Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2283/16 (M. S.)
Odluka donesena 08. 06. 2016.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2283/16
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
08. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, i potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Kneževića, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-2283/16 rješavajući zahtjev Mirsada Saletovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mirsada Saletovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Saletović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 31. maja 2016. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 078858 15 Rev od 3. marta 2016. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 078858 15 Rsž 2 od 18. avgusta 2015. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Rs 078858 14 Rs 2 od 9. marta 2015. godine.
2. Apelant je istovremeno od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi apelant bio vraćen na poslove i radne zadatke po ugovoru o radu broj GD-490/09 od 1. marta 2009. godine zaključenim sa tuženim IP „Krivaja“ d.o.o. – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi) sa pravima i obavezama iz tog ugovora, a do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji.
3. Apelant je 28. novembra 2012. godine pokrenuo radni spor protiv tuženog kojim je, između ostalog, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se vratio na posao do okončanja sudskog postupka. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je zahtjev odbijen rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Rs 078858 12 Rs od 27. novembra 2013. godine, koje je potvrđeno presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine. U vezi sa odbijanjem zahtjeva za donošenje privremene mjere redovni sudovi su, između ostalog, naveli da su prilikom odlučenja imali u vidu da se tuženi, kao poslodavac, nalazi u stečajnom postupku, te da bi vraćanjem apelanta na rad parnični sud preuzeo ingerencije stečajnog upravnika koji je u skladu sa usvojenim stečajnim planom i aktom o sistematizaciji stečajnog dužnika opredijelio potreban broj izvršilaca.
4. Iz raspoloživih dokaza proizlazi da je apelant konačno opredijeljenim tužbenim zahtjevom zatražio poništenje kao nezakonite odluke o otkazu ugovora o radu broj GD-490/09 od 1. marta 2009. godine zaključenog sa tuženim, te uvezivanje radnog staža od otkaza pa do povratka na posao, uplatu doprinosa za sporni period i isplatu plaća sa zakonskom zateznom kamatom. Pored tako preciziranog tužbenog zahtjeva apelant je postavio i eventualni tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke o otkazu ugovora o radu broj 0-Ug-29/12 od 6. novembra 2012. godine, te obavezivanje tuženog da apelanta vrati na poslove i radne zadatke iz ugovora o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine, te da mu se uveže radni staž od momenta otkazivanja ugovora o radu do povratka na posao.
5. Odlučujući u ponovnom postupku (nakon što je presudom Kantonalnog suda od 9. septembra 2014. godine uvažena žalba tuženog i prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak) o konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu, odnosno eventualnom tužbenom zahtjevu, Općinski sud je presudom broj 43 0 Rs 078858 14 Rs 2 od 9. marta 2015. godine, koja je u cijelosti potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 078858 15 Rsž 2 od 18. maja 2015. godine, u cijelosti odbio tužbeni, odnosno eventualni tužbeni zahtjev apelanta (sve preciznije navedeno izreci presude).
6. Na temelju provedenih dokaza prvostepeni sud je tokom postupka utvrdio da je rješenjem broj 43 0 St 040825 10 St od 11. jula 2011. godine, koje je postalo pravosnažno 10. novembra 2011. godine, otvoren stečajni postupak nad tuženim. Zatim je utvrđeno da su apelant i tuženi 1. marta 2009. godine zaključili ugovor o radu broj GD-490/90 na neodređeno vrijeme po kojem je apelant od 1. septembra 2009. godine pa do 31. oktobra 2011. godine obavljao poslove direktora financija tuženog, da je odlukom o otkazu ugovora o radu sa istovremenom ponudom zaključenja ugovora sa izmijenjenim uslovima broj GD-571/11 od 26. oktobra 2011. godine apelantu otkazan ugovor o radu na mjestu direktora finansija, uz ponudu zaključenja novog ugovora o radu na radno mjesto rukovodilac računovodstva i financija, uz upozorenje na zakonske posljedice neprihvatanja ponude. Nadalje je utvrđeno da je apelant prihvatio ponudu, te je sa tuženim zaključio novi ugovor o radu broj K-14/11 od 27. oktobra 2011. godine, kojim je raspoređen na poslove radnog mjesta rukovodilac računovodstva i financija, te da je stečajni upravnik odlukom o otkaz ugovora o radu broj 0-Ug-29/12 od 6. novembra 2012. godine apelantu otkazao ugovor o radu broj K-14/11 sa danom 21. novembar 2012. godine, zbog nepostojanja potrebe za radom apelanta u toku provođenja stečajnog postupka koji je otvoren nad tuženim.
7. Odlučujući o tužbenom zahtjeva Općinski sud je ne temelju provedenih dokaza utvrdio da je neosnovan, između ostalog, i zbog činjenice što apelant u predmetnom postupku nije tražio da se preispita zakonitost odluke broj GD-571/11 od 26. oktobra 2011. godine o otkazu ugovora o radu na radno mjesto direktora finansija tuženog sa ponudom za zaključenje novog ugovora o radu na drugo radno mjesto jer je valjanost te odluke bilo moguće ispitati upravo u predmetnom postupku, a što apelant opredijeljenim tužbenim zahtjevom nije učinio, iako mu je ta mogućnost stajala na raspolaganju (čemu se Općinski sud iscrpnije izjasnio na str. 9. i 10. osporene presude).
8. U vezi sa eventualnim tužbenim zahtjevom Općinski sud je cijeneći zakonitost donesene odluke o otkazu ugovora o radu od 6. novembra 2012. godine pošao od odredbe člana 86. tada važećeg Zakona o radu F BiH (u daljnjem tekstu: ZOR), te odredbe člana 74. Zakona o stečajnom postupku, koje je citirao nalazeći da sporna odluka u formalno pravnom smislu zadovoljava propisane uslove potrebne za njenu valjanost, zatim da je navedena odluka utemeljena na relevantnim odredbama ZOR-a, koje regulišu način prestanka ugovora o radu, te odredbama Zakona o stečajnom postupku koji se u konkretnom slučaju primjenjuje kao lex specialis, budući da je nad tuženim otvoren stečajni postupak. S obzirom da Općinski sud nije utvrdio da je sporna odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita, taj sud je odbio i ostali dio eventualnog tužbenog zahtjeva.
9. Odlučujući o revizijama apelanta izjavljenim protiv presuda Kantonalnog suda br. 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine i 43 0 Rs 07858 15 Rsž 2 od 18. avgusta 2015. godine Vrhovni sud je presudom broj 43 0 Rs 078858 15 Rev od 3. marta 2016. godine reviziju izjavljenu na presudu od 9. septembra 2014. godine u potvrđujućem dijelu odbio, a u ukidajućem dijelu odbacio, a reviziju na presudu od 18. avgusta 2015. godine je u cijelosti odbio.
10. Nakon što je ispitao osporene presude u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da su revizije neosnovane i da su osporene presude zakonite i utemeljene na relevantnim propisima ZOR-a i Zakona o stečajnom postupku. Vrhovni sud je u tom pravcu, između ostalog, naveo da kod činjenice da je nad tuženim otvoren stečajni postupak, da apelant nije dokazao da je i nakon otvaranja stečaja za njegovim radnim mjestom postojala potreba, nižestepeni sudovi su pravilno postupili kada su u cijelosti odbili apelantove zahtjeve, primjenom odredaba člana 86. stav 1. tačka 5. ZOR-a i odredaba člana 54. i 74. Zakona o stečajnom postupku. Citirani zakonski propisi su i prema ocjeni Vrhovnog suda relevantni propisi materijalnog prava za pravilno i zakonito odlučivanje, pa su prigovori apelanta o pogrešnoj primjeni materijalnog prava ocijenjeni neosnovanim. Ostali revizijski prigovori su od strane Vrhovnog suda ocijenjeni nebitnim za odlučenje, te takve prigovore Vrhovni sud nije posebno ni obrazlagao.
11. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na rad iz člana 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). Apelant u iscrpnoj apelaciji osporava postupak u cijelosti ukazujući da su redovni sudovi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelacijom se, između ostalog, iscrpno ukazuju propusti redovnih sudova te prigovara da se Kantonalni odnosni Vrhovni sud nisu bavili svim istaknutim prigovorima koje je isticao u žalbama i revizijama, ukazujući da su presude nerazumljive i bez dovoljno jasnog obrazloženja.
12. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je ukazao da tokom postupka nije uspio ostvariti pravo na donošenje privremene mjere povrata na posao, u smislu člana 96. stav
3. ZOR-a, jer je o tom zahtjevu odlučivano, tek uz donošenje presuda, iako je zahtjev bio istaknut odmah uz podnošenje tužbe, a ne po hitnom postupku. Apelant navodi da ima dvoje djece od kojih je jedno maloljetno, da ni supruga ni on ne rade, da nemaju primanja, pa je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se apelant vratio na poslove i radne zadatke direktora finansija po ugovoru broj GD-490/09 od 1. marta 2009. godine, sve do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
16. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava, s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri.
17. U skladu sa navedenim, Ustavni sud zapaža da apelant donošenje privremene mjere zapravo temelji na činjenicama vezanim za nezakonitost osporenih odluka i njegovim egzistencijalnim problemima uzrokovanim gubitkom posla kod tuženog nad kojim je otvoren stečajni postupak. Usto, apelant smatra da bi Ustavni sud trebao usvojiti privremenu mjeru i zbog činjenice što redovni sudovi o njegovom zahtjevu za donošenje privremene mjere nisu odlučili po hitnom postupku, već uz donošenje presude. Dakle, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda o financijsko-egzistencijalnim problemima njegove četveročlane porodice, brzini donošenja odluke redovnih sudova o njegovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, te navoda koji se tiču merituma spora, nije dostavio relevantne dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud također zapaža da su redovni sudovi pravosnažno odlučili u apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, koji je odbijen rješenjem Općinskog suda broj 43 0 Rs 078858 12 Rs od 27. novembra 2013. godine, koje je potvrđeno presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Rs 078858 14 Rsž od 9. septembra 2014. godine, uz, između ostalog, uvažavanje činjenice da je nad tuženim otvoren stečajni postupak. Stoga, imajući u vidu sve navedeno i činjenicu da apelant nije pružio relevantne dokaze i razloge koji bi ukazali na neophodnost donošenja privremene mjere, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev neosnovan.
18. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
19. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman