Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1380/15 (R. K. i drugi)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1380/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1380/15, rješavajući apelacije Radenka Kajevića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Radenko Kajević, protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 019814 13 Rsž od 11. septembra 2014. godine;
Vlado Petrović, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 019519 13 Rev od 27. januara 2016. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1380/15 Radenko Kajević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Čajniča, podnio je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 019814 13 Rsž od 11. septembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom (Dom kulture „Filip Višnjić“ Čajniče) da apelanta primi u radni odnos na određeno vrijeme na poslove i radne zadatke na radnom mjestu Koordinatora za organizaciju kulturnih potreba, sa početkom rada od 11. aprila 2013. godine i uspostavi mu sva prava iz radnog odnosa. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je apelantov tužbeni zahtjev, na način kako je postavljen, neosnovan iz razloga što sud nije nadležan da naloži tuženom, kao poslodavcu da apelanta primi u radni odnos. Nadalje, konstatovano je da ugovor o radu na određeno vrijeme sa apelantom može zaključiti samo direktor tuženog u skladu sa ovlašćenjima iz člana 23. i 25. Statuta tuženog i člana 116. Zakona o radu. Dakle, u obrazloženju osporene odluke se ističe da je isključiva nadležnost poslodavca da vrši ocjenu potrebe da sa nekim licem zaključi ugovor o radu, odnosno da je odluka o prijemu radnika u radni odnos isključivo i diskreciono pravo poslodavca. Osim toga, konstatovano je da načelnik Općine Čajniče nije dao saglasnost na predložene izmjene i dopune Statuta tuženog i da Odluka Upravnog odbora tuženog o izmjenama i dopunama Statuta tuženog nikada nije stupila na pravnu snagu i ne može proizvoditi pravno dejstvo niti biti osnov tužbenog zahtjeva kako to smatra apelant.
2. AP-1991/16 Vlado Petrović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Siniša Lopandić, advokat iz Doboja, podnio je 5. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 85 0 Rs 019519 13 Rev od 27. januara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su nezakonita rješenja o prestanku radnog odnosa od 24. septembra 2010. godine i rješenje od 30. novembra 2010. godine i da se obaveže tuženi (Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske, Banja Luka, CJB Doboj) da apelanta vrati na poslove koje je obavljao do dana prestanka radnog odnosa i uspostavi mu sva prava u skladu sa važećim zakonskim propisima, kao i da se obaveže tuženi da mu isplati sve naknade na ime izgubljene zarade i druge naknade koje mu pripadaju po Zakonu o radu i Kolektivnom ugovoru za period od prestanka rada pa do dana povratka na posao. U toku postupka, utvrđeno je, pored ostalog, da je apelant bio u radnom odnosu kod tuženog, te da mu je rješenjem direktora policije od 24. septembra 2010. godine prestao radni odnos jer je stekao pravo na starosnu penziju (rješenjem od 30. novembra 2010. godine odbijena apelantova žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno). Nadalje, konstatovano je da odredba člana 125. stav 1. tačka 5. Zakona o radu propisuje da ugovor o radu prestaje da važi kad radnik navrši 40 godina penzijskog staža ili 65 godina života i najmanje 20 godina staža osiguranja. Također, konstatovano je da odredba člana 27. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju propisuje da se u penzijski staž računa staž osiguranja i poseban staž propisan odredbom člana 42. istog zakona. U vezi s tim, zaključeno je da je u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa apelant imao preko 40 godina penzijskog staža, iz čega proizilazi da je ispunjavao uslove za prestanak važenja ugovora o radu, kako je to propisano odredbom člana 125. stav 1. tačka 5. Zakona o radu. Osim toga, u osporenoj odluci je navedeno da se tvrdnje apelanta da su netačni podaci o dužini njegovog staža osiguranja, odnosno da mu je za jedan vremenski period pogrešno priznat staž osiguranja sa uvećanim trajanjem - beneficirani staž, a da za jedan dio staža nisu uplaćeni doprinosi, nisu mogle isticati u parničnom postupku, iz razloga što sud ne može u parničnom postupku utvrđivati pravilnost računanja staža osiguranja i ispravnost evidencija Fonda Penzijsko invalidskog osiguranja. Naime, konstatovano je da se radi o službenoj evidenciji uspostavljenoj zakonom i da postoji presumpcija tačnosti podataka izdatih na osnovu takvih evidencija.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1380/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman