Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1391/16 (R. Đ., vl. Kirit cafe SP)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1391/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1391/16, rješavajući apelaciju Ranka Đukića, vl. Kirit cafe SP i "Alba Presto" d.o.o. Verići, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Ranko Đukić, vl. Kirit cafe SP i "Alba Presto" d.o.o. Verići, protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 195052 15 Gž od 15. januara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Ranko Đukić, vl. Kirit cafe SP (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i "Alba Presto" d.o.o. Verići (u daljnjem tekstu: drugoapelant), koje zastupaju Ranko Dukić i Tanja Dukić Čičić, advokati iz Banje Luke, podnijeli su 25. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 195052 15 Gž od 15. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je tužbeni zahtjev apelanata, kojim su tražili da se utvrdi da su tuženi (D. S. i Đ. L.) smetali apelante u posljednjem mirnom i faktičkom posjedu pumpe u Verićima i ugostiteljskog objekta Kirit cafe SP, na način bliže opisan u izreci prvostepene presude, što su tuženi dužni priznati i dozvoliti povrat u pređašnje stanje, te se ubuduće kaniti istog ili sličnog smetanja posjeda.
2. U svom obrazloženju, između ostalog, Okružni sud navodi da je utvrđeno da je prvoapelant, vlasnik Kirit cafe SP, bio posljednji faktički i mirni držalac kafića, a da je drugoapelant bio posljednji i mirni držalac benzinske pumpe, da je „Dones“ d.o.o. Banja Luka, posredni držalac spornih objekata (kao zakupodavac dao u podzakup drugoapelantu) i da su apelanti kao neposredni držaoci državinu prije spornog čina smetnje. Dalje se navodi, da iz tvrdnji parničnih stranaka proizlazi da je tuženi Đ. L. kao direktor i zakonski zastupnik „Dones“ d.o.o. Banja Luka, mijenjao brave i postavio žutu traku u ime, za račun i u korist ovog pravnog lica, a da je tuženi D. S. radio zajedno sa njim po njegovom nalogu za „Dones“ d.o.o. Banja Luka, te da je sam prvoapelant tvrdio da su tuženi radnje smetanja izvršili postupajući u ime i za račun pravnog lica „Dones“ d.o.o. Banja Luka, te iz iskaza stranaka proizlazi da je ovo pravno lice predmetnim radnjama smetanja ušlo u posjed spornih objekata. Također se navodi da je utvrđeno da je „Dones“ d.o.o. Banja Luka, nakon što je stupilo u posjed predmetnih nekretnina, istim raspolagalo ugovorom o prodaji, i da su nakon toga te nekretnine predane u posjed kupcu „Nesto petrol“ a.d. Banja Luka. Okružni sud konstatuje da je tužba za smetanje državine, po svojoj prirodi, kondemnatorna tužba, tužba za osudu na činidbu, radi uspostavljanja ranijeg državinskog stanja uz zabranu daljeg smetanja. S obzirom na navedeno, Okružni sud zaključuje, da pošto je utvrđeno da su tuženi sporne radnje smetanja izvršili u ime, za račun i u korist pravnog lica „Dones“ d.o.o. Banja Luka, nije moguće uspostavu ranijeg državinskog stanja naložiti tuženim fizičkim licima, pa je tužbeni zahtjev odbijen zbog nedostatka pasivne legitimacije. Pored navedenog, Okružni sud konstatuje da za usvajanje deklaratornog djela predmetnog zahtjeva kojim bi se utvrdilo da su tuženi samo izvršioci radnje smetanja, apelanti u konkretnom slučaju nemaju pravni interes.
Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odluci koju su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman