Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/13 (S. K.)

Odluka donesena 07. 07. 2016.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2720/13

Apelacija

Odluka o dopustivosti

07. 07. 2016.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. jula 2016. godine u predmetu broj AP-2720/13, rješavajući apelaciju Sene Kenjić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sene Kenjić, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 075074 11 Gž od 18. aprila 2013. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sena Kenjić (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Alen Nakić advokat iz Sarajeva, podnijla je 21. juna 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 075074 11 Gž od 18. aprila 2013. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 075074 09 P od 22. decembra 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja Triglav osiguranje d. d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se apelantica obaveže da tužitelju isplati iznos od 1.106,08 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. juna 2007. godine do isplate, te je tužitelj obavezan da apelantici isplati iznos od 1.404,00 KM na ime troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je tužitelj podnio tužbu protiv apelantice radi naplate duga za dospjele obaveze po Ugovoru o korištenju kreditne kartice „BamCard“ i kreditnom limitu broj 29387/04 od 16. decembra 2004. godine (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Dalje se navodi da je predmetni ugovor zaključio apelanticin suprug Petar Kenjić kao korisnik kredita te da je po osnovu navedenog kredita ostao nevraćen dug u iznosu od 1.106,08 KM. Budući da je apelanticin suprug kao korisnik kredita umro 10. maja 2006. godine, tužitelj smatra da apelantica kao njegov bračni parner, odgovara za obaveze svog umrlog bračnog partnera, shodno članu 262. Porodičnog zakona, odnosno da apelantica kao sljednik umrlog bračnog partnera odgovara za njegove dugove u smislu člana 143. Zakona o nasljeđivanju, te je predložio da sud donese presudu kojom će se apelantica obavezati da isplati tužitelju iznos od 1.106,08 KM.

3. Općinski sud je dalje naveo da je ocjenom provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelanticin suprug Petar Kenjić bio korisnik kreditne kartice BamCard od UPI banke d.d. Sarajevo, te da je nakon njegove smrti (10. maj 2006. godine) na računu navedene kartice ostao neuplaćeni dug u iznosu od 1.106,08 KM po osnovu zaključenog ugovora od 16. decembra 2004. godine. Također, Općinski sud je utvrdio da je Ugovorom o cesiji od 15. juna 2007. godine tužitelj preuzeo potraživanje UPI banke d.d. Sarajevo prema dužniku po osnovu predmetnog ugovora jer iz naloga za plaćanje od 29. juna 2004. godine proizlazi da je tužitelj iznos od 1.106,08 KM uplatio na račun UPI banke d.d. Sarajevo čime je stekao status regresnog povjerioca. Nadalje, Općinski sud je naveo da je rješenjem Općinskog suda od 7. jula 2006. godine apelantica proglašena kao zakonska nasljednica umrlog Petra Kenjića, te da zaostavštinu iza umrlog čini motorno vozilo marke „Mercedes“ vrijednosti 3.000,00 KM. Potom Općinski sud je ukazao da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelantica izmirivala obaveze njenog umrlog supruga i prema LT Gospodarskoj banci d.d. Sarajevo, BOR banci d.d. Sarajevo i Turkish Zirat banci, te da je na ime duga navedenim bankama isplatila ukupno 14.961,81 KM. Nalazeći da u konkretnom slučaju izmireni dug koji je apelantica isplatila na ime obaveze njenog umrlog supruga iznosi 14.961,81 KM, odnosno da je dug veći od vrijednosti naslijeđene imovine i nema pokriće u vrijednosti nasljeđene imovine, Općinski sud je zaključio da je prestala „egzistencija“ predmetnog potraživanja prema apelantici shodno članu 143. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da „nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine“. Pored toga, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba člana 262. Porodičnog zakona jer je po mišljenju suda navedenom odredbom propisana „solidarna odgovornost bračnih partnera za obaveze prema trećim osobama i to za života bračnih partnera, dakle dok brak traje“. Budući da je bračna zajednica između apelantice i Petra Kenjića prestala smrću Petra Kenjića, Općinski sud je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja odgovornost apelantice ne može cijeniti primjenom odredaba člana

262. Porodičnog zakona.

4. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbi tužitelja protiv prvostepene presude, donio presudu broj 65 0 P 075074 11 Gž od 18. aprila 2013. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je apelantica obavezana da tužitelju isplati iznos od 1.106,08 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 29. juna 2007. godine i naknadom troškova postupka u iznosu od 88,00 KM. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je nakon što je ponovio činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda, zaključio da je žalba osnovana. Naime, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to člana

143. Zakona o nasljeđivanju jer je po mišljenju Kantonalnog suda u konkretnom slučaju primjenjiva odredba člana 262 Porodičnog zakona kojom je propisano da „obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne odnosno porodične zajednice kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom tako i svojom posebnom imovinom“. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je provedenim dokazima nesporno utvrđeno da je apelanticin suprug, umrli Petar Kenjić, 16. decembra 2004. godine zaključio Ugovor o korištenju kreditne kartice, dakle za vrijeme trajanja bračne zajednice, te je s tim u vezi naveo da se u konkretnom slučaju radi o obavezama za koje u smislu člana 262. Porodičnog zakona, odgovaraju bračni partneri zajednički, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom. Stim u vezi, Kantonalni sud je ukazao i na odredbu člana 148. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da „ugovor ima dejstvo i za univerzalne pravne sljedbenike ugovornih strana, izuzev ako je što drugo ugovoreno ili što drugo proizilazi iz prirode samog ugovora“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da postoji obaveza apelantice, kao zakonskog nasljednika Keljić Petra da izmiri obavezu po osnovu duga u iznosu od 1.106,08 KM koji proizlazi iz zaključenog Ugovora o korištenju kreditne kartice i Ugovora o cesiji potraživanja.

5. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica osporava presudu Kantonalnog suda zbog pogrešne primjene matrijalnog prava -Porodičnog zakona i ZOO. U suštini, apelantica kao argument za svoje navode iznosi vlastito pravno shvatanje koje se ogleda u tome da tužitelj nije dokazao da se u konkretnom slučaju radi o obavezi koju je njen umri bračni parner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice u smislu člana 262. Porodičnog zakona.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. Ustavni sud zapaža da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u postupku koji je rezultirao osporenim odlukama u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na tvrdnje da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituišu redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine" broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, u pogledu primjene relevantnog materijalnog prava ( Porodični zakon i ZOO), a takva obrazloženja, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelantice. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2720/13 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio