st. 1. i 2. tačka a) (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.
(2) Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:
a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,… Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.
Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:
a) protiv Republike Srpske,
b) protiv čovječnosti i međunarodnog prava,
v) terorizma i
g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236. stav 1.
(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 008052 13 Kž 10 od 17. septembra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporenu presudu primio 9. oktobra 2013. godine, a apelacija je podnesena 28. oktobra 2013. godine, dakle, u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i 2 Evropske konvencije i pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravačan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže krivim u skladu sa zakonom.
[…]
35. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju da ispita da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
36. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje prava na pravično suđenje zasniva na proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
37. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
38. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje ne propisuje niti jedno pravilo o prihvatljivosti dokaza, već je prvenstveno zadatak nacionalnog zakonodavstava da reguliše ovo pitanje (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švajcarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46, serija A, broj 140; i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juli 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Prema stanovištu Evropskog suda, njegov zadatak nije da utvrđuje da li je određena vrsta dokaza prihvatljiva ili da utvrđuje da li je lice koje je u pitanju krivo ili ne, već da odgovori na pitanje da li je postupak u cjelini bio pravičan, uključujući i način na koji su dokazi prikupljeni. To uključuje ispitivanje nezakonitosti o kojoj je riječ i u slučaju kada je u pitanju povreda nekog drugog prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Khan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 35394/97, stav 34, ECHR 2000-V; P. G. i J. H. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 44787/98, stav 76, ECHR 2001-IX; Allan protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 48539/99, stav 42, ECHR 2002-IX).
39. Konačno, Ustavni sud podsjeća da pravo na pravično suđenje pretpostavlja da svi dokazi moraju da budu provedeni na javnoj raspravi u prisustvu optuženog s mogućnošću da budu preispitani u kontradiktornom postupku. Korišćenje dokaza kao što su iskazi pribavljeni od policije ili u fazi provođenja istrage samo po sebi nije u suprotnosti sa članom 6 Evropske konvencije pod uslovom da su obezbijeđena prava optuženog, između ostalog, da mu bude data adekvatna i potpuna mogućnost da osporava i ispituje svjedoke optužbe bilo u trenutku kada su dali izjavu ili u kasnijim fazama postupka (vidi Evropski sud, Kapenko protiv Rusije, presuda od 13. marta 2012. godine, st. 61 i 62).
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud proveo obiman dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao apelanta, svjedoke optužbe i odbrane, posebno cijeneći iskaz svjedoka S. V. dat pred ovlašćenim službenim licima u istrazi i na glavnom prestresu, izvršio uvid u dokaze pribavljene posebnim istražnim radnjama, transkripte snimljenih telefonskih razgovora apelanta i ostalih saoptuženih, te iste doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima, i na osnovu cjelokupno provedenog dokaznog postupka, zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. U tom kontekstu, Ustavni sud prvenstveno zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama detaljno razmotrili sva pitanja koja apelant ponavlja u navodima apelacije, te dali detaljne i eksplicitne razloge zašto apelantovi navodi ne mogu da dovedu do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud suprotno navodima apelanta detaljno i jasno obrazložio zbog čega je prihvatio izjavu svjedoka S. V. datu u istrazi, a ne iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu. Pri tome je ispitao apelantove prigovore kojima je isticao da je sud izjavu ovog svjedoka datu u istrazi nezakonito prihvatio budući da je dat pod prinudom i uz upotrebu prisile, ukazujući da je svjedok S. V. u svom iskazu datom na glavnom pretresu porekao svoj iskaz dat pred ovlašćenim službenim licima, a u kojem iskazu je naveo da je „drogu kupovao od G. N., kojoj prodaji je bio prisutan apelant, iz kog razloga je navodno stekao utisak da je i apelant bio uključen u prodaju droge koju je vršio G.N.“. Međutim, po ocjeni Okružnog suda S. V. je iskazom datim na glavnom pretresu želio da pomogne apelantu kako bi izbjegao krivičnu odgovornost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud utvrdio da je iskaz ovog svjedoka nesporno suprotan iskazu koji je taj svjedok dao ovlašćenim službenim licima nakon što je 13. jula 2011. godine, pretresom njegovog vozila kod njega pronađena droga koju je ovaj prethodno kupio od apelanta, što je potvrđeno analizom sadržaja zabilježenog posebnim istražnim radnjama, telefonskim razgovorom ovog svjedoka sa apelantom, iz kog jasno proizlazi dogovor apelanta s ovim svjedokom u vezi s mjestom gdje će mu apelant predati drogu. Ustavni sud, takođe, zapaža da je Okružni sud nije prihvatio kao osnovan iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu, da je izjavu službenim licima CJB dao pod prisilom, i da su prema njemu navedena lica primjenjivala silu jer za ovu tvdnju isti sudu nije dostavio niti jedan dokaz, da je pokrenuo postupak pred nadležnim tijelom CJB, a što je trebao i mogao da učini ukoliko je njegova tvrdnja bila tačna, pogotovo u vezi s izjavom da je bio fizički maltretiran, odnosno jer sudu nije predočio niti jedan dokaz, ljekarsko uvjerenje ili dokaz da je prijavio nadležnom organu CJB nezakonito postupanje ovlašćenih službenih lica. Ovakav stav Okružnog suda potvrdio je i Vrhovni sud prilikom ispitivanja apelantovih žalbenih navoda. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud, suprotno navodima apelanta, ne vidi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se radi o zakonitom dokazu budući da ničim nije dokazano da je svjedok S. V. iskaz u policiji dao pod prisilom.
41. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Okružni sud jasno obrazložio razloge zbog kojih nije prihvatio iskaz ovog svjedoka dat na glavnom pretresu, ukazujući da je njegov iskaz dat u istrazi u cijelosti saglasan sa zabilježenim transkriptima razgovora ovog svjedoka s apelantom, u smislu da se njihov dogovor o sastanku 13. jula 2011. godine u cijelosti odnosio na kupovinu opojne droge, koji je nakon preuzimanja opojne droge od apelanta, zaustavljen od ovlašćenih službenih lica, pretresen, i kod njega je pronađena droga koja je privremeno oduzeta, o čemu je sačinjena potvrda o privremenom oduzimanju te droge, koju je ovaj svjedok bez ikakvih primjedbi potpisao, a nakon toga dao izjavu ovlašćenim službenim licima sadržine kao zapisnicima CJB. Ovakve zaključke prvostepenog suda je potvrdio i drugostepeni sud, razmatrajući prvostepenu presudu u granicama razloga žalbe, a u skladu sa članom 320 ZKPRS, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Ustavni sud, takođe, zapaža da je apelant tokom prvostepenog postupka imao priliku da ispita sve dokaze optužbe i ospori ih lično i posredstvom branioca, što je i činio tokom trajanja predmetnog postupka, što nije bilo od uticaja na donošenje drugačije odluke suda. Sve navedeno, prema mišljenju Ustavnog suda, takođe, ukazuje da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda dali zadovoljavajuće razloge povodom preduzetih posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, u kojim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud ne može da uoči bilo kakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZKPRS koje propisuju proceduru za preduzimanje navedenih radnji budući da iz činjenica predmeta proizlazi da su predmetne radnje upravo preduzete uz poštivanje zakonom propisane procedure. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud sadržaj i smisao transkripata snimljenih telefonskih razgovora apelanta s ostalim saoptuženim, i konzumentima droge, posebno sa svjedokom S. V., doveo u vezu s drugim izvedenim dokazima, te na osnovu cjelokupno provedenog dokaznog postupka, zaključio da su se u radnjama apelanta stekla obilježja krivičnog djela neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga. Stoga, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama redovnih sudova nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza, kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, da su redovni sudovi dali jasne i detaljne razloge za svoje odlučenje, tako da pravičnost predmetnog postupka u cjelini, ovakvim apelantovim navodima, nije dovedena u pitanje.
42. U vezi s apelantovim navodima da nije dokazano da je izvršio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, da je nevin osuđen na kaznu zatvora, odnosno da su mu povrijeđeni principi presumpcije nevinosti iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, kao što je već navedeno u ovoj odluci, zadatak redovnih sudova da ocijene dokaze koji su pred njima, a da je zadatak Ustavnog suda da ocijeni da li je postupak, gledan u cjelini, bio pravičan, što u slučaju krivičnog postupka uključuje i poštivanje pretpostavke nevinosti. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora da donese oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora da primijeni princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Odluka Ustavnog suda broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni da ocijene sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene, da izvedu zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
43. S obzirom da se navodi apelanta o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo da dovede u pitanje, osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.
44. Na osnovu izloženog, uzimajući u obzir predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Apelant, takođe, smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije. S obzirom na to da se tvrdnje o povredi ovog prava zasnivaju na navodima koji su već detaljno ispitani u odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i za koje je utvrđeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije, u situaciji kada su osporene presude jasne i obrazložene i kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, odnosno način na koji su pribavljeni i izvedeni dokazi, ne ostavljaju utisak bilo kakve nezakonitosti, nepravilnosti, niti proizvoljnosti, niti postoji bilo šta u vezi s izvođenjem dokaza što dovodi u sumnju pravičnost postupka u cjelini i utvrđenje redovnih sudova da je apelant na način preciziran u osporenim presudama počinio krivično djelo za koje je osuđen.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman