Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-156/16 („Ozrenturist“ d.o.o. Doboj)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-156/16
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-156/16, rješavajući apelaciju „Ozrenturist“ d.o.o. Doboj, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Ozrenturist“ d.o.o. Doboj, protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci broj 60 0 Ps 019436 15 Pž od 28. oktobra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Ozrenturist“ d.o.o. Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirjana Ninković, advokatica iz Doboja, podnio je 8. januara 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 019436 15 Pž od 28. oktobra 2015. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom je usvojen tužbeni zahtjev tužioca („Natura Vita“ d.o.o. Blatnica), te je utvrđeno da je bez pravnog učinka prema tužiocu predmetni ugovor o prenosu udjela od 4. februara 2013. godine, do iznosa dospjelog potraživanja tužioca prema dužniku („BMD Komerc“ d.o.o. Doboj), te je apelant (kao tuženi) dužan da trpi da tužilac predmetno potraživanje namiri prinudnim izvršenjem (na način bliže opisan u osporenoj odluci).
2. U svom obrazloženu, između ostalog, Viši privredni sud navodi da su opšte pretpostavke pobijanja pravnih radnji dužnika regulisane u članu 280. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da svaki povjerilac čije je potraživanje dospjelo za isplatu, i bez obzira kad je nastalo, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je preduzeta na štetu povjerilaca, a smatra se da je pravna radnja preduzeta na štetu povjerilaca ako, uslijed njenog izvršenja, dužnik nema dovoljno sredstava za ispunjenje povjeriočevog potraživanja. Dalje se navodi da su posebne pretpostavke pobijanja, zavisno od toga o kakvom se raspolaganju radi, regulisane članom 281. ZOO-a, koji propisuje da se teretno raspolaganje može pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati, da preduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim povjeriocima i ako je trećem licu sa kojim je ili u čiju je korist pravna radnja preduzeta, to bilo poznato ili moglo biti poznato, a ako je treće lice dužnikova supruga ili srodnik po krvi u prvoj liniji ili u pobočnoj liniji do četvrtog stepena, ili po tazbini do istog stepena, pretpostavlja se da mu je bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem nanosi štetu povjeriocima. U konkretnom slučaju, po ocjeni Višeg privrednog suda, ispunjene su zakonom propisane opšte pretpostavke pobijanja, budući da tužilac prema dužniku ima određeno potraživanje, koje je utvrđeno pravosnažnom i izvršnom presudom, kao i iz razloga što je na predmetnim nekretninama uknjiženo više hipoteka velike vrijednosti sa zabranama otuđenja i opterećenja, a pobijanom radnjom izvršen je prijenos dužnikovog udjela u apelantu (kao pravnom licu), pa je s obzirom na visinu duga utvrđenog pravosnažnom presudom, opterećenje nekretnina dužnika brojnim hipotekama i sporni prijenos udjela, tužilac očigledno onemogućen da namiri dospjelo i izvršno potraživanje. Također se navodi, da kod činjenice da je direktor i osnivač dužnika otac direktora apelanta (kao tuženog), odnosno da se radi o srodnicima po krvi u pravoj liniji, Viši privredni sud konstatuje da se može zaključiti, odnosno pretpostaviti da je apelantu bilo poznato da dužnik preduzetim raspolaganjem onemogućava namirenje tužioca kao povjerioca, čime bi faktički ostala bez dejstva pravosnažna presuda o njegovom potraživanju, jer dužnik nije izmirio dosuđeni dug, a istovremeno je pobijanom radnjom izvršio prijenos svog udjela. Viši privredni sud još napominje, da pobijanje dužnikovih pravnih radnji nije uslovljeno prethodnim neuspješnim vođenjem izvršnog postupka, a iz već navedenih razloga može se zaključiti da su ispunjene zakonom propisane opšte i posebne pretpostavke za pobijanje predmetne pravne radnje, odnosno da je tužbeni zahtjev osnovan. Apelacioni navodi
3. U predmetnoj apelaciji apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant posebno ne obrazlaže osim što, u suštini, smatra da je u odluci koju je osporio pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da je sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
8. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman