Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1342/15 (T. N. i drugi)
Odluka donesena 20. 06. 2016.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1342/15
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 06. 2016.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednici Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. juna 2016. godine, u predmetu broj AP-1342/15, rješavajući apelacije Todora Novakovića i drugih, na osnovu člana 18. stav 4. i člana 57. stav 2. tačka a. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Todor Novaković, protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 020296 14 Gž od 24. decembra 2014. godine;
Admir Mihmić, protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 023767 15 Rev od 14. marta 2016. godine;
Igor Stanišić, protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 000284 16 Rev od 7. aprila 2016. godine i presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 000284 Gž 2 od 29.
juna 2015. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1342/15 Todor Novaković (u daljnjem tekstu: apelant), iz Šipova, kojeg zastupa Dragan Todorović, advokat iz Šipova, podnio je 24. marta 2015. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 75 0 P 020296 14 Gž od 24. decembra 2014. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je on vlasnik nepokretnosti (pobliže opisane u izreci prvostepene presude), upisane na ime S. N sa dijelom 1/1 i na ime apelanta sa dijelom 1/1, te da je tuženi I. V. od istih bespravno oduzeo 332 m i sebi oformio parcelu (pobliže opisana u izreci prvostepene presude), pa je dosljedno tome tuženi dužan priznati pravo vlasništva na označenoj parceli i predati apelantu u posjed oduzetu površinu od 332 m i sa tog dijela ukloniti zasađene šljive i drugo voće i zemljište dovesti u prvobitno stanje, kao i da se ubuduće uzdrži od ovakvog smetanja u njegovim vlasničkim pravima. U obrazloženju osporene odluke, pored ostalog, je navedeno da je u predmetnoj pravnoj stvari bilo potrebno utvrditi da li je apelant pretpostavljeni vlasnik predmetne parcele, a nakon toga odlučiti ima li osnova za usvajanje zahtjeva za predaju u posjed navedene parcele. U vezi s tim, utvrđeno je, da apelant nije vlasnik, odnosno pretpostavljeni vlasnik predmetne parcele, iz razloga što se predmetna parcela od 1953. godine vodi kao suposjed, a nakon uspostavljanja novog katastra kao posjed tuženog. Također, utvrđeno je nespornim da predmetnu parcelu cijelo vrijeme koriste prednici tuženog, odnosno tuženi. Osim toga, zaključeno je da apelant nije mogao istaći zahtjev za zabranu daljnjeg smetanja, jer se ovaj zahtjev temelji na odredbi člana 132. Zakona o stvarnim pravima, koja se može primjeniti u slučaju postojanja smetanja, odnosno uznemiravanja na neki drugi način, osim oduzimanjem stvari.
2. AP-2223/16 Admir Mihmić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 25. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH broj 96 0 P 023767 15 Rev od 14. marta 2016. godine. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi I. A. da mu preda u posjed i slobodno raspolaganje, oslobođene od lica i stvari dio nekretnine površine 278 m (pobliže opisana u izreci prvostepenog suda), i to dio od ove parcele u površini od 168 m prema skici vještaka geodetske struke, koja je sastavni dio ove presude, te da se obaveže tuženi da o svom trošku sruši dio objekta sagrađen na predmetnoj parceli ili da se obaveže tuženi da apelantu na ime zauzetog zemljišta prema skici lica mjesta od 30. januara 2014. godine isplati vrijednost zemljišta u određenom novčanom iznosu. Također, osporenom odlukom je utvrđeno da je tuženi-protivtužilac stekao pravo vlasništva na predmetnim nekretninama, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se na osnovu ove presude u privremenom registru zemljišta tuženi-protivtužilac na osnovu ove presude uknjiži kao vlasnik predmetnih nekretnina. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da je tuženi dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornom dijelu parcele gradnjom građevine, obzirom da je u toku 1994-1995. godine izgradio objekat na zemljištu koje je bilo vlasništvo I. Ć., koji je znao za izgradnju i istoj se nije protivio. Na osnovu navedenog, konstatovano je da je tuženi bio pošten i savjestan gradilac, te da je osnovom građenja stekao pravo vlasništva prije nego li je to apelant učinio (apelant predmetnu nekretninu u površini od 278 m kupio u toku 2008. godine), pa shodno tome ima jače pravo u odnosu na apelanta za sticanje prava svojine na predmetnom zemljištu. Osim toga, zaključeno je da je neosnovan apelantov prigovor pasivne legitimacije i da je protivtužbeni zahtjev trebao biti upravljen i prema I. Ć. i O. Z. zbog činjenice da je stambeni objekat tuženog jednim dijelom i na njihovim parcelama, iz razloga što se sporna površina od 168 m odnosi na apelantovu parcelu i da tuženi protivtužbenim zahtjevom traži da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva građenjem samo na ovoj površini predmetne parcele.
3. AP-2274/16 Igor Stanišić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Istočnog Sarajeva, podnio je 28. maja 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 000284 16 Rev od 7. april 2016. godine, kojim je kao nedozvoljena odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 000284 14 Gž 2 od 29. juna 2015. godine. Imajući u vidu Odluku o dopustivosti Ustavnog suda broj AP-2804/11 od 6. novembra 2014. godine, a u vezi sa predmetom broj AP-1859/14, konstatuje se da je navedena odluka Okružnog suda od 29. juna 2015. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. U konkretnom slučaju, osporenom konačnom odlukom odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi M. D. da apelantu preda i vrati u državinu oduzeti dio parcele, na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude, kao i da se naloži tuženom da prestane uznemiravati apelanta u vlasništvu njegove parcele na način da prestane trajno da sječe stabla i grane drveća te parcele, zatim da mu tuženi naknadi štetu za izmještanje vratnica, te pošto je povraćaj posječenih stabala nemoguć da tuženi apelantu naknadi njihovu protivvrijednost, kao i štetu za porušenu ogradu. U toku postupka, utvrđeno je, između ostalog, da apelant nije dokazao da je tuženi zauzeo dio apelantovog zemljišta u širini od 20 cm na način kako je to navedeno u apelantovom tužbenom zahtjevu. Također, utvrđeno je, na osnovu nalaza i mišljenje vještaka geodetske struke da su originalni podaci premjera, na osnovu kojih je izvršeno cijepanje parcela, nedostupni, jer su uništeni, te se koristio planovima novog premjera na kojima je jasno definisana sporna međa, fotosignalizirana i topografisana bodljikavom žicom. Isto tako, vještak je konstatovao da su i jedna i druga međa šire u odnosu na mjere sa plana i da se na terenu mogu razlikovati do 75 cm, te da je u konkretnom slučaju razlika manja, pa na osnovu navedenog zaključuje da međa na terenu odgovara stanju u katastarskom planu. Osim toga, u obrazloženju osporene odluke se navodi da je zahtjev za prestanak uznemiravanja sječom stabala i grana odbijen, jer apelant nije dokazao da je te radnje tuženi uradio na nezakonit način, kao i zahtjev za izmještanje vratnica, jer je izmještanje iste urađeno od strane apelanta.
Spajanje predmeta S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1342/15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05). Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanata. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman