Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5242/13 („Oslobođenje“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 06. 2016.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kleveta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5242/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 06. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-5242/13, rješavajući apelaciju „Oslobođenje“ d.d. Sarajevo, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Oslobođenje“ d.d.

Sarajevo podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 031406 13 Gž od 20. septembra 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 P 031406 11 P od 10. juna 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Oslobođenje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Ešref Gracić, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. decembra 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 031406 13 Gž od 20. septembra 2013. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 031406 11 P od 10. juna 2013. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 031406 11 P od 10. juna 2013. godine obavezani su tuženi, a među njima i apelant, da tužitelju D.V. (u daljnjem tekstu: tužitelj) solidarno isplate novčani iznos od 6.000,00 KM, na ime naknade štete zbog klevete i pretrpljenih duševnih bolova zbog povrede časti i ugleda, dok je tužitelj odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa od 6.000,00 KM do utuženih 20.000,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantov predmetni tužbeni zahtjev djelimično usvojen, kod zaključka da saglasno odredbi člana 6. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti od klevete Brčko distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), odredbi člana 8. Kodeksa za štampu BiH i člana 8. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), postoji odgovornost tuženih za štetu prouzrokovanu tužitelju objavljivanjem članaka sa naslovom: “Akcija „Oliver“ i u našoj zemlji; Uhapšene četiri osobe; Brčaci distribuirali dječiju pornografiju” (objavljen 17. marta 2011. godine na web-stranici www.oslobodjenje.ba ), „Brčaci distribuirali dječiju pornografiju" (objavljen 18. marta 2011. godine, u izdanju dnevnih novina „Oslobođenje" broj 23072) i „Kompjuteri poslani na vještačenje" (objavljen 19. marta 2011. godine, u izdanju dnevnih novina „Oslobođenje" broj 23073), u kojima je tužitelj punim imenom i prezimenom naveden kao lice koje je u svojstvu osumnjičenog uhapšeno u okviru međunarodne policijske akcije kodnog naziva „Oliver", čiji je cilj suzbijanje iskorištavanja djece ili maloljetnika za dječiju pornografiju putem interneta.

3. Nadalje, istaknuto je da odgovornost za klevetu postoji prije svega jer su tuženi objavili puno ime i prezime tužitelja, iako su od portparola Policije Brčko distrikta BiH dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena i zbog toga jer nisu dokazali istinitost objavljene informacije da je tužitelj uhapšen zbog postojanja sumnje da je izvršio krivično djelo iz člana 208. stav 1. KZ Brčko distrikta BiH (naime, na osnovu provedenih dokaza u toku postupka Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj dana 17. marta 2011. godine, usmeno pozvan i u vremenskom intervalu od 14 sati i 23 minuta pa do 14 sati i 36 minuta, u prostorijama Policije Brčko distrikta BiH saslušan u svojstvu svjedoka i da nije bio lišavan slobode). Najzad, utvrđeno je da je kod ocjene visine obeštećenja, Osnovni sud imao u vidu da je tužitelj mlad čovjek, da mu je objavljivanje konkretnih informacija prouzrokovalo čitav niz neprijatnosti (izbjegavanje od strane prijatelja, komšija i kolega, razno šikaniranje), da se tužitelj bio povukao u sebe i imao psihičke patnje (tretiran je u psihijatrijskoj ordinaciji dr. Purić), da je trpio strah i duševne bolove u dužem vremenskom periodu (po nalazu vještaka dr. Sabrije Čandića u vremenskom periodu od 90 dana, u kom periodu mu je bila poremećena i psihička ravnoteža), a uzeo je u obzir i činjenicu da tuženi nisu odgovorili na tužiteljev zahtjev za demant objavljene informacije, dakle, visinu naknade štete zbog klevete, Osnovni sud je odredio saglasno odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

4. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 031406 13 Gž od 20. septembra 2013. godine žalba tuženih je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da kada se radi o činjenicama, kao što je u konkretnom slučaju (činjenici da li je ili nije tužitelja Policija Brčko distrikta BiH uhapsila zbog postojanja sumnje da je počinio krivično djelo „Iskorištavanje djeteta ili maloljetnika radi pornografije“), njenu istinitost (suštinsku istinitost, a netačnost samo u nebitnim elementima kako to određuje odredba člana 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete) u postupku pred sudom dužno je dokazati lice koje ju je iznijelo odnosno štetnik, a to pravilo važi i u situaciji kada štetnik tužbeni zahtjev osporava tvrdnjom da iznošenje određenih činjenica predstavlja prenošenje informacije dobijene od ovlaštene institucije, pa je dakle, i tuženi u parnici dužan da dokaže da objavljena informacija u potpunosti (odnosno u suštini) odgovara informaciji dobijenoj od ovlaštene institucije, kako bi po principu osnovanog razloga vjerovanja u tačnost dobijene informacije i nepostojanja obaveze posebnog nezavisnog istraživanja i uobičajenih mjera provjere istinitosti dobijene informacije, bio izuzet od odgovornosti za klevetu (član 7. stav 1. tačka b) Zakona o zaštiti od klevete).

5. Međutim, utvrđeno je da tuženi u ovoj parnici nisu dokazali da informacija objavljena u člancima internet izdanja i dnevnim novinama „Oslobođenje" (da je tužitelj uhapšen zbog postojanja sumnje da je počinio navedeno krivično djelo) predstavlja doslovno prenošenje obavještenja za javnost portparola Policije Brčko distrikta BiH vezano za aktivnosti u međunarodnoj policijskoj akciji kodnog naziva ,,Oliver“ (to obavještenje kao dokaz, propustom tuženih nije ni pročitano kao dokaz u toku postupka pred prvostepenim sudom), a nisu dokazali ni da je objavljena informacija istinita (suštinski istinita), u kom slučaju odgovornost za štetu ne bi postojala. Naime, utvrđeno je da je ovo stoga jer, prema potvrdi Policije Brčko distrikta BiH od 29. marta 2011. godine, izdatoj na pismeni zahtjev tužitelja radi pokretanja sudskog postupka za naknadu štete, koja je kao dokaz pročitana u toku raspravljanja pred prvostepenim sudom i na koju se (u smislu dokazivanja istinitosti odnosno nepostojanja odgovornosti za klevetu) u žalbi pozivaju tuženi, proizlazi da su policijski službenici Policije Brčko distrikta BiH dana 17. marta 2011. godine na osnovu naredbe za pretresanje izdate od Osnovnog suda, izvršili pretres stana u naselju Ilićka na broju IV/9, Brčko distrikt BiH, koje koristi lice S.V., sve u vezi sa navedenim krivičnim djelom iz člana 208. stav 1. KZ Brčko distrikta BiH, kojom prilikom je od S.V. privremeno oduzeto više pokretnih stvari - uređaja za automatsku obradu podataka, kao što su kompjuteri i drugi slični uređaji, te da je istog dana u prostorije Policije Brčko distrikta BiH, usmeno pozvan tužitelj, brat S.V., koji je u vremenskom periodu od 14 sati i 23 minuta do 14 sati i 36 minuta saslušan u svojstvu svjedoka u vezi predmetnog krivičnog djela.

6. Dakle, utvrđeno je da navedena potvrda od 29. marta 2011. godine, dokazuje da je izvršen pretres stana koji koristi S.V. (brat tužitelja), a ne stana u vlasništvu tužitelja kako to tuženi u žalbi ističu i da je tužitelj dana 17. marta 2011. godine, nakon izvršenog pretresa i privremenog oduzimanja stvari od njegovog brata, usmeno pozvan i u Policiji Brčko distrikta BiH, u svojstvu svjedoka u pomenutom vremenskom intervalu saslušan, a ne da je tužitelj od strane Policije Brčko distrikta BiH uhapšen zbog postojanja sumnje da je počinio predmetno krivično djelo. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da su tuženi objavljivanjem informacije da je tužitelj uhapšen zbog postojanja sumnje da je počinio navedeno krivično djelo, za koju nisu dokazali da predstavlja prenošenje informacije dobijene od ovlaštene institucije, niti da je suštinski istinita (jer je bitna razlika između hapšenja u svojstvu osumnjičenog i po usmenom pozivu davanja iskaza u svojstvu svjedoka, bez lišavanja slobode), uvažavajući osnovne principe i tumačenje Zakona o zaštiti od klevete (obezbjeđenje principa slobode izražavanja) tužitelju nanijeli štetu povredom ugleda, koju, obzirom na posljedice koje je proizvela (promjena odnosa porodice, prijatelja i kolega prema tužitelju, tretman kod doktora neuropsihijatra i duševne bolove i strah koje je tužitelj trpio) i činjenicu da tuženi nisu objavili demant tužitelja, saglasno odredbi člana 10. Zakona o zaštiti od klevete i člana 200. ZOO, tuženi imaju nadoknaditi u pomenutom novčanom iznosu.

7. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U suštini ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od strane Osnovnog i Apelacionog suda. Naime, apelant ističe da u konkretnom slučaju novinar piše inkriminisani tekst na osnovu saznanja u akciji organa gonjenja, kada portparol policije u obavještenju za javnost navodi da je u stanu koji je u vlasništvu tužitelja, nađen dječiji pornografski materijal, te da iz toga proizlazi da štetnik ima osnovanog razloga da povjeruje u istinitost tih navoda i na osnovu toga, piše inkriminisani tekst. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., pravo na slobodu izražavanja), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i slobodu izražavanja, koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i s tim u vezi pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i/ili procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

11. Razmatrajući navode apelanta Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Apelacioni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke kojima su usvojili predmetni tužbeni zahtjev tužitelja primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Osnovni sud je dao argumentovane razloge vezane za činjenicu da odgovornost za klevetu postoji prije svega jer su tuženi objavili puno ime i prezime tužitelja, iako su od portparola Policije Brčko distrikta BiH dobili podatke o licima označenim inicijalima imena i prezimena i zbog toga jer nisu dokazali istinitost objavljene informacije da je tužitelj uhapšen zbog postojanja sumnje da je izvršio krivično djelo iz člana 208. stav 1. KZ Brčko distrikta BiH. Osim toga, Okružni sud je dao jasne razloge koji se odnose na činjenicu da tuženi u ovoj parnici nisu dokazali da informacija objavljena u člancima internet izdanja i dnevnim novinama „Oslobođenje" (da je tužitelj uhapšen zbog postojanja sumnje da je počinio navedeno krivično djelo) predstavlja doslovno prenošenje obavještenja za javnost portparola Policije Brčko distrikta BiH vezano za aktivnosti u međunarodnoj policijskoj akciji kodnog naziva ,,Oliver“, a nisu dokazali ni da je objavljena informacija istinita (suštinski istinita), u kom slučaju odgovornost za štetu ne bi postojala. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o povredi prava na pravično suđenje i slobodu izražavanja nema ništa što ukazuje da apelant imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o povredi prava na pravično suđenje i slobodu izražavanja iz čl. II/3.e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 10. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5242/13 („Oslobođenje“ d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio