Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-183/15 (N. A. i drugi)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-183/15

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-183/15, rješavajući apelacije Nermine Aliti i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Nermina Aliti protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Pr 045473 14 Pžp od 19. decembra 2014. godine;

Goran Stojanović protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 164842 14 Pžp od 6. februara 2015. godine;

Sabahudin Halilović protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 435075 15 Pžp od 17. marta 2015. godine;

Amir Omanović protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 021788 14 Pžp od 3. aprila 2015. godine;

"First Trade" d.o.o. export import Brčko Distrikt BiH i Xuefeng Huang protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 095205 16 Pžp od 17. maja 2016.

godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-183/15 Nermina Aliti (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bugojna, podnijela je 13. januara 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 46 0 Pr 045473 14 Pžp od 19. decembra 2014. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelantica je proglašena odgovornom za prekršaj iz člana 33. Zakona o fiskalnim sistemima, učinjen na način pobliže opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, pa joj je izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, te je obavezana da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 30,00 KM. U obrazloženju osporene odluke, Kantonalni sud je istakao da je apelanticina žalba nedopuštena, budući da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje se ne može pobijati u žalbenom postupku, s obzirom da su odredbom člana

84. Zakona o prekršajima FBiH propisani razlozi zbog kojih se može pobijati prvostepeno rješenje (povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima ili zbog odluke o prekršajnoj sankciji, zaštitnoj mjeri, oduzimanju imovinske koristi, troškovima prekršajnog postupka i imovinskopravnom zahtjevu). Pored toga je Kantonalni sud istakao da u konkretnom slučaju nije došlo ni do povrede materijalnog propisa o prekršaju iz člana 4. navedenog Zakona koji je kažnjiv po članu 52. stav 3. Zakona o fiskalnim sistemima, dok je kazna izrečena u minimalnom propisanom iznosu. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 90. Zakona o prekršajima FBiH.

2. AP-1867/15 Goran Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Milan Romanić advokat iz Banjaluke, podnio je 17. aprila 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 164842 14 Pžp od 6. februara 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, te je istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od 12 mjeseci ne izvrši novi prekršaj, uz obavezu apelanta da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 200,00 KM. U postupku je utvrđeno da je ovlašteni organ dokazao da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret (na način bliže opisan u izreci rješenja), da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju pravilno primijenio materijalni propis kada je radnje apelanta cijenio kao prekršaj iz člana 12. Zakona o javnom redu i miru Republike Srpske, te u skladu sa navedenom odredbom zakona u vezi sa članom 13. ranije važećeg Zakona o prekršajima Republike Srpske pravilno donio odluku o prekršajnoj sankciji, odnosno pravilno primijenio procesno pravo pri donošenju odluke o troškovima postupka. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu osporene odluke primjenom odredbe člana 215. u vezi sa čl. 213. stav 2. i 243. stav 1. Zakona o prekršajima RS.

3. AP-2484/15 Sabahudin Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Marsela Bajramović advokatica iz Ilidže, podnio je 19. maja 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 435075 15 Pžp od 17. marta 2015. godine. U konkrentom slučaju, osporenom konačnom odlukom apelant je proglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 236. stav 2. u vezi sa članom 43. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 120,00 KM, te mu je određen jedan kazneni bod, uz obavezu apelanta da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 400,00 KM. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede materijalnog propisa o prekršaju iz člana 43. stav 1. navedenog Zakona jer su se u radnjama apelanta stekla sva obilježja citiranog prekršaja, te da ne postoje okolnosti koje isključuju prekršaj. Kantonalni sud je naveo da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama u Bosni i Hercegovini na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka i donesenom prvostepenom odlukom. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 90. Zakona o prekršajima FBiH, budući da ne postoji nijedan od osnova za podnošenje žalbe koji su određeni članom 84. Zakona o prekršajima FBiH.

4. AP-2838/15 Amir Omanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, podnio je 6. juna 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 Pr 021788 14 Pžp od 3. aprila 2015. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je proglašen odgovornom za prekršaj iz člana 7. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru USK, pa mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 500,00 KM, te je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od 20,00 KM. Kantonalni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo do nezakonite primjene odredbe člana 55. Zakona o prekršajima FBiH od strane prvostepenog suda. Naime, prvostepeni sud je obrazložio i naveo konkretne i jasne razloge da je za usmeni pretres apelant uredno obaviješten po članu 3. stav 1. tačka 8. Zakona o prekršajima FBiH, koje razloge kao pravilne i zakonite prihvaća i Kantonalni sud. S tim u vezi prvostepeni sud je pravilno primijenio odredbu člana 55. Zakona o prekršajima FBiH (propuštanjem pojavljivanja na ročištu radi usmenog pretresa apelant je prihvatio odgovornost za učinjeni prekršaj), dok su u ostalom dijelu neosnovani žalbeni navodi apelanta zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koje se ne može pobijati u žalbenom postupku, s obzirom da odredbom člana 62. Zakona o prekršajima FBiH nisu predviđeni kao žalbeni osnov. Također, prvostepeni sud je donio pravilnu i zakonitu odluku u pogledu odluke o troškovima postupka, pa je Kantonalni sud primjenom odredbe člana 67. Zakona o prekršajima FBiH odlučio je kao u dispozitivu osporene odluke.

5. AP-2303/16 "First Trade" d.o.o. export import Brčko Distrikt BiH i Xuefeng Huang (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnijeli su 31. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Pr 095205 16 Pžp od 17. maja 2016. godine. U predmetnom prekršajnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Apelacionog suda, apelanti su proglašeni odgovornim za prekršaj iz člana 37. kažnjivog po članu 83. stav 2. Zakona o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, pa je prvoapelantu (kao pravnom licu) izrečena novčana kazna u iznosu od 55.000,00 KM, dok je drugoapelantu (kao odgovornom licu u pravnom licu) izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 KM, te su obavezani da naknade troškove prekršajnog postupka u novčanom iznosu od po 50,00 KM. Apelacioni sud je istakao da u konkretnom slučaju pravilno prvostepeni sud zaključio da su apelanti odgovorni za prekršaj koji im je stavljen na teret (ograničenje gotovinskog plaćanja) s obzirom da je članom 37. Zakona o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti propisano biće prekršaja koje se apelantima stavlja na teret, a koji obuhvata ograničenje plaćanja gotovinom preko iznosa od 30.000,00 KM. S druge strane, Apelacioni sud je uvažio žalbu prvoapelanta u pogledu izrečene sankcije, uz obrazloženje da prvostepeni sud prilikom izricanja iste nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakšavajuće okolnosti na strani prvoapelanta koje su od uticaja na visinu novčane kazne (koju je smanjio sa 150.000,00 KM na 55.000,00 KM), te da se svrha izricanja prekršajnih sankcija u konkretnom slučaju može postići izricanjem blaže kazne. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene odluke primjenom odredbe člana 75. stav 2. Zakona o prekršajima BD BiH.

Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-183/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti se u predmetnim apelacijama pozivaju na različite procesne garancije iz člana 6. Evropske konvencije, a svoje navode o povredama tih prava, u suštini, argumentiraju tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na djelotvoran pravni lijek, kažnjavanje samo na osnovu zakona itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-183/15 (N. A. i drugi) | Sudska praksa | Aktio