Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1194/13 (Ž. D.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni spor
  • Propisano zakonom
  • Miješanje u imovinu
  • Stanovi JNA
  • Stanarsko pravo
  • Naknada
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1194/13

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1194/13, rješavajući apelaciju Žarka Dejanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b, člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Žarka Dejanovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine, koja je dužna da apelantu, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva, obezbijedi prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovineˮ broj 37/12.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Žarko Dejanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kog zastupa Nebojša Milanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 19. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 U 003800 12 Uvp od 22. novembra 2012. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003800 09 U od 17. jula 2012. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) i Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) zatraženo je 23. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 24. maja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Uprava 26. maja 2016. godine, a Kantonalni sud i Ministarstvo 2. juna 2016. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Apelant je 28. septembra 1998. godine podnio zahtjev Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) za vraćanje u posjed stana koji se nalazi u Sarajevu, u ulici Hasana Brkića broj 38/VIII (sadašnji naziv ulice: Patriotske lige; u daljnjem tekstu: predmetni stan).

6. Postupajući prema uputama datim u Presudi Kantonalnog suda broj U 1718/05 od 8. oktobra 2007. godine, Uprava je u ponovnom postupku, prije svega, trebala da utvrdi odlučnu činjenicu da li je apelant bio pripadnik Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine. Nakon provedenog postupka, Uprava je utvrdila da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, da je kao profesionalno vojno lice Vojske Jugoslavije unaprijeđen u čin zastavnika I klase Vojske Jugoslavije, kasnije zajednice Srbije i Crne Gore, Naredbom nadležnog starješine Vojske Jugoslavije 16. juna 1995. godine, a koje činjenice su navedene u obrazloženju Rješenja Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd broj UP-131/98 od 27. januara 1998. godine, te da je apelanatu prestala profesionalna vojna služba u Vojsci SR Jugoslavije 1. decembra 1997. godine od kada mu je priznato pravo na invalidsku penziju kod Fonda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd Rješenjem broj UP-131/98 od 27. januara 1998. godine. Pored toga, Uprava je izvršila uvid u odgovor Ministarstva odbrane Srbije – Sektora za ljudske resurse – Uprave za kadrove Beograd broj 12666-2 od 9. decembra 2005. godine u kome je navedeno da je apelant, bivši zastavnik I klase, bio u aktivnoj vojnoj službi od 23. jula 1971. godine do 30. novembra 1997. godine, kada mu je prestala profesionalna vojna služba. Na osnovu provedenih dokaza Uprava je nesporno utvrdila da je apelant bio pripadnik 30 Kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, a pripadnici tog centra su bili pripadnici Vojske tadašnje Savezne Republike Jugoslavije, odnosno pripadnici oružanih snaga druge države, iako su sa službom boravili na teritoriji Republike Srpske, ali su svoja prava po osnovu te službe rješavali u drugoj državi. Budući da je apelant i nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj službi u oružanim snagama van teritorije BiH, tačnije u Vosjci Jugoslavije, Uprava je, u smislu člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zaključila da apelant ne može da se smatra izbjeglicom, a samim tim ne može da ostvaruje pravo na vraćanje stana u posjed imajući u vidu da je Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, utvrđeno da je član 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u skladu s Ustavom BiH, a time i s Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-1498/09 od 25. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Uprave. Ministarstvo je u obrazloženju rješenja navelo da je prvostepeni organ u konkretnom slučaju pravilno i zakonito odlučio kada je na osnovu izvedenih dokaza i priložene dokumentacije u spisu predmeta utvrdio da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama bivše JNA.

8. Odlučujući o apelantovoj tužbi podnesenoj radi poništenja drugostepenog Rješenja Ministarstva broj 27/02-23-1498/09 od 25. marta 2009. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 09 0 U 003800 09 U od 17. jula 2012. godine tužbu odbio kao neosnovanu. Kantonalni sud je u presudi ponovio činjenična utvrđenja iz upravnog postupka i naglasio da je izmijenjena odredba člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koja je stupila na snagu 1. jula 2003. godine, pomjerila vremensku granicu sa 30. aprila 1991. godine na 19. maj 1992. godine, dakle datum kada se JNA povukla sa teritorije Bosne i Hercegovine. Izuzetak čine lica kojima je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja izvan bivše države prije 14. decembra 1995. godine. Kantonalni sud je naglasio da je predmetna odredba bila predmet ispitivanja u postupku apstraktne kontrole ustavnosti pred Ustavnim sudom u predmetu broj U 83/03 (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom prilikom je Ustavni sud zaključio da je navedena odredba člana 3a citiranog Zakona u skladu sa članom II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je Ustavni sud zaključio da se od tog dana (19. maja 1992. godine) lice koje je bilo u oružanim snagama druge zemlje, moglo da smatra licem koje više nema dužnost lojalnosti prema Republici BiH. S obzirom na činjenicu da je apelant kao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nakon 19. maja 1992. godine, kao i nakon 14. decembra 1995. godine, ostao u službi vojnog lica u oružanim snagama izvan teritorije BiH, jer je 30. Kadrovski centar bio u sastavu Vojske Jugoslavije, Kantonalni sud je zaključio da su upravni organi pravilno zaključili kada su njegov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed odbili kao neosnovan.

9. Vrhovni sud je Presudom broj 09 0 U 003800 12 Uvp od 22. novembra 2012. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. U obrazloženju ove presude Vrhovni sud je ponovio činjenice utvrđene u upravnom postupku, napominjući da presudom čije je vanredno preispitivanje apelant tražio nije povrijeđen federalni zakon, niti pravila postupka koja su mogla da budu od uticaja na rješenje konkretne upravne stvari. Kantonalni sud, po ocjeni Vrhovnog suda, nije povrijedio zakon na apelantovu štetu kada je zaključio da je u konkretnoj stvari dokazano da je apelant bio pripadnik Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine, tako da se primjenom člana 3a stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije mogao da smatra izbjeglim licem (jer je ostao u službi vojnog lica u stranoj vojsci nakon 19. maja 1992. godine, a nije mu odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine), radi čega mu i nije moglo da pripadne pravo na vraćanje u posjed predmetnog stana.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Apelant smatra da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. U navodima apelacije je istakao da nije nastavio profesionalnu vojnu službu u oružanim snagama neke druge države niti je ostvario pravo na stan u nekoj od drugih država bivše SFRJ. Apelant se pozvao i na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine od 3. maja 2012. godine u kojoj je konstatovano da je Bosna i Hercegovina prekršila član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da osporenom presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji, o čemu je u tom pogledu dao razloge u obrazloženju svoje odluke.

12. Kantonalni sud je istakao da presudom od 17. jula 2012. godine nisu povrijeđena niti ugrožena prava koja apelant navodi u apelaciji.

13. U odgovoru na apelaciju Uprava je navela da ostaje kod navoda datih u rješenju od 24. februara 2009. godine.

14. Ministarstvo je u svom odgovoru na apelaciju navelo da su u predmetnom postupku izvedeni dokazi od značaja za utvrđenje relevantnih činjenica iz kojih ne na nesumnjiv način utvrđeno da je apelant primjenom odredbi člana 3a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima izgubio status izbjeglice, a time i pravo na povrat stana u Federaciji BiH, ako se ima u vidu da je na nesumnjiv način utvrđeno uz njegovo aktivno učešće u postupku da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi aktivnog vojnog lica u Vojsci Jugoslavije kao zastavnik I klase te da je od aktivne vojne službe razriješen sa danom 30. novembra 1997. godine, o čemu postoje dokazi u spisu predmeta. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je u predmetnoj pravnoj stvari rješavano isključivo o apelantovom pravu na vraćanje predmetnog stana u posjed i u postupku je pravilno utvrđeno da apelant ne ispunjava zakonom propisane uslove za povrat navedenog stana već da je na osnovu zakona izgubio to pravo tako da po ocjeni Ministarstva nije došlo do povrede navedenih apelantovih prava, predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

15. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu VII, osim ako se dokaže da su stanove napustili iz razloga koji su potpuno nevezani za sukob.

16. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 1.

U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“, br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99 i 54/01) član 3.a mijenja se i glasi:

„Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Federalno ministarstvo odbrane čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.“

17. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase: Član 39. stav 1.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 09 0 U 003800 12 Uvp od 22. novembra 2012. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 13. februara 2013. godine, a apelacija je podnesena 19. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama povrijeđena njegova prava iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

k) Pravo na imovinu.

24. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

25. Ustavni sud zapaža da apelant osporava odluke upravnih organa i redovnih sudova kojima je odbijen njegov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, tj. tzv. vojnog stana na kojem je apelant bio nosilac stanarskog prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz osporenih odluka ne proizlazi da je apelant u toku postupka pred nadležnim organima ukazivao na to da je s državom SFRJ – SSNO zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, niti to proizlazi iz ostale dokumentacije koju je apelant dostavio u prilogu apelacije (tj. tužbe protiv drugostepenog rješenja i zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke). Dakle, u konkretnom predmetu, apelant je svoj zahtjev za vraćanje predmetnog stana zasnivao na ugovoru o korišćenju stana, a ne kao nosilac prava iz pravno valjanog ugovora o kupoprodaji stana. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da ne može, bez utvrđenja nadležnih organa, da prihvati da je apelant zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, niti samim tim može da ispituje osporene odluke u kontekstu standarda koji se odnose na nosioce stanarskih prava za koje je utvrđeno da imaju pravno obavezujuće ugovore u smislu člana 39 Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.

26. Međutim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi ispitivao i apelacije podnesene protiv odluka upravnih organa i redovnih sudova kojima su odbijeni zahtjevi za vraćanje u posjed tzv. vojnih stanova licima koja su bila nosioci stanarskih prava na tim stanovima, a nisu imala zaključene pravno obavezujuće ugovore (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 102/12, dostupna na internet-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u navedenoj odluci, najprije, ukazao na presudu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine (presuda od 3. maja 2012. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba) u kojoj se Evropski sud bavio zahtjevima aplikanata da vrate u posjed svoje prijeratne tzv. vojne stanove na kojima su imali stanarska prava, ali nisu imali zaključene pravno obavezujuće ugovore za koje je utvrđivao jesu li učestvovali u sklopu snaga Vojske Jugoslavije u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine, te jesu li ili ne, u međuvremenu, od napuštanja predmetnih stanova, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

27. Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08, u tač. 76-80, ukazao da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, stanarsko pravo predstavlja „posjed“ u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da predmetni stanovi na kojima su apelanti imali stanarska prava predstavljaju imovinu apelanata koja uživa zaštitu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud je dalje ukazao da je osporenim odlukama, kojim su odbijeni zahtjevi apelanata za vraćanje stanova u posjed, došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu, da je miješanje bilo propisano zakonom (član 3a Zakona o prestanku primjene) i da je imalo legitiman cilj (jačanje socijalne pravde).

28. U odgovoru na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1011/08 podsjetio na to da je Evropski sud u već navedenoj odluci Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine izrazio dva stava: da je došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 uz Konvenciju u pogledu Ljeposave Mago (tačka 102), jer je ona lišena svoje imovine zbog službe gospodina Mage u snagama Vojske Jugoslavije tokom i nakon rata, te da u konkretnim okolnostima njegov status nije trebalo da bude uzet u obzir prilikom odlučivanja o zahtjevu za povrat stana gospođe Mago. Naime, Evropski sud je zaključio da „aplikantica nije spadala ni u jednu od kategorija koje su podlijegale osporavanim mjerama, a tužena Vlada nije navela nijedan drugi razlog za lišavanje gđe Mago njenog posjeda, te je došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 u pogledu gđe Mago“. Zatim je Evropski sud u tački 103 citirane odluke istakao: „[…] da su Jovan Radović i Vase Krstevski lišeni svojih posjeda isključivo zbog njihove službe u VJ tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini. Ne postoji nikakva naznaka, a kamoli dokaz, da su ti aplikanti učestvovali u sklopu snaga VJ u bilo kakvim ratnim zločinima koji su počinjeni na teritoriji Bosne i Hercegovine. Iako je tužena Vlada navela da su tim aplikantima vjerovatno dodijeljeni stanovi u Srbiji, ona nije pružila dokaze za tu tvrdnju. Strane su se složile, što je doista opštepoznato, da je priroda rata u Bosni i Hercegovini bila takva da je služba u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivala na etničko porijeklo tog lica (vidi Đokić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. maja 2010. godine, aplikacija broj 6518/04, objavljena na www.mhrr.gov.ba). Kao rezultat toga, sporne mjere, iako su se činile neutralnim, imale su takvo djelovanje da su se ljudi tretirali različito na osnovu svog etničkog porijekla. U sličnim situacijama Evropski sud je presudio da, principijelno gledano, nijedna razlika u tretmanu koja je zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na nečijem etničkom porijeklu ne može da bude objektivno opravdana u savremenom demokratskom društvu (Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine [GC], br. 27996/06 i 34836/06, tačka 44, ECHR 2009, D. H. i drugi protiv Češke Republike [GC], br. 57325/00, tačka 176, ECHR 2007 IV, i Timishev protiv Rusije, br. 55762/00 i 55974/00, tačka 58, ECHR 2005 XII). Evropski sud ne vidi nikakav razlog zašto bi odstupio od tog zaključka. Pošto aplikantima nije pružena nikakva nadoknada, Evropski sud zaključuje da je došlo do kršenja člana 1 Protokola broj 1 u pogledu Jovana Radovića i Vase Krstevskog.ˮ

29. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u svojoj Odluci broj AP 1011/08 naglasio da bi, slijedeći praksu Evropskog suda u presudi Mago i dr. protiv Bosne i Hercegovine, trebalo u slučajevima u kojim su apelanti koji su ostali u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine: a) nakon napuštanja prijeratnog stana stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da nije došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije odbiti kao neosnovane, b) nakon napuštanja prijeratnog stana nisu stekli novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu utvrditi da jeste došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i apelacije usvojiti kao osnovane.

30. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, te da je apelantu 1. decembra 1997. godine prestala profesionalna vojna služba u Vojsci Jugoslavije. Slijedom toga, nadležni upravni organi i redovni sudovi su zaključili da apelant nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed shodno odredbama člana 3a Zakona o prestanku primjene (budući da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine). Pri tome Ustavni sud ukazuje da u toku predmetnog postupka nije utvrđeno da je apelant, u međuvremenu, od napuštanja predmetnog stana, iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanta, jer mu je imovina oduzeta, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da mu njegovo predratno stanarsko pravo bude kompenzovano putem odgovarajuće naknade, čime je na apelanta stavljen prevelik teret, odnosno čime nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanta i zahtjeva javnog interesa.

31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, podržavajući praksu iz predmeta broj AP 1011/08, odlučio je da odluku dostavi Vladi Federacije Bosne i Hercegovine kako bi apelantu obezbijedila prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva. Ostali navodi

32. S obzirom na zaključak u pogledu povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se posebno razmatraju navodne povrede člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u apelantovu imovinu, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, time što nisu dopustile vraćanje u stanove na kojima su imali stanarsko pravo, apelantu, ustvari, oduzele imovinu, a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uslovi da im njihovo predratno stanarsko pravo bude kompenzovano putem odgovarajućih naknada, čime je na apelanta stavljen preveliki teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-1194/13 (Ž. D.) | Sudska praksa | Aktio