Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/16 (M. M.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Stanarsko pravo
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1382/16

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1382/16, rješavajući apelaciju Mirje Miličević, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Mirja Miličević, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 P 017802 15 Rev od 2. februara 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirja Miličević (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Trebinja, podnijela je 25. marta 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 017802 15 Rev od 2. februara 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev, kojim je tražila da se poništi rješenje Osnovnog suda u Trebinju od 24. juna 2003. godine, da se utvrdi da je ništav ugovor o otkupu predmetnog stana (bliže opisanog u izreci prvostepene odluke), zaključen između tuženih (prvotuženi N. Š. i drugotužena Opština Trebinje), da se naloži prvotuženom da preda u posjed predmetni stan.

2. U svom obrazloženju, između ostalog, Vrhovni sud navodi da je u predmetnom postupku utvrđeno, da je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu bio M. M., apelanticin deda, da je apelantica do aprila 1991. godine živjela sa svojim roditeljima u tom stanu, kada je njena majka zajedno sa njom napustila predmetni stan i preselila se u stan njenih roditelja (roditelja apelanticine majke), da je brak apelanticinih roditelja razveden 25. marta 1992. godine, i da je apelantica kao maloljetna povjerena majci, da su u predmetnom stanu ostali da žive apelanticin otac i deda, koji od 1993. godine nisu koristili stan, pa je apelanticin otac, nakon smrti njegovog oca u decembru 1999. godine, podnio zahtjev za povrat predmetnog stana, da je apelanticin otac umro 2001. godine, kada je apelantica nastavila postupak povrata predmetnog stana, da je odbijen apelanticin prijedlog da se utvrdi da joj pripada stanarsko pravo na predmetnom stanu, da je rješenjem drugotužene predmetni stan dodijeljen na korištenje prvotuženom, da je osporenim rješenjem Osnovnog suda u Trebinju utvrđeno da je prvotuženi zakupac predmetnog stana, te da je prvotuženi sa drugotuženom zaključio ugovor o otkupu predmetnog stana. Dalje se navodi, da je neosnovan apelanticin zahtjev da sud poništi predmetno rješenje Osnovnog suda u Trebinju, jer se pravosnažna sudska odluka, kakvo je pobijano rješenje, može pobijati samo u postupku vanrednih pravnih lijekova protiv te odluke, a ne zahtjevom iz tužbe, da se takva sudska odluka poništi. Vrhovni sud, također, navodi da apelantica neosnovano revizijom ukazuje da je bila član porodičnog domaćinstva njenih roditelja, bez obzira što je brak između njih razveden, naime prema odredbama člana 6. Zakona o stambenim odnosima, za sticanje svojstva člana porodičnog domaćinstva, pa i kada su u pitanju djeca, je neophodno postojanje trajne zajednice života i stanovanja sa nosiocem stanarskog prava na određenom stanu. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud zaključuje, da sama činjenica da je apelantica redovno dolazila ocu u predmetni stan do 1993. godine, ne ukazuje na drugačiji zaključak suda, jer povremeni dolazak, pa i jednom mjesečno, ne podrazumijeva trajnu zajednicu života i stanovanja na predmetnom stanu, već naprotiv navodi na zaključak, da je apelantica imala trajnu zajednicu života i stanovanja sa majkom na drugom stanu i da nije bila član porodičnog domaćinstva svog oca na predmetnom stanu. Pored navedenog, Vrhovni sud smatra, da kada se ima u vidu da je apelanticin otac bio jedini član porodičnog domaćinstva ranijeg nosioca stanarskog prava, apelanticinog dede, pravilan je zaključak drugostepenog suda da je nakon smrti apelanticinog oca, prestalo pravo ranijeg nosioca stanarskog prava na predmetnom stanu, te da kod takvog stanja stvari, nije bilo nikakve smetnje, da drugotužena kao davalac stana na korištenje, a nakon prestanka prava ranijeg nosioca stanarskog prava, predmetni stan dodjeli prvotuženom.

Apelacioni navodi

3. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovih prava apelantica posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporila pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na privatan i porodični život, dom i prepisku), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih je zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/16 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio