Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3745/13 („NPC International“ d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Dejstvo zabrane zloupotrebe prava
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Proporcionalnost
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kleveta
- Miješanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3745/13
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3745/13, rješavajući apelaciju „NPC International“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „NPC International“ d.o.o. Banjaluka, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066406 12 Gž od 17. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 066406 08 P od 28.
septembra 2012. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „NPC International“ d.o.o. Banjaluka (daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, koga zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 31. augusta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 066406 12 Gž od 17. juna 2013. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 066406 08 P od 28. septembra 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice Maje Golub (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 26. novembra 2015. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Okružni sud i Osnovni sud dostavili su odgovor na apelaciju 4. i 9. decembra 2015. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 066406 08 P od 28. septembra 2012. godine apelant je obavezan da prvog narednog dana po pravomoćnosti presude u svom dnevnom izdanju „Press RS“ povuče izjavu, objavljenu u broju 340, na strani 17, predzadnjeg pasusa teksta koji nosi naslov „Makroi pred optužnicom“ od 6. maja 2008. godine, uz javno izvinjenje tužiteljici (stav 1. izreke presude). Apelant je obavezan da na ime nematerijalne štete zbog duševnih boli prouzrokovanih klevetom tužiteljici isplati iznos od 3.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. septembra 2012. godine do isplate u roku od 30 dana (stav 2. izreke presude). Apelant je obavezan da tužiteljici nadoknadi troškove postupka u iznosu od 582,03 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 28. septembra 2012. godine do isplate u roku od 30 dana (stav 3. izreke presude). Odbijen je tužiteljicin tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete za razliku između traženog iznosa od 20.000,00 KM i dosuđenog iznosa od 3.000,00 KM (stav 4. izreke presude). Odbijen je tužiteljicin zahtjev za naknadu troškova postupka za razliku između traženog iznosa od 3.556,00 KM i dosuđenog iznosa od 582,03 KM (stav 5. izreke presude). Utvrđeno je povlačenje tužbe u odnosu na tuženog Gorana Đogića (stav 6. izreke presude). Odbijen je zahtjev tuženog Gorana Đogića za naknadu troškova postupka u iznosu od 330,00 KM (stav 7. izreke presude).
6. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da među strankama nije sporan sadržaj izjave objavljene u dnevnom listu „Press RS“ 6. maja 2008. godine pod naslovom „Makroi pred optužnicom“. Međutim, među strankama je sporno da li u spornom novinskom članku ima elemenata klevete. Iz pročitanog novinskog članka, objavljenog u Dnevnom listu „Press RS“, u broju 340, na strani 17, predzadnji pasus, koji nosi naslov „Makroi pred optužnicom“, Osnovni sud je utvrdio da se radi o tekstu sljedećeg sadržaja: „Interesantno je da je Branislav Nović bio u ljubavnoj vezi sa socijalnom radnicom iz Dervente Majom Golub, koja je također osumnjičena da je znala šta se dešava sa tri maloljetne djevojčice, ali to nije prijavila niti je učinila bilo šta da to spriječi.“
7. Istaknuto je da je uvidom u uvjerenje Okružnog suda od 11. januara 2012. godine utvrđeno da protiv tužiteljice pred Okružnim i Osnovnim sudom nije potvrđena optužnica, niti je izrečena nepravomoćna osuđujuća presuda za krivično djelo za koje je predviđena novčana kazna do pet godina.
8. Navedeno je da je Ministarstvo unutrašnjih poslova RS, Uprava kriminalističke policije dopisom od 12. decembra 2011. godine obavijestilo apelanta da su 18. decembra 2007. godine policijski službenici Jedinice za posebne istrage MUP-a Republike Srpske realizirali policijsku akciju s ciljem lišenja slobode određenog broja osoba zbog postojanja osnova sumnje da su počinile krivična djela „trgovina ljudima radi vršenja prostitucije“ i „povrede ljudskog dostojanstva zloupotrebom službenog položaja ili ovlaštenja na štetu maloljetnih ženskih lica“. U navedenom dopisu se dalje navodi da je u ovoj policijskoj akciji tužiteljica bila lišena slobode zbog postojanja osnova sumnje da je bila saučesnik ili izvršilac nekih od pomenutih krivičnih djela. Međutim, nakon saslušanja tužiteljice, te nakon konsultacije sa postupajućim tužiocem utvrđeno je da u odnosu na tužiteljicu nema elemenata odgovornosti da je počinila bilo koje krivično djelo, te da je tom prilikom saslušana u svojstvu svjedoka i isti dan puštena na slobodu.
9. Iz tužiteljicinog iskaza utvrđeno je da kritične prilike (18. decembra 2007. godine) tokom trajanja stručnog kolegija u prostoriju ušao policijski inspektor i rekao joj da je lišava slobode, stavljene su joj lisice na ruke, sprovedena je u službeno vozilo, te odvedena u policijsku stanicu gdje su na glavnom ulazu već čekali novinari. Saslušana je tek nekoliko sati nakon privođenja, po saslušanju je puštena uz obrazloženje da će biti svjedok u vezi sa određenim krivičnim djelima.
10. Osnovni sud je naveo da nije analizirao samo sporni dio članka, objavljenog pod nazivom „Makroi pred optužnicom“, već je sadržaj navedenog cijenio u odnosu na cijeli članak. Istaknuto je da se u prethodnom dijelu teksta ime Branislava Novića spominje u kontekstu da se radi o osobi koja je umiješana u trgovinu ljudima i organiziranje prostitucije, da je lično vršio pritisak na maloljetne žrtve, te da je nakon pokretanja istrage napustio prostore BiH. Nakon toga slijedi dio teksta da je „interesantno“ da je Branislav Nović bio u ljubavnoj vezi sa socijalnom radnicom Majom Golub… Darko Momić, novinar koji je napisao sporni dio članka je u svom iskazu naveo da je „ispao nakaradan“ jer je pisan „dan prije Đurđevdana i u žurbi“ i da je u stvari trebalo da stoji da je tužiteljica „u vezi“, a ne u „ljubavnoj vezi“. S tim u vezi ukazano je da upravo autor spornog dijela članka Darko Momić potvrđuje da je načinio propust iznošenjem da je tužiteljica (uz prethodno navođenje da je socijalna radnica iz Dervente) bila u ljubavnoj vezi sa Branislavom Novićem koji se prije toga u objavljenom tekstu dovodi u vezu sa osobama povezanim sa krivičnim djelima izvršenim nad maloljetnim ženskim osobama. Istaknuto je da se za sud postavlja pitanje zašto bi svjedok Darko Momić iznosio tvrdnju da je tužiteljica uopće u vezi sa Branislavom Novićem kada je provjerom iz izvora MUP-a mogao doći do podataka da je nakon privođenja 18. decembra 2007. godine utvrđeno da u odnosu na tužiteljicu nema elementa odgovornosti da je počinila bilo koje krivično djelo, te da je tom prilikom saslušana u svojstvu svjedoka i isti dan puštena na slobodu. Istaknuto je da je apelant ovakvo saopćenje MUP-a RS pročitao u dokaznom postupku, te da je u tom smislu mogao postupiti i onda kada je objavljivao spornu informaciju, imajući u vidu činjenicu da je članak pisan gotovo pola godine nakon privođenja tužiteljice. Dalje se u spornom članku spominje i da je tužiteljica „takođe osumnjičena da je znala šta se dešavalo sa tri maloljetne djevojčice, ali to nije prijavila, niti je učinila bilo šta da to spriječi“. Ukazano je da je osumnjičeni osoba za koju postoje osnovi sumnje da je činila krivično djelo (član 20. Zakona o krivičnom postupku, u daljnjem tekstu: ZKP). Imajući u vidu navedeno autor članka bi u vrijeme pisanja teksta, a da je postupio u skladu sa članom 5. Zakona o zaštiti od klevete i prethodno provjerio istinitost tvrdnje, raspolagao tačnom informacijom o tome da li je tužiteljica osumnjičena ili nije. Istaknuto je da u spornom dijelu članka autor tvrdi da je tužiteljica osumnjičena, a ne da je bila osumnjičena iako je svaka sumnja u odnosu na nju otklonjena isti dan kada je privedena.
11. Istaknuto je da je, imajući u vidu sadržaj objavljenog teksta, nesumnjivo da izražavanje u njemu ne predstavlja vrijednosni sud, odnosno iznošenje mišljenja, već predstavlja iznošenje određenih tvrdnji za koje je sud u dokaznom postupku utvrdio da su neistinite. Cijeneći izvedene dokaze prvostepeni sud je zaključio da autor spornog članka prilikom njegovog pisanja nije pokazao dovoljno kritičnosti, pa čak da je olako pristupio iznošenju nečeg neistinitog, ne vodeći računa kolika i kakva šteta može nastati osobi koja je na udaru klevete, pogotovo imajući u vidu kakvim poslom se bavi tužiteljica, u kakvoj sredini i okruženju živi, kao i vrstu i težinu krivičnih djela sa čijim izvršenjem se ona dovodi u vezu.
12. Ukazano je da iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljicu najviše pogodila kleveta koja se tiče njezine navodne ljubavne veze sa Branislavom Novićem, te da je znala za dešavanja u Derventi u vezi sa slučajem maloljetnih djevojčica, ali da to nije prijavljivala nadležnim organima. Po mišljenju vještaka takvi navodi imaju posebnu težinu za tužiteljicu iz razloga jer je tada radila kao psiholog u Centru za socijalni rad i ona je djevojčice upućivala na medicinski tretman u Doboj. Ukazano je da je od momenta privođenja do danas i nakon toga tužiteljica trpjela i trpi dugotrajan i intenzivan duševni bol. Istaknuto je da su se duševne boli koje je tužiteljica trpjela i trpi negativno odrazile i na njezin privatni i profesionalni život tako što je opterećena na planu opažanja, mišljenja, koncentracije, zaključivanja i slično, koje se odražava i na emocionalnu labilnost. Ukazano je da tužiteljica koristi stručnu pomoć psihologa i da je, po ocjeni vještaka, ta pomoć potrebna. Istaknuto je da je kao posljedicu navedenih dešavanja povodom objavljenih informacija u spornom članku tužiteljica doživjela izrazito visok nivo traumatizacije, etiketiranja (stigmatizacije), stresa i krize, što je uvjetovalo jaku duševnu bol dugog trajanja.
13. Ukazano je da je prilikom odlučivanja o visini tužbenog zahtjeva sud imao u vidu način i okolnosti pod kojima je tužiteljici nanesena šteta, tj. u dnevnom listu koji čita veliki broj građana, činjenicu da tužiteljica nije tuženom uputila zahtjev za ispravku klevetničkog izražavanja, kao i nalaz i mišljenje vještaka. Istaknuto je da u svom nalazu vještak navodi da je tužiteljicin psihički status posljedica svih dešavanja od momenta privođenja. Naglašeno je da je prvostepeni sud cijenio i činjenicu da je cjelokupna situacija, proizašla iz dešavanja u vezi sa događajima u Derventi iz 2007. godine (trgovina ljudima radi vršenja prostitucije), utjecala na tužiteljicin psihički status, počev od samog hapšenja, novinskih članaka, pa do objave spornog članka koji je nesporno kod tužiteljice izazvao duševnu patnju jer je to bila „kap koja je prelila čašu“. Također, prvostepeni sud je uzeo u obzir i činjenicu da tužiteljica živi u manjoj socijalnoj sredini gdje je češće izložena zanimanju i osudi sredine, kao i činjenicu da tužiteljica obavlja poslove koji su vezani za rad s maloljetnicima.
14. Po mišljenju Osnovnog suda izlaskom u javnost informacije o tome da je tužiteljica, koja je inače radnik Centra za socijalni rad, bila u ljubavnoj vezi sa osobom koja se dovodi u vezu sa krivičnim djelom „trgovina ljudima radi vršenja prostitucije“, te i da je sama imala takva saznanja, ali da ništa nije preduzela, saznao je veliki krug osoba, što je za tužiteljicu djelovalo stresno, neprijatno, pogotovo što se radi o osobi koja obavlja javnu funkciju iz kojeg razloga je dodatno izložena sudu javnosti. Pored toga, u maloj sredini biti obilježen kao osoba koja ima ljubavnu vezu sa oženjenim muškarcem je dodatno otežalo njezinu poziciju u maloj zajednici gdje su takve etikete neoprostive i podliježu javnoj osudi.
15. Protiv prvostepene presude žalbe su podnijeli tužiteljica i apelant. Također, žalbu je podnio i tuženi Goran Đogić protiv rješenja sadržanog u prvostepenoj presudi (o odbijanju njegovog zahtjeva za naknadu troškova). Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 066406 12 Gž od 17. juna 2013. godine tužiteljicinu žalbu odbio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete i troškova postupka (stav 4. i 5. izreke presude) potvrdio. Apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena u usvajajućem dijelu (st. 1, 2. i 3. izreke presude). Žalba tuženog Gorana Đogića je odbijena i rješenje sadržano u prvostepenoj presudi potvrđeno u dijelu u kojem se odbija zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 330,00 KM (stav 7. izreke presude). Odbijen je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, i to: tužiteljice na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 1.053,00 KM, apelanta na ime sastavljanja žalbe, takse na žalbu i sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 3.106,00 KM i tuženog Gorana Đogića na ime sastavljanja žalbe u iznosu od 300,00 KM.
16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da sporni članak od 6. maja 2008. godine sadrži konstatacije i kvalifikacije koje su kompromitirajuće i uvredljive za tužiteljicu, usmjerene na njezinu diskreditaciju u privatnom i porodičnom životu i profesionalnom funkcioniranju, dovodeći je u ljubavnu vezu sa oženjenim čovjekom koji se u istom članku stavlja u kontekst osobe koja je umiješana u trgovinu ljudima i organiziranu prostituciju. Istaknuto je da je nesumnjivo da je sadržina pomenutog članka izazvala negativnu reakciju javnosti. Prema iskazu saslušanog svjedoka Sretka Kukrića „stranke su izbjegavale da kod tužiteljice kao psihologa u Centru za socijalni rad u Derventi koja je bila zadužena za rad sa maloljetnim licima vode svoju djecu“.
17. Istaknuto je da ja tačno da radna i profesionalna pozicija tužiteljice objavljenim tekstom nije dovedena u pitanje, ali ne može biti ni afirmativna za tužiteljicu pri činjenici da je po zanimanju psiholog, državni službenik, da profesionalno napredovanje u značajnoj mjeri zavisi ne samo od državnih i drugih tijela koja biraju, već i od stečenog i održanog ugleda u javnosti. Međutim, po mišljenju Okružnog suda, tužiteljici je objavljenim tekstom od 6. maja 2008. godine u listu „Press“, jednom od najčitanijih listova na prostoru BiH, pod naslovom „Makroi pred optužnicom“, u javnosti očito dat negativan publicitet.
18. Iznoseći informacije o tužiteljici u navedenom članku i povezujući je sa kriminalnim radnjama bez dokaza o istinitosti takvih navoda, apelant je, prema stavu suda, namjerno prenio izražavanje neistinitih činjenica na štetu tužiteljice. Ukazano je da je način na koji su tvrdnje iznesene ozbiljan i objektivno kod građana Republike Srpske i Bosne i Hercegovine stvara uvjerenje o postojanju iznesenih činjenica, što je škodilo tužiteljicinom ugledu. Dalje je navedeno da je tužiteljica poznata u sredini gdje živi jer je u vrijeme objavljivanja novinskog članka radila kao profesorica u srednjoj školi u Brodu. Istaknuto je da je apelant prema izvedenim dokazima iznio građanima, tj. trećim osobama neistinite činjenice koje su se odnosile na tužiteljicu i koje su škodile njezinoj časti i ugledu, čime joj je prouzrokovana nematerijalna šteta po osnovu pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda i časti u smislu odredbe čl. 5. i 11. Zakona o zaštiti od klevete.
19. Okružni sud je naveo da je u cijelosti prihvatio utvrđenje prvostepenog suda i našao da je apelantova odgovornost za predmetnu štetu zasnovana na pravilnoj primjeni zakonskih odredbi. Istaknuto je da apelant nije dokazao da sporni tekst predstavlja izražavanje koje je u suštini bilo istinito i da su činjenice koje su iznesene u spornom članku provjerene i istinite u skladu sa članom 6. navedenog zakona.
20. Naglašeno je da prilikom utvrđivanja naknade štete sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, uključujući i sve preduzete mjere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjava ili izvinjenje ili činjenicu da bi iznos dodijeljene štete mogao imati za posljedicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika. Istaknuto je da iz stanja spisa proizlazi da apelant nije preduzeo nijednu radnju predviđenu u članu 11. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete da ublaži štetu prouzrokovanu tužiteljici navedenim klevetničkim izražavanjem, a da ni tužiteljica nije dokazala da je preduzela mjeru da ublaži štetu uzrokovanu klevetničkim izražavanjem u smislu člana 8. navedenog zakona.
21. Nadalje, Okružni sud je ukazao je prvostepeni sud cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja od značaja za utvrđivanje visine pravične naknade nematerijalne štete dosuđene tužiteljici, propisane odredbama člana 200. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i člana 11. Zakona o zaštiti od klevete i u skladu sa svrhom koja se naknadom ostvaruje. Stoga, po mišljenju drugostepenog suda, okolnosti koje je cijenio prvostepeni sud opravdavaju dosuđeni iznos od 3.000,00 KM naknade nematerijalne štete jer on predstavlja pravičnu novčanu satisfakciju s obzirom na značaj povrijeđenog dobra i u skladu je sa svrhom koja se nadoknadom ostvaruje. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Smatra da je sud izveo pogrešan zaključak o sadržini predmetnog novinskog članka, a posebno o sadržini spornog dijela tog članka kada se dovede u vezu sa člankom u cjelini. Navodi da čak u slučaju da su navodi iz članka, u suštini, bili neistiniti, iz svih provedenih dokaza, pa i iz samog predmetnog članka, nesporno je da je sve opisane podatke apelant dobio od izvora bliskog policiji RS, zbog čega apelant nije imao nijednog razloga da sumnja u istinitost bilo kojih od navedenih činjenica. Smatra da tužiteljica u toku postupka nije provela nijedan dokaz da je zbog spornog novinskog članaka pretrpjela štetu, ni o visini štete. Također, navodi da tužiteljica nije apelantu dostavila demanti kako bi eventualno ublažila štetu koju je navodno pretrpjela spornim objavljivanjem.
b) Odgovor na apelaciju
23. U odgovoru na apelaciju Okružni sud navodi da je osporena presuda tog suda donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te da nije došlo do kršenja apelantovih ustavnih prava.
24. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio na osnovu provedenog dokaznog postupka i uz primjenu materijalnog prava.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o zaštiti od klevete („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01) relevantne odredbe glase:
Opšti deo Član 1. stav 1. tačka a) Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:
a) pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;
Odgovornost za klevetu Član 5. stav 1.
(1) Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.
(2) Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namjerno ili usled nepažnje iznijelo ili pronelo izražavanje.
(3) Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primjenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši , prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
(... ) Izuzeci od odgovornosti Član 6.
U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:
a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;
b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.
Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja. Obaveza ublažavanja Član 8.
Tužilac u smislu ovog zakona preduzima sve potrebne mere da ublaži svu štetu uzrokovanu navodnim klevetničkim izražavanjem, a naročito uključujući zahtev za ispravku koju upućuje tuženom.
Naknada štete Član 11. stav 1.
(1) Naknada štete vrši se isključivo sa namerom nadoknade štete nanesene ugledu oštećenog, a ta nadoknada mora biti proporcionalna prouzrokovanoj šteti. Pri utvrđivanju naknade štete, sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući sve poduzete mere da bi se ublažila prouzrokovana šteta, kao što su: objavljivanje ispravke, opozivanje izjave ili izvinjenje, činjenicu da li je štetnik stekao novčanu korist učinjenim iznošenjem ili pronošenjem izražavanja, ili činjenicu da bi iznos dodeljene štete mogao imati za posledicu velike materijalne poteškoće ili bankrot štetnika.
Član 13.
Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.
26. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89, „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanju o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09), u tekstu koji je važio u vrijeme vođenja postupka, relevantne odredbe glase: Član 7. stav 1.
(1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o ovom odlučiti, po svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 066406 12 Gž od 17. juna 2013. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. jula 2013. godine, a apelacija je podnesena 31. augusta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Apelant navodi da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i člana 17. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu izražavanja
33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
h) Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
(1) Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.
(2) Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.
34. Pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom dopuštena miješanja i ograničenja tih prava, pod uvjetima propisanim tim stavom. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, sloboda izražavanja predstavlja suštinski osnov demokratskog društva, jedan od osnovnih uvjeta njegovog napretka i razvoja svakog čovjeka. Pod uvjetima iz stava 2. člana 10. Evropske konvencije, ta sloboda je primjenjiva ne samo na informacije ili ideje koje nailaze na pozitivan prijem ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima postoji ravnodušnost, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju ili uznemiravaju državu ili bilo koji dio populacije. To su zahtjevi pluralizma, tolerancije i slobodoumnosti, bez kojih nema „demokratskog društva“. To, između ostalog, znači da sve „formalnosti“, „uvjeti“, „ograničenja“ ili „sankcije“ koje se nameću u toj oblasti moraju biti proporcionalni legitimnom cilju koji se želi ostvariti. Evropski sud je osigurao snažnu zaštitu izjava koje se odnose na pitanja od javnog interesa, uključujući i one koje podrazumijevaju kritiku na račun političara, vlade, službenika, dakle javnih ličnosti, ali i drugih članova društva. S druge strane, ko god koristi slobodu izražavanja preuzima „dužnosti i obaveze“ u obimu koji zavisi od njegove situacije i tehničkih sredstava koja koristi (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine). Ta sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja, dakle granice kritike su široke, ali nisu apsolutne. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja koja neko načelo potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju. Evropski sud je, stoga, utvrdio niz načela i faktora koje pri tome treba uzeti u obzir, prije svega uspostavljanje jasne razlike između činjenica i vrijednosnih sudova.
35. Naime, Evropski sud i Ustavni sud u svojim su odlukama konstantno ukazivali na to da je u domaćem pravnom sistemu neophodno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, dok istinitost vrijednosnih sudova nije moguće dokazati (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, Serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine, stav 38).
36. Kad se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao na to da test „neophodnosti u demokratskom društvu“ zahtijeva da se pri odlučivanju da li je došlo do kršenja odluči da li „miješanje“ domaćih vlasti u tu slobodu korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da li je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići i da li su razlozi i opravdanja koje su dali nadležni organi za takvo miješanje relevantni i dovoljni. S tim ciljem potrebno je utvrditi da li su domaće vlasti primijenile standarde koji su u skladu s načelima ustanovljenim u članu 10. Evropske konvencije, kao i da li su domaće vlasti zasnovale svoje odluke na prihvatljivoj analizi relevantnih činjenica. Što se tiče proporcionalnosti, mora se utvrditi da li je postignut pravičan balans u zaštiti dviju vrijednosti garantiranih Evropskom konvencijom koje mogu biti u suprotnosti jedna drugoj: s jedne strane, sloboda izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije i, s druge strane, pravo osobe koja je napadnuta u tekstu da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i dr. protiv Francuske, presuda od 29. juna 2004. godine, aplikacija broj 64915/01, stav 70).
37. Dovodeći navedena opća načela u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su osporene presude donesene na osnovu Zakona o zaštiti od klevete, ZOO-a i Zakona o parničnom postupku, te da je stoga miješanje u uživanje slobode izražavanja propisano zakonom. Navedeni zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidljiv, a osim toga, Zakon o zaštiti od klevete, kako je Ustavni sud već napomenuo u svojim ranije donesenim odlukama, pruža veći stepen zaštite slobode izražavanja od minimuma predviđenog Evropskom konvencijom (vidi Ustavni sud Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 29). Dalje, Ustavni sud primjećuje da su osporene presude donesene u građanskoj parnici koju je tužiteljica pokrenula protiv apelanta zbog nanošenja štete njezinom ugledu, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“ iz člana 8. Evropske konvencije, odnosno ugleda tužioca, što je, svakako, legitiman cilj.
38. Ustavni sud zatim mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba ogleda se u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja zaštićeno članom 10. Evropske konvencije i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda zaštićeno članom 8. Evropske konvencije.
39. U vezi s tim, Evropski sud je utvrdio određene kriterije, između ostalog: doprinos objavljenih izražavanja debati od općeg interesa, način na koji su pribavljene informacije (da li se kontaktiralo s osobom u pitanju radi informacija, da li joj je data mogućnost da odgovori na iznesene navode radi utvrđenja i da li je novinar postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom), uloga i funkcija osobe u pitanju, kao i period aktivnosti, prethodno ponašanje osoba o kojima se piše, sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja i, najzad, težina nametnute sankcije.
40. Ustavni sud ukazuje na to da se u konkretnom slučaju radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja časti i ugleda tužiteljice, što predstavlja vrijednost čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja časti i ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje tim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. Čast se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o ugledu se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. vanjskoj časti koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na taj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građanskopravne zaštite.
41. Ustavni sud je već naglasio da se postojanje činjenica može dokazati, ali istinitost vrijednosnih ocjena nije nešto za šta se mogu pružiti dokazi. Iz sadržaja spornog izražavanja, koje je apelant objavio 6. maja 2008. godine u Dnevnom listu „Press RS“, u broju 340, na strani 17, pod naslovom „Makroi pred optužnicom“, proizlazi da ono nije bilo iznošenje vrijednosnih sudova - mišljenja koji se ne mogu dokazivati, nego da je bilo objavljeno kao iznošenje činjenica u kontekstu uključenosti tužiteljice u određene „kriminalne“ i „protivzakonite“ radnje koje za sobom povlače odgovarajuću krivičnu odgovornost ili sankciju za takvo društveno neprihvatljivo ponašanje i postupanje, pa se za razliku od vrijednosnih sudova mogu i dokazati. Također, spornim izražavanjem ukazalo se i na postojanje „ljubavne veze“ tužiteljice sa osobom koja je povezana sa krivičnim djelima izvršenim nad maloljetnim ženskim osobama.
42. Ustavni sud smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi na osnovu provedenih dokaza jasno obrazložili da se sadržajem spornog članka koji je objavio apelant, zadire u i vrijeđa privatni i javni ugled i čast tužiteljice, koja je u vrijeme objavljivanja spornog članka obavljala poslove profesorice u srednjoj školi, dakle obavljala dužnost javnog službenika. Naime, prema utvrđenju redovnih sudova sadržaj spornog članka je bio takav da je imao utjecaj na narušavanje ugleda tužiteljice koja je u vrijeme spornih dešavanja (18. decembra 2007. godine) u Derventi radila-volontirala kao psiholog sa maloljetnicima u Centru za socijalni rad. Pri tome su redovni sudovi nesporno utvrdili da je apelant bio u mogućnosti doći do istinitih informacija o ovim događanjima prije objavljivanja spornog članka, a što nije učinio, posebno imajući u vidu da je članak objavljen skoro pola godine nakon privođenja tužiteljice.
43. Imajući u vidu navedeno proizlazi da apelant prije objavljivanja spornog izražavanja nije učinio razumne napore kako bi navode objavljene u spornom članku provjerio, kao i da u predmetnom postupku nije izveo dokaze kojima bi dokazao da su sporni činjenični navodi istiniti. Dakle, apelant prilikom objavljivanja spornog članka nije postupao bona fide u nastojanju da pruži javnosti tačne i pouzdane informacije o događanjima u Derventi u skladu s novinarskom etikom. Štaviše, autor spornog dijela članka je u postupku naveo da je navedeni članak pisan „dan prije Đurđevdana i u žurbi“, te da je zato „ispao nakaradan“, kao i da je u članku trebalo da stoji da je tužiteljica „u vezi“, a ne u „ljubavnoj vezi“ sa osobom osumnjičenom za krivična djela učinjena prema maloljetnicama. Pored toga, u spornom članku je navedeno da je tužiteljica „takođe osumnjičena da je znala šta se dešavalo sa tri maloljetne djevojčice, ali da to nije prijavila niti je učinila bilo šta da to spriječi“. Dakle, proizlazi da je apelant u spornom članku koristio termine koji nisu bili primjereni za tužiteljicu budući da ona u predmetnom krivičnom postupku nije imala status osumnjičene osobe u smislu člana 20. ZKP-a, a što je u svakom slučaju apelant bio dužan da utvrdi prije objavljivanja članka.
44. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju, na osnovu analize i ocjene svih izvedenih dokaza, utvrdili da je spornim izražavanjem došlo do povrede moralno-psihičke strane ličnosti tužiteljice, posebno imajući u vidu malu sredinu u kojoj tužiteljica živi i u kojoj je zbog navedenog članka izložena javnoj osudi, čime joj je nanesena nematerijalna šteta u vidu duševne boli, te da postoji „hitna društvena potreba“ djelovanja da se na apelanta primijeni sankcija u vidu naknade štete.
45. U pogledu načina utvrđivanja visine štete kao sankcije koja predstavlja miješanje u slobodu izražavanja, Ustavni sud ukazuje na vlastiti stav (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3222/12 od 12. januara 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, stav 47) prema kojem je odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete vrlo delikatan i složen postupak, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca i sve ostale okolnosti pod kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenih. Pri tome, Ustavni sud naglašava da ne postoji „lista dokaza“ na osnovu kojih bi domaći sudovi procjenjivali koja bi sankcija predstavljala miješanje koje je proporcionalno cilju koji se želi postići, niti se može očekivati izvođenje dokaza kojim bi se na egzaktan način utvrdio „intenzitet i trajanje“ nastale nematerijalne štete. Stoga, sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u smislu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“.
46. Dakle, prilikom odmjeravanja sankcije redovni sudovi uzimaju u obzir niz faktora značajnih za konkretni predmet i na osnovu slobodne procjene utvrđuju relevantne okolnosti svakog konkretnog slučaja, pri čemu ne smije izostati prihvatljiva analiza relevantnih načela. U kontekstu navedenog, u konkretnom slučaju, prema ocjeni Ustavnog suda, takva analiza nije izostala. Naime, prilikom odmjeravanja novčane naknade, dakle „sankcije“, koja predstavlja miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja, redovni sudovi nisu postupali pukim automatizmom, niti proizvoljno, na što apelant apelacijom neosnovano ukazuje, već su postupali u skladu s praksom i diskrecionim ovlaštenjem u okviru svoje slobodne procjene koja je ograničena isključivo zahtjevom proporcionalnosti izraženim u članu 10. Evropske konvencije, pri čemu nije izostala prihvatljiva analiza svih relevantnih načela. Redovni sudovi su uzeli u obzir i činjenicu da tužiteljica nije od apelanta tražila da objavi demanti spornog izražavanja. Prema tome, redovni sudovi su u osporenim presudama dali dovoljne i relevantne razloge koji ubjedljivo pokazuju da je „sankcija“ u konkretnom slučaju proporcionalna zakonitom cilju koji se želi postići. Stoga, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužiteljice, odnosno dosuđivanje naknade štete tužiteljici u iznosu od 3.000,00 KM, uz apelantovu obavezu da povuče izjavu objavljenu u spornom članku uz javno izvinjenje tužiteljici, proporcionalna težini povrede njezinog ugleda, kao i težini miješanja sudova u slobodu izražavanja koje je učinjeno tom mjerom, te da su osporene odluke donesene u skladu sa članom 10. Evropske konvencije.
47. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira „hitnoj društvenoj potrebi“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, kao i da su razlozi i opravdanja koje su dali redovni sudovi za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na slobodu izražavanja.
48. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
Ostali navodi
49. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje odlučenje ponudili jasne i precizne razloge u kojima Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenu odluku zasnovao na relevantnim odredbama Zakona o zaštiti od klevete. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra su i ovi apelantovi navodi također neosnovani.
50. U odnosu na povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća da je članom 17. Evropske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom“. Iz navedenog proizlazi da ova odredba Evropske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka U 62/01 od 5. aprila 2002. godine, stav 14. i Odluka o dopustivosti i meritumu broj 90/06 od 6. jula 2007. godine, stav 38, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu prethodna razmatranja i stavove Ustavnog suda o povredi ustavnih prava na koje je apelant ukazao u apelaciji, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je u smislu člana 17. Evropske konvencije „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje [apelantovih prava] u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“. S obzirom na to, proizlazi da su i navodi apelacije o povredi prava iz člana 17. Evropske konvencije, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada je osporenim odlukama redovnih sudova naloženo apelantu da tužiteljici isplati naknadu nematerijalne štete nanesene njezinom ugledu i časti iznošenjem neistinitih činjenica jer je „miješanje“ bilo u skladu sa zakonom, imalo za cilj „zaštitu prava drugih“ i bilo je „neophodna mjera u demokratskom društvu“, čime je postignuta pravična ravnoteža između tužiteljicinog prava na ugled i apelantovog prava na slobodu izražavanja.
52. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije kada apelant kršenje tog prava vezuje za iste argumente zbog kojih smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja, a Ustavni sud je zaključio da su ti navodi neosnovani budući da su razlozi i opravdanja koja su dali redovni sudovi za miješanje u apelantovo pravo relevantni i dovoljni i nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
53. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava iz člana 17. Evropske konvencije jer u okolnostima apelantovog slučaja ništa ne ukazuje da je „poništeno bilo koje od navedenih prava i sloboda“, odnosno da je postojalo „ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom“.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman