Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2250/16 (B. N.)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2250/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2250/16, rješavajući apelaciju Bratislava Njegomirovića, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bratislav Njegomirović, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Pr 023397 16 Pžp od 21. marta 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
Bratislav Njegomirović (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, podnio je 27. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 Pr 023397 16 Pžp od 21. marta 2016. godine. Također, apelant je tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru, kojom bi se odložilo izvršenje osporene odluke do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji. U prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom konačnom odlukom, apelant je oglašen krivim zbog prekršaja iz člana 8. i 24. Zakona o javnom redu i miru, te mu je za prekršaj iz člana 8. navedenog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od 700,00 KM, dok mu je za prekršaj iz člana 24. izrečena kazna zatvora u trajanju od 30 dana. Apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka u iznosu od 150,00 KM. Nakon provedenog dokaznog postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant 1. januara 2016. godine, u ugostiteljskom objektu, narušio javni red i mir grubim vrijeđanjem i drskim i bezobzirnim ponašanjem prema drugom licu u vidno alkoholisanom stanju, te je nakon prepirke sa suvlasnikom ugostiteljskog objekta počeo razbijati inventar, kojom prilikom je nakon posrtanja i pada na pod zadobio povrede u u predjelu glave, obje šake i lijevog ramena. Nadalje, utvrđeno je da je nakon dolaska policijske patrole na lice mjesta, apelant nastavio vrijeđati suvlasnika i radnike obezbjeđenja, te ometati policijske službenike prilikom vršenja službenih radnji, na način što se oglušio o zakonito izdato naređenje da prestane sa narušavanjem javnog reda i mira. Osim toga, konstatovano je da je apelantu ponuđeno da se podvrgne alkotestiranju, što je on odbio učiniti. Isto tako, konstatovano je da je apelant je u prisustvu predstavnika ovlaštenog organa u cjelosti prihvatio odgovornost za prekršaje za koje se tereti. Prilikom odmjeravanja sankcije apelantu, u obzir su uzete olakšavajuće okolnosti (lične i porodične prilike, imovno stanje, činjenicu da je apelant priznao izvršenje prekršaja) i otežavajuće okolnosti (da je ranije deset puta prekršajno kažnjavan – šest puta za prekršaje iz oblasti javnog reda i mira, da je i ranije činio prekršaje iz člana 8. i 24. Zakona o javnom redu i miru, zatim prekršaje iz člana 12. istog zakona – fizički napad na drugo lice, te da u registru novčanih kazni ima neplaćeno 2.599,62 KM). U vezi izrečene sankcije iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru, u obrazloženju osporene odluke je navedeno da je pravilna odluka prvostepenog suda da se apelantu izreke kazna zatvora (prvostepeni sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od 40 dana, koja je konačnom osporenom odlukom preinačena na kaznu zatvora u trajanju od 30 dana) jer je apelant višestruki i specijalni recidiv u vršenju prekršaja, te da novčanim kažnjavanjem apelanta nije postignuta svrha specijalne prevencije. Za preinačenje odluke prvostepenog suda, drugostepeni sud je našao uporište u činjenici da izvršenim prekršajima nisu prouzrokovane teže posljedice, te da će se kaznom zatvora u trajanju od 30 dana ostvariti svrha kažnjavanja i da će uticati na apelanta da ubuduće ne čini iste ili slične prekršaje.
Apelacioni navodi U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se u predmetnoj apelaciji poziva na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentira tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije potrebno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman