Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/15 (M. L. i drugi)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-33/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-33/15, rješavajući apelacije Mire Lovrića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Miro Lovrić protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 002049 12 Gž od 9. oktobra 2014. godine;

Ibrahim Kavgić protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002163 13 Rev od 30. septembra 2014. godine;

Radmila Ijačić protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 017246 14 Gž od 30. oktobra 2014. godine;

D.P. protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016843 14 Gž od 5. novembra 2014. godine;

Fahrudin Brčaninović protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 014938 12 Gž od 11. februara 2015. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-33/15 Miro Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kupresa, podnio je 5. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 2 Mal 002049 12 Gž od 9. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi (G.K. i Elektro Kelava Commerce d.o.o. Tomislavgrad) naknade iznos od 2.573,00 KM na ime neispunjenja ugovornih obaveza i nestručno izvedenih radova, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U postupku je utvrđeno da apelant ničim nije dokazao koje radove je tačno trebao da izvrše tuženi u skladu sa usmenim dogovorom (o izvođenju elektroinstalacijskih radova na stambenom objektu apelanta), niti je dokazao koje nedostatke ima izvedeni rad, te o kojim nedostacima se radi. Naime, ukoliko je izvršeni posao imao nedostataka tužitelj je bio obavezan dopustiti tuženim kao izvođačima da nedostatke uklone (član 620. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima), pa tek ako to tuženi ne bi učinili tužitelj-apelant ima pravo nedostatke ukloniti sam ili preko treće osobe na račun izvođača (član 620. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima). Budući da apelant nije dokazao koje su radove tuženi bili dužni izvršiti u skladu sa usmenim odgovorom, koje nedostatke je imao izvršeni rad od strane tuženih, a nije dokazao da je pozvao tužene da eventualne nedostatke uklone, niti to proizilazi iz izvedenih dokaza, to je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je, primjenom pravila o teretu dokazivanja (u skladu sa članom 123. u vezi sa članom 126. Zakona o parničnom postupku), odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta.

2. AP-126/15 Ibrahim Kavgić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ružica Tanasilović advokatica iz Tuzle, podnio je 8. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 32 0 P 002163 13 Rev od 30. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo, Zavisno društvo Rudnici „Kreka“ d.o.o. Tuzla) da mu na ime naknade štete koju trpi na zemljištu plati ukupan iznos od 17.139,41 KM, te je obavezan apelant da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 3.000,00 KM, dok je tuženi obavezan da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 540,00 KM. Vrhovni sud navodi da su nižestepeni sudovi, na osnovu vještačenja po vještaku geološke struke, utvrdili da na predmetnim parcelama apelanta nije bilo oštećenja uzrokovanih rudarskom eksploatacijom uglja tuženog, da su rudarski radovi oko 186 metara duboko ispod površine parcela, te da to ne utiče na površinu i vegetaciju spornih parcela. Kod ovako utvrđenog činjeničnog stanja pravilan je stav nižestepenih sudova da ne postoji uzročna veza između rudarskih radova tuženog i predmetne štete odnosno, da je drugostepeni sud osnovano prihvatio zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je šteta koja je predmet tužbenog zahtjeva nastala u vezi sa rudarskim radovima tuženog kao opasnom djelatnošću u smislu člana 173. Zakona o obligacionim odnosima, zbog čega je pravilan zaključak da tuženi nije dužan naknaditi štetu apelantu u smislu člana 174. stav 1. navedenog Zakona, zaključio je na kraju Vrhovni sud.

3. AP-156/15 Radmila Ijačić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Čapljine, koju zastupa Marko Raguž advokat iz Stoca, podnijela je 12. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 017246 14 Gž od 30. oktobra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom uvažena je žalba tuženog (JP “Hercegovina putevi“ Trebinje) i preinačena je prvostepena presuda na način što je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj na ime naknade štete na vozilu isplati iznos od 8.847,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezana apelantica da tuženom naknadi troškove postupka. Okružni sud je naveo da u smislu odredbe člana 31. Zakona o javnim putevima tuženi ne odgovara za svaku štetu koja na putu nastane korisnicima puteva, nego samo za štetu koja nastane korisnicima puteva koji poštuju saobraćajne propise, saobraćajnu signalizaciju, vremenske uslove i stanje puta i okoline. S tim u vezi, pravo na naknadu štete korisnika puta uslovljeno je poštovanjem propisa sadržanih u važećem Zakonu o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. S obzirom da se u konkretnom slučaju, kako je to utvrdio vještak saobraćajne struke, predmetno vozilo nije kretalo dozvoljenom brzinom (do 50 km/h) nego brzinom od 64 km/h, proizilazi da se vozač oštećenog vozila nije pridržavao propisa sadržanog u odredbi člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH odnosno, nije udovoljio pravnom standardu prilagođene brzine. Također, Okružni sud je istakao da je Zakon o javnim putevima lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obligacionim odnosima, pa se kao takav mora prioritetno primijeniti, odnosno odredba člana 31. tog Zakona, zbog čega je pravilnom primjenom materijalnog prava preinačena prvostepena presuda.

4. AP-221/15 D.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Davor Kovač i Lujo Herceg iz Ljubuškog, podnio je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016843 14 Gž od 5. novembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom djelomično je uvažena žalba tuženog (“Euroherc osiguranje“ d.d. Sarajevo) i preinačena je prvostepena presuda na način što je obavezan tuženi da apelantu, na ime naknade na vozilu, isplati iznos od 4.485,10 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 7.176,20 KM, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 1.993,30 KM umjesto ranije dosuđenog iznosa od 2.803,28 KM. U postupku je utvrđeno da je vozač vozila osiguranog kod tuženog, kratko nakon uključivanja na magistralnu cestu (50 metara od raskrsnice) započeo radnju skretanja ulijevo kada mu za to nisu bili ispunjeni uslovi, odnosno da je radnju skretanja započeo prije nego što se uvjerio da tu radnju može obaviti bez opasnosti za druge sudionike u prometu, a posebno na činjenicu da se iz pravca Čapljine kretalo vozilo „Passat“ koje je započelo preticanje. Dalje je utvrđeno da je vozač apelantovog vozila u naseljenom mjestu gdje je ograničenje brzine 50 km/h upravljao vozilom brzinom od oko 55 km/h i neposredno nakon raskrsnice, na mjestu gdje je zabranjeno preticanje, poduzeo radnju preticanja vozila ispred sebe (vozila kojim je upravljao osiguranik tuženog) koje se uključilo sa sporedne ceste i kretalo se sporo, pa je imajući u vidu i tu činjenicu morao biti naročito oprezan jer je mogao računati da je vozač tog vozila imao namjeru da izvrši neku radnju u prometu jer se nakon uključivanja na magistralnu cestu kretalo dosta sporo. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo zaključivši da je za predmetni udes vozač apelantovog vozila odgovoran u omjeru od 20%, a vozač vozila osiguranog kod tuženog u omjeru od 80%, iako je, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, njihova odgovornost podjednaka, zaključio je na kraju Kantonalni sud. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku.

5. AP-2220/15 Fahrudin Brčaninović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić advokat iz Živinica, podnio je 5. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 014938 12 Gž od 11. februara 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi (H.B.) da mu na ime povrata primljene kupoprodajne cijene po kupoprodajnom ugovoru od 20. jula 1998. godine, koji je pravosnažnom sudskom odlukom oglašen ništavim, isplati-vrati iznos od 6.000,00 KM, kao i zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi naknadi materijalnu štetu u vidu izgubljene dobiti usljed nemogućnosti korištenja kupljenih nekretnina. Kantonalni sud je naveo da je pravilano zaključio prvostepeni sud da je apelant pri zaključivanju kupoprodajnog ugovora bio nesavjestan, posebno zbog činjenice da mu je kao susjedu tuženog bilo poznato i moglo biti poznato zdravstveno stanje-hronična alkoholisanost i ovisnost o alkoholu tuženog, da kupuje idealne suposjedničke dijelove bez saglasnosti drugih suposjednika i da cijena nekretnina od 6.000,00 KM nije tržišna cijena, te je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi čl. 104. stav 2., 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima zaključio da su neosnovani zahtjevi apelanta. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno zaključio da je apelant svjesno zaključio nedopušten pravni posao, da se radi o ništavom ugovoru koji je u očiglednoj suprotnosti sa prinudnim propisima, pravnim i moralnim normama, te da je apelant pri tome postupao i zlonamjerno budući da je predmetne nekretnine u toku trajanja spora za utvrđivanje valjanosti tog ugovora darovnim ugovorom poklonio svom ocu, kada je utvrđena i prava tržišna cijena predmetne imovine u iznosu od 26.000,00 KM naspram iznosa od 6.000,00 KM koje je apelant platio kao kupoprodajnu cijenu. S obzirom na navedeno, u konkrenom slučaju je bilo mjesta primjeni ofredbe člana 104. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima i odbijanju tužbenog zahtjeva apelanta u cijelosti, zbog čega je Kantonalni sud odlučio kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 226. Zakona o parničnom postupku.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-33/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-33/15 (M. L. i drugi) | Sudska praksa | Aktio