Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-456/14 (K. T.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • In dubio pro reo
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Krivično djelo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-456/14

Apelacija

Odluka o meritumu

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 456/14, rješavajući apelaciju Kenana Tokalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Kenana Tokalića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 04 0 K 004500 13 Kž 7 od 16. oktobra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 004500 12 K od 14.

maja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Kenan Tokalić (u daljnjem tekstu: apelant), trenutno na izdržavanju kazne zatvora u Kazneno-popravnom zavodu zatvorenog tipa u Zenici, kojeg zastupaju Senka Nožica i Nedim Ademović, advokati iz Sarajeva, podnio je 29. januara 2014. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 004500 13 Kž 7 od 16. oktobra 2013. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 004500 12 K od 14. maja 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 25. maja 2016. godine, a od Federalnog tužilaštva 30. maja 2016. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 30. maja 2016. godine dostavio odgovor na apelaciju, Federalno tužilaštvo 2. juna 2016. godine, Kantonalni sud 6. juna 2016. godine i Kantonalno tužilaštvo 10. juna 2016. godine.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 004500 12 K od 14. maja 2013. godine apelant je proglašen krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZFBiH za koja je, nakon što su utvrđene pojedinačne kazne za ta krivična djela, te izvršen opoziv uvjetne osude izrečene presudom Općinskog suda u Kaknju od 9. decembra 2010. godine, apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. maja 2012. godine pa dalje. U izreci predmetne presude je navedeno da je apelant kriv što je 11. aprila 2012. godine oko 22.20 sati u ugostiteljskom objektu "Enjoy" u Kaknju, zbog ranijeg sukoba porodice Tokalić sa Mehom Zaimovićem u vezi sa TC "Konzum" u kojem je Enijad Čehajić (u daljnjem tekstu: oštećeni) stao na stranu Mehe Zaimovića, iz pravca ulaznih vrata prišao oštećenom koji je stajao za šankom, okrenut mu leđima, i sa udaljenosti oko jednog metra iz pištolja CZ M-70 kalibra 7,65 x17 mm ispalio pet hitaca u pravcu oštećenog kako bi ga lišio života, koji su pogodili oštećenog, te, dok je oštećeni teško ranjen pao na pod i bespomoćno ležao, prišao mu i na okrutan način zadao mu udarac nogom u predjelu glave, nanijevši mu teške tjelesne povrede, uslijed kojih je nastupila smrt oštećenog, kao i da je pucanjem iz pištolja izazvao opasnost po živote prisutnih gostiju kada su dva metka, nakon što su prošla kroz tijelo oštećenog, pogodila Aldina Islamovića nanijevši mu lake tjelesne povrede.

6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u toku glavnog pretresa saslušao svjedoke optužbe i odbrane, da je saslušao apelanta u svojstvu svjedoka, da je saslušao vještake, te da je izvršio uvid u materijalne dokaze optužbe i odbrane (bliže navedene u obrazloženju presude). U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je, nakon analize cjelokupne dokazne građe, utvrdio da je apelant učinio predmetna krivična djela. Naime, Kantonalni sud je ukazao da su svjedoci Aldin Islamović i Almir Islamović u svojim iskazima, datim 10. maja 2012. godine u Kantonalnom tužilaštvu, kategorički izjavili da su jasno vidjeli da je apelant držao pištolj u ruci i da je pucao u oštećenog dok mu je oštećeni bio okrenut leđima, te da je, dok je oštećeni ležao na podu, udario nogom oštećenog u predjelu glave, kao i da su apelant i oštećeni odranije bili u sukobu zbog TC "Konzum" u Kaknju (jer je oštećeni stao na stranu Mehe Zaimovića kao suvlasnika tog tržnog centra, a apelant na stranu Omera Tokalića). Kantonalni sud je naveo da su oba svjedoka na glavnom pretresu izmijenila svoje iskaze na način da je svjedok Aldin Islamović (koji je kritične prilike ranjen) izjavio da mu nije poznato ko je pucao, da je svoj raniji iskaz dao u ljutnji, te da je od svjedoka Harisa Šabanovića i Mehmeda Junuzovića čuo da je kritične prilike pucao apelant s tim da je potvrdio da je apelant udario oštećenog u predjelu glave dok je ležao na podu, a svjedok Almir Islamović je izjavio da nije vidio ko je pucao, te da je "u huji", zbog ranjavanja svog brata, rekao da je apelant pucao, a da su tako govorili i ostali. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da se vrijednost iskaza navedenih svjedoka, koji su dati u istrazi, ogleda u tome što sadrže potpuno jasne detalje i izričito navođenje da je apelant pucao kritične prilike. S obzirom na to, te uzimajući u obzir da su iskazi dati neposredno nakon kritičnog događaja i da je pamćenje navedenih svjedoka u to vrijeme bilo svježe, Kantonalni sud je naveo da je iskaze navedenih svjedoka koji su dati u istrazi prihvatio kao relevantne dokaze u predmetnoj krivičnoj stvari. Pri tome Kantonalni sud je naveo da ne može prihvatiti iskaze navedenih svjedoka o tome da su svoje ranije iskaze dali na osnovu priča drugih lica, budući da njihovi raniji iskazi, po ocjeni tog suda, sadrže konkretne i izričite detalje događaja, koji se ne mogu bazirati na pričama drugih lica. Po mišljenju Kantonalnog suda, sve navedeno ukazuje da su svjedoci Aldin Islamović i Almir Islamović izmijenili svoje iskaze na glavnom pretresu kako bi poboljšali apelantov krivičnopravni položaj.

7. Kantonalni sud je, dalje, naveo da je svjedok Haris Šabanović u istražnom postupku izjavio da mu je Almir Islamović rekao da je vidio apelanta kako je pucao u pravcu oštećenog, dok je na glavnom pretresu izmijenio svoj iskaz izjavivši da "Almir nije bio siguran u svoje iskazivanje". Kantonalni sud je naveo da je svjedok Asmir Čehajić u istražnom postupku izjavio da je kritične noći vidio apelanta kako izlazi iz objekta "Enjoy" i da u desnoj ruci uz tijelo drži pištolj, a na glavnom pretresu je izjavio da se ne sjeća događaja, ali je na poseban upit tužiteljke izjavio "da je tačno ono što je rekao u istražnom postupku, da to niko drugi nije izjavio, te da je navedenu izjavu potpisao". Kantonalni sud je naveo da je svjedok Minaris Čizmić u toku istražnog postupka izjavio da je vidio kako na podu leži oštećeni, te da je vidio da ga je apelant udario nogom u predjelu glave, kao i da mu je bilo poznato da je između apelanta i oštećenog bilo nekih svađa oko TC "Konzum", a na glavnom pretresu je izjavio da se ne može sjetiti svih detalja, ali je ostao kod iskaza da je vidio kako je apelant udario oštećenog u predjelu glave. Kantonalni sud je naveo da je svjedok Meho Zaimović na glavnom pretresu izjavio da je imao problema sa porodicom Tokalić oko TC "Konzum", da mu je oštećeni bio najbolji prijatelj koji je u toj situaciji stao na njegovu stranu, zatim, da je došao na lice mjesta pet minuta nakon ubistva oštećenog, te da mu je tom prilikom Aldin Islamović opisao šta se sve dogodilo na licu mjesta i rekao mu da je apelant ubio oštećenog. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, analizirajući iskaze navedenih svjedoka, nalazi da kao relevantni dokazi treba da se uzmu istražni iskazi, jer su jasniji, precizniji, logičniji i uvjerljiviji u odnosu na svjedočenja na glavnom pretresu. Kantonalni sud je ukazao da se, dovodeći u vezu sve ono što su svjedoci rekli nakon kritičnog događaja bilo službenim organima ili u međusobnoj priči, izvodi jedini mogući zaključak, a to je da je apelant kritične noći pucao u oštećenog, kojom prilikom je oštećeni smrtno stradao.

8. Dalje, Kantonalni sud je naveo da su iskazi svjedoka koji su dati u toku istrage potvrđeni i nalazima vještaka, kao i materijalnom dokaznom građom. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da je oštećeni zadobio pet prostrijelnih rana i jednu ranu prskotine kože lijevog obrvnog luka koja je mogla nastati udarcem tupim predmetom, a da to može biti udarac pesnicom, stopalom i sl. Kantonalni sud je naveo da su nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine u međusobnoj vezi sa iskazima svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića i Minarisa Čizmića. Naime, da iz navedenog proizlazi da je apelant u oštećenog ispalio više metaka, te dok je oštećeni bespomoćno ležao na podu, teško ranjen, prišao mu i na okrutan način zadao udarac nogom u predjelu glave. Kantonalni sud je naveo da je, s druge strane, odbrana tokom cijelog krivičnog postupka pokušavala dokazati da apelant nije počinilac predmetnih krivičnih djela. Kantonalni sud je naveo da je odbrana saslušala svjedoke, kao i apelanta u svojstvu svjedoka, te da je u sudski spis uložila i određene materijalne dokaze. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da su svjedoci odbrane Amer Hadrović, Kenan Kadić, Nurudin Bećak i Mirzad Hardauš izjavili da su kritičnog dana bili u kafiću "Enjoy" i da apelant nije počinio predmetna krivična djela. Kantonalni sud je ukazao da, analizirajući iskaze navedenih svjedoka, smatra da im se ne može pokloniti vjera, naročito zbog dokaza optužbe koji čine jednu logičnu cjelinu, povezani su i izvan razumne sumnje potvrđuju da je krivična djela izvršio apelant. Pri tome Kantonalni sud je ukazao da je svjedok Amer Hadrović izjavio da se nalazio na nekoliko koraka od oštećenog, ali da nije vidio ko je pucao, te da su i ostali svjedoci izjavili da se ne mogu sjetiti koga su sve vidjeli u kafiću, ali su svi izjavili da nije pucao apelant. Također, Kantonalni sud je ukazao da je interesantno napomenuti i to da su se navedeni svjedoci odbrane sa svojim svjedočenjem pojavili godinu dana nakon kritičnog događaja, te da, zbog svega navedenog, sud ima duboko uvjerenje da je njihovo iskazivanje usmjereno da se pomogne apelantu u izbjegavanju krivične odgovornosti. Kantonalni sud je naveo da je odbrana analizirala i iskaze svjedoka optužbe, pokušavajući uvjeriti sud da su svjedoci optužbe govorili istinu na glavnom pretresu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju odluke već naveo razloge zbog čega iskazi svjedoka optužbe sa glavnog pretresa nisu uvjerljivi, te zbog čega su prihvaćeni njihovi istražni iskazi.

9. Kantonalni sud je naveo da je apelant u svom iskazu, datom u svojstvu svjedoka, negirao izvršenje predmetnih krivičnih djela. Kantonalni sud je ukazao da je apelant izjavio da se, nakon što je čuo da se po gradu priča da je on ubio oštećenog, nije prijavio policiji u Kaknju, jer ne vjeruje policiji, te da je, zbog tog straha, otišao u Njemačku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da ne može prihvatiti da je nepovjerenje u policiju bilo razlog za apelantovo bjekstvo u Njemačku. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je apelant nakon izvršenja krivičnog djela napustio Kakanj, organizirao prevoz do Njemačke i 23 dana se nalazio u bjekstvu iako je znao da ga policija traži. Kantonalni sud je ukazao da su vršeni svakodnevni pretresi kuća, te je izdata i potjernica za apelantom, tako da je bilo logično da se apelant preda policiji ako je smatrao da je nevin. Kantonalni sud je ukazao da je apelant to mogao učiniti odmah, tako da bi se tom prilikom uzele parafinske rukavice koje bi, ako apelant nije izvršilac krivičnog djela, to pokazale. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je apelant kao izvršilac krivičnog djela napustio lice mjesta, pobjegao u Njemačku, sakrio pištolj, tako da je na taj način došlo do uništavanja barutnih čestica i eliminiranja pištolja kojim je izvršeno krivično djelo, te da je povratkom u državu i njegovom predajom nakon 23 dana smatrao da će, uslijed eliminacije dokaza, doći do oslobađajuće odluke. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ukazao da je u toku postupka utvrđeno da je apelant počinio predmetna krivična djela na način kako je opisano u izreci presude, te da, ocjenjujući olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na apelantovoj strani, smatra da su adekvatne kazne koje su utvrđene za krivična djela za koja je proglašen krivim, te da je adekvatna i jedinstvena kazna zatvora koja je izrečena apelantu.

10. Odlučujući o žalbama Kantonalnog tužilaštva i apelantovih branilaca protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 04 0 K 004500 13 Kž 7 od 16. oktobra 2013. godine kojom je žalbu Kantonalnog tužilaštva odbio kao neosnovanu, a žalbe apelantovih branilaca djelimično uvažio i povodom tih žalbi, po službenoj dužnosti, preinačio prvostepenu presudu tako što je apelant oslobođen optužbe da je učinio krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZFBiH i krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZFBiH, dok su apelantove radnje za koje je proglašen krivim prvostepenom presudom preinačene u pravnoj ocjeni djela tako što su pravno kvalificirane kao krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav

1. KZFBiH. Za navedeno krivično djelo utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 14 godina, te uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci iz uvjetne osude koja je izrečena apelantu presudom Općinskog suda u Kaknju od 9. decembra 2010. godine i koja je opozvana prvostepenom presudom, pa je apelant, na osnovu člana 54. stav 1. i stav 2. tačka b) KZFBiH, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 3. maja 2012. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su apelantovi branioci u žalbi istakli da je prvostepeni sud svoju presudu zasnovao na iskazima svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića i Asmira Čehajića, koje su dali u istrazi, iako ih u obrazloženju svoje presude uopće nije naveo kao izvedene dokaze, čime je počinio povredu odredaba člana 296. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 296. stav 1. ZKPFBiH propisano da sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Vrhovni sud je ukazao da, dakle, navedena zakonska odredba ne uvjetuje mogućnost zasnivanja presude izričitim navođenjem određenog dokaza isključivo u onom dijelu obrazloženja presude u kojem sud samo nabraja dokaze izvedene tokom glavnog pretresa, već iznošenjem dokaza na glavnom pretresu. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud svoju presudu zasnovao i na iskazima koje su u istrazi dali navedeni svjedoci, te da je iz zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da su ti dokazi i izneseni na glavnom pretresu. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 19. septembra 2012. godine vidljivo da je, prilikom ispitivanja svjedoka Aldina Islamovića, kantonalna tužiteljka tom svjedoku predočavala dijelove njegovog iskaza iz istrage kako bi se on izjasnio da li je tako izjavio u istrazi i objasnio razlike između tog iskazu i onog sa glavnog pretresa, te da je nakon ispitivanja svjedoka u spis uložila zapisnik o saslušanju navedenog svjedoka u Kantonalnom tužilaštvu od 10. maja 2012. godine. Pri tome Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da se prvostepeni sud u svojoj presudi pozvao upravo na taj iskaz svjedoka Aldina Islamovića, te da, dakle, ne postoji nikakva sumnja u pogledu toga na koji se iskaz iz istrage prvostepeni sud pozvao i da li je on iznesen na glavnom pretresu. Također, Vrhovni sud je ukazao da je iz zapisnika sa glavnog pretresa održanog 2. oktobra i 29. novembra 2012. godine vidljivo da je kantonalna tužiteljka na isti način postupila i prilikom ispitivanja svjedoka Almira Islamovića i Asmira Čehajića u pogledu njihovih iskaza koje su dali u Kantonalnom tužilaštvu. Vrhovni sud je naveo da, prema tome, iz spisa predmeta jasno proizlazi da su dokazi - iskazi navedenih svjedoka iz istrage izneseni na glavnom pretresu, te da se stoga na takvim dokazima, u skladu sa članom 296. stav 1. ZKPFBiH, mogla zasnovati prvostepena presuda. S obzirom na to, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantovih branilaca koji su izneseni u tom pravcu.

12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelantovih branilaca da je zasnivanjem presude i na iskazima navedenih svjedoka koji su dati u istrazi povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 6. stav 2. ZKPFBiH, te pravo iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, Vrhovni sud je ukazao da je iz spomenutih zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da je apelantovoj odbrani bilo omogućeno da ispituje navedene svjedoke na glavnom pretresu i da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji terete apelanta, kao i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist. Vrhovni sud je ukazao da je iz spomenutih zapisnika sa glavnog pretresa vidljivo da su iskazi iz istrage predočeni svjedocima, te je, na taj način, omogućeno i odbrani da iznosi sve činjenice i dokaze, pa i da postavlja pitanja tim svjedocima kojima će pobijati vjerodostojnost njihovih iskaza iz istrage. Vrhovni sud je dalje naveo da su apelantovi branioci u žalbi istakli da je prvostepena presuda zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, koje je rezultat, prije svega, pogrešne ocjene prvostepenog suda da su vjerodostojni iskazi svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića, Asmira Čehajića i Minarisa Čizmića iz istrage, a ne njihovi iskazi sa glavnog pretresa. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo konkretne razloge zbog kojih je prihvatio kao vjerodostojne iskaze navedenih svjedoka iz istrage, a da žalbeni navodi nisu doveli u pitanje takvu ocjenu prvostepenog suda. Naime, Vrhovni sud je naveo da, i po shvatanju tog suda, okolnost da su se svjedoci Aldin Islamović i Almir Islamović izjasnili da su njihovi iskazi iz istrage u predmetnim zapisnicima vjerno uneseni jasno ukazuje da su oni prilikom davanja tih iskaza bili sasvim svjesni šta iskazuju i da su se i u vrijeme davanja iskaza na glavnom pretresu dobro sjećali šta su izjavili prilikom saslušanja u istrazi, koja okolnost ukazuje na vjerodostojnost njihovih iskaza iz istrage u kojima su se detaljno izjasnili i izričito naveli apelanta kao lice koje je pucalo u oštećenog. Pri tome Vrhovni sud je naveo da taj sud, kao i prvostepeni sud, ne smatra uvjerljivim objašnjenja navedenih svjedoka data na glavnom pretresu o razlozima zbog kojih su promijenili svoje iskaze iz istrage (o tome da su iskaz iz istrage dali pod utjecajem onog što su čuli od drugih lica, te da su iskaze dali "iz huje"), budući da je prošlo mjesec dana od predmetnog događaja do davanja iskaza u istrazi. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su apelantovi branioci u žalbi istakli da je prvostepeni sud u obrazloženju odluke naveo da su svjedoci Aldin Islamović i Minares Čizmić u svojim iskazima datim na glavnom pretresu potvrdili da je apelant udario nogom oštećenog u glavu iako to navedeni svjedoci nisu izjavili. Međutim, Vrhovni sud je naveo da taj žalbeni navod ne dovodi u pitanje pravilnost činjeničnih zaključaka prvostepenog suda, budući da su navedeni svjedoci izjavili da je veliki broj ljudi prelazio preko oštećenog dok je ležao na podu, tako da su ostavili mogućnost da je apelant udario oštećenog. Stoga, Vrhovni sud je naveo da ne nalazi da način na koji je prvostepeni sud u obrazloženju presude predstavio sadržinu iskaza navedenih svjedoka o spomenutim okolnostima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

13. Također, Vrhovni sud je naveo da su apelantovi branioci u žalbi istakli da je netačna konstatacija prvostepenog suda da su iskazi svjedoka koji su dati u istrazi potvrđeni nalazima i mišljenjima vještaka, kao i materijalnom dokaznom građom, budući da iz tih dokaza ne proizlazi da je apelant učinio predmetna krivična djela. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su neosnovani ovi žalbeni navodi, jer iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da prvostepeni sud nije mislio da iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i materijalne dokazne građe proizlazi da je apelant usmrtio oštećenog, već da ti dokazi upućuju na tačnost iskaza navedenih svjedoka u pogledu tačno određenih relevantnih okolnosti (koje se odnose na položaj oštećenog i lice koje je pucalo u njega, prostrijelne rane, povredu na glavi itd.). Vrhovni sud je dalje naveo da iz obrazloženja prvostepene presude jasno proizlazi da je prvostepeni sud ocijenio i dokaze odbrane, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, te da je naveo razloge zbog kojih je te dokaze ocijenio nevjerodostojnim i to na osnovu njihove pojedinačne analize i na osnovu njihove analize sa ostalim dokazima. Vrhovni sud je naveo da se, stoga, pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostepenog suda ne može dovesti u pitanje ni žalbenim navodom u kojem se ističe da prvostepeni sud nije poklonio vjeru apelantovom iskazu iako je njegov iskaz komplementaran iskazima svjedoka odbrane, niti žalbenim navodom o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je apelant imao motiv za usmrćenje oštećenog. Imajući u vidu da je apelantove radnje pravno kvalificirao kao krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH, te ocjenjujući otežavajuće i olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, Vrhovni sud je naveo da je apelantu za predmetno krivično djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 14 godina, te da je, uzimajući kao utvrđenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci iz uvjetne osude, osudio apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića i Asmira Čehajića koje su dali u toku istrage, a da prvostepeni sud u obrazloženju odluke uopće nije naveo da je izveo te dokaze, čime je došlo do povrede odredaba člana 296. ZKPFBiH. Pri tome apelant navodi da odbrana nije mogla provjeravati iskaze navedenih svjedoka koje su dali u prethodnom postupku jer nije učestvovala u tom postupku, te u vezi s tim se poziva na član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. Apelant dalje navodi da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio izvedene dokaze, to jest da je pogrešno postupio kada je prihvatio iskaze svjedoka optužbe koje su dali u istrazi, a ne njihove izmijenjene iskaze na glavnom pretresu. U vezi s tim, apelant navodi da su navedeni svjedoci u svojim iskazima datim na glavnom pretresu obrazložili zašto su promijenili svoje iskaze, a da su ta obrazloženja jasna i logična, te da je čak svjedok Aldin Islamović ponudio da se na detektoru laži provjeri da li govori istinu. Pri tome apelant navodi da je prvostepeni sud u presudi naveo da su svjedoci Aldin Islamović i Minaris Čizmić na glavnom pretresu potvrdili da je apelant udario oštećenog dok je ležao na podu iako to svjedoci nisu izjavili, što ukazuje na to da je prvostepeni sud nesavjesno procjenjivao dokaze koje je imao pred sobom. Također, apelant navodi da je netačna konstatacija prvostepenog suda da su iskazi svjedoka koji su dati u istrazi potvrđeni nalazima i mišljenjima vještaka, kao i materijalnom dokaznom građom, budući da ni iz ijednog dokaza ne proistječe da je kritične večeri apelant učinio predmetno krivično djelo.

15. Apelant, dalje, navodi da su svi svjedoci odbrane potvrdili da apelant nije počinio predmetno krivično djelo, te tačno opisali da je apelant stajao na drugoj strani u odnosu na mjesto odakle je pucano kritične noći. Apelant navodi da, međutim, prvostepeni sud nije poklonio vjeru iskazima tih svjedoka, niti iskazu apelanta, koji je saslušan u svojstvu svjedoka, čiji iskaz je komplementaran iskazima svjedoka odbrane, niti je dao valjano obrazloženje zašto nije poklonio vjeru njihovim iskazima. Osim toga, apelant navodi da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je svađa oko TC "Konzum" bila motiv za izvršenje predmetnih krivičnih djela, budući da se ta svađa dogodila godinu dana prije kritičnog događaja, a da je odbrana u toku postupka ukazivala na to da je oštećeni imao problema s drugim licima, a ne sa apelantom. Apelant, dalje, navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja principa in dubio pro reo i pretpostavke nevinosti. U vezi s tim, apelant navodi da sud, primjenjujući princip in dubio pro reo, mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog već i kada nije uvjeren u njegovu krivicu, te da je takav stav potvrđen u više odluka Ustavnog suda. Apelant smatra da dokazni materijal jasno dovodi u najmanju ruku "u sumnju" tvrdnju suda da je apelant učinio predmetno krivično djelo (jer to ne potvrđuje nijedan od izvedenih dokaza), te s obzirom na to da sud nije mogao biti uvjeren u apelantovu krivicu, onda je princip in dubio pro reo morao biti primijenjen u apelantovu korist.

b) Odgovor na apelaciju

16. Vrhovni sud je naveo da je apelant u predmetnoj apelaciji ponovio navode iz žalbe, te da je taj sud dao ocjenu tih navoda u presudi. Vrhovni sud je naveo da, stoga, ne smatra da je potrebno da u odgovoru na apelaciju ponavlja svoju ocjenu žalbenih navoda apelantovih branilaca. Vrhovni sud je naveo da je u osporenoj presudi dao sasvim određene razloge kojima se rukovodio pri ocjeni tih žalbenih navoda i da je dao sasvim određene razloge za svoje činjenične i pravne zaključke, te smatra da su neosnovani apelantovi navodi izneseni u predmetnoj apelaciji.

17. Kantonalni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nije došlo do povrede apelantovih prava na koja je ukazao u apelaciji, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

18. Federalno tužilaštvo je navelo da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je taj sud, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, našao da su odlučne činjenice u prvostepenom postupku sa sigurnošću utvrđene, te da samo postojanje kontradiktornih dokaza ne podrazumijeva nužno i sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva. Naime, Federalno tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud utvrdio da je prvostepeni sud, u skladu sa odredbama člana 296. stav 2. ZKPFBiH, izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, te na osnovu toga pravilno zaključio da ne postoji sumnja u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, te da stoga „nije bilo mjesta primjeni instituta in dubio pro reo“. Federalno tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo jasne i određene razloge zbog kojih je taj sud ustanovio da su odlučne činjenice u prvostepenom postupku sa sigurnošću utvrđene, a koje nesumnjivo proizlaze iz iskaza svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića i Asmira Čehajića datih u istražnom postupku (koji sadrže potpuno jasne detalje i izričito određenje o odlučnim činjenicama), te nalaza i mišljenja vještaka koji upućuju na tačnost iskaza tih svjedoka u pogledu relevantnih okolnosti. Federalno tužilaštvo je navelo da je Vrhovni sud, pri tome, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge za svoj zaključak u pogledu toga da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je iskaze navedenih svjedoka sa glavnog pretresa ocijenio nevjerodostojnim i usmjerenim u pravcu pomoći apelantu.

19. Kantonalno tužilaštvo je navelo da iz zapisnika sa glavnog pretresa pred Kantonalnim sudom jasno proizlazi da je kantonalna tužiteljka, prilikom ispitivanja svjedoka Almira Islamovića, Aldina Islamovića i Asmira Čehajića, navedenim svjedocima predočila dijelove njihovih iskaza iz istrage, nakon čega je zapisnike o saslušanju navedenih svjedoka, koji su dati u Kantonalnom tužilaštvu, predala u spis suda kao dokaze koje će sud ocijeniti. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je, dakle, netačna apelantova tvrdnja da iskazi svjedoka iz istrage nisu izneseni na glavnom pretresu, te da se na tim dokazima nije mogla zasnovati prvostepena presuda. Naime, Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u konkretnom slučaju u cijelosti postupljeno u skladu sa odredbama člana 288. stav 1. ZKPFBiH kojima je propisano da su iskazi dati u istrazi dopušteni kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, nakon čega se prilažu kao dokazni materijal ili za dodatno ispitivanje, a licu će se dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz. Također, Kantonalno tužilaštvo je navelo da iz zapisnika sa glavnog pretresa proizlazi da je odbrani i apelantu bilo omogućeno da na glavnom pretresu postavljaju pitanja navedenim svjedocima, kao i da se izjasne o svim činjenicama i dokazima koji idu u korist apelantu, te im je data mogućnost da pobijaju vjerodostojnost iskaza navedenih svjedoka datih u toku istrage.

V. Relevantni propisi

20. U Krivičnom zakonu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10 i 42/11) relevantne odredbe glase:

Član 166. stav 1.

Ubistvo (1) Ko drugog usmrti, kazniće se kaznom zatvora najmanje pet godina.

21. U Zakonu o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine" br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09 i 12/10) relevantne odredbe glase:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom suda ne utvrdi njegova krivnja.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branioce tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužilaca i drugih tijela koji sudjeluju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI. Dopustivost

22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 K 004500 13 Kž 7 od 16. oktobra 2013. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2013. godine, a apelacija je podnesena 29. januara 2014. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] 2) Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.

3) Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d. da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;

29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je predmetni postupak bio pravičan na način na koji zahtijevaju navedene odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

30. Apelant, najprije, tvrdi da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića i Asmira Čehajića, koje su dali u toku istrage, a da prvostepeni sud u obrazloženju odluke uopće nije naveo da je izveo te dokaze, te da odbrana nije mogla provjeravati iskaze navedenih svjedoka koje su dali u toku istrage, jer nije učestvovala u tom postupku, čime je došlo do povrede člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opća garancija "pravičnog suđenja" iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju garancije utvrđene stavom 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih stavom 3. člana 6. Evropske konvencije, on može biti razmatran ili samo u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978); 2 EHRR 149) ili u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III; 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni, bio nepravičan, kao što je u konkretnom slučaju, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). S obzirom na to, Ustavni sud će apelantove navode koji pokreću pitanje specifičnih garancija iz stava 3. tačka d) razmotriti u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

31. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima, u obrazloženju osporene presude dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti žalbenih navoda apelantovih branilaca kojima su ukazivali na povredu odredaba člana 296. stav 1. ZKPFBiH, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud jasno ukazao da navedena zakonska odredba zahtijeva da dokazi na kojima je zasnovana presuda budu izneseni na glavnom pretresu, a ne da ti dokazi moraju izričito biti navedeni u onom dijelu obrazloženja presude u kojem sud nabraja dokaze koje je izveo tokom glavnog pretresa. U vezi s tim, Vrhovni sud je jasno ukazao da je prvostepena presuda zasnovana na iskazima svjedoka Aldina Islamovića, Almira Islamovića i Asmira Čehajića, koji su dati u toku istrage, te da iz zapisnika sa glavnog pretresa proizlazi da su ti dokazi i izneseni na glavnom pretresu. Imajući u vidu detaljno, jasno i potpuno obrazloženje drugostepenog suda koje je dao u tom pogledu, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi o tome da "prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke uopće nije naveo da je izveo te dokaze", sami po sebi, dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke jasno ukazao da iz zapisnika sa glavnog pretresa proizlazi da je apelantovoj odbrani bilo omogućeno da ispituje navedene svjedoke na glavnom pretresu, te da samim tim postavlja pitanja navedenim svjedocima kojima će pobijati vjerodostojnost njihovih iskaza iz istrage. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant i ne tvrdi da njegova odbrana nije imala mogućnost da ispituje navedene svjedoke na glavnom pretresu, te da u tom smislu osporava njihove iskaze koje su dali u toku istrage sa kojim je odbrana nesporno bila upoznata (kako proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o tome da "odbrana nije mogla provjeravati iskaze navedenih svjedoka koje su dali u toku istrage, jer nije učestvovala u tom postupku", te da kao takvi ne dovode u pitanje poštovanje garancija na pravično suđenje iz stava 3. tačka d) u vezi sa stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.

32. Apelant, dalje, navodi da su redovni sudovi pogrešno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, te da za svoja odlučenja nisu dali valjana obrazloženja, što je kao posljedicu imalo kršenje njegovog prava na pravično suđenje.

33. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatijska.

34. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

35. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

36. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant izvršio radnje, na način i u vrijeme kako je navedeno u izreci prvostepene presude, koje su drugostepenom presudom pravno kvalificirane kao krivično djelo ubistvo iz člana 166. stav 1. KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke detaljno i jasno obrazložio zašto je prihvatio iskaze svjedoka optužbe koje su dali u toku istrage, koje je, pri tome, na potpuno jasan i zadovoljavajući način interpretirao u obrazloženju svoje odluke, odnosno zašto nije prihvatio njihove izmijenjene iskaze date na glavnom pretresu, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Također, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud, u pogledu dokaza odbrane, detaljno i jasno obrazložio zašto nije prihvatio iskaze svjedoka odbrane, te apelantov iskaz koji je dao u svojstvu svjedoka, u čemu Ustavni sud, također, ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u obrazloženju prvostepenog suda koje je dao u pogledu ocjene iskaza svjedoka optužbe, te u vezi s tim izvođenja zaključka o motivu za izvršenje predmetnog krivičnog djela. Naime, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud dao jasno i uvjerljivo obrazloženje za svaki dokaz koji je prihvatio, kao i onaj koji nije prihvatio, što je kao pravilno potvrdio i drugostepeni sud, tako da Ustavni sud ne može prihvatiti kao osnovane apelantove navode kojima ukazuje na suprotno. Što se tiče apelantovih navoda kojima ukazuje na netačnost navoda prvostepenog suda da su svjedoci Aldin Islamović i Minaris Čizmić i na glavnom pretresu izjavili da je apelant kritične prilike udario oštećenog dok je ležao na podu, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima, u obrazloženju svoje odluke dao jasne razloge zbog čega takvi navodi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je prvostepeni sud u tom pogledu prihvatio iskaze navedenih svjedoka koje su dali u istrazi, tako da Ustavni sud ne nalazi da takvi navodi dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka posmatranog u cjelini. Također, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud, odlučujući o identičnim žalbenim navodima apelantovih branilaca, dao jasno obrazloženje u pogledu neosnovanosti navoda kojima su ukazivali na navodnu netačnost konstatacije prvostepenog suda da su iskazi svjedoka koji su dati u istrazi potvrđeni drugim dokazima, tako da Ustavni sud ni u tom dijelu ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, primjenjujući relevantne odredbe ZKPFBiH i KZFBiH, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, princip pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema principu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi, Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). Po mišljenju Ustavnog suda, princip in dubio pro reo može biti doveden u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja.

38. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je jedna od neposrednih posljedica pretpostavke nevinosti zakonska odredba prema kojoj se sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava. Riječ je, dakle, o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu Ustavni sud ukazuje na to da je jedan od osnovnih principa i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Tako je i članom 3. ZKPFBiH propisano da se svako smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica (stav 1), te da sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog (stav 2).

39. Dakle, u ZKPFBiH je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog, ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju principa pretpostavke nevinosti (budući da ništa ne ukazuje da su sudovi postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, odnosno da nema elemenata koji bi ukazivali da je u bilo kojoj fazi postupka apelant tretiran na način koji bi vodio kršenju principa pretpostavke nevinosti), niti tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo (jer iz osporenih presuda proizlazi da se, primjenom principa iz prethodnih tačaka, nisu stekli uvjeti da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta).

41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju principa pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije kada sudovi sve izvedene dokaze ocijene pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izvedu zaključak da je apelant učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te kada apelantovim navodima nisu dovedene u pitanje garancije iz tačke d) stava 3. navedenog člana.

43. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada sudovi u konkretnom slučaju nisu postupali s predubjeđenjem o apelantovoj krivici, niti su se stekli uvjeti, koje postavlja načelo in dubio pro reo, da sudovi u predmetnom krivičnom postupku odluče presudom na način koji je povoljniji za apelanta.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-456/14 (K. T.) | Sudska praksa | Aktio