Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/13 (N.K.)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Vještak
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Materijalna šteta
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1112/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. lipnja 2016. godine, u predmetu broj AP-1112/13, rješavajući apelaciju N.K., na temelju članka 18. stavak 4. i članka 57. stavak 2. točka a). Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.K. podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 77 0 Mal 031622 12 Gž od 18. siječnja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Mal 031622 11 Mal od 29. kolovoza 2012. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. N.K. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dunja Matijašević, odvjetnica iz Prijedora, podnijela je 15. ožujka 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Mal 031622 12 Gž od 18. siječnja 2013. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 77 0 Mal 031622 11 Mal od 29. kolovoza 2012. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 77 0 Mal 031622 11 Mal od 29. kolovoza 2012. godine, obvezan je tuženi S.K. da plati apelantici, na ime naknade materijalne štete iznos od 30,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 29. kolovoza 2012. godine, pa do isplate, u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da joj tuženi na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 1.500,00 KM apelantica odbijena, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju navedene presude Osnovni sud je zaključio da iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je tuženi fizički napao apelanticu na način da joj je zavrnuo ruku uslijed čega je ona pala na zemlju zadobivši pri tome lakše tjelesne ozljede, pri čemu je Osnovni ukazao i da je tuženi presudom Osnovnog suda broj 77 0 K 029753 11 K od 15. travna 2011. godine koja je postala pravosnažna 18. svibnja 2011. godine, oglašen krivim za nanošenje lakših tjelesnih ozljeda apelantici. Imajući u vidu odredbu članka 195. ZOO-a kojom je propisano da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan mu je nadoknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, Osnovni sud je obvezao tuženog da apelantici na ime naknade materijalne štete po osnovu troškova izdavanja ljekarskog uvjerenja od 5. listopada 2010. godine isplati iznos od 30,00 KM. S druge strane, u odnosu na apelantičin tužben zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju apelantica potražuje na ime pretrpljenih fizičkih bolova Osnovni sud je istakao da se naknada nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova koji su posljedica nanesene lake tjelesne povrede može dosuditi oštećenom samo izuzetno, ako su pretrpljeni fizički bolovi jakog ili srednjeg intenziteta i ako su duže trajali, tako da oštećeni po pravilu nema pravo na naknadu nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove izazvane lakom tjelesnom povredom, a obzirom da apelantica nije pružila sudu niti jedan dokaz o duljini trajanja i intenzitetu pretrpljenih fizičkih bolova na što je bila obvezna po osnovu članka 7. ZPP-a, zbog čega Osnovni sud primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja shodno odredbi članka 123. ZPP-a tu činjenicu nije smatrao dokazanom. U odnosu na apelantičin zahtjev za naknadu nematerijalne štete po osnovu pretrpljenog straha, Osnovni sud je ukazao da se pravična novčana naknada može dosuditi za strah koji je bio jakog intenziteta i ako je relativno dugo trajao, a ako je intenzivan strah kratko trajao naknada se može dosuditi samo ako je u duljem vremenskom periodu narušena psihička ravnoteža oštećenog. U tom kontekstu Osnovni sud je istakao da kod činjenice da apelantica nije sudu pružila ni jedan dokaz o intenzitetu i duljini trajanja straha niti o tome da li je uslijed pretrpljenog straha kod apelantice u duljem vremenskom periodu narušena psihička ravnoteža, to sud primjenjujući gore navedeno pravilo o teretu dokazivanja to nije smatrao dokazanim. Osnovni sud je istakao da je apelantica na pripremnom ročištu predložila izvođenje dokaza po vještacima medicinske struke na okolnost intenziteta i dužine trajanja pretrpljenih fizičkih bolova i pretrpljenog straha, što je sud prihvatio i svojim rješenjem na pripremnom ročištu odredio izvođenje ovog dokaza i istim rješenjem obvezao apelanticu da uplati predujam troškova vještačenja, nakon čega je apelantica podnijela zahtjev za oslobađanjem troškova parničnog postupka, koji sud nije mogao prihvatiti jer se, prema navodima predsjednika suda sud nije imao sredstava jer se i sud nalazio u teškoj ekonomskoj situaciji o čemu je apelantica obaviještena tokom postupka. Stoga, Osnovni sud je kod činjenice da apelantica nije postupila po nalogu suda ni nakon što je u toku postupka bila upoznata sa odlukom suda, to je sud odustao od izvođenja ovog dokaza u smislu odredbe članka 385. stavak

3. ZPP-a kojom je propisano da će sud odustati od izvođenja dokaza, ako iznos potreban za podmirenje troškova ne bude položen u roku koji sud odredi. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je zaključio da se bez provođenja dokaza vještačenjem po vještacima medicinske struke apelantica lišila mogućnosti da dokaže osnovanost tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete, zbog čega je Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

3. Odlučujući o žalbi apelantice i tuženog, Okružni sud je presudom broj 77 0 Mal 031622 12 Gž od 18. siječnja 2013. godine žalbu apelantice djelomično usvojio i preinačio presudu Osnovnog suda od 28. kolovoza 2012. godine u dijelu odluke o kamati, dok su preostalom dijelu žalba apelantice i žalba tuženog odbijene kao neutemeljene i prvostupanjska presuda potvrđena. U pogledu apelantičinih žalbenih navoda, Okružni sud je između ostalog naveo da kod nesporne činjenice da apelantica nije provela dokaz vještačenjem po vještaku medicinske struke, na okolnosti intenziteta i trajanja bola i straha, po ocjeni Okružnog suda, pravilno je odbijen njen zahtjev za naknadu nematerijalne štete, za pretrpljene fizičke bolove i strah, koju štetu je potraživala u predmetnoj parnici. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da za osnov svoje tužbe, apelantica navodi da je presudom u kaznenom postupku tuženi oglašen krivim, ali da u ovoj parnici nije niti utvrđivano, a niti dokazano, kolikog su intenziteta bili bolovi, a i strah, te koliko su bolovi i strah trajali. S tim u vezi Okružni sud je istakao da je su prema odredbi članka 7. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, stranke dužne, da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te da je odredbom članka 123. stavak 1. istog zakona, propisano, da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice, na kojima zasniva svoj zahtjev. Imajući u vidu naprijed navedene zakonske odredbe, Okružni sud je zaključio da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev apelantice za naprijed navedene vidove nematerijalne štete, obzirom da nije dokazala intenzitet i trajanje bola i straha. U odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva, Okružni sud je zaključio da apelantica pravilno ukazuje, da joj pripada zatezna kamata od dana podnošenja tužbe, pa do isplate, a ne od dana presuđenja, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, jer je takav zahtjev, suprotno navodima prvostupanjskog suda, postavljen već u tužbi.

4. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica je između ostalog navela da je prvostupanjski sud u cijelosti pogrešno primijenio odredbe članka 399-405. Zakona o parničnom postupku koje se odnose na troškove postupka kojim su regulirane situacije oslobađanja stranke od plaćanja troškova postupka, iako je apelantica dostavila pismeni zahtjev i dokaz da nije u mogućnosti snositi troškove vještačenja. Imajući u vidu navedeno, apelantica je predložila da Ustavni sud uvaži apelaciju.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na pravično suđenje, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Pri tome Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica, koja je tokom postupka bila zastupana od strane odvjetnice, nakon odluke Osnovnog suda kojom nije usvojen njezin zahtjev na oslobađanje od plaćanja troškova vještačenja, nije postupila po nalogu suda i uplatila troškove vještačenja, zbog čega je Osnovni sud sukladno odredbi članka 385. stavak 3. ZPP, odustao od izvođenja toga dokaza. Stoga, i Ustavni sud smatra da se apelantica, ne postupajući po nalozima redovitog suda, lišila mogućnosti da dokaže utemeljenost tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosio na naknadu nematerijalne štete. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/13 (N.K.) | Sudska praksa | Aktio